You know I expected so much more from you.
Zavojite ceste od kojih mi je muka i onaj lijepi jesenski krajolik koji pogledavam kad otvorim oči na trenutak. Imam slušalice u ušima i odvajam se od ljudi oko sebe, koji uvijek nađu nešto oko čega bi se mogli prepirati, a što mi nikako ne paše ujutro. Opet one iste pjesme koje satima slušam i dok putujem do faksa. Umara me to svakim danom sve više. Ne znam jesu li za to krive jedno te iste misli koje mi ne daju mira ili je zbog tog dosadnog putovanja. I sad sam razmišljala o potpuno istim stvarima, samo s oduškom optimizma kakav me zna držati vikendom. Nije to sad neki optimizam s kojim bih se mogla hvaliti, ali danas ujutro nosila sam osmijeh razmišljajući o tim istim stvarima koje su me ovih dana činile tužnom. Znala sam da je prolazno, ali sam svejedno uživala. Nakon nekih sat vremena, kad smo stigli, bila sam prisiljena ugasiti pjesme i uključiti se u razgovore moje obitelji za koje nekako i nisam bila raspoložena. Ne volim taj kraj, ne volim Zagorje… i žao mi je zbog toga. Rekla bih da su Svi sveti možda jedino vrijeme kad mi se uopće ide tamo, jer volim pomoliti se za umrle na gorblju barem na taj dan, ako ih se ne sjetim kroz godinu, zapaliti im svijeću, ostaviti koji buket. Iako ih nisam znala, moja su obitelj i osjećam neku povezanost sa svima njima. Svake godine pitam se ista pitanja dok sam tamo, vrtim unazad jednu godinu i gledam je li se što promijenilo. Uvijek me zanimalo znaju li me oni, čuju li me sada i je li ih uopće briga za mene. Groblja su pretužna. Svejedno, osjećam neku obvezu da odlazim tamo, žao mi je svih tih ljudi, ne bi htjela da se osjećaju usamljeno, znam koliko je to ružan osjećaj. Ne znam značim li im ja išta, ali mislim da je to najmanje što mogu učiniti.
Razlog zašto mi taj kraj nije drag su valjda ti korijeni koje vučem od tamo, a koji mi nikad nisu bili jasni. Cijela ta tatina strana obitelji toliko nam je strana, svi su nepovezani i ne sviđa mi se to.
Dok sam bila mala posebno sam voljela dvije osobe. Jedna od njih je mamina sestra, a druga tatina. Obje sam obožavala i nisam nikad mogla odrediti koja mi je draža. Ja sam bila njihova miljenica, rekla bih. ^^ Iako, one su bile dobre i prema bratu i sekama uvijek. Teta s tatine strane živjela je bliže i dolazila je obično nedjeljom. Uvijek bi nam donijela vrećicu slatkiša ili nekih poklona, a ja bih čim bi vidjela njezin auto parkiran ispred kuće otrčala van da ju zagrlim. Dala bi mi poljubac u obraz i uvijek bi mi ostao trag njenog crvenog ruža kakav je nosila pa su mi se ostali smijali zbog toga, a ja bih otišla do ogledala da se pogledam. Nikad mi to nije smetalo.
Jednom sam s bratom prespavala kod nje i taj vikend bio je nešto čega ću se uvijek sjećati. Vodila nas je svugdje po gradu, u Mc Donald's , na Sljeme, tad sam se prvi put vozila žičarom… i dani su bili predivni. Ali uskoro je došao i dan kad sam ju vidjela zadnji put. Imala sam 10 godina i brat je imao krizmu. Ona je bila tamo i sve je bilo normalno. Onda je nestala. Više nam se uopće nije javljala, ponekad da mi čestita imendan, Božić ili Novu godinu, ali ništa drugo. Ne mogu reći da sam to ikad preboljela. Nikad mi nije bilo jasno zašto je samo tako otišla, što smo joj mi napravili, ali to se jednostavno desilo. Sjećam se da joj je tata jednom pisao pismo, koje na kraju nije niti poslao. I njemu je bilo teško. Godine su prolazile, mi više nismo djeca, a nju je prestalo biti briga za nas.
S 14 godina i ja sam imala svoju krizmu i taj dan mi je bio posebno lijep. Ali falila mi je ona, htjela sam da me vidi, da vidi koliko sam narasla i da mi kaže da sam lijepa. Večer prije poslala sam joj poruku i rekla joj da bih voljela da dođe. Odgovorila mi je sa „Možda se vidimo.“ Sve je ostalo na tome. Taj sljedeći dan sjetila sam je se više puta i nekako sam se nadala da će se ono auto opet stvoriti ispred kuće, ali kako se spuštala noć, sve sam manje vjerovala u to. Nije došla.
Jednom sam šetajući se gradom prolazila pored njenog salona, ali nisam imala hrabrosti da uđem. Vidjela sam ju kroz staklo. Bila je ista kao nekada. Nisam znala što da napravim, ali kao što je ona to napravila prije mnogo godina, i ja sam ovaj put otišla.
Ove godine tata i sestra su je išli osobno pozvati na sestrino vjenčanje, no opet nije došla. Opet je našla nešto drugo što joj je važnije. Ali i dalje ne znamo što se s njom desilo.
Rekli su mi da je taj dan pitala za mene. Sad jedva da joj se sjećam glasa. Imala sam samo 10 godina, bila sam dijete. Toliko se toga promijenilo od tada. Sad sam odrasla. Pitam se bi li me uopće prepoznala kad bi me srela na ulici… Možda me nekad i vidjela pa otišla još jednom…
Druga teta, ona s mamine strane, sad mi znači više nego ikad. Prije pola godine se razboljela i od tad nije prošao dan, a da ne pomislim na nju, ako ju već ne bih mogla vidjeti ili čuti. Od tad promijenili su nam se životi. Sve je nekako drukčije, tužno, a opet, postoji neka lijepa povezanost između nas koja prije nije bila tako izražajna. Tako bih htjela da ona uspije ozdraviti, da ne izgubim i nju, da ju ne izgubimo svi, jer ona je jedna od najboljih osoba koje znamo.
Kad samo pomislim da mi je nekad značila isto što i ona prva teta, da se nisam mogla odlučiti koja mi je od njih draža…
Nije fer to što joj se dogodilo. Sad bih sve dala da ozdravi. I volim ju, volim ju najviše.
Nedostaješ mi ti. Jako.
Zaspat ću uz zvukove Coldplaya , opet boreći se s onim istim mislima s početka, sad bez onog osmijeha, jer ga je (opet) nešto ubilo. Nema veze, nitko neće primijetiti. Sutra ću se opet smijati, barem onoliko koliko je potrebno da me ne ispituju što mi je.
Dobro sam. Jesam. Trudim se.
:)
