DIJAGNOZA

19.10.2020.

Gospođo, uzmite nekoliko kapi valerijane.
Opustit će Vas, nećete tako burno reagirati na svu čudnost hiperaktivnog djeteta.
Na biljnoj su bazi i nema posljedica.

Stavim šest kapi valerijane u dva decilitra vode.
Nakon pola sata, dijete je tuklo glavom o zid jer ručak nije bio na vrijeme.,njegovo vrijeme,a to je značilo deset sati ujutro.
Počela sam se tresti od nervoze, nemoći i očaja.
Vikala sam kao nikad u životu.
Dječak je imao samo 3 godine i ADHD je rastao, negativno.
Vika je trajala desetak minuta, dječak se smirio jer sam ga potjerala u sobu.

Pogledala sam se u ogledalo.
Vidjela sam čudovište sa crvenim licem.
Kapi sam prolila u WC školjku i vratila se stanju: biti normalna.

Kolegica se proljepšala.
Lice joj je izgledalo kao proljeće.
Svježe i sjajno.
Rekla mi je da je počela piti B kompleks i stavljati na lice zeleni med.

Kupim med sa nadom kako ću i ja sivilo vlastitosti razrijediti.
Iduće jutro postala sam pravi pubertetlija.
Tri ogromna čira velika kao rupe na siru ementaleru, nastanili su moju facu.
Med sam poklonila proljetnoj kolegici.

Nedavno sam svratila u India House, u Rijeci.
Obožavam šarene haljine, volim raskoš boja u ormaru, iako svijet oduvijek dijelim na crno i bijelo, kao šahovsko polje.

Volim čudan nakit, čudne ljude, čudnu arhitekturu, sve ono što nije već viđeno i patetično poznato.
Kupim novčić za privlačenje para.
Trebaju mi novci, očajno, kao bilo kojem pjesniku.

Ogrnem se crnom gumom i novčićem oko vrata, očekujući pare .

Pokvari mi se auto, stigne velik račun za razliku struje, promijeni mi se radno vrijeme što znači da ću više raditi i više plaćati gorivo.
Bacim novčić u smeće.
A samo sam htjela biti smirena,lijepa i bogata.
Ipak, moram prihvatiti tužnu istinu:

Ja sam samo Naopaka žena.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

NEKE ŽENE

18.10.2020.

Postoje te neke žene za koje tiho ili glasno kažu: zajebane.

Postoje te neke žene koje su zbog vlastitog manjka samopouzdanja, gluposti, divljaštva, neznanja, odabrale teži put za uspjeti.

Postoje te neke žene blijede a nisu bolesne. Samo provode istragu nad sobom.

Postoje te neke žene, nerođene u estetskoj lozi i malo proklete.


Postoje te neke žene koje su teško došle do pomoćnog materijala za vrata duše koja zovemo ljubav.

Postoje te neke žene koje znaju kako sreća umije pasti nisko pa osijede u čekanju na vjetar koji će zapuhati iznad stotinu živih minusa.

Postoje te neke lude koje su vidjele kako škripe vješala a sveci su skidali haljine obredne i utopili se u prvoj vodi za krštenje.

Postoje te neke čudne koje su dezinficirale molitve naopakom abecedom jer njima nitko krišku neba sladorom namazao nije. Ono što je važno, baš takvima,uspjeh nije značio biti šefica na poslu,naći dobar muški džep, po mogućnosti pomorski, imati dovoljno para pa estetikom od sebe stvoriti ribu.

Uspjeh nije značio imati dečka da ne bi svijet rekao da su stigle godine kad je nevinost trebala biti probijena.

Uspjeh nije značio imati prohodne jajovode bez priraslica, cista i ostalih anomalija.

Uspjeh nije značio završiti visoke nauke da ti ispred imena kojeg ti je možda dala baba stoji dr,mr,scr.

Uspjeh nije značio udati se za prvog koji ti je izjavio kako si ti žena njegovog života a on miriše kao zreo muškarac zbog parfema kojeg je ukrao ćaći.

Uspjeh nije značio ne imati strije, bore i popucane kapilare, čir na želucu i dvodnevne migrene .

Uspjeh čak nije značio posaditi drvo, roditi djecu i napisati knjigu.

Uspjeh je značio leći u krevet prosto, bez kajanja za bilo koji dan vlastitog života.


Pietra Fon Tillen


h v a l a___n a___p o s j e t i

KAD KAŽEM

14.10.2020.

Kad kažem: volim te, sve puca od zdravlja.
Nema gastritisa i migrena je na godišnjem odmoru.

Ne govorim volim te, matematički.
Ne govorim volim te, reda radi.
Ne govorim volim te, jer sam dobila plaću i vrijeme je idealno za moj karakter.
Ne govorim volim te gledajući u pod ili u nebo.

Stojim iza svoga volim te.

Izlijevam ciklame iz sebe.

Kad kažem volim te, nema tu misterije.
Zviždi mi čitav karakter, ljepotom.

Kad kažem volim te, plaćam alibi kojeg si mi ponudio za takvu abecedu.

Kad prestanem govoriti volim te, nemam više para i alibi je nestao.
Kad prestanem govoriti volim te, ostani svijete pribran i bježi od mene.

Jer boli me više, nego tebe.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

JEDNA ANITA IZ GRADA ALKARA

11.10.2020.

Radila je sa mnom u bivšoj firmi.
Znala je posao.
Bila je mrgudna i često bi mi palo napamet kako je bog sa diobom osmijeha nju zapostavio.
Čula sam da ima problema u braku.
Čula sam da ima muža idiota.
Čula sam da se svi čude kako je idiotu rodila troje djece.
Čula sam kako je viknula jednom: moja djeca nikad nisu problem.

Sa padom posla u velikoj i zvučnoj firmi namještaja, dobila je otkaz. Ostala sam još nekoliko godina na istom mjestu, nakon nje.
Čula sam da se razvela.
Čula sam da se odrekla alimentacije radi mira u srcu,
Čula sam da peče kolače kao velika.
Čula sam da nije mrgudna kao nekada.

Nekoliko godina poslije, ona dolazi kao novi djelatnik u firmu u kojoj radim.Ne poznajem je
Oči joj se smiju.
Lice joj prska srećom.
Slatka je kao da pati od dijabetesa.

Kako si, pitam?
Kako živiš?

Dobro sam.
Djeca su narasla. Pečem i dalje torte i kolače.
Imam dobar dječji doplatak.
Živim u kući od roditelja.
Imam dečka iz drugog grada.
Zadovoljna sam.

I tako, vrijeme prolazi. Ona radi, smješka se.
Zavolimo je svi. Čak je doživljavamo kao flegmatičnu i komičnu.

Život, koje je to jebanje...
Život, kako život zna biti sranje.
Sranje kao čudo u minusu.

Pred dolazak na posao, u ranim jutarnjim satima, "zabije se" u nju starac koji je zaspao za volanom.
Nije mogla nigdje.
Iz suprotnog smjera, u snu, udario je u njeno auto, koje je totalna šteta.
Kad je došla hitna, bila je pri svijesti, kao totalna šteta, također.
Polomljene ruke i noge, napuknuta slezena, razvaljena lubanja, vilica, problemi sa vidom, sluhom, problemi sa životom.

Eno je, na stopostotnom bolovanju.
Eno je, kaže da je dobro.
Evo me. Sjedim za njenim stolom.
Evo me. Nisam dobro.

Ne postoji izolacija sudbine.
Postoji samo kartoteka izgubljenih ljudi.
Sve je negdje zapisano.
U dobrim zvijezdama ili u "kanibalskim".
Zato, pustite ružnu prošlost.
Pecite kolače voljenima.
Maknite se od licemjernih ljudi.
Volite samo svoju djecu.
Volite samo one koji vole vas.
Volite svaki trenutak u kojem volite i sebe.
Jer, vrijeme je ograničeno...


Pietra Fon Tillen


h v a l a___n a___p o s j e t i

LARINA OSVETA

05.10.2020.

Bila je priprosta u potrazi za srećom.
Razmotana skroz ,jasno je bilo da sve što dotakne, neće se pretvoriti u sunce.
Nosila je strašnu paru u sebi i nije pronašla nož za sječu.
Voljela je Lara sjeverne krajeve, nevinost snijega, krvlju pisanu poeziju, poneku tešku prozu.
Previše sjevera u ljudima koji su prošli kroz dnevni boravak njenog postojanja, nekolicina ljudskih očiju i koža koje se pamte, stvorila je opasne misli.

Pomirenje sa svijetom kojem su emocije " hijeroglifi " nikad nije očekivala od sebe.

Odlučila je otići u Legiju stranaca.
Dokazat će da ne postoji muškarac jači od nje.
Pišanje u pijesak u čekanju na sutra koje možda neće doći, radnja je koju može obavljati bilo koji spol.
U Legiji će izliječiti mržnju.
Nestat će ženturače ljubomorne na njeno dupe i sise koje su stajale baš kako treba.
Usta su joj oduvijek bila genetski puna ,jezik bez depilacije a voda u koljenu nije joj smetala za marširanje prema cilju.

I da je imala pare za bilo kakav estetski podvig, tko bi joj vjerovao da je sve zaradila sama i da je svjesna trajnog sindroma usađenog u mnoga ženska srca : Ne jebu momci nego novci !!

Mrzila je dvije žene.
Obje su imale mrak u kosi i u očima.
Prva je bila luda za dilerima, a druga za pjesnicima.

Morala se Lara skloniti od ubojitih misli, filmskih, otrovnih.
U rov !
Neće Lara više biti žena sa fizikom.
Hoće biti jednaka kao svi, u prašini, na pladnju jebenog i duhovnog doba koje će cvjetati ,kao pustinjsko cvijeće iz opasnosti.

Znala je, možda će pasti kao što padaju vjetrovi.
Bijeg je savršeno oružje.
Bijeg od mrtvih, od živih koji su mrtvi u njoj.
...

Godinu dana čekala je sutra.
Malo ratovanja, previše krvi.
Nije Lara vjerovala u Boga, u karmu, u babe narikače.
Samo se nadala da zlo mora platiti cijenu, smrću.
Smrt je ponekad fer!
....

Prva crnka umrla je od droge koju je probala prvi put.
Drugu je ubio pjesnik nakon što je preživio drugi srčani udar.
....

Lara se konačno osjećala kao kraljica.
Nikad više nije poželjela pišati u pijesak.
Ono sutra stiglo je.
Lara se smijala, kao nikad....


Iz romana u nastajanju

Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

BEZ NASLOVA

30.09.2020.

Kaučuk raste u suzama.
Bila sam jednom na promociji nekih velikih pjesnika
I bilo mi je hladno zbog malih pjesama
u kojima se plače
Iako više volim one koje ne priznaje književnost
One u kojima se psuje
onako zbog nevremena
onako,zbog nedostatka ljudi.
Ohola sam i molitve ne pamtim.
Bila sam jednom u birtiji beogradskoj,punoj boema
I bilo mi je vruće zbog recitacije
Tko je čovjek a tko pjesnik
Iako više volim ljude od pjesme
I rekla sam im da popiju nešto na moj račun,dalmatinski
Samo da odrastu
Iako odrasti je teško ako pišeš mržnju.
Postojim kao fleka svijeta bez zrna nježnosti u poetskom stavu.
Bila sam jednom u velikom prijateljstvu
A ono je kuhalo zločin u glavi
Pa sam se potpisala rupom u prsima koja ne prima goste
Jer svi koje sam voljela i mrzila,moji su bijesni domaćini.
Bila sam jednom drvo .
Voljele su me ptice i poneke zvijezde u padanju.
A kad bi prsnule opruge mjeseca,neki lik je plesao dva milimetra iznad moga srca.
Nadala sam se kako sam našla sjeme
Iz kojeg će niknuti kuća
A iznad kuće ,samo je nebo koje za veliku stvar kao što je ljubav neće zatvoriti semafore.
Bila sam jednom u lokalu zdrave hrane.
I ponudili su mi čvarke.
Već mi je oslabila stijenka želuca od svih sličnih masnoća koje bi hranile refrene đavola u pupku.
Pa sam opsovala kuhare jer dovoljna je jedna sepsa.
Sreća je često tromost i dobila je bore kojih se sramim.
Iako nema u njima vještačke svile
Bila sam jednom na pogrebu sebe.
Ceremonija umiranja nikad ne zaboravlja sate u kojima se piše život.
Pokušala sam odvojiti sluz od utrobe.
Još uvijek me boli takav žamor.
Bila sam jednom na travi ,pastirka
Hvatala sam svjetlost.
Nalazi su dijagnosticirali mrak.
I to sve podsjeća na golgotu mosta gdje svijet očekuje bacanje samoubojica koje su ispraznile dušu najmom za život.
Bila sam jednom došla sebi
Da budem portret kojeg crtam autistično sivo
I našla sam hrpu dokaza kako u onom polju u kojem je otac gnječio grožđe stanuju strašila koja su ubila ptice.
Ali nema veze,
Ionako nikad nisu htjele pobjeći u toplije krajeve.
Ušla sam jednom u stare grafite u kojima piše
Kako je svaki čovjek jedan mali bog
I pošteno je biti gol, barem dok pišeš pjesmu.

Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

USKORO MI JE 50-ta

28.09.2020.

Ponekad legnem, u groznici
Koja obuzima hiper žene
Osjećam se nevino,kao da me nitko nije izrezao
A uskoro mi je 50-ta
Onda se uzdam u tebe i
Nisam u gipsu
Smijem se dobrim tonovima
Gledajući strop po kojem uporno crtaš bolji svijet
Tako si talentiran i smiješan.

Ulazim živim mesom
U zoološki vrt tvog postojanja
Zaboravim na trenutak koliko je bilo hladno
U maturi : postati žena koja gubi nevinu srž.

Ponekad te volim
Iako ne znam do kada će sve te riječi čuvati
putanju ravnoteže
Unatoč znanju kako je antiljubav običan nacizam
A uskoro mi je 50 ta
I ne želim biti užasna poput svih koji likuju
nad robljem.

Ponekad legnem pored tebe u prirodnom stanju
nemira
I nadam se da me nećeš pojesti kao što se jedu
Jaganjci slatke kože
Nakon što se okrenu na ražnju uzdaha.
Uskoro mi je 50 ta
Čini mi se da ležim uz tebe oduvijek
Da bih se zvala najbolje vrijeme
Priznajem ti ipak
Ja sam nesreća i pustoš
I
Hladnokrvno ti kažem:
Luksuz je trpjeti boga u meni koji ima kontrolu
nad gnijezdom punim priča:
Što je ljubav?
Valjda je to ples
Kad navire krv u lice
A korak skočni u živost oka.

Ponekad se kolebam leći uz tebe
Mislim da ćeš umrijeti od željeza u meni
I tek poslije razmišljat ću o težinama koje nosiš

Uskoro mi je 50 ta i
Ja sam sebična za sve
Osim da me slušaš kako jaučem
Zbog sjenki koje mi prijete.

Ponekad spavam u centru tvoje glave
Kao Ciganka koja je našla hektar zemlje sa križem
Serviraš mi mahovinu dok nam gatam sreću
Za vjeke
Tako smo smiješni i lijepi.
Ponekad imaš odvratan glas
Tada si običan seljak koji sliči na radni dan
Pun jurnjave
S jednog kraja grada na drugi.
Gubim se u pjesničkom snalaženju da te napišem
Sočno.
Pobjegnem u maxi samoću
U monologe bez celofana
Samo da ne gledam debela stakla tvojih zjenica.

Ponekad ti želim reći
Dok spavam lijevo od tvog bolnog ramena
Kako je svaka ljubav nevjesta
I ne nosi masku
A život je film koji se razvija kako hoćemo i nećemo.

Uskoro mi je 50 ta
Ja sam narasla u starom kovu sanjara
Bez hranidbenog lanca punog proteina
Koji bi gurao svaku slabost van okvira srca.

Ponekad legnem na desno
I prebaciš moje misli na voćno raspoloženje
I zaboravljaš kako su i život i ljubav
Mesne bitange.
Ponekad ti curi upitnik u očima
Što je žena a što pjesma?

Uskoro mi je 50 ta i znam:
Žena je gustoća a pjesma je masa živa..
Pospana i okupana
Ponekad si teška sirotinja
Držiš me kao da sam kćer nekog bogatog kicoša
A to nije baš sfera realna
Siromah i bogatašica ne idu skupa
Iako čuda postoje.

Ponekad ti ne mogu objasniti kako je ljubav
Varljiva para
Sa opeklinama kad ne uspije

Ne mogu ti točno reći koliko sam čista
Kao samoobrana
Tada uopće ne želim leći ni lijevo ni desno

Ponekad samo želim tvoju tišinu
Zbog krivice u kojoj me podsjećaš na mjesto na kojem ne želim biti
Iako sam se možda jednom udala za tebe
U nekom strašnom čekanju na ljubav.
Vrijeme je čudna oluja i harmonija neskladnih bajki

A uskoro mi je 50 ta
I tko zna što će doći
Možda se pomirim sa Bogom
A možda i sa sobom.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

NAJLJEPŠA OZBILJNA PJESMA Pietre Fon Tillen

25.09.2020.

NAJLJEPŠA OZBILJNA PJESMA Pietre Fon Tillen
...u noći starog mjeseca


Na rubu očiju hoda mi mrak.
Zauvijek ću ostati slijepa .
Da je suđeno Ti bi me volio šakom u srce.
Spremio bi me na prvi kat svoje kuće.
Tamo bi se igrali djece koja su se sakrila od svijeta
Između visokih zidova.

Da li znaš da se bojim visine?
Sutra ću skočiti iz padobrana
A Vrag će mi vjerovati da radim pravu stvar.
Htjela sam jednom roditi kćer,
Da bude hrabrija od mene
Ali zaspala je prije nego je Nebo otvorilo sve semafore.

Na rubu očiju hoda mi mrak i
Zauvijek ću ostati slijepa.
Da je suđeno, sve gluposti zašio bi u džepove kaputa i nazvao ih neredom
Kao dosjeom priča koje se nikad nisu trebale ispričati.

Da li znaš da ne znam šivati?
Bojim se zašiti srce u tvoje smrvljene misli
Kojima ne znaš ugrijati moje kosti
U prvo jutro poslije kiše.

Na rubu usana hoda mi kazna i
Zauvijek ću ostati kažnjena.

Da li znaš da se bojim suda?
Sud nema poštene uši
Strah me da bi više vjerovao tebi umjesto meni.

Da je suđeno Ti bi me volio šakom u srce
Dok nitko ne gleda, izgrizla bih nokte do krvi
Nastanila bih asfalt ispred tvoje kuće.
Iz mene bi izašlo sve što izlazi iz žene koje više nema...

Da li znaš da nikad nisam razmišljala o tome?
Kad čovjek umire, izbaci naopaki život iz sebe
To je kofer tekućine.
Spomenuli su mi to jednom, kad je moj tata umirao..

Dok nitko ne gleda po meni bi šetale ptice i mravi
Sa asfalta bi pili moju vodu.
A negdje gore mladi mjeseci kao sinovi Starog Oca
Pričali bi zaljubljenim ljudima uspavanke.

Da je suđeno prekrila bih tvoja napukla usta
I šetala ulicom prije navale noći.
Da li znaš da se bojim smrti?
Jednom sam je preživjela
Obukla se u bijelo i nije me boljela.
Da je suđeno ja bih se samo prehladila
I nikad ne bih umrla.
Šetala bih gradom prije pojave zvijezda noćnih
Vukla bi za sobom tvoju šaku
Koju sam ti ukrala na spavanju,
Pomilovala bih vlastite kose
I rekla sebi :
Spavaj djevojčice,
Sutra je novi dan...

Starac Mjesec pokrio bi Nebo
Kad bi saznao da je bilo suđeno
Da muškarac voli ženu šakom u srce


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

PRIČA O VERI

24.09.2020.

Vera je studirala proljeće.
Pričala je sa golubovima i pjevala bosa pored rijeke.
Snimala je zvuk kiše i oblačila oči u sivo da bude obična zimska žena.
A onda je netko viknuo za njom: Primavera!

Osjećala je svijet bolje, nego svijet nju.
A ljude je dijelila na lovce i statiste.

Vera je studirala kišu.
Naučila je da je kiša suza pjesnička i sluga tumorskog neba.
A Vera je ipak sluškinja proljeća u sebi.

Vera je studirala život.
Pitala se koliko u toj anatomija jada i sreće platformi ima i gdje leže jastuci koji šume pamukom iz zjenica?
Odbijala je jesti rižu i piti pivo.
Odbijala je pojesti te male bijele crve i ubrizgati srčanost biljci, u vlastito tkivo.
Zar da ubije postulate proljeća u sebi?
I usmrti tuđi bitak?

A onda je netko viknuo za njom: Primavera!
Konačno se okrenula i rekla:

Završila sam studij o proljeću i kišama.
Završila sam analizu života.
Ostarila sam i zovem se Vera.
Naučila sam kako samo bogovi stanuju u proljeću a procvat trešanja ljubuje sa obnovom.
U ovoj starosti ribarskim koncem vezujem sjećanja, na grubom papiru.

Zovem se Vera.

Ovakva stara znam da proljeća ima kad upalim svjetlo u sebi.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

J U G O

23.09.2020.

Sutra bi imao 75, pape moj.
Punih jeseni i proljeća.

Danas sam pričala sa Malim o tebi.
Rekla sam da bi sve bilo drugačije da si bio živ kad je grmilo.
Rekla sam kako sam ponosna što sam tvoja.
Rekao je da je ponosan što je moj.
....

U Splitu postoje dva vjetra.
Bura, pošteni čistač ili brisač

Jugo,prljavo mokar, uzročnik glavobolja visokog napona, smetnja kroničnim bolesnicima ( plućnim i srčanim).
Mnogi ljudi kao npr moj otac, nigdje ne bi preživjeli svoje postojanje osim u Dalmaciji.
Tu definitivno nisam na njega. Ja bih mogla živjeti bilo gdje. Imam dijete i sebe. Imam knjigu. Nemam psa. Nemam posađeno drvo. Ali nije važno.

Uglavnom, tata je bio jako bolestan. Azbestoza pluća nastanila se svojim česticama na krila i kapacitet pluća bio je ispod 50%. Lako za pluća, ali stradalo je srce.

Dolaskom jeseni i boja koje volim, dolaskom juga i prljavih kiša, tata se mijenjao. Koža je postajala siva i ljubila se s kosom. Čak i najljepše muške oči na svijetu, postajale su sive. Tata je bio u tonu. Često bi dolazila hitna. Ponekad bi se odvezao sam u bolnicu.

Ponekad bi ga vozili neki dobri ljudi.
Ostajao bi danima. Nekad na plućnom, nekad na koronarnom odjelu. Često se zvao svećenik. Često je iz tajnog pretinca novčanika vadio novce sestri i meni....
Bilo je previše bolesnih dana.
Bilo je previše ružnih noći.

Čekanje...
Život dalje ili smrt?
Svaki put se izvukao. Skoro svaki.

Sjećam se jednom, došle mu u posjetu nas tri a tate nema u sobi. Šok. Nakon nekoliko minuta, čuje se... Smijeh. Tata zabavlja medicinsko osoblje i sve pacijente.
Olakšanje je veliko.
Tata, ne boli te više?
E, ćeri moja, ja sam jedan jako bolestan čovjek.
Ono što imam zdravo, to je ono što kod žena nikad nije bolesno a to je jezik.

Puše jugo i boli me glava.
I ružan mi je Split danas.
Pljušti nebo, izlijeva se more.
A ja curim sa vremenom prema gerijatriji u sebi.

Razmišljam kako sam uvijek ista, i kao klinka, i žena u braku,i razvedena skvo i klimaksno uskrsnula ženturača.
I nikad se nisam bojala nevera.
Nikad se nisam bojala vjetra.
Ali uvijek se bojim oluja u ljudima.
I tako nekako sjetim se oca....
I tako nekako mi prokleto fali.... uz prljavo Jugo...


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

POČETAK I ZAVRŠETAK

22.09.2020.

Čudan je svaki početak.

Optimisti gledaju na njega kao na sunce, priliku, šansu.
Pesimisti znaju kako svaki start mora imati finiš, smrt, potonuće.

Kad sam počinjala piskarati na ovim divnim i divljim, neuravnoteženim prostorima, u ovom kazalištu, maskenbalu, igricama i sve te prostore zovem mreža ljudi i idiota, odnosno Google kaže Fb čitala sam bilo koga, svakoga, velike, polovične, poslovne, retardirane, antologijske.

Ukrala sam hrpu žena zbog strašnih uzdaha na poezije ,proze i sve ono između.
Smatrala sam da pišem bolje od mnogih pjesnika i htjela da se tolika masa divi i meni.
I tako je bilo.

Malo sam poletjela, malo se umislila.
Naučila sam previše.

Pljucali su me iz Beograda, ogovarali u Splitu, obitelj se zgražavala na svaku moju misao.
Kad sve zbrojim, bila sam prokleto sama, bez novaca, bez podrške.

Migrene su se pojačavale, utroba se punila nervoznom sluzi, nemiri nisu prestajali.
Shvatila sam svašta.
I možda ne bih pogriješila kad bih ovu knjigu koju čekam kao što sam čekala svog sina ,nazvala svaštara.

Sve ono što sam prodala, poklonila, sve ono što ste kupili jer ste htjeli, sa posvetom je iz najdubljeg dijela mene.
Ipak, "Jebem ti mater Autobiografijo", posvećujem sinu.
I sebi.

Živa sam ,a život je da se živi.
Sa velikim ljudima više nemam posla, a Vi koji ste ovdje, hrpa ste ljepote.

Volim Vas.

Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

S L O B O D A

16.09.2020.

Sloboda je strašna ljepota.
To je ego mozga.
Ego srca.
Ego duše.
Orgazam bitka.

Potomci smo zarobljenosti.
Rodimo se oduzeti da bi stalno bili zauzeti.
Zato je sloboda strašna stvar.
I najskuplje stanje.
Sprovod slobode ipak košta previše.
Ipak boli više.
Toliko puta sam bila na vlastitom sprovodu.

Dok pišem unatrag, vrijeme me ždere.
Ako slijedim primjer ptice
Shvaćam da i njenu putanju zaustave semafori, negdje gore.
Što si više slobodan, više si sam.
I više te hoće svijet za sebe.

Dok pišem u trenutku, shvaćam koliko sam i u slobodi rob. Rob koji podmazuje opstanak slobode.
I sve vodi prema vodama utopije.
Pola stoljeća žudim biti svoja.
Oteta od svih, nikad od sebe.
Zato je ljudi moji sloboda strašna ljepota.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

NAPADALI SU ME LJUDI

04.09.2020.

Napadali su me ljudi.
Tvrdili su da lažem.
Udarali su me ljudi po džepu, po srcu, po ocu, po sinu, kad sam svijetu ispričala sve o njihovom oružju.
I svi ti koji su me izudarali, lošiji su od mene.
A divno je baka govorila: ''dijete, ako ne možeš imati posla s boljim od sebe, nemoj ni s gorim."

A kako da znam da je gori?
Nikad mi nije bila utjeha kako se "za dobrim konjem ( kobilom ) prašina diže".
Normalne žene nikad se neće svađati zbog muškarca.
Jer onaj koji ostavlja jednu, ostavit će i drugu (u 88,99 %).Takav je trebao nikad se ne skinuti sa materine sise.

Pametne žene imati će svoj stav,zašto mrzim Hitlera ili Milu, zašto volim Trumpa ili Vučića (ili obratno)
Ali neće nikad raspravljati o kurvarluku zvanom rat ili politika.
Ljubomorne žene su najopasnije.
Lako je što je ljubomora bolest ali sve ono što vam takva ženturača ,zvat ćemo je smetlarka ili gnjida, može priuštiti, to je čudo.

Od muškarca nikad nisam dobila ništa ni auto ni stan, ni parfem od sto eura.
Od prijateljice nikad nisam dobila ni trideset posto od onoga što sam joj poklonila.
Od ljubomornih žena dobila sam učenje,,kako ću ih natjerati da budu još ljubomornije.

I ptice na grani znaju koliko volim Ljiljanu, plavušu koja ima ogromne ormare pune svih godišnjih doba, plavušu koja je donirala krevet od svoje kćeri onima koje je napadaju, plavušu koja je imala posla sa najvećom ološi, zlostavljačima, odbjeglicama, izbjeglicama, narkomanima, silovateljima.

Čitav svijet zna koliko volim Ljiljanu.

Nadam se da je svjesna da ja udaram duplo na one koji udaraju one koje volim.
A iza Ljiljane nema nikog, ni partije, ni muškarca, ni duge, ni rupa u zakonu.

Htjela sam prespavati u jednom krilu njenog ormara.
Htjela sam joj reći da ona ima utege za ravnotežu u duši.
Htjela sam joj reći da se divim kako je ostala normalna.
Htjela sam reći kako poznajem ovu crnku koja je inicijatorica napada.

Poznajem takve.
Oduvijek pate da imaju dušu plavuše.

Volim jako Ljiljanu.
I tu istinu zna čak i moja majka.
Ali ne zna razlog.

Ne zna da jako sličim na onu koju volim.


Pietra Fon Tillen


h v a l a___n a___p o s j e t i

PRIZNAJEM, VOLJELA SAM TOLSTOJA!

31.08.2020.

Priznajem, voljela sam Tolstoja
Samo on je bio poštenjačina
Dok je pjevao o ratu kao o životu
Dok je pisao o miru kao o smrti.

Priznajem, voljela sam Tolstoja
Kao što volim tebe
Pa moram ratovati jer sam pala
U letovima oko kuće koja nikad nije bila moja.
Ali sam rodila dvoje djece
Jedno u smrti, drugo na životu

Priznajem,voljela sam Tolstoja
Na način na koji volim tebe
Gumenim stiroporom naguranim u glavu

I nikad nisam imala suparnice u toj ljubavi
Iako su ruski đaci knjigu njegovu mrzili
Kao što se mrze životi
Kao što se vole smrti
Kao " sprave za mučenje ".
I nikad nisam susrela tvrđa slova od svojih

Kao suhozid mekanih ženskih hormona.

Priznajem, voljela sam Tolstoja
I zato želim ormar kojeg ću dijeliti s tobom
A ti mi nikad nećeš reći
Kako sam zauzela previše mjesta u tvom mraku
Kako nemaš gdje ostaviti svoje košulje
I svoje suze.

Priznajem,voljela sam Tolstoja
Kao što volim tebe
I onu ulicu unaprijed rezerviranu
U kojoj ćemo ratovati
U kojoj neće rasti vrbe, genetski tužne.
Samo će blizu škole biti livada
I moje dijete, rođeno u ratu
Lovit će zmajeve
Koji oduvijek spavaju na mojim leđima.

Priznajem, voljela sam Tolstoja
Kao što volim tebe
I onu kuhinju
U kojoj ćemo spomeniti boga
I smijati se kako smo jednom ratovali s njim
Kako smo mislili da je peder
Koji nas je izdao dva puta, kad smo se rodili i kad smo saznali da ćemo umrijeti.

Priznajem, voljela sam Tolstoja
Zato sam davno polizala piljevinu tuđih emocija od stakla
Zato sam sakupila sve laži o sebi
I ošišala ih kao duge kose.
I nikad nisam glumila nevinost u ogledalu
U kojem su mi nacrtali trijumf tratinčica samo jednom, kad sam zaplakala kao žensko
Onaj novembarski prvi put
Kad je kiša bila glasnija od suza.

Priznajem, voljela sam Tolstoja
Jer oduvijek volim pisce koji ne lažu
Jer samo oni mogu napisati dobre knjige
Čak i kad hodaju živi između ljudi koji nose crne skute,u očima

Priznajem, voljela sam Tolstoja
I zato su mi u bolnici ubrizgali infuziju
Samo da u ovoj krvi djeca mog sunca ratuju
Samo da rađam svoje misli
Koje zovem kopilad
I sama ih hranim
Jer nikad nisu imali ćaću
Jer ih učim kako da uđu u moju pjesmu
Koja je tvrđava
Koja je sklonište
Od svijeta i lažljivog vijeka

Priznajem, voljela sam Tolstoja
I dok nije bio slavan
I dok ga nisam shvaćala za vrijeme ratne kiše
Samo me vukao pošten život
Samo su me vukli dobri ljudi
Koji znaju kako je pravi život uvijek rat
A samo je smrt zakonski mir.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

PALJEVINA

18.08.2020.

Pale se ljudi najviše na ljubav
Upale se ljudi na izmjerenu tugu
Ožive ljudi na priče o ratovima
Pale se Srbi na Dalmaciju
Pale se Dalmatinci na gostoljubivost srpskih kuća
Pali se more na usijanost sunca
Pali se žena na muškost u duši..
Pali se muškarac na ženske oči u kojima se piše bezoblačnost
Pali se majka na ženidbu sina
Pali se ćaća na ženstvenost u kćeri.
Pale se ženturače na tužne pjesnike
Pale se galebovi na ribe pjesnikinje

Voli narod pjesme ljubavne.
Voli sitna raja tuđu mrvu sreće.
Voli žena ratnika koji je završio sa aorisnim ljubavnim sudbinama.
Voli muškarac dobre majke.
Voli Dalmacija svaki svoj kamen.
Vole Srbi dominaciju Dunava.

Volim svaki svoj poraz.
Naučio me kako preživjeti bosa.
Volim svaku svoju psovku.
Naučila me kako se boriti protiv nesvetosti tuđih molitvi.
Volim što me nisu cijepili protiv bjesnoće.
Šlagirana je to tuga.
Volim što sam svako ne pretvorila u da.,ako je duša mogla.

Volim rusvaj srca svoga.
Da ne postoji,bila bih u zemlji
I rugalo bi mi se nebo.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

TI SI TA!

10.08.2020.

Moraš se jednom pogledati duboko u ogledalo i reći: to sam ja.
To je moj ego, moje oči, moj jezik.
To je moj celulit,moja svaka bora,svaka strija, svaka dlaka.

Moraš prije ili poslije stati u taj odraz vlastitosti, odvratnosti, ružnoće,sebičnosti, ljubomore, svega dobrog i lošeg.

Moraš jednom biti žena u tom pogledu na svoj korijen,iskon,bazu,pad sa Venere.

Moraš prije ili poslije isklesati taj svoj lik na način da ti se prestane gaditi odraz.
Kad shvatiš da ono što gledaš širom otvorenih očiju nije nikakva sjena, nikakva laž,nikakva pjesnička metafora,bit ćeš sretnija.

Ti si žena, bilo kakva.
Sa imenom kojeg ti je dala majka ili ćaća, kuma ili susjed.
Sa genetskim kodom koji je poput krvne slike.
Sa identitetom punim jada ili uspjeha.
Sa porazima i snovima.
Sama ili u lošem društvu.
Sretno zauzeta ili sretno oduzeta.

Ti si ta u potrazi za mirom,sa mislima nemirnim koje se roje kao pčele na djedovom imanju.
Ti si ta koja je preživjela izdaje,tumore,izrasline, igru tlakova, buku vlakova,odlaske sinova,smrti voljenih.

Ti si ta, slomljena, rasuta, nađena, izgubljena, nesretna, sretna, nervozna, depresivna, agresivna.

Ti si ta koja je uvijek htjela biti nečija imovina, planina i gospa.
Ti si ta koja nikad neće proći pored druge žene na koju netko viče i okrenuti joj leđa.
Ti si ta koja vjeruje da se prave ljubavi drže za ruke i vode očima.
Ti si ta kojoj u srcu piše: neću tuđe sreće,muževe,plaće,stanove.
Ti si ta koja će jedino vikati : ne dam ti moju djecu ni moje grobove.
Ne dam ti moju ključnu kost,moje rame,moje madeže.
Ne dam ti sebe da me staviš u vitrinu,da se hvališ sa mnom,a ne pružaš mi ništa .
Ne dam ti sebe da me iskorištavaš za saslušanje svojih jada i turbulentnih igrokaza .
Ne dam ti drugi čovječe ili druga ženo da ti budem motiv za sreću ako mi stvaraš nesreću.

Ti si ta,ona koja je inspiracija drugim ženama, sirovinama, budalama.

Ti si ta kojoj nitko ne može zamjeriti ako ogledalu kažeš: volim te
ili
Pička ti materina



Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

HAIKU LOVE

09.08.2020.



Vidjela sam čovjeka koji je iskakao iz grmlja samo da mu se Ljubav vrati
A svaku Ljubav koju je imao
Zvao je Kurva

Vidjela sam čovjeka koji je ucjenjivao Ljubav
Samo da mu Ljubav bude sigurna
U njegovim nesigurnim rukama

Vidjela sam čovjeka koji je 37 dana ljubio drugu
A Ljubav ga je čekala istražujući njegove džepove
I glumila vjernost

Vidjela sam ja ljude
Gomilu
Masu
Hrpu

Ali nikad nisam vidjela da me je netko volio kao ti


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

O L U J A

06.08.2020.

Da!!! Moj Tiho je bio specijalac.
Ubili su ga muslimani u Vakufu.
Moj Tiho je bio Hrvat koji nije htio u vojsku, a otišao među prvima u gardu. Ubili su mog Tihu. Ubijao je i moj Tiho. Meni Oluja ne znači ništa. Mene bole moje oluje...
I nema tu mjesta za svečanost.

Najgore suze svjetske jesu majčine.
U trenutku kad majka plače nad zemljom u koju bacaju njeno dijete
U trenutku kad majka želi biti u zemlji umjesto sina ili kćeri
U trenutku kad i nebo plače i taj plač smrdi

Suze majki nemaju nacionalni kod.
Zastave hrvatske, srpske, evropske, ne znače apsolutno ništa.

Suze majki su radioaktivni otpad duše.
Zanimljivo, majke ne mrze.
Nemaju kad.
Čekaju da se suze osuše.

Osušit će se, nikada.

Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

DJEČACI NIKAD NE UMIRU GLASNO

02.08.2020.

Dio prvi

Nisam imao želja osim jedne
Da me otac ne tuče
A još je živ
A majku ždere zemlja crnica

Nisam imao bog zna kakav apetit
Gledao sam kako lonci nalikuju padobrancima
I presjela mi je i zemlja i nebo.

Nisam nešto pretjerano bio bučan
Za jednog dječaka
Valjda mi je bilo dosta galame majčinih suza.

Nisam imao nemirne snove,uglavnom
Otac me je budio šamarima iz njihove ljepote.
I znao sam da ću jednom pobjeći
Sa crvenim biciklom
Kojeg nitko nije propio.
Ni udarao nogama.

Nisam imao ništa
Osim majčinih bonova za hranu
Osim polubrata koji je bio i manje od pola
Ako pričamo o srcu

Nisam imao ženu koja leti dok me gleda
I šapuće kako će doći vrijeme da mi u nosnicama
Huči
Ono stanje koje vjernici zovu ljubav

Nisam imao para.
Iako sam tukao more
A ona je lagala da ubija račune.

Nisam imao ništa da bih rekao kako je život..
Svečanost

Naručio sam novu mjesečnu dozu inzulina.

Netko mi kaže kako je ovaj dječak koji nije umro , kao padobranac,
Kao izgubljenik u lutanju za majkom
Kao raspuštenik od žena,
Kao tragač puknutih snova
sladak.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

IZ OPUSA O ŽIVOTU

01.08.2020.

Kučke nikad ne čestitaju tuđe slave

Jednom, kad sam imala 30, pitao me jedan mladi čovjek: što da uradim, želja mi je postati svećenik, a sviđa mi se jedna djevojka, skoro jednako kao Bog.

Mladić me šokirao strašnim pitanjem.
Osjetila sam prokletu odgovornost i respekt prema donošenju izuzetno teškog odgovora.

Rekla sam : što god odlučiš uradit ćeš kako treba.
Osjetit ćeš luđu vibraciju ili prema Bogu ili prema ženi.
Nema šanse da se ta dva pojma mogu voljeti isto.

Nakon godinu dana,mladić se pojavio ,u birtiji čija sam bila vlasnica.
Ušao je sa osmijehom mladosti,i širio je čudnu pozitivnu energiju.

I pitala sam ga?
Koga voliš više, žene ili boga?

Učim za svećenika.
Bila je jača vibracija prema Bogu.
A ovo je za tebe, šefice i pokloni mi knjigu: Moć pozitivnog mišljenja

Pitala sam ga da li mi treba baš ta knjiga?!

Ne. Darujem je tebi jer sam imao osjećaj da si je baš ti napisala.

Mladić je popio čaj od kamilice, pružio mi buduću svećenićku ruku i otišao svome Bogu.

Nikad ga više nisam vidjela, ali vjerujem u njegovu dobrotu,i u poziv da vjernike uči kako ne možeš do podne moliti krunicu a popodne tražiti vezu kod baba vračara kako da na nekoga baciš urok.

Ne znam puno o svecima i praznicima.
Znam poneku molitvu i kletvu.
Nisam učena da pričam o Bogu, Alahu, Buddhi.
Nisu me učili da ne vjerujem ljudima.
Nisam završila škole za poezije i proze.
Nisam se baš nagledala svečanosti autobiografske.
Nisam baš skakala prema nebu zbog ljubavi.
Nisu me baš ubili meci iz tuđeg grla.
Nisam zaradila da me pojede tumor,iako se očekivalo.
Nije mi pukao čir na želucu, iako se najavilo.
Nisam sve knjige napisala na wc školjci iako se u tom interijeru najbolje liječi sepsa duše.
Nisam svetica i to je sjajno jer su sve pod zemljom.
Nisam luda za tuđim spisima jer mnogi pisci lažu.
Nisam kučka iako su mi na hitnoj rekli da budem.

A ja kažem da hoću, već sutra ili idući mjesec.

A opet ,danas je Bajram.
A ja još kučka nisam pa Vam kažem sretan !


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

ŠTO JE PIETRIZAM?

28.07.2020.

Pietrizam je samo jedna pjesma iz koje pjevaju mrtve ljubičice,daleko od geometrije.

Radi se o stilu koji izaziva skandal namjerno pitajući se gdje su se prodale duše i postoji li privatni svemir.
Sa potpunim pravom Pietrizam tvrdi da pravi muškarac mora imati muda u mozgu a ne u hlačama.
U stilu postoji problem sa poštivanjem svake ideologije osim majčinstva i iz svakog pršljena izlazi razočaranost u svijet u kojem se mora drobiti kruh da bi se preživjelo.

Ovaj svijet se kurva na svakom uglu i s pravom tvrdim da su se neki ljudi trebali zvati Abortus.Manje bi nam dani smrdili.

Pietrizam ima dijagnozu da je preživio smrt i zato više ne vjeruje u životne zastave.Ima pomanjkanje osmjeha,reumu i deficit snage.

Pietrizmu su otvarali srce ključem za konzerve oni koji su čitali bajke a živjeli basne.Pietrizam je odavno popušio dječju dušu i nikad nije svoj svijet ušio na tuđem ramenu.

Pietrizam ne rađa štamparske greške ali pušta jauke bez asistenta.Od zvijezda i poezije nitko nije platio račune ali je imao toplinske frakture.

Pietrizam je čistokrvni ženski stil sa dugim jezikom koji se nikom ne klanja osim miru nakon rata i onoj Ani sa Balkana koja je kupila 4 pištolja u Second Hand shopu.

Pietrizam mrzi kišobrane ali voli gromobrane koje moraju držati samo muškarci.Vjeruje da postoji legenda o sreći u kojoj vrag postaje pobožan.

Pietrizam smatra da je najbolja stvar arhitekture wc školjka i često rasipa sepsu duše baš na tom mjestu.

Pietrizam mrzi plastične ljude jer imaju plastične duše i potpisao bi referendum o pumpanju moždanih vijuga.
Umjesto šupka nekim ljudima usadio bi detektor laži.

Pietrizam mrzi patetiku i izdaju.
Radi se o stilu surovo elegičnom koji se suprostavlja čipkanim rukavicama koje navuku prije ili poslije prijatelji,obitelj, ljubavnici.

Pietrizam izbjegava suknju i često nosi hlače, jer nije upoznao boljeg muškarca od sebe.

Pietrizam tvrdi da loši ljudi ne mogu napisati dobra slova, ali mogu raditi dobar posao. Znači: koriste abecedu glume.

Pietrizam još uvijek ima srce na dobrom mjestu pa će vjerojatno jednom ostati sam, s očima i kosom u koju nikad nisu zapele poštene zvijezde.

Ako sam Vam simpatična, Vi ste meni još simpatičniji.
Ako me volite, moram i ja voljeti Vas.
Ako me mrzite, ja Vas mrzim još više.
Ako imate problem s
a mnom a ja problema s ljudima više nemam u smislu dugotrajnosti ili aorista, odjebite za vjeke vjekova ,Amen..

Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

bez naslova ...

24.07.2020.

Nikad ne vraćam istom mjerom ili istim načinom.
To nije moj stil.
Prouzrokovati stres, ozljedu,ranu, više značajno oskvrnuće identiteta čovjeka, vrlo često prolazi bez posljedica.
Gruba su ovo vremena.
Sestre i braća ,ubiju se radi sto metara zemlje.
Žene balkanske prednjače u statistici najvećih titula poniženja.
Koliko god sve ide naprijed, sa online nastavom, silikonima, tabletima uz koje ćete dijete šopati sa Nestle kašicom vrteći YouTube do iznemoglosti, stare loše slave pišu se i pamte.

Piše se da zlo umire samo.
Pamte se dobri ljudi.
Ratovi nikad neće nestati.
Vrbe će zauvijek djelovati kao žene koje imaju problema sa artrozom.

Moje knjige su egoistični vriskovi. .
Tamne su, zbog potisnute boli.
Koliko god sam pokušala vrisnuti, još uvijek bol nije bila do kraja očišćena.
Svjesna kako ne postoji antibiotik za dezinfekciju, pisala sam i pisala.
Morala sam živjeti sa smrću djevojčice.
Morala sam živjeti sa stalnim potcjenjivanjem od strane muškarca sa kojim sam bila u braku.
Morala sam iskopati snagu.
Odakle?

Dosadi ženi da joj govore koliko je jaka.
Dosadi ženi da joj govore, sve je to život.
Dosadi ženi da joj nitko ne kaže koliko je jadna.
Da, htjela sam da me žale, barem obitelj.
Da, htjela sam da me žale, barem prijatelji.
Da, htjela sam dobiti podršku, barem zbog činjenice da postojim i da trajem, dok tražim razloge zašto moje srce postaje stisnuto za ovaj svijet.

SOBA (UVOD)

Imala sam jednu sobu, za plakanje.
Kad sam izašla iz nje,ušla sam u ljude.
Tada sam počela ozbiljno živjeti.

U toj sobi, bila sam djevojčica, od oca vulkana, kao komad svetog mesa kao kamen čudne tvrđave.

Bila sam mrtva majka i žena ničija, pisač koordinata Evinih i Adamovih.
Uzbunila sam kliktaje u plusu koji su se valjda zvali:emocije, u originalu.

U toj sobi bio je hektar moje zemlje.,na kojem sam se isprljala kao dijete,porcijom srca.I češljala kose pune suncokreta.
U toj sobi,pisala sam anonimna pisma dalekozorom,poklonjenim od očevih očiju.
U toj sobi,spustila sam se ljestvama na kojima su zapeli meteoriti,na dno katakombe vlastitog jada.

U toj sobi, mjesečina je bila redovita kao menstruacija ili nedjeljna misa i nikad nije bilo važno da li posteljina miriše na proljeće.
U toj sobi nikad nisam pjevala jer nisu svraćali gosti.
U toj sobi nisu me mrzili, višeglasno.
U toj sobi bila sam matematičarka i zbrajala mini simfonije pune krivih tonova.
U toj sobi nikad nisam dobila aplauz, zbog miraza dobre genetike.
U toj sobi pupala sam kao lavina sa znakom stop.
U toj sobi spremala sam prvi list biografije, sa urbanim noktima.
Obukla sam se kao plijesan na zvukovima slijepih ulica.
U toj sobi,mrzila sam sebe, okukama za nježnost.

U toj sobi poslala sam neurone po ljubav i cirkulaciju po ljepotu, iako je tuga bila pošteno legalizirana, sa čudnom žurbom,u sebi poslala sam ženu ničiju da bude nečija.

Izašla sam iz sobe.Izašla sam iz sebe.
Krvnik sam svakog teksta.
Nema me više u cmizdrenju.
Nema me više kao predmet,na sudu.
Precrtala sam objasniti sebe, prirodi i ljudima.
Vremeplov amnezije neće.
A ništa me sramota nije osim što sam lupala srcem
Osim što sam udarala glavom u kamen, u čovjeka, u sebe.

Odlučila sam optužiti sebe,zbog suza,u tišini.

Imala sam jednu sobu, za plakanje.
Svaki dan netko hoće da umrem u njoj,na onom krevetu gdje sam spavala sama čekajući da dođe vrijeme kad će svi samoglasnici i suglasnici prsnuti kao nuklearna biografija jedne jadnice.

Uvod u knjigu "Jebem ti mater Autobiografijo"


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

IZ OPUSA O SMRTI

22.07.2020.

Nemojte mi govoriti protiv Beograda.
Možete protiv boema i obučene poezije.

Nemojte izjednačavati ludilo i hrabrost.
Mnogi ludi su živi a hrabri mrtvi.

Nemojte mi pričati o poštenju
I znaku jednakosti
To možete samo ako šapućete o gejšama
I uspješnoj raboti.

Nemojte kleti arhitekturu Sigurnih Kuća
Tamo bježe žene koje nikad nisu bile u sigurnim rukama.

Nemojte vjerovati da postoje dobre bake i djedovi
Otkad je svijeta i vijeka
To su isprane priče za djecu u pelenama.

Nemojte žaliti majke Anđela
To su žene proklete
I spavale su dok su po crnici padale neke dobre zvijezde.

Nemojte me hvaliti previše.
Lijepe riječi su često jeftine.

Ja sam obična žena .
Ista kao smrt.

Kad netko umre, sklonim njegov lik iz prijatelja. Napišem posvetu ili pokušam srediti grč u želucu. Teško podnosim odlaske., unatoč daljini. Znam da sam čudna. Shvatila sam to kad sam se smijala smrti.

SMRT i LJUBAV,kakve su to žene!
Zar nisu ljubav i smrt najjače imenice,ženskog roda?
Kako samo ljubav i smrt očiste svijet,suzama!!
Zar ljubav i smrt nemaju velike oči i velike ruke?
Zar nemaju prijetvorno lice,ponekad?
Ne podnosim smrt kao ni ljubav koja padne na prvom testu za preživljavanje.
Ne podnosim ljubav koja se ne snalazi u pričama sa komandama.
Ne podnosim toliki led i bijedu u ženama.

Umiru pjesnici koji su ljubili jednu ili više žena.
Umiru pjesnikinje koje pjevaju o jednom suđenom čovjeku.
Umiru ratni profiteri čija je ljubav puna krvoprolića.
Umire snijeg kad stavi crnu kravatu pred ulaskom u proljeće.
Umiru udovice kad im izblijede vjenčanice.
Umiru anemični bez žderanja cikle.
Umiru lica i sjenke nogu u trčanju prema dugi.

SMRT i LJUBAV,kakve su to žene!
Opake i čudne.
Smrt,žena koja se okrene samo da bi se vratila zbog gladi.
Ljubav,žena koja odlazi i ne vraća se nikad.
Smrt ,žena koja stoji na tramvajskoj stanici u čekanju na plijen.
Ljubav.,žena koja kriči prije smrti.
Smrt,žena koja pokuca tiho na vrata.

SMRT i LJUBAV,ipak su to samo žene, opasne od početka do kraja...
Ali, ne bojte se.
Jednom će se i te strašne žene pretvoriti u običnu tišinu.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

P O R U K A ! ! ! ! ! !

17.07.2020.

Previše sam vidjela kukavica u životu.
A tako mrzim biti imitator.
Svijetom uglavnom vladaju ljudi koji ne drže riječ.
Zato uglavnom prezirem ovaj svijet.


Pietra Fon Tillen



slika: moj sin i ja

h v a l a___n a___p o s j e t i

"MIR S TOBOM I DUHOM TVOJIM" ... I DOK DRHTI SVIJET...


"MIR S TOBOM I DUHOM TVOJIM"
... I DOK DRHTI SVIJET...

Rekao je Volim te i drhtao je svijet.
A ja sam i dalje bila oštećeno drvo u čekanju
na kolektivnu volju zvijezda
da iskrom udare u korijen.
A on gleda novi život kako raste ispred njegovog prozora.

Znaš, ja sam beskućnik na papiru .
Nisam u knjižarama svjetskim.
Jer sam lakša od prostitutke i teža od istine.
A ljubav je više od hostije i riječi "tragično" preko prsa.

Rekao je Volim te
I sličio na puža koji nije balavio
na crvenu čipku.
A ja sam tražila protezu da me pomiri s bogom.
Jer ljubav voli golotinju duše.

Dobila sam stipendiju fonda za tugu
U otisku prsta,
u silosu mog bitka
Jer sam žena posvojena od sebe za notne zapise
u kojima puštam jauke svih zvijezda mojih djedova.

Rekao je Volim te i sličio na normalnog muškarca.
A ja sam i dalje bila sklona prostotama
kad mi za kičmu zapnu oni koji se kolju sa mojim mudracima.

Nikad ne pišem o sreći jer sam naučila da me boli.
I nemam mrak u pamćenju gola pred metkom.
Svaka ljubav odavno je rasuta za neki nokturno.

Rekao je Volim te
A ja sam sakrila stih od geometrije.
A ja sam i dalje spavala sa lirikom
Jer mi iz zjenica iskaču grlice kaubojke
Jer je ovaj svijet luna park pun istucanih eseja
i krilatih muškaraca koji ne znaju da je iz mog pupka
izašla nesreća.

Rekao je Volim te kroz zube sumnje
I sve se razlilo u smjeru smrti.
Bilo je previše ljudi i ljubav je stavila drvenu kravatu.

Moji obrazi poprskani su ostali u matici tišine

A svijet je radio najbolji posao na svijetu
Drhtao je i lagao.

Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

GLAGOLI SA JEDNOM NATALI...

16.07.2020.

Znam, Natali,
Kad najviše plačeš, ti odlaziš na groblje koje ruča tvoje suze.

Volim pričati sa Natali..
Iako stalno piše o smrti.
Iako znam da sve jednom mora umrijeti i
Sve jednom stigne na vrijeme.

Volim ispitivati Natali..
Kaže mi da od imovine ima Romantizam
A to je stanje u kojem ptice spavaju u djetelini.
Kaže mi da od bogatstva ima bijeg od Realizma
A to je stanje u kojem rane imaju dvostruko dno.

Volim vikati na Natali..
Jer znam da ne pije dovoljno vode
A ona mi šapuće da su rodilište i čistilište
I njeni zglobovi, puni tekućine.

Volim pričati sa Natali..
Pitam je postoji li nešto između života i smrti?
A ona se smije i kaže :
Između su Mliječne Staze
I ljudi postaju kiseli od tolikog hoda.

Volim slušati kako Natali..mrzi Hitlera
I Bogu predlaže plastičnu operaciju i
Kako smatra da u svakom prijatelju čuči neprijatelj i
Radije će krepati nego mobilizirati svoju filozofiju
U tuđe logore.

Volim gledati Natali..
Dok se lomi da ne psuje
I napiše knjigu koja će se zvati izdaja.
Volim promatrati kako unosi lice u moje oko
Pričajući bajku u kojoj je pukao zračni jastuk oko srca
U kojoj je pukao život, a nje još ima.

Volim poznavati Natali..
Koja ne zna mrdati dupetom da bi bila slatka kao med
Koja glumi samo kad oblači haljinu a svi su u hlačama.
Volim ljubiti Natali..
Koja ne piše nikad po pijesku
I nema štap kojim će izbosti obraze svakoj oluji
Koja će doći.

Volim voljeti jednu Natali..
Koja ima groznu snagu da otrese krpelje
Koja je godinama usamljena
I radi za malu plaću.
Koja viče da je svaka njena pjesma zelena tableta
I da je dužna životu - harač svoje utrobe.

Volim vjerovati jednoj Natali..
Koja je umorna od mehanizma punog remenja
Koja spava sa abecedom u ustima
Koja poezijom reklamira prošlost
Koja još uvijek gleda u zvijezde..

Volim sve glagole sa jednom Natali..


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

SVEKRVA

14.07.2020.

I rodim tako moju djevojčicu mrtvu i pitam se što ću dalje sa životom?
Što ću nepotpuna, otkinuta, sjebana?

I rodim tako sina, iako mi kažu da sam glupa jer mogu umrijeti i konačno život ima smisla.

I onda... Život se jako zapetljao.

Ne zanosite se da Vas majke od muževa vole.
Možete im biti drage malo ili malo više.
I to je vrhunac na ljestvici ljubavi.
Uvijek ste došljak, na klizavom terenu.
Rošule nemate, zar ne?
Nemate ni palicu za hokej?
A majka Vam je spremila lancune i ručnike?
Donijele ste baš takav miraz?
Odlično.
Upotrijebite ga za suze.
Brisat ćete ih same.
Uvijek ste došljak, kao da ste u Legiji stranaca.
Samo ne znam za koga se borite i zašto?

Moja svekrva nikad nije bila kriva, za ništa.
Nikad nije bila kriva, za sve.
A bilo je dana kad sam je voljela više od njenog sina.
Bilo je noći kad sam plakala samo njoj.
A dijete je hrkalo, na lancunima koje sam ja donijela.
Ali bilo je to davno.
Bilo je to na brdovitom Balkanu.
Bilo je to dok sam bila dobra.

Onda sam shvatila da imam sve zube.
Počeli su se otvarati Second Hand dućani.
Kupila sam pištolje i počela pucati

Ako očekujete da će Vas majka od muža voljeti, obične ste budale.
Ne budite idiotkinje.
Ne budite kao ja, nekoć.
To Vam je isto kao da očekujete zgoditak na lotu, a listić nikad niste kupile.
To Vam je isto kao da očekujete nastavak serije Ptice umiru pjevajući, i sad su oživjele.
Čak ne samo da pjevaju.
I plešu.

Pokažite zube odmah.
Budite dobre kako su Vas majke učile.
Budite poštene dok su prema Vama pošteni.
Ali, ne zaboravite nikad : tuđi je to svijet.
Svekrve Vas nisu rodile.
A krv je zajebana voda.

Ja ću jednom biti svekrva.
I ne sviđa mi se ta istina.
Jer, moj sin i ako bude najveći kriminalac (ne daj, Bože), moja je krv.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

LAKU NOĆ, SKOTOVI, zovem se Ana, Ana od skandala

13.07.2020.

Svašta mi je žao čak i himena
Ali Skotovi moji, nisam svetica.
Samo se zovem Ana.

Svaka Ana je malo čudna i prokleta.
Dinamit i stiropor moja su braća
A sestre su bile kraljice karnevala.

Laku noć, skotovi
Zovem se Ana.

Imam paniku u očima nekoliko puta mjesečno
Valjda je majka tako htjela ili bog , onaj kojeg nema
I rođena sam za vrijeme novembarske ili studene kiše
I nisam to znala
Dok nisam počela kapati po papiru.

Svaka Ana je malo luda kao početak kraja
Ili premisa smrti
Samo da bi završila kao kiša, prokapana
na asfaltu smrdljivog grada.

Zovem se Ana.
Sjećam se onog dana kad sam umirala
Kad sam prelazila preko Balkana
Dok su mi sunce crtali leukemičari.
Nemam šminku za karakter
Nemam posla više sa pjesnicima
Jer više pate a manje vole.

Laku noć, skotovi,

Krijem obline i kupaće kostime
Jer mrzim i Evu i Adama
Ali mi lijevo oko oduvijek vjeruje desnom.
Zovem se Ana
I ne dajem se kopirati
Ne vjerujem u zastave ni u toplinske frakture.
Volim samo dobre ljude.
Ne volim metafore
To su obični srčani napadaji na papiru
Ili mozak krene ukrivo.

Laku noć, skotovi
Sviću dani koji kažu da sam talentirana gospođica
Čak i zorom dok jedem paštetu nekome sam čarobna.
A samo se zovem Ana.
Laku noć
Riječi mi cvjetaju u grlu
Zbog glasina i školskih lektira.
I mitologije patrijarhata.

Zovem se Ana.
Nekome sam odvratna jer zavodim svijet,na licu mjesta
Bez češlja i pravopisa.

Ne lutam u improvizaciji vremena
Jer vrijeme je zločin u čekanju na dokument
Kao ključ koji promaši ponekad bravu.

Laku noć
Samo nekim udovicama crno stoji dobro i erotski
I laž se maskira kao da hoće bijeg u Legiju Stranaca.
Moja samoća nevinost je često
Otvori vrata nekoj valuti u čovjeku
Pa padne u minus kao račun života.

Laku noć, skotovi
Svaka Ana
Ponekad zamuca u plantaži mentola ali
se nikad ne muči napisati pjesmu.
Samo je uništi radijacija tuđih umova

Zovem se Ana.
Kažu da je svaka Ana lijepa dok se smije
I dok hrani dijete.

Laku noć,skotovi

Mene ne može kupiti ničija knjiga
Koliko god u njoj života ima
Jer umrla sam dovoljno puta
Da bih naučila koliko svijeta u mastilu ima.

Zovem se Ana.
Volim kad stenjete i lupate glavom u plafon
Misleći da po njemu spavaju zvijezde
Koje će Vam pomoći da rodite riječ.
Ali , Skotovi moji,
Osveta je moja desna ruka s kojom brišem dupe
I pjevam
I nadam se da ima vremena koje nije vrijeme za kraj.

Laku noć
Vi ste samo mrva mesa na atlasu svijeta
Po kojem nikad nije plesala smrt
Nakon koje sviraju anđeli.

Ali,Skotovi moji,
Ponekad ti netko ponudi ništa
Pa se zapitaš zašto se ne zoveš Svaštara.
A onda uzmeš bat za tvrdu svinjetinu
Udariš se u čeonost
I znaš da ćeš jednom i sama biti veliko ništa
Kad se rasprodaš do srži
U stvari...kad umreš.

Zovem se Ana.
Kapljem svakog dana.
Imam pjesničku stranicu i srčane napadaje.
Zato sebe mrzim,redovito.

Laku noć ,skotovi moji.
Pozdravlja Vas Ana, Ana od skandala.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

PJESNICI, IZDAVAČI, KNJIGE

12.07.2020.

U publici hodočasnici odjeveni u ruho bijelo.
Svi su redom položili na maloj maturi psiho test u kojem se zna,ljubitelji bijele boje, najiskreniji su među pučanstvom.

Sudom upravlja balkanski kamiondžija i sam pjesnik u višeznačnim pokušajima.
S desne strane njegova zamjenica, u slobodno vrijeme majka sa dubokim dekolteom stvorenim pola zbog genetskog koda, pola zbog znojenja gore, dolje, lijevo, desno, u beogradskoj teretani.
S lijeva sjedi pravi pjesnik, starac na rubu življenja, bivši ovisnik o opijatima zbog kojih u poeziji ima oštrica, krvi i šećera.

Na sceni nastupaju:

A) pisac sa normalnim životom koji se ne pali na stihove, samo na žene koje ih pišu

B) pjesnikinja sjajnog dark izričaja, ljuta na glavnu boju svoje autobiografije, crnu

C) pjesnik, nezainteresiran za bilo kakav oblik života izvan bitka svojeg

D) pjesnikinja kojoj narod viče: "Ave, ženo, snažna, ti, zaštitnice osakaćenih žena, kupit ćemo svako slovo tvoje, samo nemamo džepove u duši"

U poroti: Hrvatica crne kose i još crnije duše.
Muslimanka sa srcem zvijeri.
Srpkinja kojoj je svako muško izašlo iz hrvatske vagine ustaša.

Frontmani izdavačkih kuća naćulili uši.
Važno da ima boja u pjesnicima.
Skupit će se pare za tiraž.

Zar je važno što nisu sve za čitanje?

Oderi pjesnike. Neka se nadaju da znaju posao.
Neka misle kako njihove tuge usrećuju ljude.

Finale: rat na Balkanu zbog abecede..


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

PSEUDONIM


Tihana, što ti je ?
Ništa, razmišljam majko.

Bože moj, kako sam ti pogodila ime, kćeri.
Tako si divno tiha.
Iako, voljela bih ponekad znati tvoje misli.

.... U sobi za pjesme,vladao je polumrak.
Zrno optimizma kao skuhano zrno riže
I sjajne suze.

Tihana, zašto plačeš?
Razmišljam nešto, majko.
Danas sam čula da moram pustiti na miru svoju djevojčicu. Ipak je anđeo.
A ja je želim maknuti iz one grobnice.
Želim, majko, užasnu snagu ima moja želja.
Ali ako joj dam mir, umrijet ću sa nemirom.

Da je barem tata živ....

Tihana, uradit ćeš što bude trebalo.
Pusti.
Vrijeme donese neke odluke.

....Tihana, Tihana...

Evo me, majko.
Znaš, odlučila sam napisati knjigu.

Bože sačuvaj, dijete, da li si normalna?
Planiraš da čitav svijet zna sve o tebi ?

Zašto ne, majko?

Tihana, ne misliš valjda staviti svoje ime i prezime?

Ne srami se, majko.
Imat ću pseudonim.
Zvat ću se Buka ....


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

EH, MALA MOJA, GOLO JE NEBO!

11.07.2020.

Eh, Mala Moja, golo je Nebo..

Najkraću pjesmu napisala sam o tebi, Mala
U njoj piše istina o huku smrti.
A smrt je ista kao život.
Često brza i hladna.

Kažu da pričam gluposti, Mala
Zbog svih dugih i živih pjesama
U kojima te milujem
Kao da rasteš onako kao što je prirodno da djeca rastu dok stari starost navlače na kosu.

Najduža slova,nizala sam o tebi, Mala
To je omča oko vrata moga
Duga kao pupčana vrpca
Koja te stegla,na više mjesta

EH, MALA MOJA, GOLO JE NEBO

Bizarna sam poput rijetkog propuha
Rekli su mi da pričam previše
svim vojnicima koji su napunili svijet
Oni ne znaju, Mala, da ne bježim u snove
Oni ne znaju da stiskam zube
I čudom opstajem u mašini koja ne živi od zaborava.

Udišem te dok spavam pod drvetom svemira
Eh, Mala moja,
Kroz mene su prošle igle od struje
Kroz ušice izlazi život satkan od gnoja

Eh, Mala moja, mi imamo istu sudbinu
Rodile smo se i umrle u novembru..

Ima Boga?

Vjeruj svijete u što hoćeš...
Moje oči su širom otvorene
u mojoj smrti i u smrti moje male..

Golo je Nebo
Obukla sam se u suze.

Njeno bijelo lice jače je od svakog mraka koji me stiže
Od njene nevinosti, moja je poezija prljava
Od njene svjetlosti, ja nisam žena koja sam bila

Ledena sam i srce mi je krš..
Još mi dojke mirišu na majčino mlijeko koje su sakupljale bolničke čistačice

Eh, Mala moja,
Ti si triler mog života
Ove zemlje koja se lista
Dok mi se duša puši od ognja.

Eh, Mala moja, sve je ovo tragična nota
otete harmonije u tkanju neba između livadskog cvijeća

I zemlja je crna,razdvodnjena poplavama očiju.

Ptice cvrkuću u svom životnom pozivu
Moj je ispunjen vrhunski
Natopila sam ilovaču.

Eh, Mala moja.....golo je Nebo


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

HEJ, ŽENO!

08.07.2020.

"Dijete, ako ne možeš imati posla sa boljim od sebe, nemoj ni s gorim", rekla je moja baka tiho, i umrla bez buke.

HEJ, ŽENO!!

Prvi put kad sam shvatio kako sam te morao sresti
Počeo sam brojati koliko mi je šetnji ostalo, do smrti.

Hej, ženo!!
Noćas ću ti priznati da mi je umro brat blizanac
Onaj krvnik koji je stizao prvi na vrijeme
Da bude glup i jadan
Onaj kurvin sin koji nikad nije platio kurvu
ni podstanarstvo u mojoj utrobi.

Hej, ženo !!
Noćas ću ti priznati kako si čudna biljka
Čudnija od lude gljive od koje bježi svijet.
Od koje bježe životi puni abecede ljubavi.

Znam da si sakupila dokaze
Kojima možeš uništiti tuđe brakove
I ženska svitanja
Dok se pitaš vrijedi li osveta pišljivog boba
Ili ćeš konačno poslati sve u materinu dimenziju
I staviti križ na aorist.

Hej, ženo!!
Noćas ću ti reći da nam je sudbina ista
Puna izmiješanih atmosfera
I ciganskih balada

Znam da nikad nećeš otići u crkvu
Osim kad ti se oženi sin
Ili bog popije serum poštenja.

Noćas ću ti priznati kako sam vidio
Kloniranog Idiota iz ormara Dostojevskog
Posijao je djecu u polja makova
A ja hodam bos bez bilo koga svoga
A ti hodaš gola, sa gomilom vučica
Koje oblače tvoje cipele
Ali nikad tvoju golotinju
Jer nisu lude kao ti
Jer nikad ne bi otišle u materinu,kao ti
Jer me nikad ne bi voljele,kao ti.

Hej, ženo!!
Došlo mi je prvi put da se ne bojim noći
Iz koje ću izjuriti u život konačno
I baratati ljubavlju kao odlikaš kuburaš
Ponekad je bol spora kao puževa horda
Ponekad se zato treba drogirati riječima
I biti sam svoj majstor
I kamikaza pesimizma.
Znam da jutrom bereš misli kao grožđe zeleno
Jer ga je žderala tvoja majka dok si joj divljala u trbuhu

Hej, ženo!!
Noćas ću ti priznati da prvi put želim biti prodavač lutrije.
I da si ti jedini kupac.
Iako smrt šeta oko nas.


Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

IZ OPUSA O ŽIVOTU

06.07.2020.

Davno je majka govorila:
Čekaj da ostariš,manje će te boljeti vrijeme.
Čekaj da imaš obitelj.
Manje će te boljeti sve ono što nije usko tvoje.
Čekaj starost,umorit ćeš se od reakcija i srčanih ispušnih plinova.

Davno je pape govorio:
Puno si dobra, pojest će te život.
Prešuti osjećaje za nepravdu i potisni sebe u sebe.
Možda se sasuše suze iz kojih će niknuti mirisni oklop nedodirljivosti.

Davno je sestra govorila:
Prestani tako prodorno i direktno gledati ljude.
Izgledaš zločesto.

A ja sam samo gledala vrijeme i sebe kako padam.
Gledala sam svoje kako se grizu ,u sebi, zbog drugih.
Gledala sam kako tatu jede bolest a on i dalje radi majstorski kao da će živjeti sto godina.
Gledala sam kako teku ljudi kroz dnevni boravak mog postojanja.
Gledala sam sebe kako pišem recenzije na mnoge velike riječi od slavnih književnika.
Gledala sam sebe kako me gledaju previše i slušaju premalo.
Gledala sam kako mi rade natalnu kartu i tvrde da takvu snagu rijetko majka rodi.
Gledala sam kako ima previše vode u horoskopskoj kući i to je razlog zašto mi snagu piju suze.

Gledala sam kako se smješkam kad otkrijem prevaru mušku i vičem : "bravo ja,vidovita sam"
Intuicija mi ima viagru u srži i nikad ne zakaže.
Gledala sam kako muškarci u sretnom braku ne znaju izbrisati do kraja sve stranice pornografije.

Gledala sam wc školjku često i bilo mi je krivo što ne mogu povratiti hrpu likova koje prezirem.
Gledala sam sebe kako rijetko odlazim na hitnu,zbog trbušne boli,zbog boli u neuronskim žicama.
Gledala sam liječničke ekipe kako se bore da ne povratim život i kako je šteta što nisam kučka.

Gledala sam sebe kako pišem sva stanja sebe u aoristu i prezentu.
I kako sanjam neki ljepši futur.

Pietra Fon Tillen

h v a l a___n a___p o s j e t i

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.