ponedjeljak, 03.02.2014.
GLEDE I UNATOČ
Kako vrijeme nemilice valja našu malu državu sve više razmišljam o smislenosti postojećeg političkog sistema. Ne brinite, ovo nije poziv na ustanak ili kondenzaciju pahuljica. Postoji već previše kauč-revolucionara pa ne želim priključenje dotičnoj kasti. Radije ću malo, zavaljen u svoju udobnu švedsku fotelju, kontemplirati o semantici i 'ki bi da bi' scenarijima. Ukratko, sad ću malo seruckat. Čini mi se kako je SDP izgubio svako moralno i 'Klaićevsko' pravo za korištenje slova S u svom akronimu. Ne znam točno koji su prioriteti vladajuće stranke, al' uistinu ne mogu pronaći ništa socijalnog u njima. Slovo D mogu slobodno zadržati, jer je sam pojam demokracije dovoljno fleksibilan da ga je teško ikome oduzeti. Za slovo P im čak dajem pohvale, jer ne valja bježati od prošlosti. Ko prizna, pola mu se prašta. Glede HDZ-a, semantika također traži neke revizije. Slovo D je u njihovom slučaju na još tanjem ledu negoli kod SDP-a, ali opet ne osjećam potrebu za njegovim uklanjanjem. Slovo H su odavno izgubili, osim ako se ono odnosi na neki drugi pojam od službenog. Ne morate se puno potruditi za smisliti barem dvije – tri prikladnije riječi koje počinju sa H, koje bi vividnije opisale djelovanje ove zajednice. Evo nam slova Z koje je izgubilo svoje mjesto u dotičnom akronimu nakon smrti velikog vođe. Uostalom, znatno bi više cijenio ovu stranku da je, poput svojih pinkicu ljevijih kolega, također priznala povijest i zadržala prikladno slovo P. Gdje nas ovo sve ostavlja? Pa nakon moje revizije imamo dvije vodeće stranke sa jedva dva preživjela slova. Možda bi bilo idealno kada bi se ujedinile, dodale jedno ekstra slovo, te stvorile najjaču stranku u državi – PDV. Što bi značio ovaj akronim? Dajte si mašti na volju. Partija domovinskih varalica, propast demokratskih vrijednosti, prodaja dužničkih valuta, pišanje duž vjetra... Ipak i tom unifikacijom bi nam ostalo još nekih stotinu i pedeset stranki, razasutih ko nekompatibilne Lego kockice po tepihu dječje sobe. Valjlo bi i njih nekako organizirati. Pa bi mogli prvo uzeti političke dame i na jednu stranu okupiti Mirelu i Vesnu u nekakvu ultra liberalno-ekološku stranku za očuvanje Velebitske degenije, rode Malene i Mime Simić, dok bi sa druge strane spektra Ruža i Željka čuvale ravnicu, crkvenu imovinu i društvene vrijednosti minulih stoljeća. Jadnu Jacu bi morali baciti između ove dvije grupacije da sama, kao neodabrano dijete na graničaru, izabere ekipu. Istovremeno bi okupili muževne patrijarhe, te bi Radimir i Milan pokrenuli jednu pobožnu ali građansku, korporativnu ali čovjekoljubnu, stranku centra u kojoj bi im se pridružili pokajani Ivo i Nadan nakon odsluženja svog duga prema društvu i pronalaska Isusa u jutarnjim zrakama sunca koje se probija u ćeliju. Sve preostale marginalce bi jednostavno zaposlili u nekoj cvjećarnici, prikladno nazvanoj TNT – 'tako nam treba'. Kada bi se moja revizija prihvatila barem bi imali nešto jasniju sliku društva i opcija pri glasanju. Istina, još uvijek bi to bile iste face i slične sudbine, ali barem bi dobili privid jasnoće pri izboru. A situacija je takva da bi i privid nekakvog razuma i reda bio poželjno poboljšanje. Kako sada stvari stoje, mogu se samo dublje zavaliti u svoju fotelju i duboko uzdahnuti. Barem je zrak još uvijek besplatan i dostupan svima. Barem za sada. Ki bi da bi.
