30

nedjelja

svibanj

2021

SREĆICA

Ime joj je Saša.

Spustila se iz svemira ko ogromna, svijetleća kugla radosti prije četiri godine i odmah svojim sičušnim ručicama zarobila moje srce u neprobojni kavez.
Izabrala me da budem njena baka!
Hvala joj do neba!!!

Izabrala me da budem konjić kojeg će jahati, lutka koju će šminkati, magarac koji se nije skrio, manekenka za njene modne kreacije, da crtam ,da joj pletem pletenice, slažem kocke, pećem kolačiće bez jaja, zijevam kod zubara i trpim doktorsku torturu, spuštam se niz tobogan smijući se dok se ne zagrcnem , trčim za loptom, skačem preko prepreka, budem mokra do kože, iako ja nisam ta koja je upravo izašla iz kade.

Ponekad me boli koljeno.
I znam biti umorna nekad.

Ali kad sam njen konjić to nije spomena vrijedno...
... za piša - lonca nikad me ne bole leđa...
..i baš volim biti pošpricana vodom iz fontane...

..jer kad skrene pogled s crteža na kojem usredotočeno radi i gukne..
" Baka, ja te volim! "

...sigurna sam da je to ljubav...
...i da je moje srce u pravim rukama..

07

četvrtak

siječanj

2021

Nebesko knjigovodstvo

Ponekad noću kad ne mogu spavati, razmišljam o tim evidencijama života, koje ipak netko mora voditi.
I kako to izgleda?
Kao zapisnik?
Kao prijemni ispit, pa određeno područje nosi određeni broj bodova i svi kriteriji su jasni kao dan?
Ili si odgovorio ili je bodova nula.
Ili više kao psihološko testiranje, pa neznaš točno što je poželjan i očekivan odgovor i koliko bodova donosi?
A ponajviše neznaš što to o tebi govori.
Malo zafrknut način bodovanja.

Zanima me koliko bodova imam i i koja je moja ocjena.
U kojem pravcu će ići konačna bilanca.?

Jesu li očekivanja minus ili plus?
Kako se boduje ponos, a kako prkos?
Ima li veze kakav je bio put do cilja, pa se makadam i šumski putevi dvostruku boduju?
Računa li se borba za sebe, za ono što u svojoj biti jesi i što te ćini sretnim kao minus ili kao plus na toj listi?
Koliko bodova nosi ljubav?
Šta je sa tugom, strahom, brigama? Koja je to kategorija?
I jeli čitav taj sustav evidencija zamršen ko naša birokracija?
Jeli ono što se nama čini ispravno zaista tako i u očima onog tko procjenjuje? Pa to što mi smatramo plusom
zapravo bude uvedeno u rubliku minus?
Imamo li popust na osnovi nasljeđa, tuđih usađenih normi?
Ako u mrkloj noći samo prođeš s upaljenom krijesnicom pored nekoga, a poslije se izgubiš u mraku , kako se to boduje?

I ono najvažnije. Postoji li mogučnost popravnog ispita u nekom drugom životu?

Što svakako ne bi smjelo znaćiti da smijemo svjesno brljati u ovome sada...




29

utorak

prosinac

2020

DAN KAD SU SE PROBUDILI JEŽEVI

Spavaju ti ježevi spokojno i dugo negdje u dnu trbuha.
Tako mili u snu.
Male im ,vlažne njuškice, samo ponekad tihi uzdah lagano pomakne.
Uzdahnu, pa se ponovno smire i nastavljaju sanjati snove koji nikog ne uznemiruju.

Oni su moji strahovi.
...........................................................................................................................................

Postoji vrijeme u životu kad strahovi miruju.
Misliš da si sve sredio. Da je sve na svome mjestu . I da ide svojim tokom.
Svjesno i realno gledaš na tok života, promišljaš o mogučnostima da tvoj mir postane trajna vrijednost,
miriš se sa nedostignutim visinama, prihvačaš ograničenja, prihvačaš sebe.

Stabilnost.
Jedino za čim težim.
Jedinu uspavanka za moje ježeve.

Tako potrebna...

.........................................................................................................................................................

Želje su želje.
Život je nešto drugo.
Pa se desi korona.
Izbije druženja i zagrljaje.
Ulije dozu nespokoja.
Probudi kojeg ježička.

...možda bi taj i zaspao ponovno...
...kad se nebi ovoliko treslo...

Danas su moji ježevi naglo i nasilno probuđeni.
Skviče i trče unezvjereno, bezglavo...

11

petak

prosinac

2020

Koliko košta ljudski obraz?

Gorčina nije moj stil.

Mičem sve ružno od sebe, da mi duša ne poružni.

Al ne vrijedi, ne možeš pobjeći od ljudske bijede.

A bjedom ne držim nedostatak materijalnog. Već bijedu i pustoš ljudskog srca. Sebičnost. Nedostatak empatije. Koristoljublje. Neiskrenost. Gramzivost.

Sjećate se kako su nam uvijek pred Božić servirali velike humanitarne akcije u kojima elita iz javnog života apelira na malog čovjeka da damo svoj humani doprinos za nekog zaista potrebitog? Teško je odoljeti sjaju, dobroj reklami , popularnim izvođačima, sjajnoj muzici i uvjerenju kako ćemo narasti kao ljudi ako činimo dobro. Apelira se na kršćanski duh i na čovjekoljublje i na savjest nas čiji će stol za Božić biti pun. Plješće se svakom okruglom iznosu skupljenom preko telefonskih poziva. Vrte se milijunske brojke i svi smo si ponosni i malo veći u vlastitim očima.
Da bi već prije Uskrsa čitali u medijima o utaji novca od velikog humanitarnog projekata.
Velika imena, sitne duše.
I nikom ništa, pojeo vuk magare. Opet smo nekome pomogli kupiti sedmi stan u centru grada koji će skupo iznajmljivati i namaknuti si novce za sedam generacija iza sebe. Jer oni imaju veće želuce od nas običnih ljudi. I mogu i dalje dignute glave hodati po svijetu, bez straha da će ih sustići neka pravedna kazna. I da su oteli od najranjivijih. I da bi svoje ružne ,velike glave trebali zakopati u pijesak da više nikad sunca ne vide. Kako ih nije Boga stid? Jer na njega su se pozivali kad su nas mamili da sudjelujemo.

Nešto slično , samo u manjim okvirima, desilo se i meni ovih dana. Divan projekt, pokrenut da bi se zaista pomoglo, pokazao se uspješnim. Puno je ljudi željelo sudjelovati .
Divni ljudi, dobrog srca.
A sam Bog zna da neki od njih i te kako i sami trebaju pomoć.
A ipak se nisu ustručavali sudjelovati u tome da nekom drugom pomognu. Veliki Ljudi.
Valjda to ostaje zapisano negdje gore među zvjezdama i broji se kad se radi završni račun života?

Nadam se da ću ovih Božićnih dana napisati jednu lijepu priću posvećenu tom dobrom u ljudima.

Ali ovog momenta moram iz sebe izbaciti gorku kuglu koja mi se od jućer stvorila u želucu.
Naime, javila mi se žena , znamo se još iz školskih dana, sa željom da sudjeluje u akciji.
Ugledna prosvjetna radnica.Pa će uključiti i učenike i roditelje u humani projekt.
Sjajno!!!
Baš me veseli kad se dobra namjera multiplicira. Osobito kad se djeci ugrađuje osjećaj da je dobro činiti dobro.

Nažalost, nije baš tako ispalo.
Kad smo svodile račun, isplatila mi je puno manji iznos nego što je vrijednosti dobila u ruke. I bez imalo obzira osporila preuzetu količinu...
Kad radimo humano, vjerujemo u ljude i dobru namjeru. Ne tražimo potvrdu o primljenoj količini. Pa nisam ni ja.
I neka je tako. Namirit ću ja taj račun. I neću zbog toga biti gladna. Iako mi je malo žao što tim iznosom neću pomoći nekome kome je to zaista potrebno.

Ali će mi obraz biti čist. I moći ću biti ponosna na svoje dijelo.

Ne znam samo kako ćeš ti spavati?

Ne brini, nigdje neću spomenuti tvoje ime, jer me stid što uopće poznajem nekoga tko je u stanju okoristiti se tuđom nesrećom.
Neka je taj novac najveća radost koju ćeš u životu doživjeti.
Sretan Ti Božić , humanitarko moja, od srca žele oni koji će i ovo razaočaranje preživjeti.
I dalje u vjeri da svijet ipak u većini čine ljudi drukčiji od tebe...



Čudo godina


Sa svih strana čujem :... grozna, teška, da što prije prođe...
...pa da se vratimo na staro...

... a staro, to nam je nešto što poznajemo..
... pa ako i nije baš dobro, a šta ćeš? Život nije bajka, bar smo navikli na poznati teren...

Godina na kakvu nismo navikli.
Teška, duga, izazovna, drukčija...
Godina u kojoj su se mnogi od nas morali suočiti sami sa sobom.
Jer nikog drugog nije bilo da odvlači pažnju i pruža izgovor za ne djelovanje.
Godina velikih promjena svijesti.
Bolno reprogramiranje.

Meni se čini kao da traje već pet godina.
Toliko me promjena sustiglo u samo jednoj. I kako se bliži kraju , to više spoznajem da mi je baš to bilo potrebno.
Trebalo mi je da se suočim sa vlastitim strahom , kako bih ga mogla prevladati. Sa vlastitim nesigurnostima i nedostatkom povjerenja u sebe. Sa ograničenjima koja koče.
U početku, sve je djelovalo teško i bolno i nemoguće. Svaki korak kao da je bio sputan olovnom kuglom privezanom za nogu. Dugo se osim sivila ništa drugo nije naziralo. Život se odvijao samo u mislima. I činilo se kao da se ne mičem s mjesta.
A onda se, nekim čudom, kad sam već iscrpila samu sebe stalnim promišljanjem, počeo vrtjeti veliki osvjetljeni kotač.
Onaj s kojeg se na vrhu vidi čitava Atena. Ili Pariz. Ili Budimpešta. Ili Beč. Zar je važno? Važno je samo da pogled odozgo puca na prelijepi osvjetljeni grad i vrhove stabala, a ne na kante sa smećem.

U početku škripavo i sporo. Ali pokrenuo se . I ide prema gore...

Toliko se promjena dogodilo, toliko sam rasta doživjela, toliko mi je novih divnih ljudi u život donijela...

Koliko je do mene, a koliko se grah tako posložio, ne bih znala...

Ali znam jedno...

Iz boli se rađa život.
Rijetko ide sasvim glatko.
I kamenje koje moramo pregaziti čini naše noge čvrsćima.
I godina koja je teška ima svoju svrhu...




18

srijeda

studeni

2020

Kad leptir zamahne krilima

Kako ono kažu? " ...leptir zamahne krilima u rosno jutro tamo negdje u dalekom Japanu, odlamaju se stijene na drugom kraju kugle zemaljske već istog dana pred večer..."
I sve je dobro ako stijene usput ne lome drveće i ne zasipaju cestu.
Jer zamah leptirovih krila u startu je bio romantična slika koja spaja ljepotu i čudo prirode i nema namjeru pomicati kamenje.

Tako smo kolegica i ja u neobaveznom razgovoru uz kavu izrodile jednu ideju koja je trebala biti samo mali doprinos s naše strane.
Nešto humano s korisnim.
Kap u moru, mala voćka poslije kiše.
Pa smo odlučile baciti se na glavu i probati vlastitim snagama sprovesti ideju u djelo. Dati svoj doprinos u uvjerenju da je ono što se srcem daje, ko kuća veliko, koliko god malo bilo.
Krenule smo. Bez predumišljaja.
Podmetnule leđa i povukle ko mazge.

Igrom slučaja, naša mala inicijativa pretvorila se u veliki projekt.

Odjednom su se tu pojavile neke veće ptice i počele nam kružiti iznad glave.
Oni što su "ispred" i "zaslužni" krenuli se kitit našim perjem.
Hraniti sitan ego i graditi vlastitu samo promociju na našoj ideji i našem trudu.
Gubeći iz vida humanost .
Dok su naša leđa i dalje ostala tamo gdje su bila i u početku.

----------------------------------------------------------------------------------------------------------

Stojim sa strane i gledam kuda to vodi.
I ne mogu se načuditi kako sitne duše možemo biti.

Pa se mislim " netko to od gore vidi sve..."
I sve sitno i nevrijedno što se usput zakotrljalo, sva prašina koja se digla u letu...
zapravo nema veze ...

...opet bih zamahnula krilima...

11

srijeda

studeni

2020

Tko sam ja?


Svakakva uvjerenja u životu nam ugrade.

...pa kažu... dijete si, ne znaš još...
... pa si mlad... i moraš još puno učiti...
I onda se dobar dio života boriš protiv tuđih uvjerenja o sebi samome, hrvaš sa kompleksima i šamaraš sebe kao da si na svijetu naj gori.
Pa odjednom dođeš u doba u kojem ti kažu... a šta vi starci znate, vrijeme vas je pregazilo...

Dakle za veći dio života, pripremite se, uvijek će vas netko uvjeravati da ništa ne znate.

Pa je dobro znati barem tko smo sami sebi.
Kako nam se ne bi dogodilo da nam drugi kreiraju mišljenje o sebi samima.

Kasno sam saznala, ali dobra sam, sama sebi naj bolja.
Puno znam.
I puno toga me zanima.
Puno sam dobrog štiva pročitala.
Mogu razgovarati s bilo kime , uvijek ću pronaći temu za razgovor.
Samo sa bahatima i zločestima ne.
Jer se moje" ja" tome opire.
A možda samo ne znam zauzdati ego.
Unatoč tome...
Imam prave ljudske kvalitete. Prijateljski sam nastrojena. Prema ljudima nastupam u "dobroj vjeri".
Dok ne dokažu suprotno.
I vedre sam naravi, ljudi se uglavnom dobro osjećaju u mom društvu, jer sam dovoljno šašava da svaku situaciju okrenem na šalu.
...uglavnom...možete to nazvati kako god želite... znam da će neki reći da sam umišljena...
Neka...
samo malo žalim što to nisam ranije saznala
...jer...
dobra sam...
sebi naj bolja...
...što i vama od srca želim...


30

petak

listopad

2020

ODJEB (ILI ZAŠTO SMO KRETENI)






Šank u lokalnom bircu:

" Pa, gdje si prijatelju? Sto godina te nisam vidio. A šta je? Šta si se tako snuždio, ko da su ti sve lađe potonule.A i nakičen si, vidim."

"Ajd sjedi stari, šta ćeš popit? Ja častim, mala daj meni duplu i za mog prijatelja štogod pije!"

"Gospodine, ne smijem posluživati pijane goste, možda bi bilo dobro da odete kući malo odmoriti."

"Ko te je pitao za mišljenje?!! Natoči i drž se svog posla! Ti ćeš meni pametovat!"

"Ajde, stari, smiri se i ispričaj frendu šta te muči."

" A šta me muči! Odjebala me! Eto šta me muči!"

" Ko te odjebao? Pa nisam ni znao da imaš neku žensku."

"E, nemam, imao sam, al je odlučila da me škartira! Kuja! A sve bih za nju napravio."

"Pa dobro, jel ti rekla razlog? Ima nekog drugog ili šta?"

"Ma, nema! To su ti te neke ženske priče, te ja se osjećam sama, te ti mene ne doživljavaš ozbiljno, sve same gluposti!"

" Pa jeli bilo tako? Zašto se osjećala sama?"

" E moj prijatelju, to ti je bila veza na daljinu, a ona nikako da shvati, da ja ne mogu doći kad se njoj prohtije!"

" Pa šta si se onda upuštao u to? Koliko ste se često viđali?Jel ona k tebi dolazila?"

"Nije, htjela je, al nisam je zvao. I to je bio problem. Te, ona ne zna ni tko sam, ni gdje živim, ni jesam li oženjen, ne želim je s nikim upoznat... pa ne moraš ženska glavo baš svugdje imati svoj nos! Nešto čovjek mora i za sebe ostaviti!"

"Kakva je to onda veza bila? Kako ste funkcionirali? I ja se slažem da na početku veze treba ići polako, nego koliko ste vi uopće vremena bili skupa?"

"Pa trajalo je nekih godinu i pol. Tako, vidjeli smo se svakih par mjeseci na nekoliko sati, al čuli smo se često. Zvao sam je i po nekoliko puta dnevno, eto, priznajem, nisam se baš odazivao kad je ona mene zvala."

" Čovječe! I ti se čudiš što te ostavila! Pa, kakva je bila? Jel bar vrijedila?"

" A bila je, moj prijane,sve što žena treba biti. I lijepa i dobra i pametna. Voljela me, kući me odvela, kuhala za mene,lovu mi posuđivala, sve bi mi dala. I u krevetu je bila lavica. Al, eto, kučka me ostavila! Ni sam ne znam zašto. Život mi je uništila!
Mala, daj još jednu rundu!"

24

subota

listopad

2020

KUDA IDEMO?


Spadam u generaciju odgovornih.
Teško su nam breme na vrat natovarili.
Zaduženje da popravimo sve zlo na svijetu.
Ahaaa...
nismo mogli više uprskati.
Izrodili smo generaciju ambicioznih.
Natjerali ih da misle da je društveni ugled i status sve u životu.
Da moraju imati pet.
Iz svega.
Osim iz života.
Osim i z osjećaja.
Pa oni sad rađaju generaciju sebičnih, introvertiranih, robotski nastrojenih, tehnički porobljenih.
I nemojte mi reći* moja djeca nisu takva, moji unuci nisu takvi, oni imaju srce*,
nemojte mi to reći jer vam neću povjerovati.
Pogledajte svijet u kojem živimo.
I recite mi da ga kreiraju ljudi sa srcem.
neeee
Ovaj svijet takav kakav je sada kreiraju ljudi koji u grudima imaju hard disk.


22

četvrtak

listopad

2020

RECKE


Srce mi je gravirano.
Gdje god i tetovirano.
Recka do recke.
Slika do slike.
Svakakvih oblika, boja i dubina.
Kad bi ga na svjetlost izvukli, bojim se da nije ostalo puno nedirnutih površina za ispisivanje.
A opet, nikad ne znaš.
Možda se još štogod upiše.
Moje su recke , ovisno o tome tko ih je i zašto zarezao, nekad bolno krvavo crvene, nekad blijedo ružičaste. Gdjegod imaju sjaj bisera, rubove od zlata. Na površini ili zarezane u dubinu, da te strah pogledati je. Ko rana koja će prokrvariti na najblaži dodir. Ispupčene ili ulegnute. Ravne i krivudave. Neke imaju oblik najljepših gravura, umjetničkih tetovaža, slika iz snova, kao da ih nije ljudska ruka naslikala, već anđeli svojim krilima, vile čarobnim štapićima, Petar Pan i Mali princ udruženim snagama.
Recke su znak da sam živjela i osjećala.
Puno ih je.
Neka...
Veliko je moje srce.
Naći će se još nešto slobodnog mjesta, može se ugurati još pokoji zapis.
Samo neka bude svijetlom bojom zapisan.
i vilinskim prahom posut....

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.