nedjelja, 17.11.2013.

SCHADENFREUDE

Schadenfreude je izraz kojim se naziva užitak u tuđoj nesreći. Na spektru ‘društvenih emocija’ on se smjestio gotovo na čistoj suprotnosti od empatije. Što je osoba koja je zapala u neprilike na višem položaju u društvu, time se stupanj užitka u njihovom padu i mukama povećava. Ovo neće biti znanstveni tekst pa me ispričajte što neću navoditi fusnote za svaku od idućih tvrdnji, ali raznim istraživanjima ovog fenomena se došlo do postavki kako su mu skloniji ljudi sa manjim stupnjem samopouzdanja te kako je posebno izražen kod muškaraca zaluđenih ‘svojim’ nogometnim klubom (to mogu iz prve ruke potvrditi samo gledajući nevjerojatnu količinu užitka kod ‘mojih’ navijača Liverpoola na Twitteru povodom Unitedovog lošeg starta sezone). Neka istraživanja otvaraju mogućnost da doslovno imamo fiziološku rekciju u mozgu kojom se luči enzim koji nam stvara osjećaj ugode pri tuđoj nesreći. Ovdje se ne radi o psihopatama ili sociopatima, već ‘običnoj čeljadi’ koja uživa u tuđim mukama u visokoj rezoluciji, svojevrstnoj ‘Pasiji’ u real timeu.

Razmislite koliko ste se razveselili kada ste u lisicama vidjeli redom Sanadera, Čačića pa Vidoševića. Naravno da imamo izliku za užitak u njihovim mukama, bili su moćni, arogantni i sumnjali smo kako rade svakakve stvari iza naših leđa. Ali opet su, svaki na svoj način, bili slavljeni od velikog broja ljudi. Poklanjali smo im i mandate i povjerenje i hvalospjeve, ali čim smo vidjeli kako im je trajekcija skrenuta prema dolje krenuli smo se naslađivati. Stara Hollywoodska floskula jeste kako je jedino što publika voli više od rođenja zvijezde njezin pad, ali ipak dajmo malo ‘kredita’ današnjoj publici koja najviše od svega voli uskrsnuće zvijezde, iliti comeback, pa to ostavlja nadu u prisutnost ljudskosti kod današnjih masa. Mada bi i tu zasigurno neki psiholog ili sociolog objasnio kako se radi o projekcijama te kako je svaki povratak zaboravljene zvijezde sa margine zapravo poruka svima nama kako nikada nije prekasno i možda se još stignemo izvući iz vlastitih govana.

Schadenfreude nam nudi i zanimljivu mogućnost pred ‘sudbinskim’ ogledom sa Islandom. Naime ako pobijedimo i plasiramo se na SP u Brazilu, patriotizam će se probuditi (kao i prodavači jeftinih HD televizora) i dogoditi će se mali trenutak kolektivnog olakšanja i euforije, uz rođenje nove zvijezde u liku Nike Kovača (čovjeka koji se toliko srčano borio u našem dresu da sam mu bez problema ‘oprostio’ onu cijelu priču oko ‘njegovog brata također’). Ali ako nas Thorova djeca pobijede (isprike ako miješam skandinavsku mitologiju, možda je njihovo vrhovno božanstvo Björk) opet ćemo osijećati ugodu. Jer će Šuker doživjeti neuspjeh, Modrić i Mandžukić će propustiti SP a HNS će ostati bez brojnih milijuna eura…

Postoji opravdano veselje u padu drugoga. Svi želimo vidjeti one koji su nam pokrali državu iza rešetaka umjesto u skupocjenim vilama. Ali razmislite katkada čemu se točno veselite. Mnogi od nas čekaju trenutak pada Maminja, našeg vrhovnog celebrity-milijunaša, ali kakvom se padu nadamo? Ako završi iza rešetaka zbog neke glupe i primitivne izjave, razlog vašeg veselja jedino može biti Schadenfreude. Jedini istinski razlog za ushit u njegovoj nevolji bi bio kada bi mu stvarno dokazali sve malverzacije o kojima šuškamo već više od desetljeća. Kada velikanu započnu padati ne bi se trebali veseliti njihovoj osobnj muci već činjenici kako pravna država pokazuje znakove života. Ali u našu obranu, ako ćemo čekati istinsku pravnu državu neće nam život bit pretjerano vesel. Srećom imamo Schadenfreude!

Šeraj na Fejs • Replike i ispravci netočnih navoda (13)