SKVO KOJA JE HTJELA POBIJEDITI VJETAR

26.01.2020.

Kad bih došla do toga da moram voljeti one
Koje sam voljela jednom
Bila bi to seoba bez epiteta ljepote.

Znaš, više ne pišem romanse i balade kao njemačke fine kurve
I onaj manevar poštenih psovki pojeli su zrikavci
U Judinim Poljima.
Znaš,
Još se malo gadim sebi
Dok promatram mrtve ljude
I otekle su mi ruke od tuđe drame
Koju sam i ja igrala kao strijelac sa zubima u razvoju
I još se malo gadim sebi
U monolozima složenim kao kuhinjske krpe.

Kad bi me pitao kako ćeš me zvati
Ja bih ti rekla da sam htjela pobijediti vjetar
I da imam malo sala oko struka i pupka
od svih onih gluhih i slijepih zvijezda koje su zapele
Misleći da se u erogenoj zoni može sagraditi kuća.

Kad bi me pitao tko sam
Ja bih ti rekla da sam Skvo iz sjevernog kraja
Kojeg ne volim, oduvijek
I zato sam imala nekoliko seljenja,pogrešnih
Pa su me zvali imenima koja mi priliče.

Kad bi me pitao koliko sam dobra
Ja bih ti rekla da sam jednom bila zla
Jer sam crtala bijesom svoje porijeklo
Mašući nekom poezijom
U kojoj sam se svlačila skoro do kraja.
Ali nikad nisam sličila na potres, dok sam se smijala
Ali sam se uvijek pretvarala u kišu, dok sam plakala.

Sad sam Skvo koja prelazi Karpate
I čita knjigu koju piše za nova stoljeća
I vjerujem da neću umrijeti od tifusa
Prije nego dočekam penziju
Prije nego posadiš drvo u mom pupku
Prije nego diplomiraš lik dirigenta
Šarenim pticama na pučini mog srca.

Sad sam Skvo koja ne sjedi ispod vrbe
Svjesna da sliči na njen bitak
I priznaje moć takve ljepote koja boli.
Sad sam napustila Vojnu školu punu vršnjaka
U čijim očima krvnici imaju nešto protiv neba.
I idem u ništa
I to ništa nema crkvu ni novce
Ni planinski dom sa zastavom koja leluja

Znaš,
Ja sam Skvo koja je htjela pobijediti vjetar i čovjeka
U vlastitom umiranju, na preskoke
I ona koja je u pauzama pričala sa Feniksima
Koji su poput freski spavali na ramenu.
Ja sam Skvo koja je potjerala sve koji su se htjeli kurvati
Sa mojim neuronima
I nikad nisam lagala kad sam plakala
I kad sam vikala da se ne bojim udati za nečije oči
Koje su prazne poput frižidera krajem mjeseca

Kad bi me pitao koliko sam živa
Ja bih ti rekla da sam umrla prošle godine
Ili one prije
I da me je ostalo malo kao pojam svečane pjesme
Koju nije kasno da voliš odmah.

Kad bi me pitao koliko sam mrtva
Ja bih ti rekla da sam dovoljno živa
I da me ima puno u seobi prema tebi
I da te volim odmah
Čak i kad gledam neke mrtve ljude
Zbog kojih ne vrištim više.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

STRIPTIZ ŽENSKE DUŠE

25.01.2020.

Svi smo mi samo ološ sa čipkanim rukavicama...Vruće nam je, u ovoj magli gelerskoj, sa vratima koja škripe.

A tko je tamo ?
Čovjek u vrtlogu sebe.
Čovjek kao pokora sam sebi dok pucaju zvona i kola krv.

Da li smo promakle nekome kroz note čudnog zvuka,
kroz varijacije na istu temu..dok smo htjele samo jedno, da u tuđim plućima kašlje srce posljednjim trzajem snage

bez klupka nekih grubih riječi, kao pismo koje se neće pocijepati,sklupčano u nekom snu.
Ma samo smo žene, otpadnice koje u malim noćnim razgovorima
govore kako znaju, kako možda treba ili ne.

A samo smo htjele da nas netko isprati kući
Kao što majka sina ljubi pred odlazak u vojsku,
Kao što otac plače kad mu odlazi kćer da bi prestala biti djevojčica.

Namačemo prste za neki prijem na nivou
gdje eskadroni ljubavi drže život u orgazmu
pred pult jedne starosti koja ne želi plutati u lutanjima.
A onda shvatimo po ko zna koji put..
Kroz propuh života hodamo hrabri
I ne bacamo poglede više
Na kadrove gdje su gola stabla
Gdje koračaju pametni i strogi ljudi koji znaju
kada je vrijeme da se posječe drvo
i prosto legnu u krevet, bez kajanja..

Mene su zvali ženskim mangupom koji se smijao
kad su svi stavljali mokre naočale na svoje oči
zbog raskopanih kanala snova..
jer nisam imala ni brata ni psa
jer sam imala malu kuću i malo srce
u kojem još poštujem rijetke i dobre ljude..

Pa i ta ljubav ?
Kao prisan praznik kojeg čekaš da počastiš sebe, a oči su ti suhe.

Uši su ti začepljene od šapata idile koja hara

Pa i taj život ?
Pun karata logike i besmisla
Prljavih misli i dokazivanja
Glavobolja i kolekcije osmijeha sa čednosti

......sve te riječi koje cijedim kroz zube da mi bude lakše
da dokažem kako sam sebično smeće koje ne želi da ga boli više nego je potrebno.

Ali svijet je moj, barem taj tren...u kojem ogolim svaku živčanu stanicu nekog mog tijela koje je izašlo iz neke žene,
pa naraslo koliko je zapisano,
pa ostavljeno da ga netko voli,
pa rastrgnuto da rodi nekog za koga živi..

Kolika je to volja u ženi da vjeruje nekom tko ima ime
iako je izigrana tisuću puta
Kolika je to snaga za prijeći most prema rukama
koje će te ispustiti brzinom svjetlosti...

A ja ću opet voljeti ljude..više od čovjeka
A ja ću opet rasprodavati sebe, golu do koske
poput striptiza ženske duše
I svijet će biti moj
I ja njegova
U tom trenu koji će se obući tek kad sklopim oči.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

SIROTINJSKA LJUBAV

24.01.2020.



Najljepša je sirotinjska ljubav. Nema tu ironije. Nema tu smrti bogataške cure ili kicoša kojem majka pegla košulje.

Nema tu iznajmljenih motela ni robe na vješalicama koja se neće nikad obući.
Nema tu striptiza, kurvara i učitelja filozofskog preživljavanja.

Najbolja je sirotinjska ljubav.
Nema tu gubljenja dostojanstva ni potrebe za vrsnom glumom migrenskog napadaja.
Nema tu vučica koje će njemu nuditi svoje mlijeko. Nema ni štakora u odijelu dobrote.
Nema tu svekrve koja će nadzirati koliko jede mlada i koliko joj dana kasni menstruacija.
Nema punice koja se i u crkvi kune da voli zeta ali ipak nijedan nije vrijedan njene princeze.
Nema tu njegove djece sa bivšom ni njene sa bivšim.

Najčistija je sirotinjska ljubav.
Nema se tu vremena za patetikom i seciranjem vrste kruha na stolu.

Najljepša je sirotinjska ljubav, gola i bosa, pod otvorenim nebom, kad oboje legnu, umorni kao vjerni psi, zagrljeni. A prije sat vremena, izbrojali su zajedničke pare za podstanarski stan.

Nikad nisam imala sirotinjsku ljubav.
Nikad nisam bila ničija sirotinja.
Ali bila je moja majka. I moj otac.

Blago njima. Kakvi su to bogataši bili u neka dobra, stara vremena...


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

ZVAO ME KURVA

23.01.2020.

Ponekad u skupoj ulici stanuje duša, gola kao zimsko drvo.
Ponekad oblačim mušku košulju i sličim na umornu emociju, onu koju je zaobišla najveća svjetska sila - ljubav.

Zvao me je Kurva i bila je to uvreda svemirska
Koja je mojoj anatomiji pojela ambicije.,
A njegov profil dobrog junaka pretvorila u figuru zvijeri koja je dala nokaut srcu.

Zvao me je Kurva, a ja sam odlučila da ga pojedem
Kao što svećenici jedu Bibliju
Kao što sam pojela mladost
Bez novog rađanja da bih vjerovala u svetinje.

Zvao me je Kurva, a ja sam mu kopala srce
Tražeći kruha
I čeznula za serenadom da je nosim na zubima
Ja sam imala stanje nesreće u zamršenoj zrelosti
I nizala se tekstovima u kojima je svijet sličio na lutkarski cirkus.

Zvao me je Kurva, a ja sam se zaklela da ću polomiti abecedu
I dalmatinskim žalcem izbosti mu dušu
Koja živi u pornografskim kuplerajima,
A ja prestajem cvjetati kao matica ženska na prozoru njegovog jutra.

Zvao me je Kurva i punio vlastite sate
Šarenim ženskim rodom i razbacivao sjeme uma,
A ja sam psovala takve lirske forme
Dok su mi u želucu rasle muke
I svi mali bogovi prali su ruke
Od ljubavi kao kuće za promatranje zvijezda.

Zvao me je Kurva i ja sam se posljednji put pogledala u ogledalo shvaćajući da nebo nije pravedno.
Osjećala sam kako umiru sve kemije i fizike
Tražeći posljednju šećernu vatu na njegovim kostima.
Filtrirala sam smisao tučnjava u meni
I pisala ditiramb njegovog smrtnog grijeha.

Zvao me je Kurva, a ja sam bila samo balkanska kćer
koju su učili zdrave Marije
Koju su učili da se proda za ritam starenja
Sa svjetlom u zjenicama.

Zvao me je Kurva i ja sam posljednji put plakala.
Bile su to biblijske kiše.
U njima su se utopila sva ženska djeca.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

LJUDI ČUDOVIŠTA


... Mislim da ljudi koje smatram čudovištima nemaju kosti.

Koliko god nalikujem Mešinoj tvrđavi, znam da je svačije srce jedrilica puna alata koja mrvi valove.
Koliko god bila okrutna, vjerujem u zapovijed bitka: Život i smrt.

Istina je pijanka, a teologija se studira pod prisilom. Štamparija knjiga baršuna nema više.

Mrzim neke pasuse sebe.
Sjećanja nemaju sjenu na plućima čak i ako me uspavaju.

Mrzim neke pjesnike i neke raspuštenice.
Mrzim čak i neke udovice.

Priznajem nekulturu, iako često crtam gladiole po bilješkama samospoznaje uma jedne plavuše.

Mislim da ne mogu dati otkaz u elektrani u kojoj kuham emocije, iako su ljudi spodobe, sa greškom i nitko nije iz plemenitog roda.

Srce se ne može silovati lirikom iako svi glume djeveruše i pale anđele.

Mislim da sam prokleta i samo punim pore zemlje recitacijom, bez bonusa, a muke mi lete, kao žohari u proljeće.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

SVI ONI DANI KAD JE LJUBAV POSTALA ANTILJUBAV

22.01.2020.

Možda smo ostavile ljubav. Možda je ljubav ostavila nas, ali ne sjećamo se više.
Možda smo se ostavile zajedno između sjene u trku i nogu sjenke koje su bježale brže od vremena.

Onaj dan kad je nestala ljubav, možda je bila srijeda, žena je obukla spavaćicu broj veću.
I činilo se kao da grad spava.,dok su u susjedstvu stenjali zvukovi.Žena je tražila tabletu za glavobolju.

Jedna Ana, ne sjeća se dana kad je ljubav prestala biti ljubav. Možda je bio utorak i Cigani su pjevali dok je ona plakala, ili su samo svirali pjesme zbog kojih je vrijedilo plakati.
On je gledao ugao kraj šanka gdje su stajale neke bademaste oči, nalik na Anine, ali nisu plakale.

Dan kad je ljubav prestala biti ljubav, možda je bila nedjelja. Jeleni je on postao sve manje drag i sve više mrzak.
Na tramvaje su počeli lijepiti reklame dolaska ljeta a Jelena je preživljavala trombozu srca.Razmišljala je kako bravari njene sreće sigurno imaju velike mirovine.

Dan kad je ljubav prestala biti ljubav, bio je četvrtak i neki svetac. Lara je sklonila mrtvu pticu sa asfalta i čekala nalaze testa za trudnoću.On je imao rupu u grudima a Lara ništa nije znala o dinamitu kojeg bi bacila u tu jamu.

Dan kad je ljubav prestala biti ljubav, Ivona je htjela usvojiti djevojčicu tsunamske kiše koja nije imala ništa osim crnih pletenica.
On je rekao da ima posla sa ludom ženom.,i tuđa kopilad nemaju mjesto za njegove ruke.

Dan kad je ljubav prestala biti ljubav, Dijana je ukrasila zidove slikama sina., prekrižila sve religije i klanjala se zidovima kao jedinoj muškoj ideologiji.On je nazvao kučkom.
A kuća nije više bila pitomo polje dobrih uzdaha.

Ostavila nas je ljubav ili smo mi ostavile nju.
I ne sjećamo se više. Možda smo previše razmišljale kako smo rođene da udubimo nečije nebo dok se ono podiže i prži.

Jednom se za vrijeme grmljavine to isto nebo pretvorilo u crni prišt na njegovom tijelu.
Bila je noć i dani nisu imali ime.,ili su se svi isto zvali.
Rekla sam mu : Nije to ništa dušo, osim nečiste krvi.
To je samo čišćenje moga Neba, u tebi.
To je čišćenje jedne lude žene, samo jedne kučke.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

ŽENA KOJA NIJE NOSILA HULAHOPKE I ZVALA SE BARBARA...


Barbara je bila manijak za ljubav.
Htjela je pričati sa mojom mećavom
A ja sam ulazio u njene kiše.
Koliko je tu bilo apstrakcije?!
Koliko je ta žena bila puna vode?!

Barbara je htjela legalizirati ljubav.
Ljubav u snijegu,u stakleniku.
Ljubav kao konoplju čije će ulje spasiti karcino-svijet.

Eh ta Barbara,nikad nije plakala.
Nije više bilo mjesta u njenim očima.
Imala je snajper iz djetinjstva.I gađala usta oblaka.
Jer " kišilo je danima " iznad moga grada.
Eh ta Barbara
Sličila je na ribu a nitko je nije zvao Vanda.
Poricala je nježnost
I bila prva protiv lige modernizma
I bila druga koju sam volio pošteno,i do kraja.
Eh,ta Barbara
Bila je emancipirana žena
Usamljena kao uličarka..
Rezala je moje misli na grame
Kao da je kći mesara
i ta Barbara nikad nije plakala
Iako je " danima kišilo" iznad moga grada.

Često me je ostavljala
Mislila da je na krivom mjestu
Kao lutka našminkana.
Hodali smo prema kolodvoru
Hodali smo prema suzama
A ta Barbara nije slušala ni doktore ni kiše
Nije pila pilule za smirenje
Samo je pisala pjesme
I vikala da svijet smrdi
I da rastu brzo neki loši ljudi
I da laži maskiraju istine
I da voli ajvar,u svako doba godine.

Govorila je da joj ne tepam previše
Jer će se razboljeti od šećera
Jer će se razboljeti od laži i od zime
I radije će umrijeti nego obući hulahopke
Ali bi mogla zaviti se u neke vještačke svile
Samo da mi pokaže kako svaka Barbara ima pravo
Na sreću i na esej u kojem sijevaju melemi i bomboni
Puni čokolade.
I nema veze što padaju kiše.
Barbara neće plakati,nikad više.

Eh,ta Barbara
Napolju je propadao svijet
Zbog tuge,kao mašine
A ja sam glumio nju, i bježao od plača.
Ubijala me glasno ta Barbara
U danima " dok je kišilo iznad " moga grada
Dok su harale pjesničke viroze
Pune sunca,metaforičkog
Posvuda su ležali bolesnici.
A ja sam glumio Barbaru.I nisam plakao.

......a kad je otišla Barbara
Prestalo je kišiti iznad moga grada.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

USPJEH

21.01.2020.

Uspjeh je shvatiti koliko smo glupi.
Uspjeh je priznati koliko smo jadni.
Uspjeh je sačuvati sebe.

Onaj koji viče da će se ubiti ako ga namjeravate ostaviti, 99 posto to neće uraditi.
Onaj koji prijeti kako će baciti bombu na kuću, 98 posto gleda horor filmove.
Ona koja kaže da će vam baciti solnu kiselinu u lice, vjerojatno nikad nije s njom probala očistiti wc školjku.
Ona koja prijeti da će skočiti s mosta, sigurno misli kako je rijeka žena, a žena ženu može shvatiti jer obje nose zmijsku kožu.
Onaj koji vas stalno zove kurvom a vi zaboravljate da imate osobnu kartu na kojoj piše drugo ime, sigurno je previše slušao oca, živog ili pokojnog, nebitno.
Onaj koji vas ucjenjuje ima problem, sa hrabrošću i muškošću.
Onaj koji kaže kako ne može zamisliti život bez vašeg lika, sigurno je debelo usrao misli o futuru, sa vašim djelom.

Na trotoaru života tako je malo poštene golotinje.Na svadbama je tako malo kruha, a previše vina.
Mene je svijet uništio riječima i prostim rečenicama.Ali ipak, oduvijek volim hiper kupke sa mirišljavom soli. Iste su kao hiper emocije.

Vjerujem u izgovoreno., i ne zanima me stanje onog ili one koji donira riječi u moju utrobu, u moje uši, u moje oči., u moju maternicu.
Sve ružno, za mene je uvijek dramatično.
Riječi su jedini zakon.
Vjerujem u njih. I to je u redu.
Jer sam žena, jer imam zmijsku kožu
Jer se nalazim u ozbiljnim godinama.
A to je izuzetno stanje.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

PO STRUCI SAM ŽENA I JEDNOM ĆU BITI PISAC


Čak po struci nisam narikača
Iako,plačem dok drugi krste lirske forme
Čini mi se da sam starija od sebe
Aura tuge vozi se liftom do smrti
Pa glumim električara
Pa moram isključiti struju jer zlo je diler.
Ali jednom ću biti pisac
Onako pošteno kako nisam nikad.

Čak po struci nisam vjernik
Bog je " narkoman " i pun je egoizma
Samo praznicima pokloni ljudima pečenu kokoš i kolače.

Čak po struci nisam prodavač
Već suradnik u kulturi
I propali ekonomista
Ali prodajem ljudima jamu u srcu
Bez kamata i bez srama
Bez zareza i bez grča
I računam neke greške
Bez da jedem lude gljive koje ponekad sliče na cvijeće.
Jednom ću biti pisac
I neću gubiti sebe u dijalozima
I činiti pobjede u monolozima.

Uvijek sam gulila kumpire velikim nožem
I gledala kroz prozor horde ljudi
Koji nikad nisu bili vlasnici samih sebe.
Moja samoća je nevina
Iako ponekad priča sa mrtvima
Iako ponekad otvori vrata nekoj valuti u čovjeku.

Čak po struci nisam anđeo
Ali ločem nebo jer imam lošu cirkulaciju
I moram se valjati sa svijetom
Iako, sve je klonulo na Zapadu.
Čak nisam ni ribar.
A htjela sam loviti zvijezde
Jer nebo je more iznad zemlje
A majka mi je dala štap da ulovim dobre stvari.
Ali jednom ću biti pisac
I psovat ću svima mater
Koji me gledaju kao da sam smeće.
A oduvijek imam malo kulture u sjemenu
Ali po struci nisam svetica
Jer sve moje oluje stare su kurve.

Čak po struci nisam pjesnik
Zato me nema na jutrima poezije
I nikad me više neće biti tamo gdje stao je svijet
u svojim očima, s armaturom u rukama.

Čak po struci nisam pisac.
Ali jednom ću biti.
I psovat ću svima oca
I majka će se pitati iz kojeg sam roda
I da li sam Ciganima ispala iz kola.

Jednom ću biti pisac
I psovat ću svima sve i svakog
Onima koji su htjeli crtati sunce
Unatoč leukemiji srca
Jer nikad nisam bila škrtac po struci
Samo žena koja svijetu daje svoje tišine.
Samo tamo su prave buke.
Samo tamo je moje pravo ime.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

NE VRAĆAJ SE, INES...

20.01.2020.

Ne vraćaj se, Ines,
U one priče u kojima su padale traljave kiše
Po obrazima i po zavjesama,daleko od pupka
U kojeg se trebao useliti neki ljepši svijet.

Ne vraćaj se, Ines,
U tuđe jeseni u kojima se pucalo umjesto kucalo
U kojima si postala incident tuđih godina
Dok su se kičme nosile na buvljak potrošenih uzdaha
Koji ne znaju za proljeće kojeg voli svaka narodna tematika
I svaka žena koju boli nepotrošena zimnica.

Ne vraćaj se, Ines,
Na ona mjesta gdje si doktorirala umiranje
Umjesto da si registrirala stihovanje
Kao atrakcija između upitnika i uskličnika.

Ne vraćaj se Ines, molim te,
Na ona mjesta gdje su te zvali seljankom sa Balkana
Gdje je nestalo tvoje okruglo lice kad su ti pojeli srce
Kad si im dala lokot da ga ugriju u pećnici,bez struje.

Ne vraćaj se, Ines,
Na tavane koji mirišu na sumpor
I ne hrani se kolačima bez šećera
U pozadini čija je srž odavno mrtva kao potrošena sudbina.

Ne vraćaj se, Ines,
U one ulice po kojima si psovala život kao turist
Zbog semafora koji rijetko pale zeleno
I ne glumi više Ines
U kazalištu
U kojem se čita naopaka biblija
A ledolomci ljudi dišu u viru hladne samospoznaje.

Ne pretvaraj se, moja Ines,
Da si duh pustinje
U kojoj pjesnici vode traže
Oni pjesnici sa sedam glava kojima oči rastu do plafona
Umjesto do neba
Umjesto do bataljona za pobjedu.

Ne vraćaj se, Ines,
Sa tim ženskim kapitalom u službu zablude
I " sjeti se " kako si htjela prodati ciklame koje je sadio otac
Koje si zadnjim potezom spasila
Kad su palili sjemeno polje djetinjstva.

Ne vraćaj se, Ines,
Tamo gdje si htjela osvojiti kolonije
U kojima su umrli svi kopači zlata na jutarnjim vješalima
I ne vraćaj se, molim te, moja Ines
Na mjesta gdje si nestajala prije nego si postala
Prije nego si obukla formu
Da te netko zavoli škripom zglobova
I da se to zove stanje iz kojeg se ne može izvući.

Ne filozofiraj više, Ines,
Tvoj bijes nije bolji svijet
Iako znaš da se ljubav piše na preskoke
Kao spomenik o čijem se mesu priča
Kao što znaš da si više od loše gradske cure
I da si bolja od krave koja ima dobru kožu ,za žigosanje.

Ne vraćaj se molim te, Ines,
Da budeš igračka u izlogu tuđeg oka
Ispred kojeg pišaju psi
I djeca jedu zmajeve iz tegle eurokrema.
I ne vraćaj se, moja Ine,s nikada više
U čekanje
Da se netko sagne do tvog uha
I kaže ti da nisi kurva
I kaže ti da te voli.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

TATJANA

19.01.2020.

Pucaju na Split.Sve miriše na rat.
Ne idem nigdje osim u podrum.
Neću se našminkati ali kvragu, mrtve i dobre djevojke idu u raj, bez šminke.
Ciči uzbuna, ali i očeva plućna maramica je kao upaljač.

....
Imala sam jednu Tatjanu. Nije imala veze sa Staljinom.
Nije imala ništa hrvatsko u sebi.
Koliku je samo kosu imala!!
Pokrila joj je leđa i dupe.
Stavljala je šampon na glavu deset puta i mislila sam da je malo luda i malo čudna.
Ali najljepše djevojke oduvijek previše mrdaju srcem dok šetaju gradom.
Imala je toliko sunca u kosi dok je moja glava "vukla" na mrtve suncokrete koji nikad ne sjaje životom unatoč vitaminu C i medu kojeg mrzim,oduvijek.

Imala sam jednu Tatjanu i bila je malo ljubomorna na mene, iako sam bila nježnija od nje, u ono ratno vrijeme.
Imala je oca vojnika koji je rekao da sam pametna i dobra djevojka. Imala je majku koja je nalikovala mojoj.
Rezala je salamu na grame u nekom malom dućanu, a moja je kuhala čitav život, predškolskoj djeci.

Imala sam jednu Tatjanu. Sjedila je u klupi ispred mene i pisala pjesme. Bila je malo ljubomorna, jer su me hvalili više, za pismene sastavke. Stanovala je u ružnom neboderu.
Stanovala je u šarenoj sobi u kojoj je često plakala zbog pjesama koje su je zatezale, valjda.

Imala sam jednu Tatjanu koja je htjela postati stjuardesa,jer je bila pjesnik u duši, a zna svijet kako pjesnici vole i nebo i ptice.
Znala je da sličimo, u toj želji.

Imala sam najbolju prijateljicu, Tatjanu.
Njen otac je pucao na Split...

Imala sam jednu Tatjanu koja je otišla i ne znam da li je zbog metaka i ne znam da li je ošišala kosu.
Čula sam da je postala profesorica književnosti.
Čula sam da živi u nekom Beogradu.

Imala sam jednu Tatjanu i samo bih je htjela pitati kuda su pobjegle one ptice iz njene šarene sobe........


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

JA NISAM...

18.01.2020.

Ja nisam žena koja se lako voli
I ponosna sam što je tako
u ovom svijetu
u kojem ne pripadam nijednoj stranci
u kojem ne pripadam nijednom ratu
u kojem ne sjedim za stolom za kojim piju neki loši ljudi.

SIROTINJA,jebena sirotinja..

Osobne želje su bogatstvo,pravo i pravda,sa posljedicama ili bez njih.Osobne želje su krikovi koji mirišu ili smrde.
Osobne želje su hrana.Imaju ruke i noge ,imaju oči,uglavnom anatomija je na mjestu.

Siromašan je čovjek bez želja.
Siromašan je onaj koji ne sluša nikoga,koji nikad ne psuje i ne pjeva. i ne plače.
Siromašan je škrtac i onaj koji tuče ženu.
Siromašan je onaj koji koristi proste rečenice bez prostranstva ili zareza.
Siromašan je steroidni napuhanko.
Siromašna je žena koja širi noge kad on hoće.
Siromašan je onaj koji viče,na tuđu tišinu.
Siromašne su majke koje su pokopale sinove ili kćeri.
Siromašna je crkva kojoj bog izlazi iz kuće i loče sa naevjernicima svetu vodu.
Siromašni su uvijek pristojni ljudi.
Siromašni su oni koje nikad nitko nije izdao.
Siromašni su flegmatičari.
Siromašni su oni koji nikad nisu platili smrt osigurača,u sebi.
Siromašni su oni koji gledaju tuđe dupe dok njihovo muče hemoroidi.
Siromašni su oni koji žele tuđi lonac i tuđi pokrivač.
Siromašni su oni koji se ne srame sebe i nikad nisu platili porez,na iskrenost.
Siromašni su oni sa kapijom koju teško otvaraju da bi požurili u svijet.
Siromašni su oni bez gelera u krvi na koje nikad nisu zasadili tulipane.
Siromašni su oni koji nikad nisu puštali zmajeve iznad polja gdje pšenica niknuti neće.
Siromašni su oni koji zatvaraju prozore da ne bi ušlo maglovito jutro i sjelo na njihovu stolicu.
Siromašni su oni koji su se navukli na amen i na zbogom.
Siromašni su oni koji nikad nisu pomislili kako su čudo i ne mogu se nositi sa malom riječi ljubav.
Siromašni su svi oni koji preživljavaju svoje postojanje.
Volim biti bogata.
Bogatstvo duše, jedina je čarolija i raskoš.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

9 ŽIVOTA PIETRE FON TILLEN

17.01.2020.

Godina je 1971.
Kažu: Goranovo proljeće i moja jesen.
Rodila sam se dok su padale kiše.
Izvinjavam se svima što sam ih smočila.

Sramežljiva sam.
Na svijetu postoje neki zločesti ljudi koje zovem barbe.
Mnogo godina kasnije, Google takve frajere zove pedofili.

Plešem folklor.
Niču planine kao bagremi u proljeće.
Gazim svijet dobrim listovima.

Maturiram i branim lik Meše Selimovića.
Pitaju me da li smo ista krvna grupa kad smo toliko slični.

Studiram teorije bez zavjere.
Mrzim brojeve.
Sve više vjerujem da niče Cvijeće Zla.
.............

Po svijetu jašu konjanici.
Umjesto duše nose oklope limene.
Ja sam mačka u snalaženju po " limenim krovovima ".

Mortalitet se rađa i konzumira, sudbinski zapis ( valjda )
Dižem se iz mrtvih dok nosim cvijeće mačiću - anđelu
koje nije popilo mlijeko pred prvi san.

Nebo ima sedam cesta.
Bog se opoštenio i napumpao mi srce.
Rađam muške oči.
U sedmom nebu jedne mačke slavlje je ogromno.

Razbijaju me sa svih strana svijeta.
Razbijena pišem pjesme čvoraste.
...........

Ne možemo utjecati na starost vremena.
Potpisujem se u svitanje a seanse života grakću pod mojom kožom.
POEZIJA nije ništa nego otpadak duše.
Jebena reciklaža i nedostatak kalcija u kostima.
Kupujem čizme na rasprodaji,postavljene pamukom.
Kažem svijetu : Zdravo, ja sam mačka sa članskom kartom.
Po limenim krovovima ljudi ratuju.

Ovom životu nedostaje lirike.
Nisam znala kako se postaje pjesnik.
Neki događaji Vas okrenu
Neke smrti Vas ožive
Neki gromovi završe u morsko dno i pojedu ribama oči.

Naslonim se prizoru Vraga dok želi mjesto u mom zrcalu
Potpisujem se rupom u prsima kao otužna ženska klasa
koja ne prima više goste.
Tko će biti posljednji šetač sa fenjerom
Zarastao u mapu čudnih oblaka i tamnih ptica?
Nečiji nemiri izgrizli su moje kosti
Netko je pukao u smrti koju je precizno vukao sebi i mojoj nirvani pokvario zube.

A ja sam gladna
I nebo je samo na trenutke vedro.
Kažu da sam dijete sa atomskom bombom u sebi
A ja vičem: Pustite me da pišem pjesme!!
Pitaju me: Hoće li ti jednom pjesme biti sretne?
A ja kažem: Meni suze padaju , bez napora.

Sve miriše na kraj.
Dani su kraći i pale se ulične svjetiljke.
Ovaj život samo je odlazak.
Ovaj život ima lokne i sranja se zapetljaju u njih.
Moja kosa je ravna.
Moja sranja skliznu u rupu u prsima.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

VOLIO ME NIJE NITI JEDAN


Volio me nije niti jedan i ako mi kažete bilo što o hrani
Reći ću Vam da sam se najela pogleda
U kojima je bilo samo mrtve zemlje prije kiše
A nigdje neba.

Ako mi kažete bilo što o pornografiji
Reći ću Vam da se sramim kome sam se svlačila
I da su mi kćeri vještičje izbole žice grudnjaka
Pa su pobjegle u bolji svijet.

Volio me nije niti jedan
Jer konci svemira pucaju lako
A ja sam loša krojačica koja tuče tugu u istucanim esejima
I u nekoliko taktova filozofira o smrti.
Ako mi kažete bilo što o umjetnosti
Reći ću Vam da me nitko nije odveo u kazalište
Jer pišem drame kao balade
Bez zareza i bez replike.

Volio me nije niti jedan
Jer sam uvijek djelovala opasno
Kao da se prezivam nevolja
Kao da mi je zapisano da ću umrijeti prije svih i
Da nikome neću biti slavna i zadnja.
Ako mi kažete bilo što o zdravlju
Reći ću Vam da sam se smijala dok sam šepala
Kao da je moj hod zadnji krik mode.

Volio me nije niti jedan
Jer se bojao da budem ministar njegovog kreveta
I ministrant izgorenog lonca
Jer sam stalno bila živa pod nebom koje je puklo.
Ako mi kažete bilo što o Ciganima
reći ću Vam da ih volim
Jer kad plaču na radost sliče
Jer im je buka sestra moje tišine
Kao arkadna igra u kojoj se skače preko žice.

Volio me nije niti jedan
I bila sam medij za prazne oči
U dronjcima koje su ljubile šarene pločice
Kao da je to moja zemlja
Kao da sam djevojče koje nikad neće biti ljepotica
Kao da sam mrva koja će postati ružno pače zbog tuđih suza.

Ako mi kažete bilo što o ljudima
Reći ću Vam da svaka žena ima ogledalo u sebi
I blues nije kao nekada.
Volio me nije niti jedan
Samo je dobio kredit na mom placu bitka
Pa sam htjela da crkne kao svaka plava oluja
Pa sam nakon atentata uspavljivala priče o sreći.

Ako mi kažete bilo što o prošlosti
Reći ću Vam da imam vreću,veću od Moskve
Punu perona i članova obitelji.
Reći ću Vam da mi u glavi zvoni akvarel puknutih dana
Pa buljim kao krava u žive slike.
Volio me nije niti jedan
Samo je gazio vrijeme rasuto po celofanu privatne tuge
Samo je lijepio poštanske marke na moja bedra
rođena hladna, bez odvjetnika da na gnjev pekmez namaže.

Volio me nije niti jedan
I ako mi kažete bilo što o meni
Reći ću da sam stvarna
I da se nikad nisam igrala
Dok sam se skidala i dok sam plakala.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

MALI FILIP ILI VELIKA FACA?

16.01.2020.

Mali Filip, trostruki splitski ubojica, postao je slavan, izvan prljavih ulica grada. Odšetao je dalje od dalmatinskog sunca i redovito puni crnilo hrvatske kronike.

Majka koja je krala po crkvama i priznala kako je ovisnica o heroinu, majka koja je rodila petoro i koja živi danas u pizdi materinoj, izjavila je kako je njeno dijete " psihopata".
Majka, kraljica, iskon, kisik roditeljstva, danas blati svog sina.

Grupa Pravda za Filipa, čiji sam bila član i napisala svoj osvrt o zločinu u Splitu, ugašena je.
U nijednoj rečenici nisam ubojstvo nazvala herojskim činom. Kad bi davali lovorike ubojicama i osvetnicima, svijet bi vrlo brzo postao vatrena Noina Arka. Ne bi preživjeli ni dileri, ni životinje.
Odavno je ovaj grad hrpa budala, nepismenjaka, beskičmenjaka.

Imala sam stotine komentara Bravo.
Imala sam stotine komentara Gospođo on nije ubojica. Nije ni osvetnik.
A ja tvrdim:
Mladić nije ubio samo trojicu.
Ubio je i sebe, iako je razmišljao o pravom samoubojstvu.

Ja sam nitko., mrva ženska iz naroda koja bi se u podne i u ponoć ustala iz kreveta protiv pravosuđa, protiv droge na ulicama, protiv boga koji daje svakome djecu.

Filip je osudio sebe i prokleto mi je žao.

Žao mi je lica onog čupavog djeteta kojem je ulica bila dom i prozor u odvratan svijet.
A pravde nikad nije bilo.
Plače sirotinja. Plaču bogati.
I da smo normalni, majka bi sinu poručila:

Volim te Filipe...
Jer, i ja sam majka. I volim svoje dijete više od sebe. I neću razmišljati što me sutra čeka, jer redovito izgovaram : volim te sine!


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

SMRT I LJUBAV

15.01.2020.

Kad netko umre, sklonim njegov lik iz prijatelja. Napišem posvetu ili pokušam srediti grč u želucu. Teško podnosim odlaske, unatoč daljini. Znam da sam čudna. Shvatila sam to kad sam se smijala smrti.

SMRT i LJUBAV, kakve su to žene!

Zar nisu ljubav i smrt najjače imenice ženskog roda?
Kako samo ljubav i smrt očiste svijet suzama!!
Zar ljubav i smrt nemaju velike oči i velike ruke?
Zar nemaju prijetvorno lice, ponekad?
Ne podnosim smrt kao ni ljubav koja padne na prvom testu za preživljavanje.
Ne podnosim ljubav koja se ne snalazi u pričama sa komandama.
Ne podnosim toliki led i bijedu u ženama.

Umiru pjesnici koji su ljubili jednu ili više žena.
Umiru pjesnikinje koje pjevaju o jednom suđenom čovjeku.
Umiru ratni profiteri čija je ljubav puna krvoprolića.
Umire snijeg kad stavi crnu kravatu pred ulaskom u proljeće.
Umiru udovice kad im izblijede vjenčanice.
Umiru anemični bez žderanja cikle.
Umiru lica i sjenke nogu u trčanju prema dugi.

SMRT i LJUBAV, kakve su to žene!
Opake i čudne.
Smrt, žena koja se okrene samo da bi se vratila zbog gladi.
Ljubav, žena koja odlazi i ne vraća se nikad.
Smrt ,žena koja stoji na tramvajskoj stanici u čekanju na plijen.
Ljubav, žena koja kriči prije smrti.
Smrt, žena koja pokuca tiho na vrata.

SMRT i LJUBAV, ipak su to samo žene, opasne od početka do kraja...
Ali, ne bojte se.
Jednom će se i te strašne žene pretvoriti u običnu tišinu.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

E, MOJA ŠEJLA!

14.01.2020.

Našao sam mir, Šejla.
I sagradio minsko polje oko njega.
U mojim razglednicama lažne su čarolije.
Šejla, volio sam te četvrtkom
I napravio spomenik od tog dana.
Četvrtak ima ludnicu vrućine i svi ostali dani imaju epilepsiju.

E, moja Šejla,
Oduvijek vjerujem u barabe i princeze
Oni ne presvlače lice
Dok pijemo iz plastičnih čaša koje ne damo dječurliji
u odraslim ljudima koji vode ankete da li nam je dobro.

Stavit ću te u novčanik umjesto krupnog novca
Samo da prijeđem jedan most
Između zidina smrti i žice života.
Znaš li, Šejla, da svačija leđa imaju asfalt
Tamo se smije mladi mjesec
Tamo stanuje jedan vjetar sa kapuljačom.

E, moja Šejla,
Jednom neka adresa mora biti točka prije smrti
Tamo stavljamo plavičaste zavjese
I baš tu adresu zovemo ljubav ili život, kako hoćeš

Obećala si da nikad nećeš otići
Iako se svijet ljulja u šestoj brzini

I smije iza naših kapaka
A mi se smijemo onim pticama i Ciganima
Punim buke u stakleniku modrica.

E, moja Šejla,
Možda sam lik iz basne koji je posadio drvo
Možda sam luđak koji skače iz snova
U neki ugao tebe
U kojem razmišljaš pa te boli glava.
Sve su mi misli, Šejla, auspuh nekih godina koje će doći
Kao svetište iza žice koju dodiruješ
U papučama od pamuka.

Znam da će ti reći svašta o meni
Neke bivše žene i neki računi
Znam da si imala loše procjene
I da se vadiš bojom kose
Znam da ne voliš da te zovu gospođicom
Jer nemaš šminku za karakter.

Svima jednom stigne netko tko će preskočiti zidove
Netko dovoljno lud da bude živ
Kad nam postane svejedno
E, moja, Šejla
Moje proljeće je tvoj bog
Iako kažeš da su ministranti pokušaj zalijevanja
zidova - svetom vodom
Iako kažeš da neke nesreće čekaju da se dogode
Kao i neke ljubavi.

E, moja Šejla,
Znam da hoćeš da ti uhvatim mjesec za rukav
I upalim pjesme iz Sahare, bez halucinacije.
Zato mi nemoj Šejla, složiti smrt
Jer sam se rodio na asfaltu
Na kojem sam posadio drvo
Čekajući da mi napišeš pjesmu sa točkom
Koja se zove život ili ljubav
Zar je važno?

Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

DIREKTNO IZ SPLITA, s ljubavlju

13.01.2020.

Nekad se govorilo: "najluđi grad na svitu" i bilo je to lice ponosno moga grada.
Nekad su se zbog Ane Sasso,Splićanke proglašavale najljepšim ženama bivše Juge.

Ljudi više nisu pozitivno ludi, Splićanke su umišljene zbog stare slave, a u gradu je najmanje originalnih Splićana.
Doselilo se tu svega, i seljaka i seljačina, i nacionalne ološi, i ovakvih i onakvih.
Odglumio je Boris sve što je htio i nije, otpjevao je Dino pogled sa Kineskog zida, otišla je Mani..
Čak je i Oliver sve ispričao o ljubavi ili možda nije stigao u vremenu koje jednom mora biti vrijeme za kraj.

Ljudi pucaju kao kokice u mikrovalnoj, majke se boje za sinove, očevi razmišljaju tko će uzeti nevinost njihovim kćerima.
I ništa nije kao lani.

Malo je normalnih, a normalni su uglavnom slabi.
Ovi manje normalni imaju sigurno traumu u srcu ili u mozgu.
Traumatičan ego nalikuje dramaturgiji.
Bol je odvratno čudo kao normalna supstanca života.
Izgledate normalno.
Govorite jezikom kojeg shvaćaju.
Imate nove utiske, ali niste mekši.
Dani odmiču, bez povlastica.
Zreli ste.
Vaši podaci pišu na osobnoj karti.
Zapisani ste u namjernom rođenju, u Splitu.

U Splitu sam postala "invalid", vjerodostojni.
U Splitu sam počela nestajati, lagano, kao da su me izbušili riječima, kao da sam zub kojeg nitko ne može izvaditi, kao da sam deblo divnog bagrema kojeg je napao zimski virus.

Ovo je moj grad.
Nekad me je šokirao, ljepotom.
I gledam ga ružnog i sanjam odlazak.
A galebovi još kriče, nekim drugim zvukom...
I znam, nisu pjesme više ono što su bile..


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

SUSJED UBOJICA


Stravično je bilo večeras u ulici moje majke, u ulici mog djetinjstva, u ulici u koju sam stigla opet ovo ljeto, sa djetetom. Ovo je prekrasan splitski kvart, u smislu da se do srca Splita dolazi za pet minuta, u smislu da je Poljud iza leđa. Govorilo se oduvijek da je droga ovdje kraljica. Postoji još naravno tih točki u gradu koje su opake i zloglasne.

Frajer je danas sa kalašnjikovim ubio tri muškarca i odšetao se...
Ostavila sam slučajno Coca colu u autu kad sam došla kući iz trgovačkog centra. Voice je na televiziji, pravit ću pizzu, a ovisnica sam o sodi. Govorim majci kako mi se mrsko vraćati ali ima vremena.

Zvoni telefon i sestra pita da li smo svi sigurni i u kući?
Bio je ovo velik zločin. Policija je zabranila građanima kretanje.
Tragaju za ubojicom.

Mislim se kvragu i Coca Cola.
Dok u šoku gledamo potragu za ubojicom na svim medijskim aparatima, čujem viku u ulici. Tri policijska auta, dvadesetak crnih likova, naoružanih od pete do zuba.
Lov.

Ubojica je susjed. Susjed kojeg nisam poznavala. Navodno, jedini normalan od trojice braće. Navodno mornar, jedini koji se nije drogirao. Navodno, mladić na mjestu.
Odakle mu kalašnjikov?
Odakle mu hrabrost s noge na nogu, usred bijelog dana ubiti trojicu?
Trojica mrtvih su gamad.

Kako me nije sram reći da je netko mrtav gamad? Dileri.

Ma, dobro, jebe se meni za drogu, ali jedan od mrtvih, koji ima danas mrtav 38 godina, usmrtio je djevojčicu. Oteo je život curici u koju se zabio motorom ispred škole, ispred mjesta gdje je prodavao drogu.

Imao je 22 godine.
On je za mene dno.
Mrtvo dno, danas.
Ubojica je osvetnik.
Trojica mrtvih su prijetili.
Ubojica je namjerno, svjesno uradio zločin.
Ubojici su prijetili.
Prijetili su njegovoj obitelji.

Znate što, možete mi reći da sam luda, ali meni je žao ubojice.
I pitam vas, kako bi vi reagirali kad Vam taknu ono što zovete svetinjom?
Bi li bili pičke ili bi uzeli pravdu u svoje ruke?
Pozdrav iz Splita, moram se napiti vode.
Nemam volje otići po Coca colu, iako je zrak čist.


Pietra Fon Tillen





h v a l a___n a___p o s j e t i

RUKOPISI, RUKOPISI


Izbjegavam vjenčanja i sahrane.
Prosto je, nije zbog ceremonije.,zbog suza je,pravih i lažnih.
Svjesna sam kako ću jednom ostati gola i sama.,kao prava matica ženska.
Svaki izvještaj emocije prsnem ljudima u lice.
Nisam pretjerano poslovna.Ponekad obučem suknju kako bih sakrila kolika sam ruševina.
Nakitim se često bižuterijom jer nikad nisam bila ničije zlato.

Jednom ću se smrznuti u rukopisima.
Jednom ću otključati svijet koji je podigao šator u meni.
Ima u njemu Cigana i akademika, ima smrtovnice i nataliteta.

Pokušate neki dio sebe ostaviti sa strane iako se ne radi o zagonetkama ili tajnama.Borite se koliko možete a duborezi vas žderu.Izvan njih,svijet je divno šaren.
Maturirate poštene molitve iako Evanđelje pošteno,po ženi ne postoji.

Rukopisi na raspolaganju!
Čista optužnica visoke temperature,servirana a la carte,bez pečata,sa plaćanjem na rate.
Grijesi su u njima.Grijesi koji nose periku.
Kad pišem o sebi,pokušavam se opravdati.
Pokušavam živjeti sama sa budalom koju je teško shvatiti.
Svakim rukopisom,spremna sam na saslušanje.
Slušam sebe i odlično je.

U kabinetu vlastitosti aludirate o onome što vas muči.
Pusti loše ljude na miru,makni se od njih.
Krepat će sami u sebi, zbog sebe i od sebe.
Kad bih u to vjerovala, nikad ništa ne bih napisala.
Rukopisi su svijete moje konvulzije.
Oluje pričestim kaduljom i kupujem futur komorom koja još uvijek poznaje pastelne boje.

Neke ljude je lako voljeti.
Neke ljude je još lakše mrziti.
A čistokrvna mržnja ima glavu hijene.I za osudu je.

Budite uvjereni da ćete ostati sami ako ste neelastični.
Budite uvjereni da nikog nije briga što je vama žao kako izumiru dimnjačari.
Budite uvjereni da je gotovo sa poštenim nagradama i mnoge noći nemaju nikakvu epilepsiju srca..
Morate znati kako mnoge ljetne priče završe kalendarski hladno.
Ali svi smo mi hrpa mesa,privržena svom trajanju..

Rukopisi na izvolite!!
Ostajem biti ona koja najviše voli papar u hrani i šećer u ljudima.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

O MOJIM KNJIGAMA

11.01.2020.

Moje knjige su egoistični vriskovi.

Tamne su zbog potisnute boli. Koliko god sam pokušala vrisnuti, još uvijek bol nije bila do kraja očišćena. Svjesna kako ne postoji antibiotik za dezinfekciju, pisala sam i pisala.
Morala sam živjeti sa smrću djevojčice.
Morala sam živjeti sa stalnim podcjenjivanjem od strane muškarca s kojim sam bila u braku.
Morala sam iskopati snagu.
Odakle?
Dosadi ženi da joj govore koliko je jaka.
Dosadi ženi da joj govore, sve je to život.
Dosadi ženi da joj nitko ne kaže koliko je jadna.
Da, htjela sam da me žale, barem obitelj.
Da, htjela sam da me žale, barem prijatelji.
Da, htjela sam dobiti podršku, barem zbog činjenice da postojim i da trajem, dok tražim razloge zašto moje srce postaje stisnuto za ovaj svijet.

SOBA (UVOD)

Imala sam jednu sobu,za plakanje.
Kad sam izašla iz nje,ušla sam u ljude.
Tada sam počela ozbiljno živjeti.

U toj sobi,bila sam djevojčica,od oca vulkana,kao komad svetog mesa,kao kamen čudne tvrđave.
Bila sam mrtva majka i žena ničija,pisač koordinata Evinih i Adamovih.Uzbunila sam kliktaje u plusu koji su se valjda zvali:emocije,u originalu.

U toj sobi bio je hektar moje zemlje.,na kojem sam se isprljala kao dijete,porcijom srca.I češljala kose pune suncokreta.
U toj sobi,pisala sam anonimna pisma dalekozorom,poklonjenim od očevih očiju.
U toj sobi, spustila sam se ljestvama na kojima su zapeli meteoriti, na dno katakombe vlastitog jada.

U toj sobi,mjesečina je bila redovita kao menstruacija ili nedjeljna misa.,i nikad nije bilo važno da li posteljina miriše ,na proljeće.
U toj sobi nikad nisam pjevala jer nisu svraćali gosti.
U toj sobi nisu me mrzili,višeglasno.
U toj sobi bila sam matematičarka i zbrajala mini simfonije pune krivih tonova.
U toj sobi nikad nisam dobila aplauz,zbog miraza dobre genetike.
U toj sobi pupala sam kao lavina sa znakom stop.
U toj sobi spremala sam prvi list biografije,sa urbanim noktima.
Obukla sam se kao plijesan na zvukovima slijepih ulica.
U toj sobi,mrzila sam sebe,okukama za nježnost.

U toj sobi poslala sam neurone po ljubav i cirkulaciju po ljepotu.,iako je tuga bila pošteno legalizirana.,sa čudnom žurbom, u sebi.

poslala sam ženu ničiju da bude nečija.

Izašla sam iz sobe.Izašla sam iz sebe.
Krvnik sam svakog teksta .
Nema me više u cmizdrenju.
Nema me više kao predmet,na sudu.
Precrtala sam objasniti sebe,prirodi i ljudima.
Vremeplov amnezije neće.
A ništa me sramota nije osim što sam lupala srcem
Osim što sam udarala glavom u kamen,u čovjeka,u sebe.

Odlučila sam optužiti sebe,zbog suza,u tišini.

Imala sam jednu sobu,za plakanje.
Svaki dan netko hoće da umrem u njoj,na onom krevetu gdje sam spavala sama čekajući da dođe vrijeme kad će svi samoglasnici i suglasnici prsnuti kao nuklearna biografija jedne jadnice.


Pietra Fon Tillen





h v a l a___n a___p o s j e t i

ŽENE OŠTEĆENE

10.01.2020.



Ponekad kažem nekim ženama da ih volim.
Kažem to jer mislim kako su oštećene.
I ja sam oštećena, odavno.
Ako zamislimo da riječ emocija ima kapu punu sitnih živaca a svijet je htio oteti kapu, čupkao je živce.
E, takve su oštećene žene. Kao emocije.
Uglavnom su divne i duhovite.
Oštećenim ženama nikad nije svejedno
Iako su ponekad tiše od svog jada
A ponekad glasnije od buđenja tišine.

Ne postoji oštećena žena koja ne vjeruje u čuda
Iako se svaka jednom smrzla
Iako je svaka barem jednom ušla u krivi autobus
Iako je na svaku barem jednom vikao mali čovjek
Iako svaka voli Cigane koji pjevaju po birtijama, prije nego odu u nebo..

Oštećene žene često kupuju oštećenu odjeću, sa rasprodaje
I često sanjaju da hodaju u pravcu vjetra gdje puše bolji svijet, gdje postoji veći čovjek, gdje ima blaže zime.

Oštećene žene vjeruju u oštećenja
Da im je suđeno tako
Da su same krive
Da se nisu rodile pod sretnom zvijezdom
Da im preci imaju strašne grijehe
A svaka oštećena žena, bila je jednom normalna
Imala je srce na pravom mjestu, i po kiši, i po vjetru.
Oštećene žene ne praštaju oštećenja.
Pune su rasvjete u sebi
I koliko god ih pokušali pomračiti
One svoju struju drže na okupu.

Kad pobjegne autobus oštećenoj ženi, ona će hodati pješke
I kad ste je jednom oštetili ona zna da ćete pokušati opet
Jer, oštećena žena umije biti glupa.
I u prezentu i u futuru.
Oštećene žene, najljepše se smiju.
I najljepše plaču.
I kad ih nastojite oštetiti do kraja
Zaplesat će, bez muzike.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

ADELLE

09.01.2020.

U danu kad sam imao najjači uzdah za tobom, promijenio se svijet.
Smršavio je, Adelle.

Da li si se umila, Adelle, obrisima iz mojih prstiju?
Da li si se raspala pa ponovo sastavila,kao da si drvo?
Čuo sam da si bila na " hitnoj ".Pukao ti je čir, Adelle?
Ili kamenje u tebi nije moglo napraviti kuću
Onu kuću u kojoj bih ti skuhao kavu koju ne smiješ piti?

Tebi nikad nije došlo da poludiš, Adelle
Što me ne možeš zgaziti kao uš koja je napala nirvanu?
Zašto nisi htjela umrijeti, Adelle?
Barem u jednom plućnom krilu
Dok smo hodali zajedno.
Zašto nisi bila djevica?
Umjesto što si jela gramofonske ploče.
Zašto pišeš tako kako govoriš, Adelle?
Zatvori se hermetički više.

Nemaš leksikon da pročitaš
Da osim krvopija
Postoji i svita dobrih ljubavnika
Koji te skidaju bosu
Pa ne možeš otići nigdje, da se ne prehladiš.
A da budeš na rižinoj dijeti, Adelle?

Taj tvoj glas protiv mene
I šlapa u kojima bježi moj svijet
Pući će jednom.
Ne zabacivaj unatrag tu svoju tanku kosu, Adelle,
Na nekim jeftinim večerima poezije
Dok glumiš modernizam,bez nula bodova.

Da li si luda, Adelle
Sa tim fotkama
Bez osjećaja što će ti reći svijet.
Znam da te više nije briga za tuđe erupcije
Iako kažeš da je svaki čovjek vulkan
Baš kao svaka žena.

Ali samo bljuješ te samoglasnike i suglasnike
I misliš da su kalorični?
I da se svijet deblja od te ljepote užasa?

Pokupi prnje iz poezije, Adelle
Ionako ti nitko ne gleda dušu
Samo noge..
I sve umire, moja Adelle
I svi samo bježe kao zečevi prema suncu.

Ne čekaj proljeće
Nema ga u mom svijetu
Otkad si ga uzela za ruku
Pa te miluje ispred bolničke kapele
Kao da je moje proljeće tvoj bog
Ili žumanjac jajeta u kojem nestaju istine
Negdje,u želucu.

Ne čekaj da umreš, Adelle
Kao svetica...
To je protiv svih pravila.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

ČUDNE ŽENE

08.01.2020.

Pitaju se često što im se dogodilo sa vidom?
Sve su imale neku ljubav koja je sličila na štamparsku grešku
A i prazna jutra, kao haiku stil.
Čudne žene su gladne sreće.
Boli ih kiša. Ali izdrže jer ponekad uzmu slobodne dane i shvate kako su same, kao prokleti stih.

Čudne žene,igraju se suzama. Jer vode nikad neće nestati.
Igraju se riječima i cvijećem. Jer šume pune abecede, uvijek će listati.
Čudne žene vjeruju u čudne ljubavi: pomjeranje planina i diobu zvijezda.Jer,pucale su jednom ili više puta u stativu nečijeg srca.

Čudne žene su previše sočne.Zato naiđu na suhe ruke.
Čudne žene su patetične svecima i lude kad iskopčaju oči za sve proze koje prolaze ispod njihovog prozora.
Čudne žene mrze češalj.
Ne razdvajaju misli na lijevo tjeme srca kad ih pitaju kuda su otišli neki krivi ljudi.
Čudne žene imaju nizak tlak u mislima koji se podiže u pogledu na vulgaran svijet punjen šarmom kao punjenim paprikama.
Čudne žene žive poledicu,svjesne kako publika voli zločine od rastrganih ljubavi.

Čudne žene znaju kako su obično tijesto u rukama sudbine.
I nemaju odvjetnika da im na gnjev melem namaže.
Čudne žene su izgubile lopatu kojom su sakupile mrtve prste koji su dirali njihov portret.
Pokušavaju shvatiti Picassa i hostiju znajući,jednom će proći sezona čipke i meda.

Čudne žene su minsko polje puno anđela i čitav život rade na programu zaštite vlastitog srca.
Bude se na rock baladu i čekaju da postanu lozinka za rusvaj tuđeg bitka.

Čudne žene vole djecu i čuvaju posljednju kap kemikalije srca za razbijača kišobrana.
Vole djecu i djeluju hladne,iako se široko smiju.
Zanimljivo, čudne žene nikad se ne igraju sa ljudima.


Pietra Fon Tillen


h v a l a___n a___p o s j e t i

BEOGRAD

07.01.2020.

"Beograd je niskobudžetni New York"..( M.Kapor)

Eh, Beograd!
Kakav grad. Pun muškosti i sirovosti, valjda zbog Dunava, kralja svih rijeka. Možda bih mogla otvoriti lokal za pjesnike i pisce ili ipak ne?
Svaka kuća beogradska ima barem jednog umjetnika.
Pa čak i oni golubovi u parku punom izbjeglica pišu neke priče lirske.

Eh, Beograd!
Kakav grad, krcat balkanizmom,kažu.
Nisam primijetila.
Možda postoje lažni orgazmi i polovične ljubavi.
Sigurno žive i tamo,blizu rijeke žene koje ne pričaju sa muževima.
Sigurno neke hodaju unaprijed ali ih nešto vrati na početak .
Sigurna sam da dišu i neka bića koja su se vjenčala za poraz.

Eh, Beograd!
Kakav ogroman grad, možda sa mršavim nogama.
Ali ljudi imaju neki akcent u pogledu.
Možda se neke ljubavi tamo događaju bez kumova, kad je razina rijeke veća u određeno doba godine.

Eh, Beograd!
Uvijek mogu spavati kod jedne Svetlane a ako me zaboli grlo, uvijek se mogu javiti jednoj Tanji, apotekarki.
Mogu se slikati na Kalemegdanu i naručiti kavu "sa ladnim mlikom" i izazvati osmijeh konobara.
A i spomenik Vuku nije loš.
Uvijek ću ispasti ljepša od njega na fotografiji, pod kišom.

Eh, Beograd!
Taj kičasti,prljav i sjajan grad!
Pun lažnih boema i lirike samoubojice!
Pun pamučnih žena i pjesama u kojima se plače.

U Beograd se ne dolazi bez veze.
U Beograd se dolazi sa debelom vezom.
Morate biti alkoholičar!
Morate svladati sebe da budete kukavica i iako vam na osobnoj karti piše hrvatsko državljanstvo priznajte da ste opijeni Beogradom.
Priznajte da se nikad nećete otrijezniti.
Jer nikad niste vidjeli tmurno nebo.

Volim Beograd i to je moj jedini grijeh, hrvatski.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

GLASAM ZA...

06.01.2020.

Mora se nešto i raditi., mora se platiti podstanarstvo. Mora se platiti zrak, gorivo srca. A pjesme? Pjesme su hrana moje duše.

Svaki dan imamo izbor.
Mi smo glasači.
Mi smo stoka.
Bacaju nam kamenje a mi sanjamo bižuteriju.
Važno je nabiti Ray Ban na oči.
Važno je riješiti zubalo, na rate.
Obući markiran dress code, sa rasprodaje i biti dio jebene špice pod suncem.
Izvještaj o našim šetnjama, skriva se?
Ne znam za druge.
Čuvam račune od svih svojih putovanja.
Skupo me je koštalo prijeći iz jednog dijela duše u drugi.
Duša ima uglove.
Duša ima grobove.
Duša ima drva i vodoskok.
Duša ima komoru samoće.
Duša ima crveni krov.
Duša sanja, dimnjačara.
Ponekad sliči na psa, ponekad na krvnika.
Duša pamti sve. I romanse i izdaje.
I opet, nikad ne može izvršiti samoubojstvo.
Duša, dijete i starica.
Pedijatrija i gerijatrija.
Uplakana, umazana, razbijena.
Puna ubijenog cvijeća.
Duša, jednostavna i kompleksna.
Puna krikova koji vrište, a ne čuju se.
Puna krhotina koje se ne vraćaju nikad među majčine noge.
Duša, sva abeceda življenja, kao prava ljubavna priča.
Duša, naš najveći kompliment.
Duša, nikad na izmaku.
Duša, jedina ženska imenica, bez potrebe za šminkanjem, štiklama i parfemom.
Duša, voda stajaćica.
Duša, ateista smrti.
Duša kojoj ništa ne mogu nabačaji, babe gatare i vampiri.
Duša, pismo autobiografsko, u parnom loncu, sa selidbom u bolje ili gore sutra.
Duša, moj favorit.
Glasam za dušu!!!!


Pietra Fon Tillen


h v a l a___n a___p o s j e t i

PAPA I JA

02.01.2020.

Sviđa mi se Vatikan i papa.I monolog u kojem kaže kako je žena izvor života.
A još uvijek, žene se ubijaju, zlostavljaju, podcjenjuju.
Papa je moj čovjek i svaka mu čast. Sličimo u uglovima uma i srca.
Samo, on pije rakiju, sa bogom.
A ja, sama sa sobom.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

ŠKRTOST

01.01.2020.

Kuda si krenula, ženo?
Idem u borbu, za sebe.Malo ću skratiti krila i kosu. Ali ne znam što ću sa srcem!

Tek sada?

Oduvijek trčim maraton, svih ovih godina koje su prošle brzinom svjetlosti.
Ali, kupila sam bolju obuću.
Mali je prerastao igru sa lego kockama.,koje nisu ni postojale u one moje,dječje dane.
Ali sastavljam se,od odlazaka,od loših začina,od putovanja u kojima sam bila gost a nikad domaćin.

Netko je danas umro., netko je prvi put ugledao, mutno. Netko je pijan zbog nje.Ona je sretna,zbog njega.

Netko putuje, prema nama, u drugi grad.
A ja, putujem pošteno, u sebe.
Karta nikad nije samo autobiografska.
Tko god me poznaje, zna da nisam škrtica.
Škrtost je bolest., a u mojoj familiji, svi su zdravi.

Zapamtite, škrti ljudi Vam nikad neće dati više od minimuma,škrto će vam čestitati,reda radi,škrti ljudi hoće od vas maksimum iako je pitanje da li vole vaš kapacitet.

Razmišljam o kontaktima na mahove, kontaktima sa Cigankama, sa smrću, kolodvorima, lokotima.
Bila sam mlada radnica u mladom životu, u mladim godinama koje baš nalikuju proljeću.
Imala sam raskoš srca.
Nikad me nisu zanimali tuđi ljudi, tuđi on ili tuđa ona.
Nikad nisam davala na važnosti glagolima radnje koje nisam uradila.
Nisam se pretjerano uznemiravala zbog zvukova koje moje uho nije čulo.
Nisam bila akter svih događaja, iza leđa.
I kao mlada bila sam svjesna kako sam jedna, iz božjeg stabla.

Nikad nisam bila nekome najbolja
Nikad nisam bila gospa od šećera.
Samo sam se oduvijek šminkala,metaforama i stihovima, kad mi je bilo hladno.I zaista sam se suštinski rijetko svlačila i još brže oblačila samo da bih nabrojala sve ono što volim ,samo da bih pobjesnila na sve ono što ne volim.
I u svim tim akcijama, ponekad bih zapela na stepenicama,prema okruglom nebu.

Postala sam sebi neki kip slobode oko kojeg će uvijek šetati psi koje nitko nije cijepio.

Lutala sam, više oko sebe nego u sebi.
Možda mi nitko nije kriv.
Možda sam bila gentlmen.
Možda sam bila raskošna i rastrošna.
I trebalo je doći do starosti.
Trebalo je biti pri punoj svijesti i reći:
Sve što vjerujem je čovjek koji stoji ispred mene i gleda me u oči dok plače.Samo na tom mjestu,rađaju se ili padaju junaci.Samo tada ćete znati kako nemate posla sa škrtim srcem.

A ja ću uvijek biti žena slomljena koja je ipak posadila drvo.I rodila djecu.I napisala knjigu.

Ja ću uvijek ostati žena koja se udvara sebi kao sirotinja koja igra loto, bez mrve škrtosti.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

ŽELJA :)

31.12.2019.

Nemam se kome pokloniti, ni vremenu, ni ljudima. Ova godina je bila strašna. Zločestima želim da krepaju od zloće. Dobrima želim da ostanu dobri, ali da ono "glupo" dobri prepolove.

Znači budite dobri samo, ako imate posla sa dobrima. Ne trpite muževe zlostavljače. Ne širite im noge ako ste otkrili da imaju drugu ili treću.
Ako imate problema sa cirkulacijom i zglobovima, šetajte.
Mišići duše još nisu atrofirali.
Priroda vas neće iznevjeriti. To je prirodna i poštena arhitektura., ista je kao prirodnost zbog koje ste rođeni. Jebote, pa sličim na one guru pametnjakoviće a beljim se njihovim statusima. . Sigurno sam otišla kvragu. Ma neka ide kvragu i ova godina...

Shvatite da prave ljubavi ne postoje reda radi. Shvatite da je bolje biti sam, nego u lošem društvu.
Shvatite da se može živjeti i bolestan i jadan.
Shvatite da morate biti blago samoj sebi i ne bacajte se pod noge, nikome.
Shvatite da nova era počinje tamo gdje počinjete sami..
Prestanite biti ljuti na okoliš. Uvijek će postojati gadosti.
Zvat ćemo ih eko katastrofe.

Budite sebični.
Maknite se od prijatelja koji vam nikad nisu platili kavu. Ne grizite sebe što ste se udale za krivog. Nemajte posla sa bilo kim kome smeta vaše dijete. Ne poklanjajte knjige onima koji ih nikad neće pročitati. Perite se redovito jer dobro je mirisati među bakterijama.

Shvatite kako je život poput rijeke.
Mostovi postoje da se grade, da se sa njih skače, da se ruše.
Ne tugujte zbog rastanaka.
Ako vas ostave zbog druge, drugog, učinjena vam je usluga.
Ako ostavite, učinili ste uslugu ,sebi.
Za apsolutno svaki vaš potez postoji alibi.
Za sve što kažem imam alibi.

Budite dobri namjerno.
Budite loši namjerno, ali probajte nemati zlato oko vrata dok ste loši.

Vratite udarce ako imate snage.
Ako nemate, zatvorite se malo u sebe, popijte taj koktel duše znajući mora se dalje.

Vama koji me čitate, hvalite, obožavate, želim da to radite i dalje, jer ste moji i volim vas.
Vama koji kopate po mome životu, kopajte i dalje. Obična sam i vrlo bogata žena, prava svaštara.
Vama koji želite biti kao ja savjetujem da ne želite to jer najteže je biti neprijatelj samome sebi.

Sretno odabranima!!
Živjeli!!


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

STARI SU UVIJEK U PRAVU


Moja majka je uvijek govorila: samo neka je dobar čovjek. Može biti cigan, može biti stolar, može biti seljak.Neka te voli. Otac je uvijek govorio :kćeri neka ima barem nešto, a to je krov nad glavom. Nikad ti ne želim da prođeš pakao podstanarstva kroz koji smo prošli majka i ja.
Kad je splitsko brodogradilište dijelilo stanove i platilo grube radove,a moj stari bio prvi na listi, imala sam 15 godina.

Moj otac nikad nije bio u partiji, ali je bio u klubu balotara, igrača na karte, i u klubu ljudi koji su umrli zbog profesionalnih oboljenja. Moja majka je iz kluba normalnih i bolesno staromodnih žena koje smatraju da je zdravo imati jedan brak koji ima putanju pada ali nikad toliko snažnu da bi došlo do razvoda.
Moja sestra je fina kao da nema ništa seljačko u svojoj krvi ili u ramenima.Ja sam izrod.

Puna kapa mi je bila podruma i nedostatka Neba, žohara kao kućnih ljubimaca. Iako, imali smo najbolje susjede na svijetu.
Roditelji su podigli ogromne kredite za namještaj i prodali neku zemlju pored koje prolazim kad vozim na posao.
Velika kuća digla se u oblake.
I lako je za zidove, ali okućnica je sjajna.

Oduvijek ne volim nebodere.
Pa čak ni one čudesne u nekom New York u.
Iako bih htjela otići vidjeti i to,samo zbog filma Jesen u NY zbog kojeg sam plakala mjesecima.,a kunem se nije zbog Richard Gere-a.

M.T. je jednom rekao: " Kad sam imao 15 mislio sam da je moj stari idiot.Kad sam imao deset godina više,bio sam šokiran koliko je stari napredovao.."

Nikad nisam mislila kako su moji stari idioti.
Ali,nisam voljela selo.Ni seosku raskoš prirode.
Ostao mi je zvuk klanja svinja u ušima i djed koji je pod krevetom držao lijekove i pare.
Ostale su mi livade na proljetne katove i klupko zmija od kojeg sam pobjegla u odrastanje.
I čudna su ta sjećanja.
Ne volim svinjetinu a zmija se užasavam.
Svi su stari otišli negdje.
Otišao je i moj otac,za njima.
Ostale su dvije prostorije,bez bilo čega,blizu bunara i pokraj vrta u kojem je tata sadio kumpir i malo blitve i poneku papriku.
Nedavno sam ubacila sve godine života u tatine dvije sobice.
I pitam se da li sam platila što nisam slušala majku i oca?
Nekad mi se čini da sam reducirala snove,uvukla se u mikro svijet i zatvorila ga loše,poklopcem od pruća.

Pakirala sam godinama sebe.
Sve te roditeljske dobre želje kao demo verzija za hit djeteta koje će jednom odrasti i biti sretno.
Čudno je sa ženskom djecom.
Ne sjećam se kad sam počela razmišljati kako bih trebala vrijediti nekome .Osjećala sam se kao da sam nafta.
Ja sam nafta i svaka žena je nafta i nikad se ne može razboljeti od anemije ili paralize srca.
On će biti utičnica.
Pod broj dva ,svaka žena misli kako je struja.
Ljubav je radar kroz tunele života na isti način kako dijete majku smatra cijevom za sreću.

" U OVOJ KUĆI NEMAMO NIŠTA,čak ni DVORIŠTE " kaže moj sin jutros.
Dovukla sam nas na zadnji kat splitske nadogradnje.
Nisam mu još objasnila kako nemam ništa iako mi je obećano svašta.
Nisam mu rekla kako prezirem ljude koji obećavaju riječima a djela su im ostala u namjeri, bez alibija.
Nisam mu rekla da nisam slušala stare samo sam previše gledala u zvijezde koje su se pretvorile u obične amebe.

Nisam mu rekla kako nikad nisam znala treptati i titrati.
Samo sam oduvijek vidjela sebe kao vjetrenjaču koja je sanjala da će biti centar vlastitog dvorišta...

Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.