03

ponedjeljak

lipanj

2019

Piši, piši mi...ja više neću

U posljednje vrijeme previše razmišljam o tome kako dugo nisam ništa „dobro“ napisala, pa kao da ne razmišljam ni o čemu ili kao da se ne mogu sastaviti sama sa sobom, što bih opovrgnula jer, kao i uvijek, makar u tramvaju sa slušalicama u ušima razmišljam o mnogočemu. No, nije fokus toga da sam napokon uzela tipkovnicu u ruke i krenula prenositi sebe na papir, a kad ljudi pitaju ja kao u slobodno vrijeme pišem, a već 2 mjeseca ni traga ni glasa od mene. Kvalitet mi je uvijek bio važniji od kvantiteta, pa evo kad me „uhvati“ se usudim.

Odnosi. Oni su fokus mog razmišljanja već duže vrijeme, ali se nikako sabrati i dati sebi neke odgovore i strukturirati misli. I to ne bilo kakvi odnosi, već prijateljski odnosi. Prečesto sam od ljudi oko sebe odnedavno počela slušati kako gube veze tj.prijateljstva s drugim ljudima, da se više ne žele truditi, ne žele „vući konce“, stalno se prvi javljati i biti tu povremeno. Prečesto sam čula kako im nedostaje pravih prijatelja, onih koje nazoveš u ponoć i u podne da kažeš kako ti je nešto super ili teško. Ne mogu reći da i sama nisam imala takva iskustva. Jesam, itekako, prekinula sam neka prijateljstva tj.udaljila se od ljudi jer više nisam htjela davati ono što nisam dobivala nazad. I to je bio krucijalni trenutak za mene, a i za ljude u mojoj okolini. Jednostavno sam vidjela na njihovim licima, čula u njihovom glasu da su više iscrpljeni od ljudi koji su neozbiljni, neodrasli ili preciznije nisu na istoj razini razmišljanja kao i oni. I potpuno ih razumijem. O različitim stvarima pričaš u srednjoj školi s 15, a o drugim stvarima pričaš s 21. No, da ne bi ispalo da ako pričaš o istim stvarima tada i sada da je to nužno loše, ne, dapače. Primjer, neke vrijednosti su kod mene i najbolje prijateljice ostale iste i s 15 i s 21, no nekakvi životni pogledi, vizije, želje i percepcije su počele ići u neke šire, ozbiljnije vode. I nije kod svakoga tako. I kada ne možeš naći s nekim zajednički jezik, tvoje potrebe za tom osobom blijede, jer ljudima je važno da ih razumiješ, da dijeliš neke vrijednosti i viđenja, da se možete koliko-toliko poistovjetiti. Kada to nestane, nestanu i veze. Jednostavno u nekom trenutku, nažalost, progledaš i shvatiš da to prijateljstvo nema budućnosti. I bude ti žao, i ne pomiriš se tako lako, ali odeš, slično je i s ljubavi. Treba dugo, ali kad progledaš, gotovo je, koračaš dalje.

Nikada nisam vjerovala da s nekim s kim budeš toliko nerazdvojan možeš postati jako razdvojen. Naročito kad mi je to mama govorila u srednjoj školi kada je govorila da će mi iza fakulteta ostati ona mala „šačica“ ljudi kojima je zaista stalo. Mislim da se to pomalo obistinjuje, mudra je žena ta moja mama. Iako ja ne mogu reći da imam 3 osobe oko mene, imam ja njih nekolicinu. I ta nekolicina će biti tu kad zatrebam pomoć, ali i onda da me potapša kada se dogodi ono najbolje. I ja se smatram blagoslovljenom radi te šačice ljudi. Volim ih, do neba, naročito one s kojima godinama održavam prijateljstvo jer mi daju onoliko koliko ja dajem njima. Nema tu neke velike komplikacije.





Sada već pričam s određenom dozom smirenosti i zrelosti na ovakve teme, nažalost, postaje mi sve više svejedno, sve više uobičajeno, no prije 3,4 godine to je bilo daleko od istine, takvo što je bilo jednostavno nezamislivo. Ma bit ćemo zauvijek prijateljice, zajedno čuvati jedna drugoj djecu, biti kume na vjenčanju i svakojake priče koje pričate u djetinjstvu i adolescenciji. I onda shvatiš da život nije to i da nas oblikuje i mijenja kako prolazi. Neki stanu, neki napreduju, svatko u svom smjeru i putovi se ukrštavaju, ali i razilaze, no to ne znači da sa završetkom jednog ne može doći drugo. Može, dapače. Za sav onaj maleni broj ljudi od kojih sam se jednostavno udaljila kroz vrijeme, došlo je 3x više ljudi u moju neku široku socijalnu okolinu da je to predivno. Život da, pa uzme, tako to nekako biva.

Na početku mi je, također, bilo jako nelagodno, neugodno, osjećala sam se tužno jer sam odmah svaljivala krivnju na sebe. Razbijala sam glavu danima razmišljajući je li problem u meni, tražim li ja previše od ljudi, jesam li ljudima naporna, preambiciozna, prepričljiva, prebrižna, dosadna, previše pametujem...ma nema što meni nije kroz glavu prošlo. Uhvatila bih se u razmišljanju „Ma to ti je sve ona tvoja jezičina odnijela“, jer sam nekada preiskrena, preizravna i tako dalje. Nisam to prihvaćala, dapače, niti očekivala od ljudi s kojima sam bila jako bliska. Bilo je pitanje u glavi „Pa pobogu, zašto me sada šutaš, zašto me sada odbacuješ?“ Bilo je i suza, no nisam o njima previše pričala, niti ću. Sada shvaćam da nisu bile vrijedne.

Sto ljudi, sto ćudi i tako će valjda uvijek biti. Treba cijeniti ljude oko sebe, voljeti, reći im lijepu riječ i gestu što su tu, prisutni u tvom životu i kad je najgore. No isto tako, treba znati i svoju vrijednost, svoje potrebe i svoje želje. Vrijedi li više da sam sam i sretan ili punog društva, a praznog srca i duše? Prioriteti su prioriteti, pa će o tome i ovisiti kvaliteta prijateljskih veza koje posjeduješ. Razmisli kome trebaš pisati, a kome više ne, kao što sam naslov kaže.



Oznake: odnosi, prijateljstvo, Razočaranja, život

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.