photopublika

Dođe mi danas teta s općinskim novinama, moraju do sutra biti gotove. Ona želi u jednom jebenom danu imati gotove novine, gotove korekture, otisnuto to i sutra ujutro na lokalnoj pošti u distribuciji. Proklete općinske novine koje izlaze jednom u tri mjeseca, u kojima nema neke top udarne vijesti kak je Janez Primožu ukral kokoš. U kojima je jebeni raspored priredbi za „veseli decembar“, a prva priredba je 11.12.. i onda se pitaše ko tu koga jebe? Gdje je ona s tim bila u ponedjeljak, utorak? Sjedila doma i ličkala kuruzu, s županom obilazila kutke lokalne šume u potrazi za dobrim debelim bukvama? Onda mi kao pomirenje dođe kolega pa veli, da je uzalud pizditi jer to bu navek tak… je jaka mu utjeha… i onda se zapitaš?

… koji je smisao ovakvog življenja, ovakvog posla? Moj deda je mom starom pričal kak bu bolje jednom, pa je moj stari tu priču prodaval meni, ja ću ju prodavat svojoj djeci jednom.



Nekad sa nam pričali kak su kmetovi patili pod tlakom bezobzirnih vlastelina i klera. Kako su im morali davati devetine i desetine od uroda da namire njihove proždrljive, debele, masne, ljigave smrdljive trbušine. Danas nam pričaju kako smo rasli, živjeli u teškom crvenom mraku, iza nekakve željezne zavjese, bez slobode, bez ičega. A kako živimo danas? Dođeš u 7 na posel rintaš ko zadnji rob, i onda ti još slijede prekovremeni jer se neki guzonja iz neke firme sjetio da do sutra mora imat neku tiskovinu. Pa te on jebe u zdrav mozak s korekturama, a ti si skupljaš hrabrost da nazoveš tiskara i da ga nekak prevedeš žednog prek vode da ti to tiska. … gadi mi se ovo potrošačko društvo, ova vrsta robovlasničkog kapitalizma. Imaš sam dvije opcije da delaš ko konjina i da laprdaš dok ti ne ode glas, a onda ti s nebesa dođe neki jebivjetar od nekog činovnika iz neke jebene ruralne opčine koja ima dve birtije i jednog vulkanizera pa te prca s efikasnošću i tržišnoj konkurentnosti….