srijeda, 23.06.2010.

Sinkeova misao dana



U svijetu punom demona, anđeli ne vjeruju u njih.

- 21:28 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 16.06.2010.

Ron Mueh- hiperrealističan kipar

Mnogima se svidjela hiperrealistična slikarica Alyssa Monks o kojoj sam pisao tute. Danas pišem o Ronu Muechu, koji je njen alter-ego u svijetu kiparstva.







Pitanje je do koje se mjere može pričati o "realizmu" obzirom da je Muech u svojoj umjetnosti sve samo ne realan. Hiperbolijsko preuveličavanje/smanjivanje realističnih motiva u stanju je začuditi /v-effektirati praktički svakog gledatelja.



Ironija, sarkazam, humor- ali prije svega samoća i izolacija. Tako bi smo mogli u nekoliko riječi sažeti opus ovog umjetnika. Za ljubitelje filmova, treba napomenuti da je intenzivno radio na poznatom filmu "Labyrinth" Jima Hensona (tvorca "Muppeta") te njegovom serijalu "The Storyteller". Mueh je u "Labirintu" dao glas liku Luda.







Napravio je mnogo skulptura, koje možete progooglati. Vjerujte, isplati se.

- 22:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.06.2010.

Sinkeova misao dana



All the world's a stage, and all the man and women merely underpaid statists.

- 20:53 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 11.06.2010.

Kad se ugase svjetla

„Neću više dugo, obzirom da tu pričam već pola sata“-rekao je nasmiješeno proćelavi starac za govornicom. Okupljeno mnoštvo, spremajući se za pljesak u svojim opravama i sakoima, počelo je tražiti mjesta za svoje čaše u pretrpanom kazališnom foayeru. „Dovoljno je još jednom ponoviti da sam izuzetno ponosan na ovogodišnji Young World Theatre Festival. Iako već petnaesti put radim kao organizator, ovo je prvi put da provodimo politiku „starih polaznika“. To jest, da oni koji su prije pet godina išli kao mladi polaznici dramskih radionica, danas na njega dolaze kao pratioci sudionika- group leaderi.“
Ivan je otpio gutljaj vina, ne bi li izgledao barem nezainteresirano na komešanje koje se čulo iza njega. Neki je klinac iz Nizozemske na svojem jeziku poluglasno komentirao govornika, što je nasmijalo njegove sunarodnjake. Po tonu, ali i zabrinutom pogledu nizozemskog „group leadera“, bilo je nešto neukusno.
„Što još reći ove večeri nego da se svi ponovo upoznamo, i još jednom utonemo u predivan svijet kazališta? Možda samo da se jučerašnji sudionici, a današnji group leaderi, dobro pripreme. Sad će im se sve što su nekad radili svojim pratiocima vratiti u velikom stilu. Gospodo, dobro došli u Jesolo!“
Kazališnim se foayerom pročuo glasan pljesak. Ivan se tek samozatajno nasmiješio. Načelno mu se nije dalo biti ovdje, okružen ljudima koje je upoznao prije gotovo deset godina kao polaznik radionice scenskog govora- i koje je gotovo sve zaboravio. Negdje ispod tog nezainteresiranog pogleda i bora, tako čudnih za njegovih dvadeset i sedam godina, skrivala se neka nedefinirana emocija slična čežnji. Emocija koja ga je i dovela u Jesolo, mali gradić na sjeveru Italije. Ali sad, kada je konačno došao u njega, osjećao je neki čudan umor i razočarenje vlastitim uvjerenjem da će ga sve to uzbuditi.
„Eh, ti si onaj Hrvat, zar ne?“- prišao mu je tamnoputi mladić-„Ivan, ako se ne varam?“
„Da“- odgovorio je-„Ali oprosti, ja se tebe ne sjećam...“
„Naravno, prošlo je sedam godina. Ja sam , Mwanamize. Glumio sam sumo-hrvača u predstavi.“
„Ajme, mislim da te se sjećam!“-razveselio se odjednom Ivan-„Ti si onaj...“
„Da!“-veselo je nastavio mladić-„Crni sumo-hrvač!“
„Kako bih te zaboravio?“- odgovorio je Ivan, mada je odmah poželio mijenjati temu. Nekako mu se činilo pomaknutim čovjeka iz Afrike pamtiti po tome što je crne puti glumio nešto podrijetlom iz japanske kulture.
„Šta su se moji u Tunisu smijali kad su me gledali kostimiranog. Tata nije mogao vjerovati da na međunarodnom festivalu japanca mora glumiti crnac!“- s neskrivenom je radošću prepričavao Mwanamize. Ivan se pridružio smijehu, jednim dijelom smijući se i vlastitoj gluposti.
„Sjećaš se Merjam?“- upitao je veseli afrikanac, zaustavivši mladu ženu koja je prolazila pored njih.
„Sjećam se. Zdravo!“
„Zdravo“-rekla je tiho, prestrašenih žutih očiju koje su se skrivale ispod narančaste marame.






„To je bilo najbolje vino na svijetu!“- zagrmio je punašni Jacques pred gomilom napunjenih pepeljara i praznih boca. Cvrčci iz obližnjeg šumarka i zvjezdano nebo nad crtama jadranskih valova sjajno su upotpunjavali ugođaj. Trošna mala kućica na rubu kampa gdje su bili smješteni group leaderi bila je mjesto na kojem se jednostavno moralo pretjerati s pićem uz stare prijatelje. Ukoliko je u ovome svijetu postojalo nešto kao cliche talijanske obale, onda je to bilo to.
„Tiho, opet će nas stari lisac doći ušutkavati!“-rekao je uz smijeh prištavi Nijemac Thomas, kojem većina nije mogla izgovoriti prezime-„Gori smo od klinaca.“
„A što misliš da rade klinci sad u tom disku? Čitaju poeziju? Rade isto što i mi, samo to rade mlado.“
„Baš smo stari. Imamo dvadeset i pet godina.“-rekla je britanka Amanda.
„Svaki je čovjek star za svoje godine“-rekao je Jacques, primičući čašu usnama-„Kad sam bio ovdje prvi put, mislio sam da sam deset godina stariji nego što sam bio. Kretenčina.“
Sasuo je vino u grlo, kao da mora ugasiti nekakav plamen u grudima.
Ivan je upalio cigaretu. Nije bio raspoložen za melankolične razgovore, ali veranda se činila ugodnijom od sobe sa zaglušujućom glazbom koju su španjolci i belgijanci puštali u svojem apartmanu.
„To je ono što sam ti već poslao jednom na mail“- čuo je na njemačkom pored sebe-„Ne možeš mi reći da Coppola nije napravio najbolju adaptaciju knjige na film.“
Ivan ih je prepoznao po licima, mada im nije znao imena. Pratio je njihov razgovor, čekajući nešto na što bi se mogao zakačiti, i barem malo smanjiti dokolicu večeri.
„Nećeš mi valjda reći da je taj film stvarno rađen prema „Srcu Tame“? To je bila samo polazna točka.“
„To je tangentalni dodir medija. Dramaturški gledano, skoro pa je isto. Dodiruju se u sinkroniji i dijakroniji“
„Nema šanse.“
„To je moj omiljeni film“-uletio je Ivan, prelazeći preko toga što se s Austrijancima nije niti pozdravio nakon sedam godina.
Tek jedna sekunda zbunjenog pogleda bila je dovoljna da shvati kako se nije trebao umiješati u razgovor. Nije da se nepoznati filmofil uvrijedio na njegovu intervenciju. Upravo suprotno, mladić je, nakon navedene sekunde, zamuckujući pokušavao replicirati. Trenutak kasnije, Ivanu je bilo jasno da od nekog konstruktivnijeg razgovora neće biti ništa. Dok je prvi tražio riječi, i generalno izgledao poput amaterskog glumca koji zaboravi tekst na audiciji, drugi ga je gledao s razočaranim pogledom, kao da želi reći „Sve ćeš uprskati.“
Bilo je nešto neizrecivo tužno u činjenici da dvoje poznanika dođu na festival pun ljudi, i tijekom prve večeri sjede jedan pored drugog za stolom, pričajući međusobno o nečem što raspravljaju već tjedan dana. Ivan je izgubio nit razgovora, i nakon nekog vremena shvatio da je to sugovornik primijetio. Da se nije osjećao loše, možda bi iz pristojnosti produljio razgovor i razrijedio neugodu, ali priznao je sam sebi da nema snage za takvo što. Prvom se prilikom ispričao sugovornicima, i rekao da ide do frižidera po pivo. Prešavši prag kućice, gotovo da je osjećao na leđima neugodu dvojca.
Frižider je bio zastarjeli stroj bijele boje, s dijelovima otopljene plastike od čikova koje je netko, iz sebi znanih razloga, ugasio na njemu. Otvorio ga je, te uzeo konzervu piva.
„Daš mi colu?“
Ivan je podignuo glavu, te se susreo s Merjaminim očima.
„Naravno. Gdje je?“
„U frizeru.“
Ivan je otvorio gornji pretinac stroja, te izvadio crvenu bocu.
„Ne pijete pivo?“
„Ne“-odgovorila je, spuštajući pogled-„U mojoj ga zemlji rijetko tko pije.“
Ivan se nasmiješio.
„Koja ironija“-rekao je mirno. Merjam je šutila.
„Nakon svega, nađemo se pored frižidera u nekom selu“
Merjam je uzela colu, te krenula prema stepenicama za gornji kat.
Izvana se čula Jacquesova poluglasna vika.
„Što se čovjeku sve ne desi u deset godina!“

-

Sedamnaestogodišnji mladić stajao je nasred skučene sobe. Na licu mu je bio smiješak s određenom dozom zadovoljstva i nervoze.
„Ne možeš to dijeliti, Miles“- rekao je Ivan, sjedeći na mladićevom krevetu i držeći malu knjižicu u rukama.
„Ne radim to zato što nekog želim uvrijediti“- rekao je.
„Samo želiš nekome poručiti da ide u pakao jer nije član tvoje glupe sekte!“- s neskrivenom drskošću odgovorio mu je David, spremajući svoje stvari u ormar.
„To ne velim ja. To je jednostavno tako.“
Dok je trajala Davidova bijesna replika, Ivan je još jednom lagano prelistao knjižicu. Nakon par pročitanih naslova, brzo ju je zaklopio.
„Nisi ovdje došao da dijeliš ovakve knjižice. Došao si se družiti na kazališnom festivalu.“
„To je dobra prilika da podijelim istinu s drugima.“
„Koju istinu?“-zagrmio je David-„Da si samo ti u pravu, a ostali u krivu?“
„Smiri se“-rekao je Ivan, pokušavajući se nametnuti kao šutljiv, ali autoritativan group leader.
„Miles, slušaj... ako organizatori doznaju da dijeliš ovakve stvari na festivalu, poslat će te kući. Poštujem tvoju vjeru, ali mislim da za sve postoji vrijeme i mjesto.“
„Dijelim ih svake subote na kolodvoru. I nitko mi od službenika ne brani.“
„Možda ne znaju što piše u njima.“
„Znaju. Čak smo neke i pridobili.“
David se počeo grohotom smijati.
„Ivane“-rekao je-„Ja ne želim s ovim idiotom dijeliti sobu. Stavi me kod nekog drugog, tko me neće spaliti dok spavam.“
„Nitko te neće spaliti dok spavaš“-odgovorio je Ivan-„Stariji si od njega, pokaži malo razumijevanja.“
„Razumijevanja za ove stvari? Nemam! Dosta što mi je radionica pomaknuta za dva sata, jer se Arapi moraju klanjati suncu svakih pet minuta.“
„Arapi se ne klanjaju suncu, klanjaju se prema Meki“-viknuo je Ivan-„Upoznaj nešto prije nego mu se smiješ!“
„Evo, upoznao sam Milesa, i zaključio da ne želim biti s njim u sobi. A ti toleriraj što hoćeš.“

-

„Udajem se za tri mjeseca“- rekla je Merjam. Ivan je stavljao šećer u kavu, koristeći tu gestu da ne izgleda iznenađeno.
„Jel' dobar?“
Merjam je šutila.
„Znači nije?“
„Dobar je. Ali osjećam se glupo kad to kažem tebi.“
„Zašto?“
Konobar je prošao pored njih, stvarajući napetu šutnju. Kafić se tih desetak sekundi činio manji nego što je bio.
„Ne radi od mene budalu“-rekla je-„Nisam više ona od prije deset godina“
„Nikad nisam radio od tebe budalu. Niti tada, niti sada.“
Merjam je mirno uzela vrčić s mlijekom, i zalila njime kavu.
„Što radiš?“- zabezeknuo se Ivan.
„Neće mi pozliti. Navikla sam.“
„To nije stvar navike. Ti si sub-saharska rasa, nemate gen za probavu mlijeka.“
„Tko te to naučio?“
„Ti... prije deset godina.“
Merjam je kimnula ozbiljno glavom.
„Puno se toga desilo od onda. Pila sam mnogo kave. Navikla sam na mlijeko.“
Merjamina mirnoća dok je šalicu prinosila ustima izgledala je odlučnije nego bilo koji argument kojeg bi povukla u glasnoj svađi. Ivan je prihvatio činjenicu da Merjam pije mlijeko, i da je to jednostavno tako.
„Došla si ovdje radi mene?“
„Naravno. Dugujem ti ispriku što nisam došla pod sat u dvanaest“.
Ivan se trgnuo.
„Prestrašila sam se. Nije mala stvar za djevojku iz mojeg kraja da pobjegne od kuće“-rekla je Merjam s izvjesnom dozom nehaja. Ivan je uzeo čašu vode i otpio nekoliko dubokih gutljaja, što mu je dalo vremena da se pribere.
„Ne bi pobjegla. Javila bi se svojima“-rekao je mirno.
„Tražili bi me.“
„Ne bi morali. Rekla bi im gdje si.“
„A gdje bih bila?“
Ivan je šutke uzeo vrč s mlijekom i nalio bijelu tekućinu u šalicu.




Stara učionica, koju je festivalu ustupila obližnja gimnazija, već je dosta dugo vremena bila pretijesna za podignute glasove koji su odzvanjali u njoj.
„Pa nije on jedini krao u dućanu! Bila su tu i dva Engleza. Samo što u novinama mora pisati da su to napravili „sudionici festivala, od kojih je jedan Rumunj“- vikao je Misha.
„Što hoćeš? Nismo mi to pisali“-dreknuo je irski predsjedatelj s druge strane prostorije.
„Napravimo službenu izjavu. Molim te, O'Hara, to je meni kao vodiču iz Rumunjske važno.“
„Izjava može jedino biti da je cijeli slučaj prenapuhan u novinama. Tri klinca su krali sladoled u dućanu, kao što milijuni zaigranih klinaca rade diljem svijeta. Tu priča prestaje. Nema nacije, nema ovaj-onaj.“
„Ma radi se o slici Rumunja u Italiji. Znaš o čemu pričam.“
„Ne znam, moram priznati. Ja sam Englez.“
„Onda me ne možeš ni razumjeti. Mali čak nije ni Rom!“
„Kakve to veze sad ima?“
Misha je naporno uzdahnuo. Tražio je pogledom ohrabrenje od ostalih, ali jedina uzdignuta glava bila je Ivanova. Čak i ona je zamišljeno bila okrenuta prema Merjam na stolu preko puta.
„Romi imaju specifičan položaj u ovome svijetu, i specifično se s njime nose“-rekao je Misha-„Ne bi trebali Rumunje voditi kao sudionike u njihovoj specifičnosti.“
„Jel' ti to sugeriraš nešto rasističko?“-upitao je sumnjičavo O'Hara.
„Ne. Pet godina radim u institutu za socijalizaciju manjina. Ne možeš mi to prišiti.“
„Meni je to zvučalo rasistički.“
„To je rasistički isto koliko ono kad je jučer Elliot iz Engleske svojim klincima zabranio da sjede za istim stolom s Ircima, jer će netko pomisliti da su pijanice kao i oni.“
O'Hara je mrko pogledao Elliota, koji se zadubio u crtanje automobila na papiru pred sobom, ne primjećujući čak ni da mu je spomenuto ime.

-

Ivan se naslonio na klupicu ošaranu logotipom benzinske stanice na kojoj su stali. Otvorio je zelenu aluminijsku konzervu, i otpio slatku tekućinu. Merjam je šutjela kraj njega, s vrećicom u rukama, gledajući vozača, čije ime je zaboravila, kako toči benzin u kombi.
„Hoćeš gutljaj ovoga?“- pitao ju je.
„Neću.“
„Još ti je zlo?“
„Da.“
Ivan je kimnuo glavom.
„Lijepo izgledaš“- rekao je odjednom-„Ista si kao prije deset godina“
Merjamine žute oči nisu pokazivale znakove iznenađenja, jednim dijelom jer su bile umorne od mučnine.
„Žao mi je što nisi došla pod sat u dvanaest.“
„Ivan... nemoj.“
„Imao sam velike planove za nas. Stvarno jesam. Ni danas mi ne izgledaju previše idealistički.“
„Uvijek si bio zaigrano dijete.“
„Imam kuću u Zagrebu... ako ne bi imali kamo, uselili bi u nju. Od rente i danas putujem po svijetu. Da se malo stisnulo, moglo je dvoje tako.“
Merjam je slegnula ramenima. Ivan je nastavio.
„Često puta bih te se sjetio ovih godina. Svako toliko. Nije me trebalo nešto podsjetiti, jednostavno bih... sjeo za stol i zamišljao te preko puta.“
„Zašto mi to govoriš?“- trgnula se Mirjam, zakašljavši s dozom bijesa.
„Tako. Znam da je gotovo, pa me ništa ne košta da ti to priznam.“
„Prestani. Boli me.“
Ivan je stisnuo limenku, što je proizvelo donekle glasan zvuk savijanja metala. Srećom, isti je nestao u galami prolazećih tegljača.
„Oprosti. Nisam ti htio to nabijati na nos.“
Merjam je sklopila vrećicu, i pogledala Ivana ozbiljno.
„Misliš da ti meni nisi bio na pameti? Svaki dan, Ivan. Znaš i zašto!“
„I ti si meni bila prva.“
„Mi žene to drukčije doživljavamo.“
„Jel'ti zaručnik zna?“
„Zna. Fućka mu se, samo je rekao da to ne pričamo njegovima.“
Ivan je napravio tužan izraz lica, te pogledao u pod. Osjećajući njegov jad, Merjam je odlučila omekšati napetost, te mu je stavila ruku na rame.
„Ništa ti ne zamjeram. Desila nam se ljubav.“
„Nisam te čekao“-hladno je rekao Ivan.
„Molim?“
„Došao sam ispod sata. Bilo je jedanaest i pedeset. Gledao sam lijevo¬-desno...nisi dolazila... počeo sam razmišljati imam li hrabrosti za sve to... i otišao sam u pet do dvanaest...“
Merjam je problijedila. Golemi kamion prošao je pored njih radeći kolosalnu buku. Nisu si ništa rekli čitavu minutu, koja je izgledala poput vječnosti.
„Sve ove godine, predbacujem si što nisam došla pod sat“- tiho je prozborila-„Mislila sam da sam izdala i sebe i svoju sreću u životu.“
„Ni ja nisam puno bolji“-rekao je Ivan-„Mislio sam da si došla pod sat, i čekala me kao što sam tebe čekao ja. Zadnjih deset godina samo mi je ta slika u mislima.“
Vozač kombija okrenuo se prema usamljenom dvojcu, te im mahnuo, dozivajući ih pogrešnim imenima. Merjam je uronila glavu u vrećicu, nježno ridajući u njenu bijelu plastiku.





Gledalište golemog kazališta bilo je prazno, i jedini zvuk u njemu bili su jedva čujni koraci čistačice u udaljenom predvorju. Ivan je sjedio na stolici, gledajući spušten zastor pred sobom. Konfete i šarene trake još su se nalazile na prosceniju ispred crveno-zlatne tkanine. Bilo je neke čudne, tužne sjete u tom prizoru. Festival je završio, čaše su bile ispijene, stolnjaci u predvorju izgužvani. Kao cirkuski šator koji se ispuhuje i pakira na putovanje u neki drugi grad i za nečije tuđe veselje, zastor je stajao obješen na goleme kuke, čuvajući svoje tajne i spremajući se za neku novu predstavu.
„Znala sam da ću te ovdje naći“-rekla je Merjam, koja se odjednom pojavila iza Ivana.
„Kako filmska rečenica“- rekao je, ne spuštajući pogled sa zastora.
„Htjela sam ti se ispričati za ono danas... bila sam histerična...“
„Ma u redu je. I ja sam pretjerao.“
Šutjeli su neko vrijeme.
„Što ostane kad se zastor spusti?“- upitao je mirno-„Kad se ugase svijetla, kad festival završi... što iza njega ostaje?“
Merjam je pogledala crvenu tkaninu na prosceniju.
„Ljudi dolaze ovamo jer traže nešto od tih daski, i tih izmišljenih sudbina koje se odigravaju na njima. Ali što?“
U jednom napetom trenutku, Merjam je osjetila kako Ivanov glas drhti prema jecaju, poput pahulje koja se topi na dlanu.
„Jesmo li mi to našli, Merjam? Jesmo li, ne nadajući se, prije deset godina pronašli tu bezimenu tajnu? Ako jesmo, zašto ništa nije riješila? Zašto nismo znali što bi smo s njom?“
Merjam je sjela iza Ivana. Nije imala snage sjesti pored njega, i gledati ga dok priča.
„Bože dragi, Merjam... sve te godine... kad sam te vidio na otvorenju festivala, kao da mi je netko bacio žeravicu na prsa... posljednji put kad smo bili tako, jedan pored drugoga, bili smo par s ludim planovima... a u tom foayeru, kimnuli smo glavom jedan prema drugom u znak pozdrava.“
„Takav je život.“
„Nije stvar života!“- dreknuo je Ivan lagano se okrenuvši-„Stvar je svetosti koju ljudi imaju u sebi. I ne znaju je priznati jedni drugima. Stvar je u tome što te volim, što sam te sve ove godine volio i čeznuo za tobom. A bila si tako nedostižna. Htjeti biti s tobom, bilo je kao htjeti opet biti u djetinjstvu. “
„Misliš da je kod mene drukčije?“- rekla je poluplačno-„Dok su moji starci dogovarali brak s Aladinom, misliš da sam mislila na njega?“
„Zašto me nisi zvala? Imala si mail!“
„Bojala sam se da si ljut na mene što nisam došla.“
Ivan je uzdahnuo.
„A ja sam se bojao da se ti ljutiš na mene.“
Ustao je, izašao iz gledališta, te krenuo prema pozornici. U zvuku lupanja njegovih nogu o daske stepenica koje su vodile do proscenija, osjećalo se očajanje.
„U cijeloj toj priči, Merjam, je jedan golemi nesporazum“- rekao je nakon par koraka pored crvenog zastora-„Možemo mi do sutra pričati o tome, ne bole nas naša slomljena srca. Boli nas ljepota one iskrenosti koju smo imali jedan prema drugome. I što je, nakon svega, to još uvijek samo jedna ljubavna priča. Pred ovim zastorom večeras su ljudi tražili nešto sveto i iskreno. Ali sad je predstava gotova, i festival je završen. Kostimi se vraćaju u garderobu, a čistačica posprema nered. I svi se pitaju, gdje je sveto? Jel' se pomaknuo svemir? Ili je sve to bila samo igra, nešto što nakon sto godina neće biti ni fusnota u povijesti ovoga gradića?“
Ivan je stavio ruku na zastor. Nije gledao prema gledalištu, ali čuo je zvuke Merjaminih nogu kako lupaju o stepenice scene.
„Sve je takvo danas. Svugdje ljudi traže nešto što će ih pomaknuti, i imati značenje. Seks. Umjetnost. Lijepa scena u filmu. Sjajna knjiga... Svi ljudi, bez obzira na kulture ili zemlje iz kojih dolaze- traže da im te stvari nešto znače. I sebe zavaravaju da im znače, jer više ne mogu izdržati činjenicu da im životi prolaze bez nečeg što nešto znači. A onda dvoje klinaca to nađe, i uplaše se.“
Merjam je stala pored Ivana. Nježno je pogledala ruku kojom je držao zastor, a zatim je svoju stavila na nju.
„U krivu si“- rekla je tiho, i s umornim smiješkom na usnama.
„U čemu?“
„U tome da je naša priča završila“- rekla je- „I da ništa ne znači.“
„Čuj, Merjam, ako hoćeš večeras voditi ljubav samnom ili nešto slično, oprosti... to nam stvarno ne bi ništa pomoglo.“
„Ne. Hoću da me slušaš.“
Ivan je utihnuo.
„Prije deset godina, zaljubila sam se u tebe na festivalu. Htjeli smo pobjeći, ali smo se u zadnji tren i jedan i drugi prestrašili. Nakon deset godina patnje, sreli smo se ovdje, na ovoj pozornici... i priznali si koliko se volimo. Mi i dalje imamo tu iskrenost, Ivan. I dalje imamo tu svetost. Kad se ovaj zastor spusti, završava kazališni festival, ali to nije kraj. Ti i ja... dvoje ljudi“-rekla je jecajući nasmiješeno-„Stoje pored njega i drže njegovu tkaninu, goli duhom. Gledaju se, i dive se jedan drugome. Sve te godine, Ivan, naša je priča tekla. Ljubav je patila, ali istina nije. Sve te godine imaju smisao. Ovdje, dok sam kraj tebe, na ovoj sceni, pored spuštenog zastora, svaka suza čežnje ima smisla. Jer sam ti ih priznala.“
„Mi nećemo nikad biti zajedno!“
„I to je dio naše priče“-rekla je nasmiješeno-„Možda i najbanalniji. U jednom gradiću, na obali Italije, dvoje ljudi bilo je iskreno jedno s drugim. To nije imalo veze s njihovim kulturama, i s njihovim zemljama. Samo s istinom koju su imali hrabrosti prihvatiti...“
Ivan je dugo gledao u Merjamine žute oči. Zatim ju je nježno zagrlio. Ona je svoje ruke stavila oko njegovih ramena. Tako su stajali gotovo dvije minute, sve dok se zastor, paradoksalno, nije krenuo dizati. Zbunjeno su se ogledavali oko sebe, da bi nakon par trenutaka na proscenij izašla čistačica, derući se na talijanskom da nju baš boli briga što oni imaju probu komada, ona mora očistiti scenu.

-

Sat na Jesolskom trgu otkucavao je dvanaest sati, a Ivan je gledao nasmijane piljarice kako se dovikuju nerazumljivim dijalektom. Bio je zadovoljan mandarinama koje je kupio, i držao u papirnatoj vrećici na gomili kufera koja je stajala pored njega. Sigurno će se dopasti Merjami. Ona nije kasnila ni minute. Bila je lagano odjevena, ali usprkos tome s naglašenom pristojnošću, te zelenom maramom zavezanom oko glave.
„Zar ti nitko nije mogao nositi te kufere?“- zapitao se Ivan, krenuvši da joj pomogne.
„Nitko nit ne zna da sam ovdje“-rekla je nasmiješeno.
„Što si ih uopće nosila?“
Merjam je stavila ručku kufera Ivanu u ruke. Htjela je prešutjeti odgovor, ali nasmiješen upitnik na Ivanovom licu nije se dao smesti.
„Pa kad već moraš znati, prošlo mi je kroz glavu da bi me mogao pitati hoćemo li opet pobjeći.“
„Ma da!“-nasmijao se-„Nakon svega?“
„Da“-rekla je otvoreno-„Nisam znala kako ću reagirati, tako da sam za svaki slučaj uzela kufere sa sobom.“
Ivan se glasno nasmijao. Kimnuo je glavom prema svojoj torbi ispod sata. Merjami nije trebalo puno da shvati. Od smijeha se gotovo zagrcnula.
„Idemo onda?“- pitao ju je.
„Hajdemo“
Ivan je uzeo torbe. Krenuli su prema uskoj uličici prepunoj štandova s rukotvorinama za turiste. Gužva koja je u njoj vladala bila je išarana bojama različitih kultura, jezika ,vjera i svjetonazora.
„Ne misliš valjda da ćemo pobjeći?“-pitala ga je odjednom.
„Naravno da ne. Idemo na kavu“-rekao je Ivan, stavljajući torbu preko ramena-„Hoću čuti sve o tom Aladinu.“

- 22:16 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 08.06.2010.

The Nipkow Programm

Dajte mi novce.





The NIPKOW PROGRAMM is a fellowship programme, designed to assist film and
television professionals to expand their contacts and their experience by
providing grant-financed long-term training for professionals
through: internships with film and media institutions, practical
professional counselling, courses.

*TARGET GROUP** ** *
film and television professionals
*DURATION** ** ** *
The NIPKOW PROGRAMM awards grants for 3-6 months (1,500 Euros monthly)

*PLACE AND DATE** ** ** *
Berlin; all year through

*DESCRIPTION OF ACTIVITY** ** ** *
NIPKOW fellowship-holders work in the following fields:
film, TV and video: scriptwriting, camera, sound, art directors
financing, production, marketing and distribution
new technologies: multimedia, interactivity, digital editing technology
TV computer design and computer graphics, computer animation

Participants are selected on the basis of the quality of their work,
professional recommendations and the potential of their project with which
they have applied.
The selection of participants is made by an international jury twice a year,
in Spring and Autumn.

*Requirements:*

*Applicants must be: *
- from European Countries that are members of MEDIA PLUS: Austria, Belgium,
Bulgaria, Croatia, Cyprus, Czech Republic, Denmark, Estonia, Finland,
France, Germany, Greece, Hungary, Ireland, Iceland, Italy, Latvia,
Lithuania, Luxembourg, Malta, The Netherlands, Norway, Poland, Portugal,
Romania, Slovakia, Slovenia, Spain, Sweden, United Kingdom
- professionals (no students)

*Fellowships*
The fellowship grant amounts to 1,500 Euros per month and is designed to
allow the grant recipient to concentrate on his work exclusively. It is also
possible to receive additional financial support to cover material costs
such as film stock, hire of technical equipment for use of technical
facilities, other material, screenings, publications, translations, etc.
All grant recipients are obliged to write a final report.
Accommodation for the duration of the grant recipient's stay in Berlin is
not provided by NIPKOW. Nor are travel expenses covered by NIPKOW.

*Criteria*
- the quality and potential of the proposed project
- the feasability of the project taking into account the existing film
academies, production companies, studios, post-production companies, media
technology companies, film societies, film archives, distribution companies,
broadcasters, etc.
- the European dimension of the project and its potential benefit to the
applicant's home country, particularly with regard to production and
financing, new technologies and script-writing
- the quality of the work samples
The application form and all additional material should be sent to the
address below.


*Deadline: *15/09/10 - latest postmark

*Info:* http://www.nipkow.de/

- 23:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 01.06.2010.

Ruski veteran i njegov tenk

Prije nekoliko tjedana, u posjeti malom ruskom gradiću, sovjetski vojni veteran našao je svoj tenk. Gorostasna mašina postavljena je kao spomenik za pale žrtve u Drugom svjetskom ratu.




Veteran je gotovo doživio srčani udar od šoka. Kleknuo je pred stroj i zaplakao.



Uploaded with ImageShack.us

- 11:27 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>