Brankica Bošnjak,blog.dnevnik.hr/pjesnici" /> <body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="//connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>
Image Hosted by ImageShack.us

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Dobrodošli na B L O G
Društva pjesnika
Antun Ivanošić Osijek
Redovni sastanaci članova se održavaju u prostorijama Društva, Ribarska 1/prvi kat, Osijek, 1. i 3. utorka u mjesecu od 18.30 sati

Kontakt podaci:

Mail Društva:
pjesnici@gmail.com

Web stranica Društva:
drustvopjesnikaantunivanosic.hr

Facebook stranica društva:
facebook.com/groups/dpantunivanosic/


Pjesme i biografije:


ODABRANI VIDEO-ZAPISI:


Credits

design: carrots
picture: deviant art
base code: carrots

19.02.2016.



BIOGRAFIJA: Brankica Bošnjak je rođena 1967. godine u Osijeku. Završila je Gimnaziju u Doboju gdje je provela djetinjstvo i mladost. Ekonomski fakultet je upisala u Osijeku, ali se na drugoj godini udala u Velenje (središnja Slovenija) i tamo provela 20 godina, nakon čega se s obitelji vratila u Osijek. Najveći životni uspjeh su joj sin Davor i kćerka Daria.
Pisanjem poezije se ozbiljnije počela baviti 2013. godine. Član je Društva pjesnika "Anton Ivanošić" i Hrvatskog sabora kulture. Na pjesničkom festivalu 2015. pjesma:"Molitva" iz zbirke "Pokucaj, nikad se ne zna!" ušla je u uži izbor za Nagradu 6. Europskog Facebook pjesničkog festivala, a na tečaju HSK su njene dvije pjesme ušle među 30 najboljih pjesma. Danas živi i piše u Bizovcu kraj Osijeka.


TEBI (XIII)
Već danima moj pogled je ispovijest u kojoj ćeš se prepoznati
Tvoj dlan, kako bih samo željela da budem tvoj dlan
Ležim ti pod obrazom, pored usana
Sakupimo se u bliskost i konačno vidimo smrskane kosti
Vjerovala sam da me nisi prepoznao jer nisam disala
Od navale emocija
Dok si pričao kako sam te izgladnjavala
Gutaš moj šapat i ostaješ gladan ostatka mene
U jednom trenutku sam se stresla od mirisa sirovog mesa
Jest ćemo se uzajamno dok ne postignemo savršenstvo utoljavanja gladi
Kakvog je okusa želja
I tvoje ruke
Preslikane na moju kožu u onom snu u kojem
Sve što počinje i završava, jezikom
Razmjenjujemo tijela kao dodire čekajući na noć da umremo mladi
Obećao si da će te jedna od mojih pjesama ubiti
Obećala sam da nas realnost nikada neće razdvojiti
Previše obećanja za pre(o)stalo vrijeme
Govorio si ovo nije moj svijet ja takvog ne želim
I onda izbjegavao mene
Tvoje cipele igraju događanje svireposti i odlaze
Da me obilježe kao svoju teritoriju
Kao najveći blef u povijesti stvarnosti
Znaš li da je ovaj prazan list
Koji si danas pokupio u svojoj avliji
Pao sa mojih grudi priljubljenih uz ogradu tvojih usana
I da je ograđeno sve ono što ne možemo imati
Zato za inat desetine pjesama zgnječim u njedra, popravim
Odlomljene kosti, raskvašenu kosu
I tijelo
Ulažem zadnji napor da se suprotstavim besmislu
Suze ga ne diraju
Mrtvi pjesnici trljaju ruke, zasad
Nitko nikoga nije zapamtio po liniji života
Miruj u mojim ranama
I bit ću tvoja žena
Uže sa kojim možeš zaroniti
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

EHO

Zbog onih opsjednutih velikim idealima, umiru mali
Ljudi. Isplivali na obalu, a u vodi ostao život
Kamenje izoštreno od mora(la) reže stopala čovječanstva
Tako da čovjek pomisli izvinjavam se što sam živ.
Znam da se to ne prašta,
ali kosti s kojih sam vas zbacio me odlično nose.
Ništa osobno, to je zbog pancirki sa bosim nogama
U kućama bez brašna ljepota je teška bez večere
U kišnoj dobi sva su stopala muljava. I glavetine.
Običaj je da se hrani siročad kruhom koji sami zamijesimo.
Skok u vrijeme
Kad se gase svjetla, trauma je užas. Dok pokušavam razumjeti
druge, savršeno dobro sam
u stanju ne razumjeti sebe. Baš me briga,
znam ja da šutim uzavrelim očima Eho,
stisnutih zubi