Closing the book.
Polako prolazi vrijeme koje me sve više udaljava od osobe koja sam nekad bila. Ovaj blog jedan je od rijetkih mjesta na koje se mogu vratiti i zaroniti u to doba. Neću ga brisati. Koliko god me neke stvari boljele, lijepo je posjedovati moć prisjećanja, jer ipak su te uspomene učinile od mene ovo što sam sad.
U većini trenutaka sam sretna i vjerujem da ću uspjeti u svemu što poželim, vjerujem da sam dovoljno jaka. No u nekim tmurnim i kišovitim danima, koji su se zaredali nekoliko puta u ovom i prošlom mjesecu, osjećam se tužnom što ne mogu vratiti neke stvari, što su neke osobe otišle i što moram nastaviti živjeti kao da je sve u najboljem redu. Promijenila sam se. Promijenila me ova godina. Ne znam točno kad sam se počela gubiti u onome što sam bila, vjerojatno kad me razdirala bol zbog gubitka nje. Još uvijek me to nije prošlo niti vjerujem da ikad bude. Ona živi sa mnom i daje mi snagu, ali u nekim danima sam jednostavno slaba i nitko mi ne može pomoći. Tužno je to kad moraš ići naprijed bez obzira na to što te srce vuče natrag. Tužno je kad te ljudi razočaraju. Ali sve je to dio ovog našeg života i trebalo bi imati nekog smisla.
There comes a time when you have to choose between turning the page and closing the book.
Kako izgleda, ove godine nisam samo okrenula novu stranicu, već započela novu knjigu. Još uvijek mi treba neko vrijeme da prebolim stvari koje mi nedostaju. Još uvijek me strah. Ali ista ona snaga koja me natjerala da ovo učinim, gura me naprijed, ne da mi da stanem. Hrane me osmijesi na kakve nisam navikla. Imam priliku ispuniti većinu stvari koje sam oduvijek željela. Imam priliku osjećati se slobodnom od briga i živciranja nepotrebnim stvarima. Imam priliku osjećati se posebnom. Imam priliku povjerovati u to da vrijedim, da sam dovoljno lijepa ovakva kakva jesam, da me netko zbilja može voljeti zbog mene same. Imam priliku opustiti se i osjećati se voljenom. Ne znam zašto mi je to sve još uvijek toliko nestvarno.
Još uvijek nisam započela novu knjigu, ali budem. Želim se uvjeriti u to da mogu. Želim vjerovati da nam budućnost nosi još puno lijepih trenutaka, da ćemo preboljeti ovo razdoblje i biti sretni. Svi ljudi koje neopisivo volim i koji na neki način trenutno pate.
“But when the strong were too weak to hurt the weak, the weak had to be strong enough to leave.”
— Milan Kundera, The Unbearable Lightness of Being
— Milan Kundera, The Unbearable Lightness of Being
I znaš, nekako posebno volim sve što radiš za mene. Sve ono što nitko nikada nije. Sve ono što bi trebao raditi netko kome je stvarno stalo. I zbilja cijenim svaku tvoju riječ i svaki tvoj pokušaj da mi dokažeš da sam nešto posebno.
