12. 12. 2010.

Ovo je drugi put da sam s planinarskim društvom " Skitači" iz Labina pošla na rute koje su osmislili. Oni rijeđe idu od ostalih planinara ali kada krenu, staze su im uvijek lijepe i zanimljive. Ovaj put na pohod s nama je krenuo i moj muž kojemu je ovo drugi put da se odvažio na planinarenje. Osjeća se puno bolje od kada je krenuo i vidim da mu se sviđa biti u društvu veselih planinara. Pozitivna atmosfera među planinarima uvijek prelazi na druge i to uvije bude dobro.
Krenuli smo iz Trgeta koji se nalazi na istočnoj obali Istre. To je malo turističko mjesto i uglavnom se ne nalazi na nekoj prometnoj relaciji pa je zbog toga nepoznato većini ljudi. Skitači iz Labina su nas već čekali i mogli smo krenuti po novoj stazi koju su osmislili za taj dan, inače svake godine na Sv. Luciju oni idu na planinu Skitaču i tim hodanjem obilježavaju taj dan. Staza nas vodi između suhozida i preko malenih istarskih zaseoka koji su od svega nekoliko kuća. Na visini, pogled seže do Raškog zaljeva i tvornice cementa Koromačno. Što se više uzdižemo, vegetacija postaje sve oskudnija. Vrijeme nas je poslužilo pa nas je čak i sunce pozdravilo, što nam je omogućilo dobar pogled. Tempo hoda je dosta jak, što za nas iskusnije planinare nije teško, ali ni moj muž ne zaostaje za ostalima. Kasnije mi je priznao da mu je srce jako tuklo ali da nije htio posustati. Bravo za njega.
Nakon 4 sata hoda i pređenih 12 km stižemo na planinu na kojoj se nalazi zanimljiva stijena ograđena kamenom u kojem se nalazi voda poznata kao " suze Sv Lucije". Kada s tom vodom opereš oči, navodno, popravi se vid. Na samom mjestu nalazi se slika Sv Lucije i ruža unutar izvora. Okoliš je vrlo suh i stjenovit tj. kamenit a netko je od mještana rekao da je jednom čak probao isušiti svu vodu koja je nakon kratkog vremena opet dostigla istu razinu i tako je i ljeti u sušnom razdoblju kao i zimi po hladnoći. Bilo kako bilo, zanimljivo je.
Malo je zapuhala bura na toj visini pa smo požurili još nekih stotinjak metara do sela Skitača u pl. dom gdje nas je čekala topla istarska jota.
Kako kuhar nije bio gotov s kuhanjem, imali smo još vremena obići obližnje brdo tj sam vrh planine na kojoj se nalazimo i na kome se nalazi križ. S te pozicije pogled se pruža na čitav Kvarner i na ostatak Istre kao i na Učku.
Užitak je bio sjediti nakon svega oko ognjišta, u paninarskom domu, kakvog još nisam vidjela. Ložište je u sredini a oko njega su postavljene klupice za sjediti a sve to smješteno je ispod samog dimnjaka koji vuče dim s ognjišta.
Predivan dan, dobro društvo, ljepote koje još nisam vidjela po Istri, sve to je bilo nešto što se dugo pamti. Kava u preljepom restoranu na obali, pri povratku, je bila za kraj odlična ideja i razgovor o svemu što smo tog dana vidjeli i doživjeli.
Hvala "Skitačima" iz Labina na odlično pripremljenoj stazi.

04. 12. 2010.

Iako sam većinu staze po Parenzani prošla, dio od Livada do Kostanjice za mene je ipak bio nešto novo.
Nakon obilnih kiša na putu do Parenzane bilo je dosta blata ali sama Parenzana je uvijek suha i lijepo uređene za šetnju ali i za ostale aktivnosti.
Tunel do tunela. Dojam kao na cesti Rijeka -Zagreb. Predivan je osjećaj kada hodaš po putevima prošlosti. Jednostavno uvijek imam dojam da se na trenutak vratim u vrijeme kada je taj dio puta bio pod prugom i u vrijeme kada je po njoj bilo življe nego danas. Parenzana je zapravo trasa pruge koja je 1900.g započeta s gradnjom, vodila iz Trsta preko Umaga i Buja a onda i preko Grožnjana, Kostanjice, Završja Oprtlja, Livada, Motovuna, Karojbe, Pazina, Vižinade, Višnjana, Nove Vasi do Poreča , zbog čega je i dobila naziv Parenzana. Duga je oko 123km. Danas je najvećim dijelom uređena za izletnike i ljubitelje prirode i bicikliste koji uživaju u mnogobrojnim vijaduktima i tunelima koji svjedoče ostatku prošlosti.
Nakon pređenih 16 km tradicionalni istarski obrok, istarska supa i odmor je nešto u čemu se uživa na kraju svakog puta.

src="http://img441.imageshack.us/img441/6012/25959079.jpg"0"width="560"alt="460"/>