19

četvrtak

rujan

2019

Daj, odrasti!

Nedavno sam doživjela jedno od većih razočaranja u posljednje vrijeme. Ne želim staviti bazu i svrhu ovog teksta na taj sam čin ili događaj već jednostavno, kao i uvijek, želim pisati o tome što je tada kroz mene prolazilo i što sam naučila.

Prva reakcija bila je ljutnja, neopisiva ljutnja na tu osobu prožeta razočaranjem, kao da je sve ono u što sam vjerovala lagano palo. Najžalosnije od svega je što to uopće nije osoba iz moje bliže okoline. Kasnije se sve preokrenulo u tugu, baš u tugu, jer me je udarila surova realnost svijeta, svijet odraslosti, stvarnog života koji je u mnogočemu često surov i razočaravajući.

Nije uopće bit te osobe, mene je to vrlo brzo prošlo, ali se i promijenila moja percepcija prema njoj i to je ono što se meni uvijek dogodi nakon razočaranja, a čak i nije tako neobično jer nam vrlo često neki događaji jednostavno poremete percepciju.

Tada sam razmišljala, u toj svojoj tugi i razočaranju, koliko sam ispala zelena, glupa. Možda su te činjenice ono što me je najviše „ubilo“ u svemu tome. Teško je čovjeku kada mu se njegova vjerovanja, uvjerenja, misli, djela malo poljuljaju. Izgubi čovjek vjeru u svoju sigurnost, u svoj neki „idealizam“ od života. Ja to volim reći sigurna luka u kojoj plovim. Razmišljala sam kako sam mogla ne razmišljati o tome da ljudi jednostavno nisu tako dobri kao što ih mi često percipiramo. Kako se odjednom pretvore u ljude koji egoistično razmišljaju o sebi i gledaju samo svoju korist, a tebi na štetu. Da se razumijemo, nisam za ono da ne treba gledati sebe i brinuti se o sebi i svojima, ali nikada, baš nikada u svemu tome nisam za onaj stav da bilo što što radiš ide na nekakvu štetu drugima.

Razočarala me u svemu tome i moja kriva procjena. Kriva procjena osobe koja će u budućnosti, u svome poslu, raditi procjene. Zaboli to, zaista, pa se pitate hoćete li ipak to moći danas, sutra, te koliko će proći do sljedećeg razočaranja? Nitko ne voli biti u krivu sa svojim procjenama, naročito ljudi za koje mislite kao da ih „nekako poznajete“, a zapravo se prevarite. Tada sam shvatila da, ponekad, malo previše u sve stvari idem srcem, a manje razumom. Koliko god voljela tu svoju osobinu toliko mi ona, za svako razočaranje u životu, ide neopisivo na živce.

Tu je opet i stvar da sam okružena sa previše dobrih ljudi. Ono istinski dobrim prijateljima, obitelji, kolegama s faksa, mojim pjevačima u zboru, mojim kolegama volonterima u kojima nikada nisam osjetila da samo traže onu korist, nego da su spremni primiti i prihvatiti tebe, takvog kakvog jesi u svoje društvo, uvijek. E sad nećemo razglabati o tome koliko je ta moja percepcija točna. Nitko nije savršen, da se razumijemo, ali ono što sam do sada doživljavala, evo već četvrtu godinu, kod nekih više, a kod nekih manje mi nije dalo povoda ni za kakvu sumnju i voljela bih da tako i ostane.
I onda kad imate neke svoje, dobre ljude oko sebe koji vam čine neki „zaštitni sloj“ nemate razloga za sumnju i razočarenja, ali se ona ipak u životu ponekada moraju dogoditi. Da nas nauče, očeliče, malo vrate u životnu realnost i slične stvari.

Što sam ja sada izvukla iz svega toga?

Izvukla sam da ne treba svakome previše vjerovati. Previše, ali i bezuvjetno i da je to rezervirano za osobe u koje je stečeno dugogodišnje povjerenje i koje su to povjerenje već odavno troduplo opravdale. Shvatila sam da ponekada treba malo više koristiti razum, a ne srce koje je vođeno emocijama, lakovjerno, dobro i vjeruje u onaj nepokolebljivi optimizam i dobrotu ovoga života. Razum zna odvagnuti, on je kritičniji, on je taj koji bi trebao biti malo jači kada se donose određene odluke, ali je savršenstvo kada se pokuša u svemu tome naći balans, kada se srcu i razumu daje na važnosti, stavi na vagu i donese odluka. Nije to baš tako jednostavno kao napisati ovu rečenicu. Stvar je prakse, učenja.
Mene je sve ovo razdrmalo upravo zbog toga što mi je srce uvijek na prvom mjestu, što sam neopisivi emotivac, naivac, koja bi dala sve svakome, bez zadrške, bez ikakve očekivane koristi nazad. Koliko god volim to kod sebe, još uvijek se moram naučiti kontrolirati. Upravo zbog razloga da moja duša ne doživljava ovakve krahove, tj.da barem budu malo manje bolni.</em>

Naučilo me je da ljudi vrlo često ne idu srcem kroz sve, nego razumom, vođeni vrlo često pokvarenošću svijeta, materijalizmom, a ne suludom dobrotom. Život tako funkcionira, ljudi se razlikuju i to treba prihvatiti. Život nam daje mnoge izazove, a na nama je kako ćemo se s njima suočiti.

Ovaj tekst mi je vrlo važan zbog toga što me je potaknuo na rad na sebi, a raditi na sebi se može jako puno, jer uvijek ima stvari za naučiti. Život nam toliko nepredviđenih stvari stavlja na stol. Zato se treba upoznati, da bi znao kako najbolje reagirati, no ni to najbolje ponekada nije dobro. Važno je učiti, razvijati se, stvarati tu svoju sigurnu luku da bi se lakše suočili sa svime što nas čeka.

Koliko god želim izvući pozitivne stvari iz ovoga, toliko želim naglasiti da se u životu moraju i trebaju javiti i te neugodne emocije. One su prirodne reakcije, reakcije koje nam isto tako nečemu služe, jer život nije bajka, a na nama samima je da odlučimo u kojoj mjeri od svoga života želimo stvoriti bajku, tj.živjeti onako najbolje kako znamo. A propusti? Oni će uvijek biti sastavni dio života.







13

utorak

kolovoz

2019

Alles gut


Vruće poslijepodne. Radno, ali to je rad u sezoni, drugačije ne ide. S radija svira glazba i govori spikerica da je danas svjetski dan mladih. Evo baš danas, 12.kolovoza.

Sad će mnogi reći: „Pa dobro, što da je svjetski dan mladih, ono koga briga?“ I meni je do maloprije bilo kao pa dan kao svaki drugi, svaki dan je nešto.

No, onda sam se sjetila da i ja spadan u te mlade i počela razmišljati malo više o tome. U misao mi je došla prva stvar, a to je obrazovanje, moje konkretno, i činjenica da je ono pri kraju. Onda sam se sjetila naše derutne zgrade u Nazorovoj 51 gdje se školuju bzdzći socijalnu radnici od početka učeni na skromnost, škripave parkete, bez adekvatne rasvjete, malih dvorana, neadekvatnih sjedalica i sl. Čak smo mi mladi podizali glas i doveli neke promjene, ali sporo i preslabo.

Korak dalje je zaposlenje. Devedesetih godina prošlog stoljeća se ratovalo, za slobodu, demokraciju i sve ostalo, kako i drugi tako i moj otac. Borio se za to da mu se djeca danas, sutra bore za posao jer niti on, niti njegova djeca nemaju člansku iskaznicu stranke i pitanje je kako će dobiti posao. I to dovodi do toga da država pušta svoju mladu, sposobnu radnu snagu vani, bez suze ispuštene, da stvaraju obitelji, privređuju i daju porez nekim stranim državama. Za što da se ja danas uopće trudim?

Korak još dalje tom, mjesto stanovanja. Ne znam točan broj, ali prosječno malo prije tridesete ili oko tridesete još uvijek živimo s roditeljima. Ima tu mnogo razloga, kao na primjer, neki jednostavno žele, neki nemaju drugog izbora, neki se ne žele osamostaliti itd. No, ja ću prokomentirati argument da zapravo nemaju kako. Stanovi tj. najam je skup, kupiti stan još gore, sagraditi kuću rijetki mogu bez kredita, a dok steknete plaće da možete dići kredit prolaze godine. Gdje su mjere koje mladima idu na ruku u osamostaljenju?

Još korak dalje. Gdje će mi dijete u vrtić ? I to vuče pitanje kako da roditelji oboje rade, tko će čuvati dijete, pa tko će se uopće i odlučivati za rađanje djece kad tome djetetu neće neke stvari moći biti dostupne, kada lokalna i gradska samouprava ulaže u neke druge, naoko "važnije" stvari, a ne u gradnju škola, vrtića, igrališta i sl.

Nabrojene stvari su one koje bi nam društvo, politika trebala dati ili barem dio njih, iako ne možemo za sve kriviti druge i ne mrdnuti prstom za ono što želimo. Želim reći i par riječi o tome koliko su i mladi odgovorni.

Moja generacija se rijetko zanina za politiku, ne idemo glasovati na izbore, ne znamo ni tko je na vlasti, niti provjeravamo programe, mjere određenih stranaka ili aktualne vlasti. Jedva se znaju nabrojiti premijer, predsjednik i sl. Dobro to vjerojatno da, ali pravo stanje zapravo rijetke zanima. Živimo u inertnosti jer smo tako navikli, tako nas uče cijelo školovanje. Pokoravaj se i ne govori ništa na glas. Što su to akcije, prosvjedi, dizanje glasa na stvari koje nisu dobre? Oduvijek je samo bilo važno pokoriti se autoritetu, ne proturječiti, što nas je i dovelo do inertnosti, do toga da na sve reagiramo odmahom ruke, bez daljnjeg truda i poticanja na ikakve promjene. Vrlo smo skloni sve prokomentirati, ali rijeko i nažalost išta poduzeti. Žalosna sam jer smo odrasli u takvom društvu , mislim i za sebe osobno, no nastojim svoj plamen nekog žara koji plamti i dalje držati aktivnim, boriti se za neke promjene, za sve ono što me čeka i što dolazi.

Tako je nažalost moja percepcija tj. onaj krug što ja gledam oko sebe. No, završila bih u veselom tonu. Svaka čast mladima koji se bore, koji su se izborili i koji će se boriti i dalje za sve što žele i hoće, koji imaju volju i snagu ostati u ovoj zemlji koja ne ide na ruku nama mladina u mnogočemu. Možda se i trudi, tko zna, ali jako sporo i treba joj još vremena i kapaciteta, a nama mladima uz to i buđenja, ali i optimizma. Ne želim tako lako otići iz ove zemlje jer je to, još uvijek, mjesto gdje sam rođena, gdje su svi moji i gdje želim doprinositi. Vrijeme čini svoje. Vidjet ćemo za što ću se izboriti i koliko će me ovo društvo držati za ruku u tome.


30

nedjelja

lipanj

2019

BOLJE IŠTA, NEGO NIŠTA

Jučer pročitam da nije najveći uspjeh žene udati se, da živimo u dvadesetprvom stoljeću. Meni je to mozak registrirao kao najnormalniju stvar, jer tako ja razmišljam, a tako su me i odgajali. No, nije to uvijek slučaj. Ova rečenica glasila je za žene, ali, kako dolazim iz manje sredine, vrijedi jednako i za muškarce. Vrlo je važno „imati nekoga“. Nema veze kakav je, tko je, važno je da si ti nekako „skućen“, jer ima šanse da se udaš, oženiš, skrasiš. Može te taj netko i tući ili verbalno zlostavljati, ali važno je da imaš vezu, ili brak. I da su ta loša veza ili brak osobno pitanje. No, to je priča druge vrste pa bi se vratila na temu.

Kao, krenula sam s time da je važno imati nekoga. Pa je, kako kaže moja mala sredina, ali i naše društvo koje je, još uvijek, u mnogočemu vrlo primitivno. Dovoljno je da se okrenem u svoju bližu okolinu i sagledam nekoliko stvari te shvatim koliki je kompleks biti sam. Koliki je kompleks kada ti vlastiti roditelj non stop nameće pitanje ima li koga u tvojoj okolini, postoji li netko „potencijalan“? Sigurno da to nije najugodnija stvar, svakako, ali jednostavno se to „očekuje“. A o očekivanju sam već pisala pa se ne bi previše vraćala na to. To je ona priča, tipičan primjer iz manjeg mjesta gdje neka žena ili muškarac je taj za kojega će se reći da je „uspješan“ jer ima brak i djecu, a ne jer ima fakultet, posao, tko zna što ili je jednostavno sretan sa onim što je postao u životu. Jer nemila je sramota da do tridesete nemaš brak i djecu. Već tada si propalitet, jebivjetar, kako god to kako zove.

I budući da živimo u takvom društvu u kojem se takvo što jednostavno očekuje, a ne da je to izbor, no, ne uvijek, naravno, neki ljudi to žele i sretni su sa svojim životom, no pričam o onima koji su neke stvari napravili samo da ispune određenu normu. Tako sam na svoje oči vidjela mnoštvo primjera veza u kojim postoji očito nasilje i nezadovoljstvo, ali su tu jer otići nije rješenje i sramota je, bez obzira što se zapravo tu događa. Pa krene od verbalnog, pa do fizikog, pa do kaznene prijave i prekida. Jasno, ne osuđujem, jer nije lako kada se zaljubiš, nisi svjestan, razum nije najjača strana, ali znaš da se ne događa ono najbolje, nadaš se, ali sjediš i ne mijenjaš, a i čovjek mrzi mijenjati rutinu. A što se tiče brakova, ne bih previše, premlada sam možda pa bi naišla na osuđivanje, ali vide i supružnici i okolina kada nešto nije u redu, ali zažmire da mogu reći da je naoko sve u redu. Jer svi mi želimo biti u redu prema van, što je u redu skroz.

Da se vratim u svoju „domenu“. Žalosno mi je oko sebe gledati mlade ljude koji su opterećeni time da su sami, da im se već dugo nitko nije javio, poslao poruku, nikoga već dugo nisu upoznali. Nije, doduše, sve ni u tome pritisku. Određeni ljudi traže sebe u drugoj osobi, rješavaju svoje komplekse i strahove, nastoje pronaći sebe kroz različite veze. Traže puninu u drugome, slamku spasa koja će ih poštedjeti toga da nemaju u određenoj točki svojega života vezu. Žele nekakav drugi, prilagođeni život, a u mnogo slučajeva, nisu pronašli sebe. Ma važno je da se vidi, nažalost, a od sreće i zadovoljstva ni traga. Onda krenu opravdanja da sreća tek dolazi, da će se ta neka osoba xyz promijeniti ili da će se ona sama promijeniti.

Suma svega ovoga je da nije važno kada, važno je tko i tu nema mnogo objašnjenja. Važno je upoznati pravu osobu, pa kada god bilo, a ne kada se očekuje samo zato što već radiš i imaš određen broj godina. Važno je upoznati sebe i znati svoje želje, potrebe, osjećaje, da bi, danas, sutra, mogao uživati kvalitetnu blagodat zajedničkog odnosa. Sve što je na silu, bez ljubavi, bez poštovanja, sreće, zajedništva, potpore i svega onoga najljepšega što ovozemaljski život pruža je samo puko zadovoljavanje forme.

A to nije život.

Naročito tvoj.

Nemoj se voditi naslovom.







16

nedjelja

lipanj

2019

OD MENE SE TO OČEKUJE

Sjedila je na krevetu sobe s licem zabijenim u knjigu iz anatomije. Podigla je lagani pogled prema meni kada je ušla, nasmješila se nije. Kratko smo popričale, jer sam ja sam vrlo brzo shvatila da, ostanem li duže, ću joj tratiti njezino dragocjeno vrijeme posvećeno anatomiji.

Inače kad je pitaš, sretna je, zadovoljna jer je upisala ono što ona želi. Iako iz drugog puta, no to zaista nije važno. Život nije savršen, mnogo je tu stramputica dok ne dođeš do svojega cilja, ali važno je da dođeš, jel. Upisala je što je htjela, ustraje u tome, ide joj, ali meni taj njezin pogled nije izlazio iz glave.

Umorna je, jasno. Lipanj je, a ispitni su rokovi i nehumano je učiti po ovolikoj vrućini, naročito tako opsežno i teško gradivo, ali neda se ona. No, ja tu, nažalost nisam vidjela samo umor. Izgledala je kao da lebdi u nekom drugom svemiru, da nije tu, da sanja da je negdje drugdje. I okej je to, nitko ne voli rokove, ali njezin izraz lica mi je odavao dojam kao da polagano gubi sebe. Da je uronila u monotoniju. Da nije sretna, što između ostalog se toga dana isčitavalo iz njezina lica. I mene je to zaista rastužilo. Tek je prva godina, a toliko se troši i ono što je najgore udaljava se sama od sebe. Apetit nikakav, bezvoljnost, monotonija svakog dana, žaljenje za odlaskom vani zbog onog vremena koje je trebalo biti utrošeno u učenje. Radi toga mi je žao. Divna je to cura, ali za bilo koga mi je žao kada znam da gubi sebe, da postaje stroj koji je tu samo da bi ispunjavao ono što se zove obaveza, jer to se od nje očekuje. Ovaj zadnji dio posljednje rečenice nije njezin, al mi se nekako uklapa, ali o tome ćemo kasnije.

Cijeli život je dobra učenica i svakako da se od nje očekuje da i dalje ispunjava kriterije. Imala sam i sama problema s time „očekuje se“, ali hvala Bogu pa sam se toga rješila, ali treba i za to vremena. Nije smisao fakulteta i studiranja da na tome putu izgubiš sebe, da zaboraviš da imaš dušu koja čezne za upoznavanjem, za samoćom koja ti je ponekada potrebna da bi ovaj svijet uspio preživjeti. Pretvaranjem u stroj jednostavno postaješ stroj, a strojevi nemaju dušu.

Teško je oduprijeti se tome da se udovoljavaju nečiji tuđi kriteriji, a ne naši vlastiti. Teško se izboriti, teško je ne upasti u konformizam, teško je raditi na sebi i suočiti se sa sobom. Jednostavno je lakše raditi „po špranci“ i udovoljavati nečijim željama, odnosno usrećavati druge ljude, a ne same sebe. Shvaćam, teško je. No, teško je nositi i Velebit na ramenima jer se nisi suočio sa samim sobom, jer si nisi dao vremena da udahneš i staneš na trenutak. Da dobro promotriš trenutak života u kojem se nalaziš. Zapravo, teško je to osvijestiti, a kamoli raditi na sebi. Naročito kad si odgojen da budeš savršeni stroj. Stroj bez potreba, emocija, ljubavi, a o ljubavi prema sebi neki drugi put.

Eh, da, rekla sam da ću se osvrnuti na ono „očekuje se“. Je, da, lijepo je da se nešto očekuje jer to znači da si dosta u životu dao, pa se PODRAZUMIJEVA da moraš tako nastaviti. Isto tako, kao što se za nekog kriminalca PODRAZUMIJEVA da će postati kriminalac opet.

NEMA PODRAZUMIJEVANJA. Događa se život, događaju se ljudi, događa se bolji i lošiji dan. Najvažnija je stvar zapitati se očekuješ li ti to od sebe ili to od tebe očekuju drugi?

Kažu da se živci ne obnavljaju. Čuvajte ih od iscrpljivanja.






Oznake: živci, voljenje sebe, despiritualizacija

03

ponedjeljak

lipanj

2019

Piši, piši mi...ja više neću

U posljednje vrijeme previše razmišljam o tome kako dugo nisam ništa „dobro“ napisala, pa kao da ne razmišljam ni o čemu ili kao da se ne mogu sastaviti sama sa sobom, što bih opovrgnula jer, kao i uvijek, makar u tramvaju sa slušalicama u ušima razmišljam o mnogočemu. No, nije fokus toga da sam napokon uzela tipkovnicu u ruke i krenula prenositi sebe na papir, a kad ljudi pitaju ja kao u slobodno vrijeme pišem, a već 2 mjeseca ni traga ni glasa od mene. Kvalitet mi je uvijek bio važniji od kvantiteta, pa evo kad me „uhvati“ se usudim.

Odnosi. Oni su fokus mog razmišljanja već duže vrijeme, ali se nikako sabrati i dati sebi neke odgovore i strukturirati misli. I to ne bilo kakvi odnosi, već prijateljski odnosi. Prečesto sam od ljudi oko sebe odnedavno počela slušati kako gube veze tj.prijateljstva s drugim ljudima, da se više ne žele truditi, ne žele „vući konce“, stalno se prvi javljati i biti tu povremeno. Prečesto sam čula kako im nedostaje pravih prijatelja, onih koje nazoveš u ponoć i u podne da kažeš kako ti je nešto super ili teško. Ne mogu reći da i sama nisam imala takva iskustva. Jesam, itekako, prekinula sam neka prijateljstva tj.udaljila se od ljudi jer više nisam htjela davati ono što nisam dobivala nazad. I to je bio krucijalni trenutak za mene, a i za ljude u mojoj okolini. Jednostavno sam vidjela na njihovim licima, čula u njihovom glasu da su više iscrpljeni od ljudi koji su neozbiljni, neodrasli ili preciznije nisu na istoj razini razmišljanja kao i oni. I potpuno ih razumijem. O različitim stvarima pričaš u srednjoj školi s 15, a o drugim stvarima pričaš s 21. No, da ne bi ispalo da ako pričaš o istim stvarima tada i sada da je to nužno loše, ne, dapače. Primjer, neke vrijednosti su kod mene i najbolje prijateljice ostale iste i s 15 i s 21, no nekakvi životni pogledi, vizije, želje i percepcije su počele ići u neke šire, ozbiljnije vode. I nije kod svakoga tako. I kada ne možeš naći s nekim zajednički jezik, tvoje potrebe za tom osobom blijede, jer ljudima je važno da ih razumiješ, da dijeliš neke vrijednosti i viđenja, da se možete koliko-toliko poistovjetiti. Kada to nestane, nestanu i veze. Jednostavno u nekom trenutku, nažalost, progledaš i shvatiš da to prijateljstvo nema budućnosti. I bude ti žao, i ne pomiriš se tako lako, ali odeš, slično je i s ljubavi. Treba dugo, ali kad progledaš, gotovo je, koračaš dalje.

Nikada nisam vjerovala da s nekim s kim budeš toliko nerazdvojan možeš postati jako razdvojen. Naročito kad mi je to mama govorila u srednjoj školi kada je govorila da će mi iza fakulteta ostati ona mala „šačica“ ljudi kojima je zaista stalo. Mislim da se to pomalo obistinjuje, mudra je žena ta moja mama. Iako ja ne mogu reći da imam 3 osobe oko mene, imam ja njih nekolicinu. I ta nekolicina će biti tu kad zatrebam pomoć, ali i onda da me potapša kada se dogodi ono najbolje. I ja se smatram blagoslovljenom radi te šačice ljudi. Volim ih, do neba, naročito one s kojima godinama održavam prijateljstvo jer mi daju onoliko koliko ja dajem njima. Nema tu neke velike komplikacije.





Sada već pričam s određenom dozom smirenosti i zrelosti na ovakve teme, nažalost, postaje mi sve više svejedno, sve više uobičajeno, no prije 3,4 godine to je bilo daleko od istine, takvo što je bilo jednostavno nezamislivo. Ma bit ćemo zauvijek prijateljice, zajedno čuvati jedna drugoj djecu, biti kume na vjenčanju i svakojake priče koje pričate u djetinjstvu i adolescenciji. I onda shvatiš da život nije to i da nas oblikuje i mijenja kako prolazi. Neki stanu, neki napreduju, svatko u svom smjeru i putovi se ukrštavaju, ali i razilaze, no to ne znači da sa završetkom jednog ne može doći drugo. Može, dapače. Za sav onaj maleni broj ljudi od kojih sam se jednostavno udaljila kroz vrijeme, došlo je 3x više ljudi u moju neku široku socijalnu okolinu da je to predivno. Život da, pa uzme, tako to nekako biva.

Na početku mi je, također, bilo jako nelagodno, neugodno, osjećala sam se tužno jer sam odmah svaljivala krivnju na sebe. Razbijala sam glavu danima razmišljajući je li problem u meni, tražim li ja previše od ljudi, jesam li ljudima naporna, preambiciozna, prepričljiva, prebrižna, dosadna, previše pametujem...ma nema što meni nije kroz glavu prošlo. Uhvatila bih se u razmišljanju „Ma to ti je sve ona tvoja jezičina odnijela“, jer sam nekada preiskrena, preizravna i tako dalje. Nisam to prihvaćala, dapače, niti očekivala od ljudi s kojima sam bila jako bliska. Bilo je pitanje u glavi „Pa pobogu, zašto me sada šutaš, zašto me sada odbacuješ?“ Bilo je i suza, no nisam o njima previše pričala, niti ću. Sada shvaćam da nisu bile vrijedne.

Sto ljudi, sto ćudi i tako će valjda uvijek biti. Treba cijeniti ljude oko sebe, voljeti, reći im lijepu riječ i gestu što su tu, prisutni u tvom životu i kad je najgore. No isto tako, treba znati i svoju vrijednost, svoje potrebe i svoje želje. Vrijedi li više da sam sam i sretan ili punog društva, a praznog srca i duše? Prioriteti su prioriteti, pa će o tome i ovisiti kvaliteta prijateljskih veza koje posjeduješ. Razmisli kome trebaš pisati, a kome više ne, kao što sam naslov kaže.



Oznake: odnosi, prijateljstvo, Razočaranja, život

22

petak

veljača

2019

Cukar i sol

Kad se sjetim riječi „emocija“, proradi u meni mnoštvo osjećaja i razmišljanja. Zeznuta je to stvar, imati te emocije, kakve god one bile, no dio su nas od rođenja pa ih prihvaćamo kao sastavni dio onoga što jesmo. Nekada je to naravno lako, a nekada baš i nije. I naravno da je manje ugodno tada kad ih nelako prihvaćamo.

Svima nam se, s vremena na vrijeme, događaju situacije kada ne prihvaćamo sebe tako rado. Kada bismo vrlo jednostavno istrgnuli ovu nutrinu u nama i bacili je ili zatražili zamjenu. To je sasvim normalna stvar koja se i meni samoj dogodi s vremena na vrijeme. Samo je pitanje kako se nositi s time.

Dobro je kada se osjećamo dobro. Tada nam tijelo treperi od sreće, smijemo se, srce kuca od radosti, život i okolina su vedri, vjerujemo u sebe, život, sve što nas okružuje. I tada život ima okus čokolade, one slatke.
No kad dođe crna čokolada od života pitanje je kakva nam je tada percepcija. Čitam vrlo često kako odluke ne valja donositi ni previše sretan, a ni previše tužan. Ima tu neke istine, jer su to 2 dosta ekstremna pola u kojima nam razum baš i nije najbolja strana. Kažu da je najbolje neka zlatna sredina, ali nitko ju baš konkretno nije odredio, pa to vjerojatno znači kako je svačija zlatna sredina indvidualna i da ju sami trebamo odrediti.

Da se vratim na te „neugodne“ emocije. Svatko ih na svoj način prihvaća i pušta u svoju svakodnevnicu. Nekome traju sat, dva, nekome dan, dva, ovisi kakav je tko. I upravo o tome kakav je tko ovisi kako ćemo se s njima boriti.
Nije loše, a kamoli sramota reći „boli me duša“, „boli me srce“, „osjećam da ću se raspasti“. Loše je ako se to gomila u tebi i raste kao brdo koje će se rasplinuti kada najmanje budeš očekivao. Zasigurno neke stvari nije jednostavno izgovoriti. Ljudima zadrhti usna, počnu se tresti, plakati, teško dišu, gutaju knedle dok to ne izgovore. No, tu se nazire pitanje imaju li uopće kome to izgovoriti jer nije nam socijalna mreža svima jednaka, također. Onima koji imaju jaču socijalnu mrežu zasigurno je manje teško to izgovoriti, već su stvorili određene veze i osobe od povjerenja pa to lako prelome, no važno je da prelome, da to prorade i da dalje nastave sa životom.
No događaju se situacije u kojima ljudi i nemaju tako razvijene socijalne mreže. Nemaju kome reći da im je teško, tonu sami u sebe, povlače se, izoliraju, tonu u svoj svijet u kojem nemaju nekoga tko bi im bio podrška dok proživljavaju „emocionalnu buru“.
Nije nužno da je socijalna okolina idealan faktor i da je tada sve lako. Naravno da nije. Mnogi ljudi sami sa sobom sve najbolje riješe, bez igdje ikoga i savršeno funcioniraju. Također, ljudi okruženi ljudima možda ne mogu naći osobu od povjerenja u silnom tom mnoštvu i nemaju nikoga da im bude podrška. Sve ovisi.

No, jako je važno normalizirati stanje „neugodnih“ emocija. Važno je osvijestiti ono što osjećamo i vidjeti koliki su nam kapaciteti da takvo što podnesemo. Ako možemo sami, sami ćemo. Neki pobjegnu u pisanje, čitanje, crtanje, igranje igrica, prirodu i tko zna još što i rješe problem sam sa sobom. I to su osobe koje su osvjestile svoje kapacitete i mogu sami. No, postoje osobe kojima taj problem nadilazi kapacitete i ne mogu sami. I tada nije nikakva sramota potražiti pomoć. Nekada tu ne mogu pomoći ni najbliže osobe u okolini jer je problem možda malo veći ili jednostavno ne mogu/ne znaju pronaći prave riječi. Tada je sasvim u redu potražiti pomoć stručnjaka.

Meni je užasno što je to dan danas kod nas stigma, neugoda i sram, a ne bi trebao biti. Kad nas boli ruka, noga, oko, grlo, bez problema odemo liječniku i to zna cijela uža i šira obitelj. A kada bi nekome rekli „bole me emocije“, svi bi te, nažalost, krivo pogledali, a to ne bi smjelo biti tako. Kao što sam i na početku rekla, to je sastavni dio nas i uvelike utječe i na tjelesne reakcije, što ih čini još važnijima. Kao što je kirurg tu kada slomimo nogu/ruku, tako je tu stručnjak/inja rada s ljudima (psiholog/inja, socijalni radnik/ca, socijalni pedagog/inja, pedagog/inja, psihijatar/ica...) kojemu se možemo obratiti kad imamo bol emocija. Naročito je kod nas prednost što zaista ima mnogo takvih usluga koje su potpuno besplatne! Naravno da nisu svima jednako dostupne jer je opet pitanje u kojem mjestu stanujete, no ima mogućnosti.

Sada bih se još samo malo osvrnula na to koliko je ono što radimo i govorimo važno za naše, ali i tuđe emocije. U svakoj ljudskoj interakciji se izmjenjuju i emocije. Pa bilo to da govorite ravnodušno, poletno, radosno, to se osjeća, ali i manifestira na neverbalnoj komunikaciji. Emocije su uvijek tu.

No, mi ljudi smo s njima, vrlo često, jako nespretni. Svoju bol i frustraciju izlažemo na način da onoga drugog dovedemo do stanja potpune propasti bez velikoj razmišljanja kako je toj osobi. Kao da nam ponekada nedostaje one empatije, tj.ulaženja u cipele te osobe. Vrijeđamo se, vičemo, govorimo ono što nam prvo padne na pamet, bez da previše razmislimo. Vrlo često mislimo samo na to kako ćemo se mi „izventilirati“ bez previše razmišljanja o onoj drugoj strani u cijeloj priči, bez obzira o kome se radilo. Jer da ponovimo, svi imamo emocije, nisu svima iste, naravno, ali su tu.

Svi griješimo u tome, svi posrnemo i povrijeđujemo jedni druge, no u takvim situacijama je najvažnije da smo toga svijesni. Iskrenost i otvoreno srce otvaraju sva vrata. Reći oprosti zaista ne odnosi mnogo vremena, pa tek pokoju sekundu. Tada se sve te izgovorene emocije prorade, diskutiraju se hladne glave i međusobno se dijele-dvostruka korist-razgovor o emocijama, a li i stvaranje dobrih odnosa, ma jednostavno dobitak na lotu.

Kao suma sumarum, nemojte biti neprijatelji svojih emocija! Prigrlite ih i krenite koračati u istom smjeru da bi život dobio novu boju i dimenziju. U redu je da te boli i u redu je griješiti s njima, pa ljudi smo. No, nikada ne smijemo zaboraviti koliko su nam važne.






08

petak

veljača

2019

Čuvan te, jubavi mala

Najdraže mi je kada mogu sjesti sama sa sobom i razmišljati o čemu god mi duša toga trenutka želi razmišljati. Tada se volim prisjećati naših zajedničkih trenutaka i toga kako je sve to nekako započelo. U duši mi se tada jednostavno pojavi blagostanje i pobjegne onaj slatki osmijeh jer je duša puna i zna koliko si mi radosti unio u život. I sada kada i nakon ovoliko vremena stanem i razmislim isto se osjećam-to je taj neki neopisivi smiraj koji me obuzme.

Uh, koliko ti puta želim reći da si divan jer me i dalje voliš bez obzira što sam ponekada zaista nemoguća u nekim svojim razmišljanjima i postupcima. Brzopleta, ponekada nepromišljena, bez ikakve krive namjere, ali ti to razumiješ, nasmiješ se, zagrliš me i obrišeš sav teret s leđa koji sam do tada nosila sa sobom. Uvijek mi čuvaš leđa u čemu god da krenem i to je zaista blagoslov. Ja sam pomalo teška osoba priznajem, sve bih ja nešto htjela, pa hoću, pa srljam, ali ti mi i dalje kažeš „Ajde“, iako ponekada sve te moje ideje jesu možda malo nerealne. Jednostavno, divno je imati tako nekoga kraj sebe koji je uz svo moje vlastito ludilo osoba koja to ludilo razumije i podržava, ali i smiruje sve moje iscenirane, histerične napade bezazlene panike. Pa, mora neko od nas i biti normalan.

Tvoja je ljepota i tvoja velika brižnost i nježnost dušo moja, koja me tjera da se osjećam voljenom, zaštićenom, maženom i paženom do svemira i nazad, pa se opet ponekada zapitam jesam li ja to i zaslužila u tolikoj mjeri. Uh, voljela bih kada bi se mogao vidjeti mojim očima. Voljela bih kada bi i ti mogao vidjeti koliko veliko srce imaš i koliko mi radosti i mira donosiš u život. Volim reći da postoji život prije i poslije tebe. To ne daje mojem životu prije tebe crnu, ružnu i neugodnu notu, već samo želim naglasiti koliko se stvari u meni promijenilo odkako si došao u moj život. Ostala sam ja i dalje sanjar, ali malo racionalniji. I dalje meka i lakovjerna srca, ali malo promišljenija. Naučila sam voljeti svim srcem i umom po prvi puta u životu što je za mene bio veliki korak.

Dobila sam svog muškarca! Dobila sam osobu koja zna što želi, tu je uvijek uz mene, u dobru i u zlu i neda me nikome. To je to! Taj osjećaj pripadnosti je bolji i jači od svega što imam. Znati da si uvijek tu, za sve za mene, tu, prisutan, zainteresiran, ne iz navike, već iz goleme ljubavi i potrebe prema meni. Ma ljubavi ti ti moje bogatstvo koje se neda dušom opisati. Moje utočište u koje uvijek pobjegnem kada ovaj svijet postane pomalo nepodnošljiv za mene. Kada mi se iscrpe kapaciteti. Kada pomislim da sam slaba, nikakva i da ne mogu dalje. Tu se javljaš ti. Zagrliš, ne puštaš i kažeš kako će sve biti u najboljem redu. A to mi je trebalo cijelo vrijeme dok te nije bilo. Ali pronašla sam te. Hvala Bogu da jesam, onda kada mi je to najviše trebalo. I zato mi srce zatitra dan danas kada vratim vrijeme unazad na taj događaj. Nismo se ni tražili, a pronašli smo se. I neka smo. Ja znam da ću ja tebe uvijek voljeti i nadam se da ćeš i ti mene bez obzira na sve što jesam i ono što sam bila i ono što ću postati. Samo znam da se je teško odreći tebe, ako ću ikada to trebati, jer tada bih izgubila dio sebe. A do tada, ja ću i dalje sanjati snove u kojima me ti držiš pod ruku.








Oznake: samo ljubav

26

subota

siječanj

2019

Začepi usta i otvori srce

Danas ja izgovaram rečenicu „Baš mi je ponekada teško razumijeti kako netko može imati drugačiji stil života od mene.“ I sada se ja nakon toga kratko zapitam, pa kako se to može dogoditi osobi koja će jednog dana biti socijalna radnica i podrazumijeva se da je ta ista osoba puna razumijevanja za različitosti, da ih očekuje u svojem poslu, pa time da ih i prihvaća. I sada da sam to rekla nekome od svojih profesorica/profesora rekle/i bi: „Pa, joj, dobro. Ljudski je to. Važno je da ste Vi to sebi kolegice osvijestili i da pokušavate na tome raditi.“ Sve je to meni jasno i ja sam osoba koja je zaista tolerantna i jako poštujem ljude oko sebe sa svim svojim manama, vrlinama i tome slično i uvijek sam prva u društvu koja će reći: „Gle, to je njegov/njezin izbor.“, ali i da ću to zaista i razumijeti i misliti. No, ni meni ponekada vrag u meni neda mira i pitam se: „Ma kako to?“ i javi se u meni ona mala osoba koja se krene čuditi i na tren zapostaviti sve ono što inače cijenim kod ljudi i radi čega ih ne osuđujem.

Zaista se uvijek trudim ljude bezgranično poštivati, bez obzira što mi ponekada neopisivo i beskrajno idu na živce, ali nekako napravim izraz lica i stav tijela na način da ne želim dati do znanja da mi smeta neka različitost. To sada nužno ne znači da ja tu glumim ili da sam neiskrena pa eto konformistički se slažem, a olajavam iza leđa, već da ne mogu niti želim svoj put nametati kao jedini ispravan. Kada me po normalnom danu pitate što ja to zapravo mislim o ljudima reći ću vam da smatram kako je svaki čovjek dobar i da ima potencijal. Sada, stvar je u tome što ga je netko bolje, a netko lošije iskoristio/otkrio. No, nikada neću na prvu osobu degradirati ili joj ne dati priliku. Sada to naročito radim jer mi se dogodilo niz situacija u životu gdje sam na temelju samoispunjavajućeg proročanstva zaključila da xyz osoba nije dobra jer eto sam ja tako to zaključila u svojoj vlastitoj glavi. I od tada to ne radim. Dajem šansu, oprezno, ali dajem jer se nikad ne zna što se krije iza čahure tj.iza tog prokletog prvog dojma. Taj prvi dojam u većini slučajeva vara, vjerujte mi.

Tako je bilo razdoblje u srednjoj školi gdje sam otišla na kavu s dvije jako dobre prijateljice i gdje su mi one rekle da na prvi pogled izgledam kao najhladnija i najopasnija osoba na svijetu, a da se ne govori da su rekle da izgledam zločesto. Ja? Pa zločesto. Ta dva pojma nikako sebi nisam uspjela predočiti jer sam uvijek bila bolesno naivna, otvorena i ono, svima sve dajem, pa do iskorištavanja. I onda sam se opet počela pitati o vlastitoj percepciji sebe kao osobe i drugih. Tada sam baš aktivno počela raditi kako se ja to otvaram i predstavljam drugima, jer nisam htjela da steknu loš prvi dojam, a istovremeno se događalo da sam ja radila krive prve dojmove. No, danas se samo spasim sa činjenicom da sam to spoznala i da nastojim to poboljšati.

Da se mi vratimo na to prihvaćanje. Zaista ima mnogo ljudi oko mene koji itekako nisu isti kao ja. Prvi primjer je moja najbolja prijateljica koja ima apsolutno drugačije interese i zanimacije od mene. Evo nerazdvojne smo više od 10 godine, no opet su tu neke dodirne točke s njom koje nas i dalje vežu. I tako je s mnogim ljudima iz moje okoline-dijelimo dodirne točke. Ja sam sretna s time i to tako treba biti. Nismo svi isti, jer da jesmo svijet bi bio jedna velika monotonija.

Za one koji me poznaju, a nadam se da misle da sam podržavajuća i da poštujem ljude oko sebe, (dobro, priznajem i dalje ja volim pametovati i moralizirati, i valjda ću uvijek biti takva, ali me upozorite kad prijeđem granicu), da nastojim biti poštena i imati normalan i poštivajući odnos prema ljudima oko sebe. Volim ljude pohvaliti i reći da imaju potencijala, volim biti tu za druge, jer volim da ljudima mogu na bilo koji način pružiti podršku, pomoći, biti tu kada netko od mojih bližnjih osjeti potrebu za tim. I vjerujte mi, kada zakažem u raspoznavanju nečijih potreba na koje nisam na prvu pravilno reagirala, uhvati me savijest, ždere u srži, do suza, krvnički i pita kako sam to mogla učiniti. Da, i dalje me vuče moje luđačko srce koje bi dala svakome, što nije nužno ni loše, ali treba znati kome i kako dozirati.

No, mene je to prihvaćanje/neprihvaćanje drugačijeg načina života prije puno više žderalo nego danas. Pa pitala sam se zašto ljudi ne razmišljaju dovoljno o sebi, ne iskorištavaju svoje potencijale, ne traže zanimacije, ne otkrivaju ovaj svijet i sve što on nudi, zašto kritički ne razmišljaju, zašto govore stvari o kojima nemaju pojma pritom se praveći da imaju i sl. I onda u nekom trenutku, nakon tolikog mozganja i filozofiranja sama sa sobom u svojoj glavi, shvatila sam da ljudi ne moraju biti moja kopija. Ma ne samo da ne moraju, nego niti ne smiju. I tada sam se spasila.Počela sam razmišljati na način da je svatko odgovoran za sebe, svoj život i svoje postupke i da si svatko kroji onaj životni put koji tog nekoga usrećuje. I danas volim reći da, ako je ta neka abc osoba sretna sa svojim životom, ja sam još sretnija jer je ta osoba sretna. I tu priča staje. Mislim da sam u tom trenutku najviše počela poštivati različitosti među svima nama jer sam uvidjela da ja tu nemam što. Da je moje biti podrška ljudima oko mene u svemu što me trebaju (tu, ono, dušu dajem), ali da svatko slijedi svoj zvjezdani put i to me svaki puta izvuče iz ovog sumornog razmišljanja i vrati u normalu. Sve ono što vidim i čujem, a po mojim standardima je to čudno, samo duboko udahnem i kažem sama sebi da to tu osobu usrećuje ,maknem „breme“ s moje duše i uštedim si jedno pola života živaca. Tako i sada. Uvijek će se javiti ta neka kriza. Uvijek pitanja, ma ljudi smo, a i psihologija kao znanost kaže da jednostavno volimo i da nas privlače sličniji ljudi, no dok god me ova misao bude izvlačila ja se ne bojim sebe, a ni svojeg posla. Još uvijek volim ljude i vjerujem u njih. I voljet ću i vjerovat naivno da me vuče ta moja ludost i kada krenem raditi, a svima koji će pokucati na moja vrata želim da iskuse tu istu ljubav i vjeru.








Oznake: osuda

10

subota

studeni

2018

Glazba-bol i ponos/Once upon a time there was a star

Zatvorite oči i prisjetite se najvećih grešaka koje ste u životu napravili. Mnogi od vas prisjetit ćete se mnogočega jer blago onima koji imaju samo jednu. Vi ste zaista sretnici. Ili je bit života stvarati greške?

I u stanju emocionalne, intelektualne, kreativne blokade, slike na zidu svaki dan me podsjećaju na davno razdoblje života. Čisto da opišem sliku. Na njoj se nalazim ja, s mikrofonom u ruci, iza mene prateći band. Slike su najčešće ozbiljne,a to objašnjavam dubokom fokusiranošću na pjesmu.

Da, nekoć davno, ili ne baš toliko davno, bina je bila moje veselje, moj zrak koja sam tako rado disala. Mojih 5 minuta slave i još peterostruko toliko pripreme prije nastupa. Nema gaziranog taj dan, nema prežderavanja, sat vremena upjevavanja, mamine asistencije. Sve to da bi bilo što bolje. To su bile nikakve žrtve. To su bile sitnice odricanja koje su donosile ljubav i zadovoljstvo osobi poput mene. Nikada nisam imala tremu. Barem ne veliku. Bila bi ona sitna, ali uzevši mikrofon u ruke, sve je nestajalo, pretvaralo se u neku novu galaksiju, neki moj skriveni svijet, bez obzira na ljude koji su bili ispred mene.

Vodila sam računa o mnoštvu detalja. Od glasa do stasa što bi se reklo. Greška jednostavno nije bila dio repertoara. Neću ni kriti kako sam težila biti među najboljima. Ili tako ili nikako. Sanjala sam snove o sebi u budućnosti. Željela sam svirati. Željela sam pisati pjesme. Zaista jesam i mnogi su me u tome poticali, no moj perfekcionizam je bio prevelik da bih ja ikakvo moje stvaralaštvo prihvatila kao dobro. Ili je sve to bio prevelik strah? Jer upuštanje u takvo što je izlazak iz sigurne zone,a glazba je upravo to-izazov u nepoznato.


Kako je vrijeme prolazilo dopuštala sam toj sigurnoj zoni i strahu da nadvladaju moju ljubav i snove. Da se danas kajem radi toga? Kajem. Nije da sam potpuno nezadovoljna životom, ali svaki mali trenutak stajanja na pozornici, za mikrofonom vrati me u sretne dane, ali isto tako zada toliku bol u duši jer sam se odrekla tolike ljubavi. No, silom prilika morala sam otići iz te sredine jer sam kretala na fakultet u drugi grad. „Naći ću ja nešto drugo u toj metropoli.“, govorila sam iza sebe.

Dogodilo se drugačije.

Ja sam se zaljubila u tu metropolu, u moje buduće zvanje, u kulturu, volontiranje i jednostavno sam u rasporedu izostavila svoju veliku ljubav, moju glazbu koja mi je u srednjoj školi bila dio statusa, uloge, prijateljstava, ljubavi, druge dimenzije i svega sličnoga. Kao da sam je ostavila zajedno sa prošlošću. Svaki puta kada bih se sjetila da sam ja ta glavna i odgovorna bila bi mi muka, hvatala bi me tjeskoba i suze su mi navirale. Ali sama sam bila kriva što se nisam trgnula.

Najbolnije pitanje ikada bilo bi (od ljudi koji me d vremena ne bi vidjeli) je da li još uvijek pjevam. Ja bih se tu povukla u sebe i kao rekla: „Ma ne, još uvijek nisam našla gdje bi...“, itd. Srećom nisu tada mogli razumijeti kolika mi je bol u prsima. Ono što bi me posebno dotuklo je to kada bi na to rekli da je to prava šteta jer su me uvijek s guštom slušali i da sam izvrsna.
U tom trenu bih radije da su me ispljuvali pa bi barem znala zašto sam prestala.


Eh sad zašto je mene to sve toliko pogađalo?

Moja povijest seže od daleke 8. godine (a danas mi je 21. pa računajte) kada sam krenula svirati i pjevati u crkvenom zboru. Tada mi je već bilo jasno da mi to znači jer sam brojala utorke kada ću ići na probu. U četvrtom sam razredu ušla u školski zbor u koji se inače ulazilo od petoga razreda i profesorica mi je već na božićnoj priredbi dala solo. Prvi solo s 10 godina! I dan danas mi srce poskoči kada slušam „White Christmas“ koji me vrati u stare dane.

U 11. godini sam se uključila u mladi band u kojemu sam ostala do svoje 18./19. godine. U tom periodu sam učila odrastati u glazbi i na sve ostale načine. Otkrivala sam sebe, razvijala glas, scenski izričaj, emociju. Dok sam bila mlađa nije bilo jednostavno jer je bilo starijih i iskusnijih pjevačica koje su uvijek bile starije, iskusnije, glasovno moćnije i ostalo. No, to me je nekako uvijek tjeralo da vježbam, učim, istražujem vlastite kapacitete i idem naprijed s mišlju da ću i ja jednog dana biti starija, iskusnija i ostalo. Da se mi razumijemo, od početka je mentor bio ponosan kakvu energiju imam u sebi, koliko pjesama znam, koliko dobro pjevam za svoje godine, no bila sam mlada i nedostajalo je tu još iskustva.


U tim silnim godinama bilo je mnogo koncetara, festivala, čak i natjecanje kako koje, putovanja na raznorazna mjesta županije, ovacija, razočaranja i ostalog. Sjećam se tih ovacija kao da su bile jučer i to spada u najdraži dio nastupanja na pozornici-dokaz da su ljudi uvidjeli tvoj rad i trud, a što je meni osobno bilo najvažnije-emociju, koju je većina izdvajala i hvalila. Tada bih mi srce bilo puno, iako meni to nikada nije bilo dobro do kraja, uvijek mi je moglo bolje i uvijek sam barem neku sitnicu pogriješila u svojoj izvedbi, bez obzira što to nitko nije osjetio. Ja jesam i to je bilo jako važno. Zaista sam živjela za te svoje 3,4 minute na pozornici. To je bio moj svijet, ogoljenje do kraja, odvajanje duše od svijeta i put prema novoj galaksiji. To sam bila ja, ja u cijelosti.

Sjećam se jedne prilike, ima od toga, kada sam na jednom festivalu pjevala samo prateće vokale bez samostalne izvedbe. Nije mi bilo jednostavno, ali tada sam to shvaćala kao dio profesionalnog poziva jer je naglasak bio na lokalnim pjevačima/pjevačicama iz mjesta u kojem se festival odvijao, no svake godine do tada sam pjevala, bez obzira na uvjete. Na kraju festivala voditeljica turističke zajednice je pitala našega mentora zašto ja, navela me je imenom i prezimenom (gdje sam odmah osjetila neizmjeran ponos jer mi je uopće zapamtila ime) zašto ja nisam pjevala, jer da je ona cijelu večer čekala moju izvedbu. Ja sam tada nahranila ego valjda najviše ikada u svome životu. Bilo mi je drago kako je doslovno „posrala“ (ispričajte me na izrazu) našeg mentora koji baš i nije imao neki jasan razlog zašto se to tako zbilo.

Prije nekoliko godina bio je pokušaj projekta u našoj županiji. Glazbenog projekta na kojega sam se bila prijavila. Eh, sad bila je teška dilema što pjevati, kako, kada, ja se nikada nisam natjecala i ostale stvari. Tu su velika podrška bili moji roditelji koji su uvelike vjerovali i govorili da imam dovoljnog iskustva nastupanja da mogu na takvo što. I tako sam se ja prijavila, uzela pjevati Massima i Meritas (jer bezvezna pjesma nije dolazila u obzir) i pokušam ja. I ljudi se oduševe. I žiri također. I dodijeli mi 2. mjesto.Što mi je to značilo? Značilo mi je što su stručni ljudi prepoznali moj trud i talent kao nagradu za dugogodišnje bavljenje glazbom. Iako sam perfekcionist to je mi je možda bio najbolji nastup u životu.

I sad bih ja mogla tako u nedogled. Tek sam ove godine spoznala činjenicu da je vrijeme prošlo, a da se ja nisam maknula s mrtve točke. Da mi prolazi život,a da se nisam pokrenula, da nigdje nisam otišla pjevati, a forma opada, moje najbolje vrijeme je vjerojatno prošlo, ali sada mi je važno da pjevam. Nebitno kada, gdje, s kim. Mogu se pohvaliti da barem tražim audicije za klape/zborove. Malo po malo se pomičem. Gle, ja znam da ja nisam nova Celine Dion, ali gajim veliku ljubav prema pjevanju pa mi je jednostavno teško to ispustiti pa makar cijeli život pjevala u lokalnoj klapi. Samo da pjevam, da redovno osjećam pozornicu, ljude koji vide moju emociju. Svjesna sam da se kitim starom slavom, ali nije zabranjeno sjećati se, živjeti zlatne stare dane i nadati se da će moj glas opet negdje javno zaoriti.







15

ponedjeljak

listopad

2018

NEGATIVNA RUŽIČASTA

Prije jedno 4,5 dana vozim se ja tramjavem od trga prema Frankopanskoj i u oči mi upadne plakat na kojem je stajala ružičasta vrpca. Tada mi je kroz glavu prostrujila činjenica jutra mojeg 19. rođendana i tzv. prekretnice u odnosu prema vlastitom zdravlju. Išlo je to ovako.

Na moj devetnaesti rođendan probudila sam se kući, u svojem toplom krevetu, ustala ujutro, napravila kavu, sjela s mamom razgovarati (u pidžami), po starom, dobrom običaju. U pola toga razgovora, valjda sam se morala počešati po desnoj dojci ili nešto slično, kada sam opipala nešto tvrdo. Lagala bih kada bih rekla da istoga trenutka nisam protrnula i da mi je svijet nakratko zastao. Ni mama nije mogla sakriti zabrinutost, što se jasno isčitavalo na njezinu licu. Ne pišem ove retke kako bih imala svoju ispovijed kako je tekao cijeli proces već da bih mogla ispisati redove koliko mi se promijenila percepcija zdravlja. Mnogo stvari koje sam tada forsirala pale su u drugi plan. Shvatila sam da ipak ne mogu sve, da moram stati na loptu, misliti na sebe i svoj organizam i da je prva stvar očuvati tjelesno i mentalno blagostanje.

Ispostavilo se da je dobroćudno itd, itd. Ostatak je povijest, ali moja glava više nije. Od toga dana, do dana današnjeg, stavila sam svoje zdravlje na prvo mjesto. No, nažalost nakon toga sam postala svjesna ljudi, konkretno žena, naročito mladih žena, koje ne brinu dovoljno o svojem zdravlju. Dovoljna mi je bila činjenica da moj uži krug prijateljica do tada, dok nisu saznale što se meni događa nikada nisu obavile samopregled. Meni je to bilo osobno prestrašno, ali nisam ni ja do tada bila neki uzor. Bila sam tipična mlada osoba koja mrzi bolnice, smatrala da je nepotrebno otići na neki kontrolni pregled jer sam znala da me čekaju dugi redovi, cijela procedura i potrošeno pola života.

<strong>Tada mi je došlo u glavu kako niti jedan kolokvij, niti jedna kiša, niti jedna svađa, loša frizura i još more stvari nisu važni kao zdravlje. Ono je nepovrat. Ono je stup i stabilnost. Bez njeg nigdje ne možemo dalje.

Svjesna sam činjenice fenomena mladih koji imaju sindrom nepobjedivosti, nedodirljivosti i smatraju: „Ma daj neće se to dogoditi meni!“ , pa si vrlo često dozvoljavaju ne posjećivati kontrole koje bi trebale biti redovne, svjesno si uništavati organizam i sl.
Željela bih naglasiti važnost prevencije. Bilo kakve. U ovom slučaju se prije nekoliko dana obilježavao dan ružičaste vrpce, koji znamo valjda svi što predstavlja. Kada dođe do raka, može biti kasno, zato cure moje volite svoje tijelo i napravite samopregled. Ne oduzima mnogo vremena, a može napraviti čudo. Smatram da za zdravlje nema izgovora. Znala sam dobiti rečenice nazad poput: „Ma moje su premalene, pa nema se tu što napipati“, „Ja se toga bojim“, „Bolje ne kretati s time tko zna što će biti“. Vrlo često nismo ni svjesni koliku moć imamo. S kojim blagom upravljamo. Jednaki apsurd su žene koje smatraju da, ako nisu u drugom stanju, ne trebaju kontrolu ginekologa i tome slično. Mentalno zdravlje je već druga tema.

Danas mi nije tlaka otići na pregled, dapače, osjećam se kao superman zato što znam da neke stvari radim redovito. Da, ponekada izgubim pola dana radi rečenice: „Sve je u redu, vidimo se za pola godine“, ali mi isto to budi neopisiv mir i radost jer znam da sam napravila dobru stvar, da znam na čemu sam. Nešto slično kao kad znate da vas cura/dečko voli.

I za kraj bih se osvrnula na vlastitu glupost koju vjerujem da i vi svi činite. Na facebook-u je bio naslov da se Andrea Andrassy u tajnosti udala. Kao svaka budala ove zemlje, gladna tih glupih vijesti, koje naravno i pljujem kad stignem, sam otvorila i vidjela video na temu samopregleda. Ne reklamiram Andreu, ali svakako bacite oko. Korisnije je od mnogo beskorisnih stvari koje redovito „scrollamo“ na facebook-u. I ona je rekla najvažniju stvar-opipajte se žene moje! I tada mi je pala misao kako na neke stvari dajemo premalenu pažnju. Zapitajte se što možete učiniti, već sutra! Uzmite stvar u svoje ruke, pa ako treba i uputnicu. Znam da nije jednostavno si priznati neke stvari, ali samo trebate pobijediti strah u sebi i imati dovoljno vjere. Zdravlje nikada ne smije biti strah i sramota. Mnogo se toga može učiniti samo ako se na vrijeme krene. Sretno!





<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.