Moj pogled na stvaralaštvo Ivana Mije Andrića
piše: Denis Kožljan
Eto , negdje početkom prosinca kad se u mom rodnom gradu otvorio osamnaesti Sajam knjige, imala sam se priliku i osobno susresti sa , prije svega predivnim , toplim čovjekom, pjesnikom kako poezije tako i mnogih proznih djela, eseja, književnih prikaza. Ispijajući kavu, kroz nekih sat vremena razgovora te prvim našim susretom, i osobno sam se uvjerila u osobine ovog stvaratelja predivnih soneta, ali i realističkih ljudskih priča u kojima je pak iznosio svoje ogromno životno iskustvo.
A onda dolaskom kući , s radošću sam uzela u ruke, sigurno desetak uglavnom njegovih djela, a koja su pisana kako krajem prošlog stoljeća tako i prvih godina dvadeset prvog, djela kroz koja zapravo upoznajemo autora, njegovu bližu obitelj, kolege, suradnike, prijatelje, ali također u nekim djelima osvrće se na spisateljski opus mnogih majstora soneta, te isto tako pjesnika i prozaista poput: Božene Brajdić Kruz, Radovana Grgeca,Marije Janković, Velimira Miloševića, Zlatka Dukića te mnogih drugih, a o kojima bi se ipak trebalo nešto više znati i pisati.
Pa ipak ću , govoreći o svakom djelu nekoliko zanimljivosti , reći nešto o Andrićevoj zbirci "Sonetne zvijezde", a koja je i u pravom smislu toliko lijepo, estetski dobro pisana, da čovjeka dok je čita, jednostavno zapljuskuje neka čudna sreća. U ovoj nešto kraćoj sonetnoj formi od uobičajne, susrela sam toliko toplih stihova, prikaza uvrštenih u jedinstvenu pjesničku formu, da sam jednostavno gutala i upijala tu njegovu silnu ljubav i razumijevanje za ljudski rod, a napose za oca i majku, pa suprugu i djecu kojima su ti soneti zapravo u prvom redu posvećeni. Ivo je na svoju žalost, za vrijeme najnovijeg rata, živio u opkoljenom Sarajevu, sam i stoga su u ovoj zbirci jednostavno navirali osjećaji ljubavi koja mu je tada silno nedostajala ali i osjećaj sreće kad je svoj sonet posvećivao , posebno ocu Miji, za kojega je bio toliko vezan. No, s druge se strane, itekako osjeti i ona druga putanja, kako se kaže "medalje", odnosno ratne zbilje, pa se Ivo često našao u situaciji blokade, strahota i razaranja. Kako kaže gospodin Neven Perić, Ivina se percepcija svijeta svodi na vrlo jedan metaforički stih, a kojim vlada jednostavno pjesma i ona je kao takva put do sreće, ona ga vodi, i on s njom živi, jednako intenzivno pa i danas kad je pronašao ipak svoj kutak opuštanja i mira na jednom otočiću.
Odmah uz ovo pravo sonetno otkriće, imala sam tu privilegiju da sam, upoznavanjem ovog tako jednostavnog, a opet sjajnog i potpunog pjesnika, na dar dobila još jednu prelijepu zbirku "Izabrane i Nove pjesme" koja jednostavno pršti od emocija. A te su emocije pak nastajale u jednom vremenskom razdoblju od ravnih tridesetak godina te su kako kaže "plod njegova uma, ljubavi, volje i imaginacije , svega onoga što on zapravo jeste. U tom vremenu Ivo je opet s pietetom pisao kako o svom ocu koja je i njegova vječna inspiracija, tako i o mnogobrojnim likovima koji su ulazili u njegov život, ostavili neki svoj pečat, a onda iz njega izlazili kao najljepši vjenac ispleten u liskim pjesmama. Kaže autor, koliko mu je ova zbirka draga jer govori o moralnim i ljudskim vrijednostima, a koje je na njega prenio njegov pokojni otac... Vrlo je jasno to vidljivo u pjesmama poput "Predavvanje o emocijama", , "Na korak od sumnje", "Misao", "Otvoren kao knjiga".
Još je tu, sad ispred mene jedna zajednička zbirka pjesama, posvećena "Majci, ocu i Životu", a gdje zajedno s Atifom Kujundžićem i Velimirom Miloševićem, piše i pjeva o svojim roditeljima kao vječnom nadahnuću, jer to su oni njegovi svjetionici koji su mu usadili osnovne ljudske vrijednosti prije polaska u svijet, u neka druga životna prostranstva. "Majka me u svijet pratila", "Opis nade" ili pak "Priznanje ili Iskrena pjesma" , na jedan pomalo nevini , dječački način, ponekad i sa određenom dozom humora, a koja Ivi nije strana, uvodi nas u jedan drugačiji svijet, u jedno davno vrijeme , tamo u dane svojega djetinjastva i odrastanja, pedesetih prošlog stoljeća.
O godinama , o Zagrebačkim godinama, čiji je i naslov Andrićeve knjige, autor, na jedan samo njemu svojstven način želi svom čitatelju, vrlo jasno, čitateljski prihvatljivo, dati prikaz godina koje još uvijek provodi živeći u Zagrebu, iako je rođen u Bosni , u Čanićima kraj Tuzle. Kako se snašao u jednom velegradu , kakav je suživot imao sa Sarajlijama, komšijama, kakvu je stambenu golgotu istovremeno proživljavao, ali svoje mnogobrojne susrete sa dragim ljudima i umjetnicima poput Špire Guberine, Arsena Dedića, pa onda kako se i snalazio sa kajkavskim govorom, on Hrvat iz Bosne, sve je to na jedan gotovo aforizmički način opisao u svom djelu:
"Dobri čitači moji
ne zamjerite ako sam neku riječ napisao na način kako svima ne štima,
Vrijeme je demokracije
u doba aristokracije
i akrobacije.
Život je takav
obrijan i dlakav.
Kak by to rekli
Zemljaci i vanzemaljci,
neka vas Bog čuva,
a sreća vazda prati.
Na vašem putu
Mira i dobra.
Makar da ste teisti
ili ateisti
u zdravlje Vam bilo"
A ja ću zaključiti: "Koliko je dobro da mi Hrvati sve više čitamo Bukowskog i ostale strane pisce i majstore stiha, bilo bi, s pravom mogu to reći jer sam se osobno uvjerila u ljepotu i snagu njegovih riječi, jako lijepo od nas kad bi se pozabavili i uzeli u naš repertoar poneku liriku ili možda esej, promišljanje , imenom i prezimenom Ivo Mijo Andrić.
