Sve prolazi...
Jednig dana... I ovaj naš život će proć--- I šta onda...? Možda će nas se sjećat naša djeca (ako dospijemo u dob da ih imamo) ili naša unučad (ako dospijemo još dalje...), ali nakon toga, padamo u zaborav...
A kako se kolo sreće okreće, sad te ima, a sad te nema...
Bezbrižno šetaš gradom... ... koliko dugo ćeš još ostat na nogama...?
KOliko dugo će proć da ti se nešto ne dogodi?



Razredom se širi smijeh... Opet je uspio nasmijati cijeli razred. Obožavaju ga...nitko nije nikada pomislio ništa loše o njemu... nema osobe kojoj on nije pomogao...
Još prošle goine je odlučio studirati novinarstvo... To mu je prenapeto... Iako svi uvik govore nešto protiv novinara... on im se divi...i cjeni to zanimanje. Nadao se da će uspit upisat fax... ipak, to je teško.
No, nadao se da će mu snaga želje pomoći-...
Baš su se u razredu smijali tome kao je rekao kako mu je fascinantni to šta bi novinari napisali članak i o svojoj smrti...
Nakon škole je ostao na novinarskoj grupi... Dobili su zadatke... On je dobio temu o sigurnosti pješaka u prometu...
Nakon podjeljenih zadataka, otiišli su doma... Nakon dugo vremena je išao kući sam... Razmišljao je o temi... Ljudi danas stvarno nisu sigurni... U jednom trenu sretni idu iz škole, sa posla, sa faxa, a u drugom te nema....
Bio je zadovoljan temom...
Sretan se vraćao iz škole... Pokušao je preći pješački... A sada... sada ga neam...


(Ova priča je izmišljena, nema nikakve veze sa stvarnošču... Samo me pukla inspiracija...)