RIOT GRRRL - WE ARE THE REVOLUTION

Došlo je vrijeme da mu čujem glas. Nakon tjedan dana tišine, da nisam čula ni jednu jedinu njegovu riječ odlučila sam se na potez - čuti ga. Jer to je tako dobar osjećaj. Čuti ga - to je nešto predivno. Totalna zaljubljenot, opsesija i bijes u jednom. Oni famozni leptirići u stomaku i stvaranje nekog svog svijeta unutar već ovog svijeta u kojem nisam svjesna jel postojim ili ne. Dok ga ne slušam, ne znam gdje sam. Kada ga slušam, ja znam da sam tu i čini mi se da uistinu postojim. To je sigurno još jedan od njegovih trikova kojima mi pokazuje ne znam ni ja šta. Pričali smo cijelu noć. Geldala sam ga u oči i plakala sam. Zaspala sam i mislila sam da je uz mene, kao da sam osjećala njegovu pristunost. Prije priče s njim opet sam gledala film. Triler-dramu. Sve se vrti oko samoubojstva. Shvatila sam da se još jedva sjećam kada sam se zadnji put htjela/pokušala ubiti. Već goidnu dana nisam. Lagala bi kada bi rekla da nikada ne razmišljam o tome jer to se i dalje vrti po mojoj glavi. Ali ne lažem kada kažem da nisam pokušala. Jer previše je ljepote da bi otišla, mada je nekada tako grozno. Ali jeste li ikada mrzili svaki dio sebe? Jeste li se ikada samo htjeli probuditi iz jedne noćne more koja je trajala godinama? Ali izbavio me. Ima ljepote u svijetu. Ljepota je čuti njegov glas. Kada cijelim tijelom prolaze trnci zbog njega. I izgleda imam sve šta mi u životu treba i sve šta želim. Imam veliku sobu. Zidove obljepljene s preko 300 njegovih slika (mala opsesivka), električnu gitaru, pojačalo, pedale, procesor, liniju, preko 400 CD-ova i taj broj stalno raste...Imam sve. Bar mislim da iam sve. A želim još toga. Odlučila sam biti heroinska ovisnica kada odrastem. Ili ću biti samo Jogobelino voće da dođem u ukusni jagurt sok. Pišem nepovezano. Pišem gluposti. Ne znam zašto pišem i opet ne znam jesam li stvarna, ali rijetki su trenutci kada znam. Danas sam svirala s njim i osjećala sam se tako živom, osjećala sam se da sam ovdje. Skakala sam i bacala sam se po podu dok smo zajedno svirali Aneruysm. Ah da, vratimo se njemu i meni kako sam prije tjedan dana rekla da ću biti snažna. I rekla sam da moram biti snažna i odlučila sam biti snažna. Odlučila sam ga se riješiti na mjesc dana. Mjesec dana bez njegovog glasa. Naravno, nisam izdržala. Nakon dana sam počela opsesivno čitati i tražiti pogreške koje je pisac o njemu napisao. Nakon par minuta završila sam u suzama na podu i suzdržavala sam se da ne pokidam knjigu. Filmovi me spašavaju, Rick me spašava i dosta toga me spašava. Danas sam odlučila ne biti spašena. I hm, da, prepustiti mu se. Ljubav je ista poput bijesa i prema njemu osjećam oboje. Volim ga zbog toga kakav je bio. Bijsna sam zbog toga kakvim ga drugi ljudi pokušavaju prikazati. Bijesna sam zbog toga što svi misle da ga imaju pravo suditi i osuđivati zbog toga što je on bio. Svi se idu igrati psihijatra i osuđuju njegove postupke, razapinju i njega i njegovu ženu zog toga što misle da su iznad njega samo zbog toga što nikada nisu bili an njegovom mjestu. ONI NE ZNAJU kako je biti na njegovom mjestu. Oni nemaju suosjećanja i nikada neće razumijeti bol. I nikada neće znati kako je to mrziti i osuđivati samog sebe. Zbog toga što je njima glavno zadovoljstvo svaki dan gledati se u ogledalu i ljubiti svoj odsjaj. Vanjska ljepota, poljubi me u dupe i zajebi sve u šta vjerujem. Oh da, opet pišem glupost. Ljudi mrze Courtney Love to je činjenica. Ljudi koji vole njega mrze jnegovu ženu zato što su jebeno ljubomorni. Ah da, ljepo je gledati samo tuđe greške. Ali ima li ijedan od njegovih fanova suosjećanja za nju? Shvaća li itko da ga je ona voljela i da ona sada ovakva baš zbog toga što se on ubio? Očito ne. Ljepše je odbaciti i mrziti nego shvatiti. Njega je bilo ljepo razapinjati i mrziti i ne shvaćati dok je bio živ. Kada se ubio bilo je ljepo od njega praviti patnika i mučenika slave. Prodaviati lažno suosjećanje kojega nikada nije bilo i nikada neće biti. Iznaju li oni išta? Ne. Oni novinari iz OK-a dok kao puni neog susojećanja pišu one otrcane faze, znaju li oni išta o njemu? Čisto sumnjam. Na starom blogu sam pisala neke činjenice o njemu. Neke sam napisala krivo. Idem opet, ovaj put su točne. Ovaj put ih ima više. Ne neču! Neču i od ovog bloga praviti oltar njemu. Neču neču i neču! Ne želim to, ipak ne. Jer kada počnem neču moć prestat.

A ljepše je pisati o filmovima i riot grrrl-u i ostalim stvarima. O tome kako je nešto ostavilo traga na meni. I on je, i to više nego što sam ikada mogla misliti da hoće. On je promijenio moj život, to je istina. Sada ću nešta napisati, onda ću urediti jedini box koji još nisam. Da, box broj 4, onaj ispod riot grrrl boxa bit će box za top liste. Sredit ću i box s umjetnicima i poredati ih. Da, maknut ću se s mrtve točke. I probudit ću se možda jednog dana. Možda. Jednog dana. I opet sam gledala Sate. Ovaj put sam svoju energiju više posvetila gledanju života Laure Brown, srednje žene. One koju je glumila Juliane Moore. Virginia je i dalje najbolja, ali ovu je isto tako lagano shvatiti. Žena gori u sebi. Nesretna je i puca po šavovima. Nitko to ne primjećuje i svi misle da je u redu. Budi e, prati muža na posao, peče tortu mužu za rođendan. Ali nije to ono što ona želi. Nije to život kojim ona želi živjeti. Čini se da ima sve, ali ne, to je tako prazno. Prikrivena lezbijka u ono vrijeme, vjerojatno joj je bilo teško. Nakon cijeloukupnog pogleda na svoj život odlučuje se ubiti. Jer dosta joj je toga da svi misle da joj je super i da je zadovoljna. Muž, koji ju toliko voli, ju zapravo nimalo ne shvaća. Misli da je njezin život savršen. Misli da ona ima sve šta želi, a nema. Shvaćam ju, i to poprilično. Jer to što je ona imala nije život. To je više nešta koa - pretvaraj se da si dobro i zavaravaj druge. Uglavnom, evo sada nekih njenih citata iz filma. Dan je njem muž uvjeren u savršen život.

Dan Brown: Pomisao na ovaj život, to me je održalo na životu. Misao na našu sreću..

Laura Brown: Napravit ćemo mu toru da mu pokažemo da ga volimo.
Richie Brown: Inače neće nati da ga volimo?
Laura Brown: Tako je.

Kitty: Oh, čitaš knjigu?
Laura Brown: Da.
Kitty: O čemu je?
Laura Brown: Oh, o ženi koja ne vrlo - pa, sona priređuje zabavu i ona je vrlo pouzdana. I zbog toga što je tako pouzdana svi misle da je ona u redu...a nije.

Laura Brown: Bilo bi predivno kada bi mogla reći da sam to požalila. Bilo bi lako. Ali što to znači? Što znači požaliti kada nije bilo izbora?

A kada sam već kod citata, stvavit ću i citate Mulholland Drivea. O tom filmu sam pisala u prošlom postu. Njega tek moram prepržiti ili kupiti. Uglavnom:

Betty Elms: [nakon što je poljubila Ritu] Jei li ikada ovo radila?
Rita: Ne znam. Jesi li ti?
Betty Elms: Želim s tobom.

Betty Elms: Pustila me da ostanem ovdje dok ona snima film u Kanadi. Ali pretpostavljam da to već znaš. Ja si ovo nikada ne bi mogla priuštiti... osim, naravno, ako me otkriju i ako postanem filmska zvijezda. Naravno, rađe bi bila super glumica nego filmsa zvijezda. Ali znaš, neki ljudi su oboje. I zbog toga sam ja došla ovdje.
[pauza]
Betty Elms: Oprosti. Tako sam uzbuđena zbog toga što sam ovdje. Mislim, upravo sam došla iz Ontaria u ovo mjesto snova, možeš zamisliti kako se osjećam.

NAJDRAŽA:
Diane Selwyn: Želiš da ti ovo olakšam? Nema jebene šanse! INeće biti tako. Meni ovo nije lako!

Betty Elms: To ti je koa u filmovima, pretvaraš se da si neko drugi.
Betty Elms: Mrzim te. Mrzim nas oboje.

Joe Messing: Sada, kada si mi predala novac, dogovor je sklopljen. Sigurno želiš to?
Diane Selwyn: Više od ičega na svijetu.

Eto, to je to. Idem sada urediti preostali box ako mi se bude dalo.