Sedam smrtnih grijeha konobarenja

Konobar.
Iako cesto podcijenjeno zanimanje, usudila bih se reći da je biti konobar zapravo ''poziv'' a ne zanimanje, jer konobar ili jeste ili niste, i jedno je od najspecifičnijih zanimanja današnjice.
Nositi tacnu, kuhati kavu ili poslužiti jelo, danas može svatko naučiti, ali biti KONOBAR- to se ne uči, to je nešto sa čime živiš, u čemu uživaš i u čemu sazrijevaš.

Iako su o ovom poslu napisani milijuni priručnika, ja se uvijek vodim za konobarskom biblijom čiji je autor Bruce Bushel, jer kroz 101 pravilo, zaista opisuje sve moguće sretne i nesretne situacije ovog posla.

U nastavku donosim one koje su zaista veliki propusti:

1. NIKADA ali NIKADA gost ne smije ući u restoran bez dobrodošlice. Iako je došao u nezgodnom trenutku, i baš ste u gužvi, jednostavan pozdrav uz osmijeh čuda čini a traje tek 10 sekundi. Kontakt očima kojim ćete ga uvažiti i pokazati da ste ga primijetili je ponekad dovoljan, ali osmijeh i obraćanje sa pozdravom ili par kratkih riječi čuda čini.

2. Gosta koji je došao sam ne pitajte dal očekuje nekoga i hoće li sačekati i naručiti kasnije? Ukoliko čeka nekoga, dat će Vam to na znanje. Ukoliko ne očekuje nikoga, možda će se osjećati drugačije, izopćeno, prozvano...

3. Gostu se NIKADA, koliko god se poznajete ili je stalni gost ne obraćajte sa ''care'', ''lave'', ''kralju''... Niti je car, niti je kralj a najmanje je lav. On je gost, pa makar Vam bio i rođeni brat. GOST!

4. NIKADA ne dozvolite da ste gostu iza leđa dok naručuje koliko god stol bio nezgodno namješten ili pun ili bilo koji drugi razlog, a pritom pazite da gosta NIKAD ali nikada ne dodirujete. Ne treba ga četkati, maziti, pomjerati.

5.To što Vam je u kuhinji ostalo dvije porcije neke A juhe ne daje Vam za pravo da ju na silu nudite gostu.
Ne radite to. Osobno sam dozivjela situaciju gdje je konobar nudio A juhu, gost je htio B juhu. Konobar nastavlja sa '' ali znate ova A juha Vam je svježija, bolja....kvalitetnija....'' Gost kaze B juha. A konobar kaže ''donijet ću vam A juhu, samo da probate pa ako Vam se ne sviđa onda je ok i B juha''. Čovječe, ubijaš, neću A juhu, hoću B juhu.

6. Nemojte trčati po sali kao da je požar, koliko god Vam se žurilo.

7. Najbitnije i najbolnije. NE BUDITE LJUBAZNI kada dođe vrijeme za bakšiš, ukoliko to niste bili cijelo vrijeme.




Završno- smatram da će se svaki pravi konobar sa ovim člankom nasmijati, jer se u istome neće naći, a Vi koji se nađete- ZAPITAJTE SE!

Oznake: konobar

Zašto poslodavci (ali i radnici) početkom rujna odjenu neko novo ruho?

Došao nam je i mjesec rujan, mjesec u kojem bismo očekivali mir, sukladno laganom izdisaju sezone.
Ovo mi je prva sezona koju radim kao ''sigurna zona'' između poslodavca i radnika, i sve sto sam predvidjela bilo je bas suprotno.

Srpanj i kolovoz su bili hibridni mjeseci, i mislila sam samo dal će ovo ludilo ikada završiti?
Odlasci radnika, manjak radnika, traži ih, šalji ih...
Bilo je dana kada mi je mobitel bio najgori neprijatelj jer se to malo čudo nije utišavalo čak niti u sitne noćne sate. Izdržalo se... Odradilo se...

Došao je rujan... Predstoji nam jos mjesec, dva ili maksimalno tri mjeseca sezonskog rada.
Rujan je za ovih 11 dana nadmašio sve najcrnje prognoze...
Zašto?

Rujan je jednostavno mjesec u kojem svi pokazuju svoje pravo lice.

Radnik je zaradio određeni dio novca koji je planirao i nije više toliko ovisan o tom poslu. Razumljivo, svi smo motivirani novcem i radimo za novac.
Mnogima se ne da raditi sada za cifru duplo manju, jer prekovremenih više nema toliko.
Radnici počnu gledati sebe i baš ih briga što je ugovor još dva mjeseca... On želi kući. Većina ih i ode. Da otkaz, pokupi se i ode.
Ružno.


A poslodavac? E to mi nikada neće biti jasno.
Složimo relativno dobru ekipu od desetak ljudi koji su zaista mehanizam, dobro uvježban i složan.
Ljudi su zadovoljni, plaća je ok, hvale te kao poslodavca...

I onda taj rujan...

Poslodavac počne pokazivati neko drugo lice.
Svjestan je da što je zaradio, zaradio je, ovaj ostatak je popunjavanje rupa. Svjestan je i da tog radnika treba još mjesec ili nešto, a može i bez njega.
Više mu ne kaže ''dobar dan''... Dogovori se pretvore u naredbe jer taj radnik danas neće imati promet od 30 000kn, nego jedva 5 000kn.
Postane problem sve što prije nije bio.

I tu padnete.

Ta ekipa prema kojoj ste bili ok cijelu sezonu, i koja se već javila i rekla za iduću godinu ja idem opet tamo, odustane.

I dođe ožujak, a sa prvim zrakama sunca krenu Vaši problemi...

Jer nemate radnika.

Zašto se to zbiva? Zašto se pred kraj sezone poslodavci a i radnici toliko mjenjaju?

Radnici ne toliko, odnosno u manjem postotku, ali kod poslodavaca kao da postaje problem misliti unaprijed.

Misliti na iduću sezonu...

Što je to u ljudskoj psihi da sama sebe sabotira?

Uvodni post

Dragi moji,

ovaj blog odlučila sam pisati, jer se svakodnevno nosim sa problemima poslodavaca i problemima radnika, minimalno osam sati dnevno ( radno vrijeme ), a ponekad i izvan toga...

Svatko od nas je bio ili radnik ili poslodavac, a neki od nas, (ne)sretni su da su bili i oboje.
Tema je, kao takva svima poznata, ali mozda skupa dođemo do nekih rješenja koja će biti na obostrano zadovoljstvo.

Moje područje rada je ugostiteljstvo i trgovina, a to je upravo ono o čemu se najviše bruji po raznim portalima u ljetnim mjesecima.
Ljeto je na neki način iza nas, a novo će doći prije nego što mislimo, pa zašto ne bismo iskoristili ove tmurne jesenske dane i proučili malo problematiku sezonskog rada gledajući i sa kornera i iz gola i sa centra terena, ne samo sa strane radnika ili sa strane poslodavca?
Ja kao nekakva ''sigurna zona'' često postajem svojevrsni psiholog kako radnicima tako i poslodavcima, i mozda ovdje uspijem predstaviti greške i jednih i drugih i napišem sve ono što im, baš kao pravi psiholog mjesecima pokušavam dočarati i ukazati ali možda na previše pristojan način, pa me mnogi od njih ne shvate i svaka nova sezona postaje sve veća noćna mora.
Radnici viču posla nema, poslodavci viču radnika nema....

Pitate se zašto je tako?

Strpite se, šapnut ću Vam. Znam ja...

Blog neće biti pisan na neki formalni način, biti će baziran na ''priče iza šanka, recepcije, s druge strane kuhinje, s druge strane blagajne..'' - koje bi poslodavci često trebali čuti jer radnici su motor mehanizma zvanog turizam.

Drugi dio bit će pisan iz perspektive poslodavca.

Te dvije strane kao da su u stalnom sukobu, a zapravo je sinergija nuzna i prijeko potrebna.

Pozivam i jedne i druge da me prate i da svojim komentarima pomognemo jedni drugima...