Pjesnik Zorislav Vidaković,blog.dnevnik.hr/pjesnici" />
Dnevnik.hr Društva pjesnika Antun Ivanošić Osijek Redovni sastanaci članova se održavaju u prostorijama Društva, Ribarska 1/prvi kat, Osijek, 1. i 3. utorka u mjesecu od 18.30 sati pjesnici@gmail.com Web stranica Društva: drustvopjesnikaantunivanosic.hr Facebook stranica društva: facebook.com/groups/dpantunivanosic/
A
B Bošnjak Brankica C Č Ć D Đ DŽ E Elkazović Ljiljana F Filipović Silva G H Halusek Franjo I J K Kozar Vera Kujek Lorena L LJ M Mihaljević Dragica N NJ O P Peteš Nenad Petrović Zdenka R Reder Jadranka S Stipanić Dragica Sulić Vjekoslav Š T U V Z Zal Kopp Zanze Marinko Zorislav Vidaković Ž
12-godišnjica Društva na Vimeo-u Poezija Borisa Nikšića na You Tubu Poezija Zorislava Vidakovića na You Tubu |
21.01.2012.
Šokački Divani, pisca Zorislava Vidakovića, prije svega su niz osjećaja, poput dragulja za sve one koji žele obući ruvo i na taj način, barem na trenutak, skinuti prašinu sa šifonjera. U Šokačkim divanima Zorislav Vidaković svoje naslijeđe i korijene proistekle iz prošlosti čuva u sadašnjosti, kako bi odagnali sumnju u budućnosti. A u krojačkoj radionici sudbine, malo je onih sitnih pomoćnih radnika, koji se pamte, a o kojima, uglavnom, ovise rokovi isporuka. Oni, nažalost, bivaju zaboravljeni. Zato Zorislav Vidaković, svojim ričima dokazuje kako nije pasivan promatrač sudbine, već njezin vrijedan pomoćnik. Kada ga je prvi puta upoznala sa zemljom to je učinila u Brođancima. Tamo su njegove ruke započele dugogodišnji razgovor s brazdama. Nije mogao pretpostaviti da će od prvih kapi znoja njezini mirisi strujati čitav život kroz njegove prste. A kad je jednog dana zakoračio asfaltom, nije mogao slutiti koliko u krvi i pamćenju duše ima njegovog sjećanja na zemlju. Nije Zorislav dobrano ni zakoračio u grad, a ona je bila uz njega. Godilo mu je njezino meškoljenje u grudima, i zahvaljujući njezinoj prisutnosti, poslije mnogo godina neprekidnog sazrijevanja saznao je što želi. Uputila ga je u potpunu sigurnost, a vjerom i samopouzdanjem, dodatno je podigla te osjećaje. Trebao je sve to proći kako bi osjetio radost bića, radost koja podiže i čije vidike je naslućivao. (Zal Kopp) Do sada je tiskao 4 knjige: Tražeći istinu, Mačak Prkonjica, Moj Osijek tone u noć i Šokački divani koje prate 3 nosača zvuka: CD Šokački divani, CD i DVD Mačak Prkonjica, te CD Pjesme su moje sjeme crne grude. Zorislavove pjesme tiskane su i u 36 zajedničkih zbirki. Pjesme su moje sjeme crne grude nošeno vjetrom sa obala Drave. One su sjene stoljetnoga mraka i nagovještaj nove zore plave. One su iskra sred olujne noći što uporno traži glavnju suhe luči, one su vrijeme koje će tek doći. One su izdisaj umirućeg sela i ritam koraka napučenog grada. One su sjeme krvlju natopljeno plod žuljavih ruku, čežnja ili nada. Pjesme su moje sjeme crne grude one su melem za umorne ljude. Stoljetna vrba Uz Dravu pod stoljetnom vrbom trošna je klupa stara. Sjećaš li se vrbo na njoj upornog neimara. Sjećaš li se pjesnika što sjeđaše tu svake noći, od rumenog zalaska sunca pa do zvjezdanoga roja. Uvijek mu rano kući poći možda se rodi još pjesma koja. Može li itko vidjet˘ u rumenilu zalaska sunca ono što pjesnik vidi? možda su njegovi pogledi dublji, možda on gleda iz srca? I zašto su ti grane tužne? Zašto si tiha i snena? Tuguješ li za starim pjesnikom il˘ sjećaš li se boljih vremena? Sinoć su dvoje mladih na klupi prvi poljubac pili i čvrsto, baš čvrsto, kao dijete i majka, čvrsto se zagrlili. Jesi li im rekla da im je ovo možda najveća sreća? Možda si im i napomenula da kratka su proljeća? Koliko puta je umorna snaša sjela u tvoju sjenu, bacila motiku u travu kada se vraćala iz vrta, zagazila u Dravu i nakvasila kožu lica i vrata od sunca ispaljenu? Koliko su puta klinci s tebe trgali mlade grane, pravili svirale i šarene štapove i veselo živjeli dane, mladosti razigrane? Znam, čuvaš puno tajni! Noću su u tvojoj sjeni mladi na klupi savili ljubavno gnijezdo, sa strašću opijeni. Vrbo stojiš tu sve godine ove i gledaš uporno slavonsku ravnicu. Puno si puta vidjela Dravu, dok crvena je od krvi tekla. Puno si mi o tome pričala, hvala ti na svemu što si mi rekla. I ja se sjećam puno toga, duže od tebe, Bogu hvala. Ispričat ću ti ono što ne znaš. Ta mi je sjećanja knjiga dala! Još Tomislav je na Dravu stao i gromko zavikao, a Nazor je to i zapisao: “Arpade, ti si vjetrinašto hara, a ja sam hrašće jedro i stoljetno na koje zalud vihor se obara!“ I ovog rata stajala si ponosita, bacači ti slomiše granu, al izrastoše ti grane nove. Tek samo si me podsjetila na priču davno znanu! Evo dolaze neki klinci, prepustit ću im mjesto. Njihovo društvo ti sigurno godi sa mnom se ionako družiš prečesto. Večer uz glazbu Večer je bila tiha, topla, ljetna. Sa korza otpratih i zadnje parove, a onda polako u vrt Royala tamo me neka tiha glazba zove. Još jedan stol je prazan, baš za mene, pored fontane malenog bazena, što oplakuje podij za plesanje poput nekog vodenog prstena. A maestro polako tipke dira i bira samo nježne note, na terasi žamor tihih razgovora, kao da orkestar simfoniju svira. Kraj mene prođe nasmijano lice. Sa svima se Đokica rado sreće, prodao je i posljednji « Glas Slavonije,» a sad već nosi za dame cvijeće. Gospodin je samo klimnuo glavom, a on mu crveni pupoljak pruža i da svi čuju; glasno reče: «Za najljepšu damu najljepša ruža!» Na lijepom plavom Dunavu čuje se sa klavira, mostići i podij odjednom su puni dama i kavalira. Poznati valcer na ples ih zove, tuš, nakloni i rukoljubi i već svi u laganom ritmu plove kao brod kad reže Dunavske valove. Aplauz uljudan iza svih stolova, čuje se kad je glazba stala i žamor već za stolovima, i smijeh jer pala je neka šala. Mladi gospodin podigao ruku, na plesni podij vodi damu, iz kalja sa ograde plesnog podija ubrao joj jednu ciklamu. Maestro se uz osmijeh nakloni duboko, zna on tko može zaplesati fino jer mlada gospoda su mu dobro znana i zasvira; Tango Argentino. Zasvira maestro sa cijelim tijelom pa klaviru, kao da se sveti, a mladi par u dobro znanom ritmu kao da zastane pa onda kao da leti. Utihne žamor dok oni lete, a pogledi gospode kao da se lijepe za vitko tijelo dame, diskretno skriveno ispod raskošne njene plave toalete. I tada požalih što nisam slikar da kist moj, trenutak ovjekovječi, al' evo nakon trideset ljeta iz mene provali bujica riječi. Ovo je slika iz šezdesetih, koju sam riječima oslikao sada. Riječi su moje, boje i paleta. Ovo je slika mog voljenog grada. Linkovi gdje ćete pronaći još pjesama zorislavov blog1 zorislavov blog2 |