petak, 24.05.2013.

U KOJEM ĆEMO ZNAKU IZGUBITI?

Kako su tradicija i tolerancija poprilično aktualne teme, odlučio sam se prisjetiti jednog minulog vremena ključnoga u razvoju današnje slike Svijeta. Glavni likovi ove priče su dva čovjeka rođena u posebno zanimljivim mjestima za našu regiju. Prvi je Dioklecijan, rođen u okolici Salone u rimskoj provinciji Dalmacija, a drugi je Konstantin, rođen u Naissusu u provinciji Meziji. U današnjim terminima bi rekli kako je jedan rođen u Solinu a drugi u Nišu. A upravo su ova dva rimska cara najznačajniji za oblikovanje današnjeg Kršćanstva.

Dioklecijan je bio poganski car, pontifex maximus, koji je dopuštao razne religije u svome carstvu ali pod jednim uvjetom. Koga god slavite morate prinositi žrtve za dobrobit Carstva. Ali jedna vjerska manjina je odbijala prolijevati krv u ritualne svrhe. To su bili kršćani. Dioklecijanu je smetalo što se ova marginalna grupa odbija prikloniti 'tradiciji većine' Carstva, a brojni vojni i religijski savjetnici su ga uspješno uvjeravali kako su svi recentni problemi Rima odraz ljutnje bogova na neposlušnost kršćana. Tako je Dioklecijan, u ime 'tradicije i boljitka većine', naredio masovni progon kršćana u cilju potpune marginalizacije te istrebljenja ove religije. Započelo je financijskim i političkim metodama a završilo je, kako to obično biva, prolijevanjem krvi. Ali njegov poduhvat je polučio sasvim oprečne rezultate od očekivanih. Preživjeli kršćani su se organizirali u jače zajednice nego prije, iskoristili svoje ubijene istomišljenike kao 'mučenike koji će inspirirati nove naraštaje' te postavili temelje za hijerarhiju prave organizirane religije, kakvu danas poznajemo.

Konstantin je mladost proveo na Dioklecijanovom dvoru, a kao jedan od politički najsposobnijih i lukavijih pojedinaca u carstvu ubrzo napredovao do pozicije guvernera Dalmacije, pa cara Zapadnog Rimskog Carstva a nakon ratova sa Maksentiusom i Likinijem postaje pontifex maximus. Simbol njegove vojske je bio Chi Ro, koji je simbolizirao Kristovo ime te označavao njegovu pripadnost Kršćanstvu. Premda je samo desetak posto Carstva bilo kršćanske vjeroispovjesti, Konstantin je odlučio kako će mu upravo ta religija omogućiti najbolji okvir za upravljanje Carstvom. Posebno su ga se dojmile stroge hijerarhijske strukture u crkvi te je biskupe angažirao kao svoje osobne emisare i 'zaposlenike'. Premda je propagirao toleranciju prema drugim religijama, Kršćanstvo je postalo službena religija te dobivalo značajnu financijsku potporu. Također je proširio u svim vojnim i političkim strukturama saznanje kako će pojedinac 'puno lakše i brže napredovati ako izabere pravu religiju'. Svjestan kako će ljudima trebati 'opipljivih dokaza' za prihvaćanje novog vjerovanja, svoju majku Helenu je poslao u 'Svetu zemlju' da pronađe (ili odabere) 'službena' sveta mjesta i relikvije. A sam je tvrdio kako se preobratio nakon sna prije bitke u kojemu mu se ukazao goreći križ na nebu i glas koji mu je poručio 'In hoc signo vinces'.

Ali kako se većina stanovništva Carstva odupirala nametanju nove religije i nije željela odustati od svojih stoljetnih tradicija, a sama kršćanska organizacija se počela dijeliti i svađati zbog neslaganja oko osnovnih postavki svog vjerovanja, Konstantin je osjetio potrebu za brzom rezolucijom konflikata. Ukratko jedni su slavili Isusa kao običnog čovjeka 'izabranog od Boga', drugi su inzistirali kako je Isus bio Bog 'glavom i bradom' dok su treći smatrali kako je on bio istovremeno i čovjek i Bog (postoje službeniji i stručniji nazivi za ova vjerovanja al sam ih odlučio izložiti onako 'zdravo-seljački'). Konstantin je sazvao Prvi nicejski sabor i okupio sve biskupe iz Carstva. Kao službenu 'dogmu' je izabrao 'istobitnost Oca sa Sinom'. Takvo vjerovanje je uvaženo ortodoksnim (odnosno jedinim 'pravjerjem') dok su sva druga vjerovanja postala hereza. Također je i ustanovljen 'novi' datum Uskrsa, koji se poštuje do danas.

Ovakvi 'sabori' će se nastavljati iz stoljeća u stoljeće i na svakome će se pomirivati nove frakcije, definirati nove dogme, zabranjivati jedna a cementirati druga vjerovanja. Ne pišem o ovome da ikoga ili išta omalovažavam, niti sam dovoljno zagrebao o detalje da mogu ovim tekstom educirati čak i prosječnog entuziasta za povijest. Razlog ovog traktata jest ilustracija pojma tradicije, odnosno pokušaj da prikažem njenu promjenjivost. TRADICIJA jest jedan 'živi fenomen', ona se uvijek mijenja i adaptira, ne nužno prema željama većine. Kršćanska tradicija nije oduvijek zapisana 'u kamenu'. Ona se formirala i mijenjala kroz stoljeća, po željama i vjerovanjima ljudi a ne nebeskih sila. Da se društvo kroz cijelu povijest vodilo isključivošću kako je 'tradicija većine nedodirljiva' te da se 'manjine moraju njome prikloniti' onda Kršćanstvo ne bi niti postojalo van pokojeg samostana ili kao duboko čuvana tajna istinskog vjernika, jer sam pojam tradicije teško podnosi pojam tolerancije. Ali civilizacije se mijenjaju, potrebe društva se mijenjaju i tradicije se mijenjaju. Napredak nije uvijek pozitivan, ali je nezaustavljiv. Vrijeme uvijek pobijedi čovjeka. Tempus semper vincit.

Šeraj na Fejs • Replike i ispravci netočnih navoda (10)