Jučer sam pročitao da je među samoubojstvima 3 puta više muških u odnosu na žene.
Ali to ne znači da smo mi muški u balunu, već samo znamo to napraviti kako treba, Mi se ubijamo vješanjem, pištoljima ili rezanjem vrata motornom pilom (dogodilo se u lijepoj našoj). Dok žene češće pokušavaju ubojstvo skakanjem sa zgrada ili tabletama, i završe sa ispumpanim želudcem ili se samo probude sa glavoboljom.
Većina samoubojstava nije nepromišljeni čin nakon nekog razočaravajućeg događaja.
Vidite; postoji rečenica koja me zaokuplja u posljednje vrijeme, a glasi:
"Kad bi od života oduzeli snove i iluzije, ono što ostane je toliko loše da bi se svatko normalan poželio ubiti."
Nije loše, zapravo ispravno opisuje život uopće.
Malo pomalo vam se sve oko vas zgadi, postane naporno i razočaravajuće. Muče vas problemi i sve je manje zadovoljstava i bezbrižnosti. U trenucima odmora povlačite se u tišinu, buljite u glupe tv emisije i počnete pričati sami sa sobom. Odjednom shvatite: život neće postati bajka, nikad neće biti bolji od ovog sada, ni sutra ni za 10 godina...
I počnete maštati o samoubojstvu, toplini bezbrižne smrti, ili samo kako bi sve ovo oko vas, zvano život prestalo, postalo bolje ili ništa, svejedno.
Godinama maštate o raznim načinima kao da se ubijete, i već imate svoj omiljeni scenario o kome ste mnogo puta maštali.
Jednog dana vam nešto pukne, ne neki veliki događaj, tek kap koja prelije čašu, ...a vi znate točno što vam je činiti... savršeno rješenje je s vama već dugo vremena.
Za većinu samoubojica to je ritual. Okupani i u čistoj odjeći završavaju neke započete poslove, nazovu neke drage im osobe, ne da bi pričali s njima, već samo da im čuju glas još jedan posljednji put... i idete ostvariti svoje snove...
Zvuči romantično? Možda privlačno?
P.S. Ne šaljite mi psihijatre ni policiju, ja se nemam namjeru samoubiti.
Još...

.......................
O tome kamo samoubojice idu, o raju, paklu i religiji neki drugi puta...
Molim ne ostavljajte mi glupave religijske komentare. Hvala.