22

petak

veljača

2019

Cukar i sol

Kad se sjetim riječi „emocija“, proradi u meni mnoštvo osjećaja i razmišljanja. Zeznuta je to stvar, imati te emocije, kakve god one bile, no dio su nas od rođenja pa ih prihvaćamo kao sastavni dio onoga što jesmo. Nekada je to naravno lako, a nekada baš i nije. I naravno da je manje ugodno tada kad ih nelako prihvaćamo.

Svima nam se, s vremena na vrijeme, događaju situacije kada ne prihvaćamo sebe tako rado. Kada bismo vrlo jednostavno istrgnuli ovu nutrinu u nama i bacili je ili zatražili zamjenu. To je sasvim normalna stvar koja se i meni samoj dogodi s vremena na vrijeme. Samo je pitanje kako se nositi s time.

Dobro je kada se osjećamo dobro. Tada nam tijelo treperi od sreće, smijemo se, srce kuca od radosti, život i okolina su vedri, vjerujemo u sebe, život, sve što nas okružuje. I tada život ima okus čokolade, one slatke.
No kad dođe crna čokolada od života pitanje je kakva nam je tada percepcija. Čitam vrlo često kako odluke ne valja donositi ni previše sretan, a ni previše tužan. Ima tu neke istine, jer su to 2 dosta ekstremna pola u kojima nam razum baš i nije najbolja strana. Kažu da je najbolje neka zlatna sredina, ali nitko ju baš konkretno nije odredio, pa to vjerojatno znači kako je svačija zlatna sredina indvidualna i da ju sami trebamo odrediti.

Da se vratim na te „neugodne“ emocije. Svatko ih na svoj način prihvaća i pušta u svoju svakodnevnicu. Nekome traju sat, dva, nekome dan, dva, ovisi kakav je tko. I upravo o tome kakav je tko ovisi kako ćemo se s njima boriti.
Nije loše, a kamoli sramota reći „boli me duša“, „boli me srce“, „osjećam da ću se raspasti“. Loše je ako se to gomila u tebi i raste kao brdo koje će se rasplinuti kada najmanje budeš očekivao. Zasigurno neke stvari nije jednostavno izgovoriti. Ljudima zadrhti usna, počnu se tresti, plakati, teško dišu, gutaju knedle dok to ne izgovore. No, tu se nazire pitanje imaju li uopće kome to izgovoriti jer nije nam socijalna mreža svima jednaka, također. Onima koji imaju jaču socijalnu mrežu zasigurno je manje teško to izgovoriti, već su stvorili određene veze i osobe od povjerenja pa to lako prelome, no važno je da prelome, da to prorade i da dalje nastave sa životom.
No događaju se situacije u kojima ljudi i nemaju tako razvijene socijalne mreže. Nemaju kome reći da im je teško, tonu sami u sebe, povlače se, izoliraju, tonu u svoj svijet u kojem nemaju nekoga tko bi im bio podrška dok proživljavaju „emocionalnu buru“.
Nije nužno da je socijalna okolina idealan faktor i da je tada sve lako. Naravno da nije. Mnogi ljudi sami sa sobom sve najbolje riješe, bez igdje ikoga i savršeno funcioniraju. Također, ljudi okruženi ljudima možda ne mogu naći osobu od povjerenja u silnom tom mnoštvu i nemaju nikoga da im bude podrška. Sve ovisi.

No, jako je važno normalizirati stanje „neugodnih“ emocija. Važno je osvijestiti ono što osjećamo i vidjeti koliki su nam kapaciteti da takvo što podnesemo. Ako možemo sami, sami ćemo. Neki pobjegnu u pisanje, čitanje, crtanje, igranje igrica, prirodu i tko zna još što i rješe problem sam sa sobom. I to su osobe koje su osvjestile svoje kapacitete i mogu sami. No, postoje osobe kojima taj problem nadilazi kapacitete i ne mogu sami. I tada nije nikakva sramota potražiti pomoć. Nekada tu ne mogu pomoći ni najbliže osobe u okolini jer je problem možda malo veći ili jednostavno ne mogu/ne znaju pronaći prave riječi. Tada je sasvim u redu potražiti pomoć stručnjaka.

Meni je užasno što je to dan danas kod nas stigma, neugoda i sram, a ne bi trebao biti. Kad nas boli ruka, noga, oko, grlo, bez problema odemo liječniku i to zna cijela uža i šira obitelj. A kada bi nekome rekli „bole me emocije“, svi bi te, nažalost, krivo pogledali, a to ne bi smjelo biti tako. Kao što sam i na početku rekla, to je sastavni dio nas i uvelike utječe i na tjelesne reakcije, što ih čini još važnijima. Kao što je kirurg tu kada slomimo nogu/ruku, tako je tu stručnjak/inja rada s ljudima (psiholog/inja, socijalni radnik/ca, socijalni pedagog/inja, pedagog/inja, psihijatar/ica...) kojemu se možemo obratiti kad imamo bol emocija. Naročito je kod nas prednost što zaista ima mnogo takvih usluga koje su potpuno besplatne! Naravno da nisu svima jednako dostupne jer je opet pitanje u kojem mjestu stanujete, no ima mogućnosti.

Sada bih se još samo malo osvrnula na to koliko je ono što radimo i govorimo važno za naše, ali i tuđe emocije. U svakoj ljudskoj interakciji se izmjenjuju i emocije. Pa bilo to da govorite ravnodušno, poletno, radosno, to se osjeća, ali i manifestira na neverbalnoj komunikaciji. Emocije su uvijek tu.

No, mi ljudi smo s njima, vrlo često, jako nespretni. Svoju bol i frustraciju izlažemo na način da onoga drugog dovedemo do stanja potpune propasti bez velikoj razmišljanja kako je toj osobi. Kao da nam ponekada nedostaje one empatije, tj.ulaženja u cipele te osobe. Vrijeđamo se, vičemo, govorimo ono što nam prvo padne na pamet, bez da previše razmislimo. Vrlo često mislimo samo na to kako ćemo se mi „izventilirati“ bez previše razmišljanja o onoj drugoj strani u cijeloj priči, bez obzira o kome se radilo. Jer da ponovimo, svi imamo emocije, nisu svima iste, naravno, ali su tu.

Svi griješimo u tome, svi posrnemo i povrijeđujemo jedni druge, no u takvim situacijama je najvažnije da smo toga svijesni. Iskrenost i otvoreno srce otvaraju sva vrata. Reći oprosti zaista ne odnosi mnogo vremena, pa tek pokoju sekundu. Tada se sve te izgovorene emocije prorade, diskutiraju se hladne glave i međusobno se dijele-dvostruka korist-razgovor o emocijama, a li i stvaranje dobrih odnosa, ma jednostavno dobitak na lotu.

Kao suma sumarum, nemojte biti neprijatelji svojih emocija! Prigrlite ih i krenite koračati u istom smjeru da bi život dobio novu boju i dimenziju. U redu je da te boli i u redu je griješiti s njima, pa ljudi smo. No, nikada ne smijemo zaboraviti koliko su nam važne.






08

petak

veljača

2019

Čuvan te, jubavi mala

Najdraže mi je kada mogu sjesti sama sa sobom i razmišljati o čemu god mi duša toga trenutka želi razmišljati. Tada se volim prisjećati naših zajedničkih trenutaka i toga kako je sve to nekako započelo. U duši mi se tada jednostavno pojavi blagostanje i pobjegne onaj slatki osmijeh jer je duša puna i zna koliko si mi radosti unio u život. I sada kada i nakon ovoliko vremena stanem i razmislim isto se osjećam-to je taj neki neopisivi smiraj koji me obuzme.

Uh, koliko ti puta želim reći da si divan jer me i dalje voliš bez obzira što sam ponekada zaista nemoguća u nekim svojim razmišljanjima i postupcima. Brzopleta, ponekada nepromišljena, bez ikakve krive namjere, ali ti to razumiješ, nasmiješ se, zagrliš me i obrišeš sav teret s leđa koji sam do tada nosila sa sobom. Uvijek mi čuvaš leđa u čemu god da krenem i to je zaista blagoslov. Ja sam pomalo teška osoba priznajem, sve bih ja nešto htjela, pa hoću, pa srljam, ali ti mi i dalje kažeš „Ajde“, iako ponekada sve te moje ideje jesu možda malo nerealne. Jednostavno, divno je imati tako nekoga kraj sebe koji je uz svo moje vlastito ludilo osoba koja to ludilo razumije i podržava, ali i smiruje sve moje iscenirane, histerične napade bezazlene panike. Pa, mora neko od nas i biti normalan.

Tvoja je ljepota i tvoja velika brižnost i nježnost dušo moja, koja me tjera da se osjećam voljenom, zaštićenom, maženom i paženom do svemira i nazad, pa se opet ponekada zapitam jesam li ja to i zaslužila u tolikoj mjeri. Uh, voljela bih kada bi se mogao vidjeti mojim očima. Voljela bih kada bi i ti mogao vidjeti koliko veliko srce imaš i koliko mi radosti i mira donosiš u život. Volim reći da postoji život prije i poslije tebe. To ne daje mojem životu prije tebe crnu, ružnu i neugodnu notu, već samo želim naglasiti koliko se stvari u meni promijenilo odkako si došao u moj život. Ostala sam ja i dalje sanjar, ali malo racionalniji. I dalje meka i lakovjerna srca, ali malo promišljenija. Naučila sam voljeti svim srcem i umom po prvi puta u životu što je za mene bio veliki korak.

Dobila sam svog muškarca! Dobila sam osobu koja zna što želi, tu je uvijek uz mene, u dobru i u zlu i neda me nikome. To je to! Taj osjećaj pripadnosti je bolji i jači od svega što imam. Znati da si uvijek tu, za sve za mene, tu, prisutan, zainteresiran, ne iz navike, već iz goleme ljubavi i potrebe prema meni. Ma ljubavi ti ti moje bogatstvo koje se neda dušom opisati. Moje utočište u koje uvijek pobjegnem kada ovaj svijet postane pomalo nepodnošljiv za mene. Kada mi se iscrpe kapaciteti. Kada pomislim da sam slaba, nikakva i da ne mogu dalje. Tu se javljaš ti. Zagrliš, ne puštaš i kažeš kako će sve biti u najboljem redu. A to mi je trebalo cijelo vrijeme dok te nije bilo. Ali pronašla sam te. Hvala Bogu da jesam, onda kada mi je to najviše trebalo. I zato mi srce zatitra dan danas kada vratim vrijeme unazad na taj događaj. Nismo se ni tražili, a pronašli smo se. I neka smo. Ja znam da ću ja tebe uvijek voljeti i nadam se da ćeš i ti mene bez obzira na sve što jesam i ono što sam bila i ono što ću postati. Samo znam da se je teško odreći tebe, ako ću ikada to trebati, jer tada bih izgubila dio sebe. A do tada, ja ću i dalje sanjati snove u kojima me ti držiš pod ruku.








Oznake: samo ljubav

26

subota

siječanj

2019

Začepi usta i otvori srce

Danas ja izgovaram rečenicu „Baš mi je ponekada teško razumijeti kako netko može imati drugačiji stil života od mene.“ I sada se ja nakon toga kratko zapitam, pa kako se to može dogoditi osobi koja će jednog dana biti socijalna radnica i podrazumijeva se da je ta ista osoba puna razumijevanja za različitosti, da ih očekuje u svojem poslu, pa time da ih i prihvaća. I sada da sam to rekla nekome od svojih profesorica/profesora rekle/i bi: „Pa, joj, dobro. Ljudski je to. Važno je da ste Vi to sebi kolegice osvijestili i da pokušavate na tome raditi.“ Sve je to meni jasno i ja sam osoba koja je zaista tolerantna i jako poštujem ljude oko sebe sa svim svojim manama, vrlinama i tome slično i uvijek sam prva u društvu koja će reći: „Gle, to je njegov/njezin izbor.“, ali i da ću to zaista i razumijeti i misliti. No, ni meni ponekada vrag u meni neda mira i pitam se: „Ma kako to?“ i javi se u meni ona mala osoba koja se krene čuditi i na tren zapostaviti sve ono što inače cijenim kod ljudi i radi čega ih ne osuđujem.

Zaista se uvijek trudim ljude bezgranično poštivati, bez obzira što mi ponekada neopisivo i beskrajno idu na živce, ali nekako napravim izraz lica i stav tijela na način da ne želim dati do znanja da mi smeta neka različitost. To sada nužno ne znači da ja tu glumim ili da sam neiskrena pa eto konformistički se slažem, a olajavam iza leđa, već da ne mogu niti želim svoj put nametati kao jedini ispravan. Kada me po normalnom danu pitate što ja to zapravo mislim o ljudima reći ću vam da smatram kako je svaki čovjek dobar i da ima potencijal. Sada, stvar je u tome što ga je netko bolje, a netko lošije iskoristio/otkrio. No, nikada neću na prvu osobu degradirati ili joj ne dati priliku. Sada to naročito radim jer mi se dogodilo niz situacija u životu gdje sam na temelju samoispunjavajućeg proročanstva zaključila da xyz osoba nije dobra jer eto sam ja tako to zaključila u svojoj vlastitoj glavi. I od tada to ne radim. Dajem šansu, oprezno, ali dajem jer se nikad ne zna što se krije iza čahure tj.iza tog prokletog prvog dojma. Taj prvi dojam u većini slučajeva vara, vjerujte mi.

Tako je bilo razdoblje u srednjoj školi gdje sam otišla na kavu s dvije jako dobre prijateljice i gdje su mi one rekle da na prvi pogled izgledam kao najhladnija i najopasnija osoba na svijetu, a da se ne govori da su rekle da izgledam zločesto. Ja? Pa zločesto. Ta dva pojma nikako sebi nisam uspjela predočiti jer sam uvijek bila bolesno naivna, otvorena i ono, svima sve dajem, pa do iskorištavanja. I onda sam se opet počela pitati o vlastitoj percepciji sebe kao osobe i drugih. Tada sam baš aktivno počela raditi kako se ja to otvaram i predstavljam drugima, jer nisam htjela da steknu loš prvi dojam, a istovremeno se događalo da sam ja radila krive prve dojmove. No, danas se samo spasim sa činjenicom da sam to spoznala i da nastojim to poboljšati.

Da se mi vratimo na to prihvaćanje. Zaista ima mnogo ljudi oko mene koji itekako nisu isti kao ja. Prvi primjer je moja najbolja prijateljica koja ima apsolutno drugačije interese i zanimacije od mene. Evo nerazdvojne smo više od 10 godine, no opet su tu neke dodirne točke s njom koje nas i dalje vežu. I tako je s mnogim ljudima iz moje okoline-dijelimo dodirne točke. Ja sam sretna s time i to tako treba biti. Nismo svi isti, jer da jesmo svijet bi bio jedna velika monotonija.

Za one koji me poznaju, a nadam se da misle da sam podržavajuća i da poštujem ljude oko sebe, (dobro, priznajem i dalje ja volim pametovati i moralizirati, i valjda ću uvijek biti takva, ali me upozorite kad prijeđem granicu), da nastojim biti poštena i imati normalan i poštivajući odnos prema ljudima oko sebe. Volim ljude pohvaliti i reći da imaju potencijala, volim biti tu za druge, jer volim da ljudima mogu na bilo koji način pružiti podršku, pomoći, biti tu kada netko od mojih bližnjih osjeti potrebu za tim. I vjerujte mi, kada zakažem u raspoznavanju nečijih potreba na koje nisam na prvu pravilno reagirala, uhvati me savijest, ždere u srži, do suza, krvnički i pita kako sam to mogla učiniti. Da, i dalje me vuče moje luđačko srce koje bi dala svakome, što nije nužno ni loše, ali treba znati kome i kako dozirati.

No, mene je to prihvaćanje/neprihvaćanje drugačijeg načina života prije puno više žderalo nego danas. Pa pitala sam se zašto ljudi ne razmišljaju dovoljno o sebi, ne iskorištavaju svoje potencijale, ne traže zanimacije, ne otkrivaju ovaj svijet i sve što on nudi, zašto kritički ne razmišljaju, zašto govore stvari o kojima nemaju pojma pritom se praveći da imaju i sl. I onda u nekom trenutku, nakon tolikog mozganja i filozofiranja sama sa sobom u svojoj glavi, shvatila sam da ljudi ne moraju biti moja kopija. Ma ne samo da ne moraju, nego niti ne smiju. I tada sam se spasila.Počela sam razmišljati na način da je svatko odgovoran za sebe, svoj život i svoje postupke i da si svatko kroji onaj životni put koji tog nekoga usrećuje. I danas volim reći da, ako je ta neka abc osoba sretna sa svojim životom, ja sam još sretnija jer je ta osoba sretna. I tu priča staje. Mislim da sam u tom trenutku najviše počela poštivati različitosti među svima nama jer sam uvidjela da ja tu nemam što. Da je moje biti podrška ljudima oko mene u svemu što me trebaju (tu, ono, dušu dajem), ali da svatko slijedi svoj zvjezdani put i to me svaki puta izvuče iz ovog sumornog razmišljanja i vrati u normalu. Sve ono što vidim i čujem, a po mojim standardima je to čudno, samo duboko udahnem i kažem sama sebi da to tu osobu usrećuje ,maknem „breme“ s moje duše i uštedim si jedno pola života živaca. Tako i sada. Uvijek će se javiti ta neka kriza. Uvijek pitanja, ma ljudi smo, a i psihologija kao znanost kaže da jednostavno volimo i da nas privlače sličniji ljudi, no dok god me ova misao bude izvlačila ja se ne bojim sebe, a ni svojeg posla. Još uvijek volim ljude i vjerujem u njih. I voljet ću i vjerovat naivno da me vuče ta moja ludost i kada krenem raditi, a svima koji će pokucati na moja vrata želim da iskuse tu istu ljubav i vjeru.








Oznake: osuda

10

subota

studeni

2018

Glazba-bol i ponos/Once upon a time there was a star

Zatvorite oči i prisjetite se najvećih grešaka koje ste u životu napravili. Mnogi od vas prisjetit ćete se mnogočega jer blago onima koji imaju samo jednu. Vi ste zaista sretnici. Ili je bit života stvarati greške?

I u stanju emocionalne, intelektualne, kreativne blokade, slike na zidu svaki dan me podsjećaju na davno razdoblje života. Čisto da opišem sliku. Na njoj se nalazim ja, s mikrofonom u ruci, iza mene prateći band. Slike su najčešće ozbiljne,a to objašnjavam dubokom fokusiranošću na pjesmu.

Da, nekoć davno, ili ne baš toliko davno, bina je bila moje veselje, moj zrak koja sam tako rado disala. Mojih 5 minuta slave i još peterostruko toliko pripreme prije nastupa. Nema gaziranog taj dan, nema prežderavanja, sat vremena upjevavanja, mamine asistencije. Sve to da bi bilo što bolje. To su bile nikakve žrtve. To su bile sitnice odricanja koje su donosile ljubav i zadovoljstvo osobi poput mene. Nikada nisam imala tremu. Barem ne veliku. Bila bi ona sitna, ali uzevši mikrofon u ruke, sve je nestajalo, pretvaralo se u neku novu galaksiju, neki moj skriveni svijet, bez obzira na ljude koji su bili ispred mene.

Vodila sam računa o mnoštvu detalja. Od glasa do stasa što bi se reklo. Greška jednostavno nije bila dio repertoara. Neću ni kriti kako sam težila biti među najboljima. Ili tako ili nikako. Sanjala sam snove o sebi u budućnosti. Željela sam svirati. Željela sam pisati pjesme. Zaista jesam i mnogi su me u tome poticali, no moj perfekcionizam je bio prevelik da bih ja ikakvo moje stvaralaštvo prihvatila kao dobro. Ili je sve to bio prevelik strah? Jer upuštanje u takvo što je izlazak iz sigurne zone,a glazba je upravo to-izazov u nepoznato.


Kako je vrijeme prolazilo dopuštala sam toj sigurnoj zoni i strahu da nadvladaju moju ljubav i snove. Da se danas kajem radi toga? Kajem. Nije da sam potpuno nezadovoljna životom, ali svaki mali trenutak stajanja na pozornici, za mikrofonom vrati me u sretne dane, ali isto tako zada toliku bol u duši jer sam se odrekla tolike ljubavi. No, silom prilika morala sam otići iz te sredine jer sam kretala na fakultet u drugi grad. „Naći ću ja nešto drugo u toj metropoli.“, govorila sam iza sebe.

Dogodilo se drugačije.

Ja sam se zaljubila u tu metropolu, u moje buduće zvanje, u kulturu, volontiranje i jednostavno sam u rasporedu izostavila svoju veliku ljubav, moju glazbu koja mi je u srednjoj školi bila dio statusa, uloge, prijateljstava, ljubavi, druge dimenzije i svega sličnoga. Kao da sam je ostavila zajedno sa prošlošću. Svaki puta kada bih se sjetila da sam ja ta glavna i odgovorna bila bi mi muka, hvatala bi me tjeskoba i suze su mi navirale. Ali sama sam bila kriva što se nisam trgnula.

Najbolnije pitanje ikada bilo bi (od ljudi koji me d vremena ne bi vidjeli) je da li još uvijek pjevam. Ja bih se tu povukla u sebe i kao rekla: „Ma ne, još uvijek nisam našla gdje bi...“, itd. Srećom nisu tada mogli razumijeti kolika mi je bol u prsima. Ono što bi me posebno dotuklo je to kada bi na to rekli da je to prava šteta jer su me uvijek s guštom slušali i da sam izvrsna.
U tom trenu bih radije da su me ispljuvali pa bi barem znala zašto sam prestala.


Eh sad zašto je mene to sve toliko pogađalo?

Moja povijest seže od daleke 8. godine (a danas mi je 21. pa računajte) kada sam krenula svirati i pjevati u crkvenom zboru. Tada mi je već bilo jasno da mi to znači jer sam brojala utorke kada ću ići na probu. U četvrtom sam razredu ušla u školski zbor u koji se inače ulazilo od petoga razreda i profesorica mi je već na božićnoj priredbi dala solo. Prvi solo s 10 godina! I dan danas mi srce poskoči kada slušam „White Christmas“ koji me vrati u stare dane.

U 11. godini sam se uključila u mladi band u kojemu sam ostala do svoje 18./19. godine. U tom periodu sam učila odrastati u glazbi i na sve ostale načine. Otkrivala sam sebe, razvijala glas, scenski izričaj, emociju. Dok sam bila mlađa nije bilo jednostavno jer je bilo starijih i iskusnijih pjevačica koje su uvijek bile starije, iskusnije, glasovno moćnije i ostalo. No, to me je nekako uvijek tjeralo da vježbam, učim, istražujem vlastite kapacitete i idem naprijed s mišlju da ću i ja jednog dana biti starija, iskusnija i ostalo. Da se mi razumijemo, od početka je mentor bio ponosan kakvu energiju imam u sebi, koliko pjesama znam, koliko dobro pjevam za svoje godine, no bila sam mlada i nedostajalo je tu još iskustva.


U tim silnim godinama bilo je mnogo koncetara, festivala, čak i natjecanje kako koje, putovanja na raznorazna mjesta županije, ovacija, razočaranja i ostalog. Sjećam se tih ovacija kao da su bile jučer i to spada u najdraži dio nastupanja na pozornici-dokaz da su ljudi uvidjeli tvoj rad i trud, a što je meni osobno bilo najvažnije-emociju, koju je većina izdvajala i hvalila. Tada bih mi srce bilo puno, iako meni to nikada nije bilo dobro do kraja, uvijek mi je moglo bolje i uvijek sam barem neku sitnicu pogriješila u svojoj izvedbi, bez obzira što to nitko nije osjetio. Ja jesam i to je bilo jako važno. Zaista sam živjela za te svoje 3,4 minute na pozornici. To je bio moj svijet, ogoljenje do kraja, odvajanje duše od svijeta i put prema novoj galaksiji. To sam bila ja, ja u cijelosti.

Sjećam se jedne prilike, ima od toga, kada sam na jednom festivalu pjevala samo prateće vokale bez samostalne izvedbe. Nije mi bilo jednostavno, ali tada sam to shvaćala kao dio profesionalnog poziva jer je naglasak bio na lokalnim pjevačima/pjevačicama iz mjesta u kojem se festival odvijao, no svake godine do tada sam pjevala, bez obzira na uvjete. Na kraju festivala voditeljica turističke zajednice je pitala našega mentora zašto ja, navela me je imenom i prezimenom (gdje sam odmah osjetila neizmjeran ponos jer mi je uopće zapamtila ime) zašto ja nisam pjevala, jer da je ona cijelu večer čekala moju izvedbu. Ja sam tada nahranila ego valjda najviše ikada u svome životu. Bilo mi je drago kako je doslovno „posrala“ (ispričajte me na izrazu) našeg mentora koji baš i nije imao neki jasan razlog zašto se to tako zbilo.

Prije nekoliko godina bio je pokušaj projekta u našoj županiji. Glazbenog projekta na kojega sam se bila prijavila. Eh, sad bila je teška dilema što pjevati, kako, kada, ja se nikada nisam natjecala i ostale stvari. Tu su velika podrška bili moji roditelji koji su uvelike vjerovali i govorili da imam dovoljnog iskustva nastupanja da mogu na takvo što. I tako sam se ja prijavila, uzela pjevati Massima i Meritas (jer bezvezna pjesma nije dolazila u obzir) i pokušam ja. I ljudi se oduševe. I žiri također. I dodijeli mi 2. mjesto.Što mi je to značilo? Značilo mi je što su stručni ljudi prepoznali moj trud i talent kao nagradu za dugogodišnje bavljenje glazbom. Iako sam perfekcionist to je mi je možda bio najbolji nastup u životu.

I sad bih ja mogla tako u nedogled. Tek sam ove godine spoznala činjenicu da je vrijeme prošlo, a da se ja nisam maknula s mrtve točke. Da mi prolazi život,a da se nisam pokrenula, da nigdje nisam otišla pjevati, a forma opada, moje najbolje vrijeme je vjerojatno prošlo, ali sada mi je važno da pjevam. Nebitno kada, gdje, s kim. Mogu se pohvaliti da barem tražim audicije za klape/zborove. Malo po malo se pomičem. Gle, ja znam da ja nisam nova Celine Dion, ali gajim veliku ljubav prema pjevanju pa mi je jednostavno teško to ispustiti pa makar cijeli život pjevala u lokalnoj klapi. Samo da pjevam, da redovno osjećam pozornicu, ljude koji vide moju emociju. Svjesna sam da se kitim starom slavom, ali nije zabranjeno sjećati se, živjeti zlatne stare dane i nadati se da će moj glas opet negdje javno zaoriti.







15

ponedjeljak

listopad

2018

NEGATIVNA RUŽIČASTA

Prije jedno 4,5 dana vozim se ja tramjavem od trga prema Frankopanskoj i u oči mi upadne plakat na kojem je stajala ružičasta vrpca. Tada mi je kroz glavu prostrujila činjenica jutra mojeg 19. rođendana i tzv. prekretnice u odnosu prema vlastitom zdravlju. Išlo je to ovako.

Na moj devetnaesti rođendan probudila sam se kući, u svojem toplom krevetu, ustala ujutro, napravila kavu, sjela s mamom razgovarati (u pidžami), po starom, dobrom običaju. U pola toga razgovora, valjda sam se morala počešati po desnoj dojci ili nešto slično, kada sam opipala nešto tvrdo. Lagala bih kada bih rekla da istoga trenutka nisam protrnula i da mi je svijet nakratko zastao. Ni mama nije mogla sakriti zabrinutost, što se jasno isčitavalo na njezinu licu. Ne pišem ove retke kako bih imala svoju ispovijed kako je tekao cijeli proces već da bih mogla ispisati redove koliko mi se promijenila percepcija zdravlja. Mnogo stvari koje sam tada forsirala pale su u drugi plan. Shvatila sam da ipak ne mogu sve, da moram stati na loptu, misliti na sebe i svoj organizam i da je prva stvar očuvati tjelesno i mentalno blagostanje.

Ispostavilo se da je dobroćudno itd, itd. Ostatak je povijest, ali moja glava više nije. Od toga dana, do dana današnjeg, stavila sam svoje zdravlje na prvo mjesto. No, nažalost nakon toga sam postala svjesna ljudi, konkretno žena, naročito mladih žena, koje ne brinu dovoljno o svojem zdravlju. Dovoljna mi je bila činjenica da moj uži krug prijateljica do tada, dok nisu saznale što se meni događa nikada nisu obavile samopregled. Meni je to bilo osobno prestrašno, ali nisam ni ja do tada bila neki uzor. Bila sam tipična mlada osoba koja mrzi bolnice, smatrala da je nepotrebno otići na neki kontrolni pregled jer sam znala da me čekaju dugi redovi, cijela procedura i potrošeno pola života.

<strong>Tada mi je došlo u glavu kako niti jedan kolokvij, niti jedna kiša, niti jedna svađa, loša frizura i još more stvari nisu važni kao zdravlje. Ono je nepovrat. Ono je stup i stabilnost. Bez njeg nigdje ne možemo dalje.

Svjesna sam činjenice fenomena mladih koji imaju sindrom nepobjedivosti, nedodirljivosti i smatraju: „Ma daj neće se to dogoditi meni!“ , pa si vrlo često dozvoljavaju ne posjećivati kontrole koje bi trebale biti redovne, svjesno si uništavati organizam i sl.
Željela bih naglasiti važnost prevencije. Bilo kakve. U ovom slučaju se prije nekoliko dana obilježavao dan ružičaste vrpce, koji znamo valjda svi što predstavlja. Kada dođe do raka, može biti kasno, zato cure moje volite svoje tijelo i napravite samopregled. Ne oduzima mnogo vremena, a može napraviti čudo. Smatram da za zdravlje nema izgovora. Znala sam dobiti rečenice nazad poput: „Ma moje su premalene, pa nema se tu što napipati“, „Ja se toga bojim“, „Bolje ne kretati s time tko zna što će biti“. Vrlo često nismo ni svjesni koliku moć imamo. S kojim blagom upravljamo. Jednaki apsurd su žene koje smatraju da, ako nisu u drugom stanju, ne trebaju kontrolu ginekologa i tome slično. Mentalno zdravlje je već druga tema.

Danas mi nije tlaka otići na pregled, dapače, osjećam se kao superman zato što znam da neke stvari radim redovito. Da, ponekada izgubim pola dana radi rečenice: „Sve je u redu, vidimo se za pola godine“, ali mi isto to budi neopisiv mir i radost jer znam da sam napravila dobru stvar, da znam na čemu sam. Nešto slično kao kad znate da vas cura/dečko voli.

I za kraj bih se osvrnula na vlastitu glupost koju vjerujem da i vi svi činite. Na facebook-u je bio naslov da se Andrea Andrassy u tajnosti udala. Kao svaka budala ove zemlje, gladna tih glupih vijesti, koje naravno i pljujem kad stignem, sam otvorila i vidjela video na temu samopregleda. Ne reklamiram Andreu, ali svakako bacite oko. Korisnije je od mnogo beskorisnih stvari koje redovito „scrollamo“ na facebook-u. I ona je rekla najvažniju stvar-opipajte se žene moje! I tada mi je pala misao kako na neke stvari dajemo premalenu pažnju. Zapitajte se što možete učiniti, već sutra! Uzmite stvar u svoje ruke, pa ako treba i uputnicu. Znam da nije jednostavno si priznati neke stvari, ali samo trebate pobijediti strah u sebi i imati dovoljno vjere. Zdravlje nikada ne smije biti strah i sramota. Mnogo se toga može učiniti samo ako se na vrijeme krene. Sretno!





21

petak

rujan

2018

Osjećam te jako, samo tebi pripadam

"Postojalo je neko staro, prošlo vrijeme kada bih se uhvatila u maštanjima što želim u životu, točnije koga ja to želim u životu. Sjedila bih na rubu pučine, otkrivajući sebe, razmišljajući jesam li dostojna prave ljubavi, osobe koja će mi uzvratiti ljubav koju sam ja spremna dati. Bile su to dileme, priznajem, mučilo me. Znala sam oka ne sklopiti od užurbanih misli kriveći sebe kakva sam, nalazeći mnogobrojne razloge kako bih sama sebe potkopala u ponor. No, vrijeme zasigurno donosi svoje jer se neke kockice poslože kada za to dođe pravo vrijeme. U vrijeme kada sam odustala od same sebe pa i od ljubavi ljubav je meni pokucala na vrata. Došla je ljubav koja je bila spremna uzvratiti ljubav koja joj je dana. Ljubav koja je strpljiva, koja uz tijelo gleda i u duh. Ljubav koja grli, briše suze, veseli se zajedno sa mnom. Ljubav koja mi u svako doba čuva leđa. Odjednom sam shvatila kako nisam nikada tražila nemoguće. Tražila sam mrvice koje nisam do tada pronašla, a sada su tu. I tako je jednostavno, prirodno, kao da je to ono što sam dugo željela, čekala, čeznula. I ne dam ja to tako lako. Duša lebdi negdje u paralelnom svemiru, negdje daleko, jer je našla svoga životnog suputnika. Napokon je ispunjena, zrači, ne predaje se. Ovu sigurnu luku ne daje na kocku. "




27

ponedjeljak

kolovoz

2018

7/18

Budući da riječi ne žele iz mene cijelo ovo ljeto, mozak je ipak odredio da je tome kraj. Ili sam to ipak bila ja. No, mene uvijek male stvari inpiriraju pa nije iznimka ni ovaj put.

Prošli tjedan sam počela vježbati. Odlučila sam uzeti stvar u svoje ruke, pripaziti na prehranu i naći program za vježbanje na orbitreku. Moram vam priznati da sam krenula i da mi dobro ide, ali to neće biti poanta ove priče. Krenut ću ispočetka, a na to ispočetka mislim na moje osnovnoškolske pa tinejdžerske dane. Pričat ću o povijesti svojih kompleksa.

Kao mala sam bila mala slatka debeljuca. Bilo je to lijepo dok ste dijete, ali već kad krenete u vrtić to postaje mali problem (iako ja nisam bila ekstremno debela već jednostavno malo „jača“ kako bi se to kod nas u Dalmaciji reklo). No tu se ne sjećam više je li mi to predstavljalo toliki problem. Možda i nije koliko je to bio slučaj kada sam krenula u osnovnu školu.

Već u školi vidite razliku između sebe i cura koje su od vas ljepše, mršavije. U tom trenutku u vas uđe bolest koja se naziva kompleks. Već tada razvijate sliku o sebi kako niste „dovoljno dobri“ jer niste isti kao ostali. Naročito što se djeca u tim godinama diskriminiraju na temelju visine, težine, intovertiranosti, ekstavertiranosti i tome slično. No, da ne bi samo pričala o debljini, bilo je tu i ostalih stvari. Negdje s 10 godina opsesija mi je postala moj nos. Nisam se mogla pogledati u ogledalo iz profila, nisam se htjela fotografirati, mrzila sam svoje lice jer sam bila uvjerena kako ja imam „ogroman nos“. Vjerujte mi trajalo je to skoro do 16.godine.

Kada sam došla u 5. razred osnovne škole,u novu školu, bila sam viša, teža, razvijenija od svih ostalih cura. To i dan danas pamtim kao jednu vrstu traume. Pitate se zašto, pa svi žele tako brzo odrasti. Nije bila stvar u tome. Bila je stvar u tome da sam bila nova i da sam se samo željela uklopiti. I tu sam dobila kompleks zvan „nisam kao druge djevojke“. No, da stvar bude gora to u tim godinama nije jednostavna stvar. U svima nama se krenu razvijati hormoni, lagano se budi pubertet i zanimanja za osobe drugog spola, a nije jednostavno kada ste jedini u razredu kod kojega se mogu uočiti određene promjene koje izazivaju zanimanja kod suprotnog spola.
E sad, bili bi to anali kada bih ja sad išla razvijati svaki kompleks pojedinačno, ali mi je sada ipak važno dati snagu na moje srednjoškolske dane.

U srednjoj školi se javljaju nove brige zvane dobar izgled, šminka, težina, dobra kosa i ostalo. Uz to vanjsko, koje nam je najčešće fokus, dolazi u pitanje i ono unutar nas. Pa se pitate čemu određene reakcije, razmišljanja, interesi i ostalo. Takozvano burno razdoblje je tada bilo burno i za mene. Počela sam razvijati vlastiti identitet.
Tu se opet vratio stari kompleks zvani debljina. U drugoj godini srednje škole kile su išle dolje, a moje samopouzdanje dolje.
Došlo je to do dobrog perioda treće godine, a tada sam uzela stvar u svoje ruke. I u tom trenutku bih rekla da se dogodila prekretnica. Taj kompleks nije bio radi ostalih, tj. nisam na njemu htjela raditi radi ostalih već isključivo radi sebe. Tada sam polagano počela odrastati. Dovela sam ja svoju težinu u red, no i dalje sam se zamarala što imam velik nos (no sada sve manje i manje), brinula me boja kose, dužina kose, stil odjevanja i ostalo.
Ipak, najviše od svega me je počeo brinuti moj karakter. Pitala sam se je li u redu da intenzivno razišljam što želim biti, što želim postati, imati snove, raditi na sebi i sl, kada sam oko sebe gledala ljude kojima je vrhunac bio izlazak, kave, markiranje sa nastave i tome slično.

Kako ja volim biti poetična, puno pričati i polemizirati tako tek sada dolazimo do najvažnijeg dijela ove priče.
Tada sam iz gusjenice počela prerastati u leptira (da citiram našu predivnu Ingrid Divković). Prestala sam biti rob kompleksima. Počela sam prihvaćati sebe onakvu kakva sam stvorena. Od mame i tate. Od Boga. Od ove zemlje i neba. Od čega god.
Ovim ne želim reći da ih danas nemam, ali me uvelike manje opterećuju.
Tada kada sam se krenula mijenjati shvatila sam koliko je važno ono što je unutar mene, jer ono izvan mene je prvi dojam i prvi korak da dođete do osobe. Osobu zadržava ono što nosite iznutra, ono koliko ste „vježbali“ srce.
Usudila bih se reći da sam tada napokon postala ponosna na sebe jer sam shvatila da sve radim radi sebe, a ne radi drugih. Počela sam raditi na svojim manama, istovremeno ih prihvaćajući, ali s druge strane i nastojeći ih kontrolirati.
Vrline sam shvatila kao oružje za život i počela ih oblikovati.
A tjelesna težina? Pazim na prehranu i vježbam, ali isključivo da bih se ja osjećala bolje i što je jako važno, zdravije.

Htjela bih istaknuti koliko je važno slušati svijet, ali istovremeno koliko je to štetno. Svijet nam nameće sve i svašta, ali je isključivo na nama hoćemo li to prihvatiti ili ne. Treba raditi na sebi, ali radi sebe. Ne treba ničemu robovati. Koliko bi svijet bio ljepše mjesto kada bi malo više radili na svojim manama i vrlinama nego na izgledu. Izgled je prolazan ljudi moji. Ne želim reći da vanjski izgled nije važan. Je, jer i dalje živimo u svijetu gdje je to karta mnogočemu, ali izgled je važan radi vas. Pretjerana tjelesna težina nije dobra radi zdravlja, a ne radi nekakvih društvenih standarda.

Svatko u sebi nosi dobro, a i loše. Zapitajte se o sebi. Razmislite da zapravo imate lijepe oči, trepavice, da imate malenu nogu pa možete lako naći cipele (za razliku od mene), da ste odlični u matematici, odbojci, da ste empatični, da ste čvrsti, odgovorni, želite mijenjati svijet nabolje i tome slično.
Izvucite ono najbolje od sebe i podsjećajte se svaki dan o tome.
Ali ostanite skromni. Nebo voli strpljive i ponizne.
Ne dajte da vas kompleksi prevladaju.





10

nedjelja

lipanj

2018

PANOFOBIJA


Jutros otvaram facebook i vidim ispovijest studenta sa Save koji je gej i koji je ispričao svoju priču. Čitajući retke, naravno da mi se vrtilo milijun i 800 stvari na pameti i nije mi bilo drago što je on tu izložio. Nije mi bilo drago zato što je takva ispovijest samo potvrdila teze homofobije koja je prisutna u našem društvu. (Inače riječ je bila u tome što su mu cimeri odlazili od njega kada su saznali za njegovu seksualnu orijentaciju.) Meni su takve stvari žalosne u 21.stoljeću, zaista. No, ne bi to bilo toliko čudno i iznenađujuće, tj. ne bi me to toliko ljutilo da nisu u pitanju studenti. Studenti kao budući akademski građani, ljudi koji kroz studij upoznaju različitosti, istražuju, uče iz različitih dokazanih teorija, promišljaju. U Hrvatskoj to očito nije slučaj.

Ne generaliziram, dapače. Samo želim prenijeti neka svoja iskustva. Moj fakultet s tim nema toliko problema. TOLIKO je ključna riječ, jer se i tu nađe tu i tamo neka fobija prema nečemu što je nepoznato, drugačije, ali evo meni je moj fakultet proširio vidike pa se ne žalim. Stvar je u tome da sam primijetila da moja generacija, iznad, ispod, više, manje, mislim na neku skupinu mladih, ponekada uopće ne koristi mozak, koji nam je svima dan i koliko toliko funkcionira. Nitko ni o čemu ne promišlja pretjerano. U našem društvo se nažalost više vjeruje rječima rekla-kazala nego provjerenim činjenicama koje su znanstveno dokazane. Ljudi krenu u nešto i zastupaju stajalište koje uopće ne znaju pravilno argumentirati. Tako nas odgajaju, valjda. Samo primaj informacije i ne propituj. Pokoravaj se autoritetu! Mene takve stvari stvarno rastužuju.

Ova priča sa ovim studentom (koji ako čita ove retke može biti ponosan jer je inspirirao barem moju priču) samo me je potaknula da pričam o fobijama općenito. Mi se bojimo bilo kakve različitosti. Različite religije, rase, boje kože, seksualne orijentacije. Svega se mi bojimo. Jer sve bi moglo poljuljati temelje koje smo zidali tolike godine. Trebamo čuvati naše, nisam protiv toga, no isto tako trebamo razumijeti da su svi ljudi satkani od istoga „soja“, da smo međusobno jednaki. Bojim se ovakvoga društva. Bojim se netolerancije. Užasno mi je kada danas smatramo drugačiju seksualnu orijentaciju bolešću. Kada se bojimo migranata. Osobno sam bila u doticaju s njima. Žive u Zagrebu, U Dugavama, u užasnim uvjetima. I oni su ljudi od krvi i mesa. Dokaz da se s mržnjom ne rađamo već ju naučimo je dijete koje je bilo u Porinu, kraj kojega sam samo pošla nakon što sam krenula kući, stalo ispred mene, ispružilo rukice i signaliziralo da ga podignem. Nasmijala sam se, podignula ga, a ono me obgrlilo svojim ručicama, a njegov roditelj mi se također samo nasmijao. Nisu znali hrvatski, ni ja njihov jezik. To je bio jezik prihvaćanja. To je bio jezik tolerancije.

Radi takvih primjera sam tolerantna. Također, homoseksalne osobe su ljudi od krvi i mesa, ne prenose bolesti, ne ujedaju, vole. Fizički nikoga ne možemo nikoga etiketirati. Samo ponekada trebamo izaći iz vlastitih okvira i pokušati razmišljati drugačije. Razmišljati kako bi se mi osjećali kada bi nas netko dikriminirao. Kada bi diskriminirao naše bližnje radi određenog obilježja. Mislim da to nikome ne bi bilo ugodno.

Ne znam vidim li nadu u ovome društvu s obzirom kada primjetim neke pojave. Shvaćam ja sve je to strah, ljudi iz straha mrze, ne vole, a zapravo ne znaju mnogo o tome. Čitala sam nedavno neki članak, mladi odlaze, jer smo pretradicionalno i homofobno društvo, gdje se ne bavimo pravim društvenim problemima već ideologijama. Mene to nije iznenadilo već i mene to krene motivirati da uzmem kartu u jednom smjeru. Da se zapitam od čega to kreće. Mene su od malih nogu učili poštivanju. Nikoga mi ne moramo voljeti. To biramo, to je krug naših bližnjih, ali bi trebali poštivati. Poštivati jer smo ljudi. Jer svaki čovjek ima pravo na slobodu, jednakost, svoje dostojanstvo.

Još jedna mala crtica. Ja sa danas u vezi s osobom koja nikada nije mislila da će moći biti sa mnom jer nismo isti „đir“ glazbe. Ja sam „fina dama“, a on metalac. Zajedno smo jer nismo generalizirali jedni druge i svrstavali se u kutije. Dali smo si šansu i evo sretni smo.

Ljudi moji dragi, svijet je prepun pojava o kojima možemo razmišjati i promišljati svakoga dana. Osvrnite se oko sebe i zapitajte se - koliko dajete da ovaj svijet bude bolje mjesto?

PS. Objašnjenje panofobije je strah od svega, a ja bih to stavila u kontekst ovog teksta-bojimo se svega što je različito. Mijenjajmo sustav! Širimo vidike!






29

utorak

svibanj

2018

2 godine unazad/Kad sam bila mali maturant

U krizi sam. Golemoj. Pregolemoj. U zadnje vrijeme nijedna misao nema svoj početak i kraj, riječi ne dolaze, ali sve do sada kada sam se napokon odlučila napisati pokoje slovo za one koji me čitaju i podržavaju, ali i za one koji me ne vole i koji galantno popljuju svaki moj post. No, kažu da živimo u demokraciji pa je to sve legitimno.

Nije sad riječ o mojem psihološkom stanju, već o tome kako sam se osjećala prije 2 godine. Kada sam bila malo mlađa, usudila bih se reći i gluplja nego danas, ali to je sve život i kažu da je normalno da s vremenom postaješ zreliji (ne vrijedi za sve, naravno).

4. srednje. Završna godina srednje škole. Godina D. Maturalna. DRŽAVNA MATURA kao suza oka moga, ali i oka bilo kojeg maturanta tada, ali i sada. Svaki dan ste pod stresom, istovremeno sretni jer završava jedno poglavlje života. No, stvar je da se javlja milijun i jedno pitanje u glavi. Gdje ću? Što ću? Što mene uopće zanima? A krucijalno pitanje mi je tada bilo kako ću ja sa glupih 18 godina uopće odlučiti što ja želim raditi barem jedno 40 godina cca. Tada je konfuzija sastavni dio života. A vama se pije kava, gleda u more, razmišlja o propaloj ljubavi i sl.

Moram priznati da sam sebi tada bila najveća podrška. Dodala bih tu i roditelje koji su vjerovali u mene i moj izbor. Mrzila sam to, dok s druge strane je bilo ohrabrujuće što vjeruju da ću donijeti dobar izbor. Nisu me forsirali, nisu mi punili glavu od kojeg posla ću imati manju/veću plaću, kada i gdje ću se zaposliti i sl. Rekli su mi da slušam sebe, svoje srce i da krenem u pohod u svoje snove. Danas sam im na tom beskrajno zahvalna.

No, da se vratim na sebe. Sve sam radila sama. Pripremala sam se sama (ne, nisam nadarena, nego ti ispiti nisu zahtjevali veću pripremu pa sam mogla sama). Isto tako me je bilo strah, stres se očitovao i na određenim promjenema koje mi je tijelo signaliziralo. U vezi izbora zanimanja, pregleda fakulteta i ostaloga sve mi je pomogao G. Google i smotra Sveučilišta. Jedina stvar koju je poduzela naša gimnazija je ta smotra za što smatram da je sramotno. Ni u jednom trenu se pretjerano nije procjenjivalo nikoga u kompetencijama i interesima da se vidi što bi nam „ležalo“. Ako ne poduzmeš nešto sam u vezi svojim interesa, od škole nećeš dobiti mnogo. Makar kada sam ja bila maturant. Možda se nešto u međuvremenu promijenilo, nadam se.

Sjećam se kako bi mi više podrške od sustava više bilo od koristi. Maturant si. Nalaziš se na prekretnici života gdje odlučuješ što ćeš dalje, a nemaš jasno usmjerenje. Školi je tada bilo važno da samo odradi svoje i beskrajno se pričalo samo o državnoj maturi, koja je RJEŠIVA. Zaista jest. Ne morate biti članovi MENSA-e da bi ju riješili.
Neopisiv je to strah. Nikada neću zaboraviti koliko sam dugo čekala rezultate upisnih lista za fakultete. Nisam znala što me čeka. Za Zagreb sam išla s grčem u želudcu, istovremeno sretna i uplašena s torbom snova na leđima. I odrasla već nakon 2 godine. A nakon 5,6 tko zna što će biti.


Lijepa je to godina koja nosi svoje pluseve i minuseve. Mislite da donosite najbolju odluku, a kasnije se može ispostaviti da je bila najgora. Život je to i ne trebamo se gristi ako smo pogriješili iz prve. Važno je da to na vrijeme spoznamo i ne tratimo vrijeme na nešto od čega nam se puni srce, kako to kaže Ingrid Divković. Neki će od prve donijeti ispravnu odluku i samo s godinama biti sigurniji i potpuniji radi nje. Sve je moguće, samo se ne treba bojati, već hrabro koračati za svojim snovima. Sjećam se da mi je tada samo nebo bila granica. Da mi se nudio studij u Norveškoj, vjerojatno ih i tamo bila otišla.

Zato svima koji budu čitali ove retke, a sada su u životnoj dilemi ili ih to tek očekuje, slušajte svoje srce, propitujte se o čemu ste sanjali potajno u mislima da se vidite, koja je vaša uloga u ovome svijetu. Čime želite pridonijeti? A kao najvažnije jeste li uopće upoznati sebe? Najvažnija činjenica na kraju je da budete prvenstveno ljudi, a onda ta uloga u kojoj se nađete. Da iskoristite i spoznate sve potencijale koje imate. Da date od sebe pa makar i pali, ali da možete reći da ste pokušali. Najgore je odustati na početku. Ne budite kao sustav koji je vrlo često neefikasan i nepodržavajući. Budite svoji! Budite kontra! Svijet treba mlade nade.




24

utorak

travanj

2018

Ispočetka

Jesi li se ikada osjetio izgubljen?

U onom smislu da nemaš pojma gdje si stao, gdje trebaš nastaviti, ma uopće se pitaš ima li ikakve svrhe sve ono što se do sada dogodilo. Dođeš, zastaneš i zapitaš se jesu li odluke koje si donio u svojem životu, a bile su od velike važnosti, zaista one prave? Poželiš nestati u nekome trenu, pustiti mašti na volju, zaboraviti što su to obaveze i odgovornosti, barem na kratko. Osjećaš se nesposobnim za daljnji korak. Svi sokovi su se istrošili i pitaš se možeš li utjecati baš na apsolutno sve što ti se događa. Teško je kada ti život na bilo koji način "poremeti" onaj plan koji si sebi zacrtao. Teško je kada ne ostvariš onakav rezultat kojemu si se nadao i u koji si uložio trud. Iskreno, bojim se svoje mladosti i neiskustva koliko god bila "odraslija" od ostalih u nekom trenu. Da, priznajem, bojim se i bude mi teško. Vraški. No, trudim se da se ne primijeti toliko dok izgaram u vlastitom kaosu duše i pitanju kako ću dalje. Nije mi potrebno puno da me vrati u borbu da zaista postoji potencijal za dalje, ali k vragu i ja sam čovjek koji poklekne, padne, razočara se i treba mu doći i reći da će sve biti dobro. Toliko je malo potrebno. Nekada je u pitanju samo mir, samo malo predaha sa svojim mozgom.


Sjeti se da si toliko toga postigao, pa bi sada na ovome pao? Pa nijedan dvorac se nije izgradio za 1 dan? Za sve veliko potreban je dug i težak put. A odustajanje je za kukavice, kažem ja, a i sama se nađem u toj ulozi. Kao što već rekoh, čovjek sam. Malen ispod zvijezda. Je li to ispravno? Pa vjerojatno jest, jer uvijek ostaneš prizemljen, svjestan da si malen, a s druge strane znaš da si poseban za ono u čemu si dobar.

Kako se osloboditi tog kamena što mi koči dušu? Sjedi i plači, ako je to za tebe najbolji način da bol nađe svoj put vani! Važno je da se vratiš onome čemu si toliko težio. Budi svjestan da imaš snove, da voliš, da imaš ljude oko sebe koji su te vrijedni da nastaviš. Slab si, pa što, samo ću ti reći da nisi jedini. Nakon pada je važno ustati, mnogi kažu. Koju god kutijicu otvoriš,crnu ili bijelu, obje će ti reći da je prolazno. Sreća je prolazna, a i tuga je isto. Imaš svoj cilj. Imaš svoju misiju. A ovo je samo 1 od padova pri tvojem putu. Ništa neobično. Bravo i za tugu. Pokazuješ da imaš ljudskosti. Moraš imati sve vrste emocija u sebi da bih preživio. Sve je to došlo s razlogom. Nekada je samo duša preumorna. Moć uma čini čuda. Bježi! Odi malo od stvarnosti! Um ti to dopušta. Samo da se vratiš još jači. Jesi krenuo?




<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.