She dreamed of paradise.
target=_blank>http://www.youtube.com/watch?v=J6ZWlDks0nQ&feature=feedlik
Life goes on,
It gets so heavy,
The wheel breaks the butterfly.
Every tear, a waterfall.
In the night, the stormy night,
She closed her eyes.
In the night,
The stormy night,
Away she flied.
It gets so heavy,
The wheel breaks the butterfly.
Every tear, a waterfall.
In the night, the stormy night,
She closed her eyes.
In the night,
The stormy night,
Away she flied.
Nekad mi baš bude žao što ne objavim što napišem, jer mi ove ''skice'' lagano prelaze u prednost nad ''objavljenim''. Nema veze. Ovaj put objavljujem. I čvrsto si obećajem da ću si dati truda i pročitati vaše postove.
Nego... treba mi neka promjena. Za početak, promijenila sam dizajn bloga, jeej. Ali treba mi nešto veće, jer sam se previše ulijenila pa mi dani preglupo prolaze. Mislim da je vrijeme da i moje ljeto završi. Začudila sam se sama sebi koliko sam bila sretna kad sam vidjela kišu prije par dana, ovaj zrak, magla koja me sad uhvatila kad sam se vraćala doma. Iako su to, rekla bih, stvari koje inače pretjerano ne volim. Trebalo mi je nešto da me probudi. Predugo sam živjela u nekim snovima, maštala o tim svojim nezaboravnim trenucima, tražila načine kako da ih opet ostvarim, sve dok se na svoje oči nisam uvjerila da to ne mogu. Ništa čudno za mene. Dio mene uvijek živi u prošlosti, dio mene svaki dan razmišlja o onome što želi ponoviti, u nadi da će mi to biti barem malo bliže. Istina, na taj način te trenutke osjećam duže pored sebe, ali bojim se da previše gubim. Stvarnost je okrutna. Sve što mi se posebno jako sviđa, traje toliko kratko da kad prođe imam dojam da je to bio samo jedan moj san. Na kraju od tolikog razmišljanja o njemu i želje za ponavljanjem istoga, to i postane. Za razliku od tih proživljenih snova, ružne stvari prate me u stopu mjesecima. I kud god krenem, vraćaju mi se ružne slike koje me uvijek iznova podsjećaju da je sve to stvarno. Ja naravno pokušavam pobjeći od toga ili ignoriram postojanje bilo koje stvari koja mi se ne sviđa. Tad napuštam stvarnost i okrećem se budućnosti. Ne gledam iza, bježim. Želim zaboraviti i zato što brže jurim naprijed, ali svi ti problemi idu za mnom. Onda shvatim da radim totalnu glupost. Jer unutar tog bježanja od života kakvog ne želim, dogode mi se i neke najljepše stvari u životu koje zbog tog bježanja prebrzo prođu. Kasnije nemam ništa osim uspomena koje blijede i onih problema koji se vuku za mnom, to jest one stvarnosti koja me zove.
Svejedno, čak i sad radim isto. Brzam naprijed i razmišljam o tome kako će sve ovo proći i kako će biti dobro kasnije. Pola stvari koje mi se dešavaju niti ne doživljavam, jer samo gledam naprijed. Kad budem sama, razmišljam o lijepim stvarima koje su prošle, a koje bih htjela vratiti i opet se nadam da me one tamo negdje u budućnosti čekaju. Ne znam koliko to sve ima smisla. Trenutno me veseli mogućnost što bržeg prolaska vremena, jer ne želim da ljudi oko mene pate, jer vjerujem da ovako ne može biti uvijek, jer se nadam da će biti bolje... Uskoro i ja radim neki veći korak u svom životu i krećem na faks. Nemam pojma što me tamo čeka i ne znam što mislim o tome. Nekad želim da što prije počne, jer se osjećam bezvrijedno. Ali nekad mi se ni ne da. Nekad me i strah da mi neće biti dobro.
Ne znam. Znat ću uskoro...
Still lying underneath the stormy skies.
She said oh-oh-oh-oh-oh-oh.
I know the sun's set to rise.
She said oh-oh-oh-oh-oh-oh.
I know the sun's set to rise.
Trenutno se osjećam nekako lijepo. Pred očima mi je ono lice koje bih mogla gledati satima i uvijek bi mi bilo jednako drago. Volim se osjećati ovako. Volim gledati unatrag i prisjećati se svega što sam s njim prošla i volim biti sretna dok mislim o tome. Jednostavno...oko srca mi se skupi neka dragost kad ga se sjetim. Lijepo je. Da. :)
Jedva čekam novi album Coldplaya. Morala sam to napisati. Hihi.
Idem sad..I ostavljam vam veliki osmijeh :)
