Ovo je neki drugi svijet.
Probudio sam se pomalo teško, bez osjećaja. Kroz prozor je probijala blaga svjetlost oblačnoga dana, s ponekim sunčevim odsjajem. Nisam imao nikakvih obveza. Istuširao sam sloj protekloga dana i odjenuo svježu odjeću planirajući što ću dalje. Posložio sam stvari oko sebe i pripremio se za odlazak u svijet. Odlučio sam se počastiti ukusnom hranom koju obično ne jedem te sam pošao u obližnju trgovinu. Lišće se rušilo o tlo poput kiše, život se skrivao. Vratio sam se, ručao, pospremio suđe i sjeo kako bih razmislio što ću dalje. Razmišljao sam o tome koliko duboko osjećam i mislim, kako imam cijeli svoj svijet bez stanovnika, a beskrajno velik. Činio se i vječnim. Sjetio sam se kako nisam osjetio ugodu već dugo i kako me interakcije prave nervoznim. Osjećam se kao što bi se masno tijelo osjećalo na vlažnom ljetnom danu, ljepljivo iznutra, vlažno, htijući se od samoga sebe odvojiti. Možda bi mi pasao nježan dodir, možda i grub, ali u to nisam bio siguran. Ljut na cigarete i željan življenja, izašao sam ponovno kako bih se osjećao postojnim.
Sjeo sam na klupu ni sa čime okruženu i shvatio sam da ne trpim vlastito prisustvo. Želio sam poći među ljude, ali sakriven. Htio sam poći u neko novo i nepoznato mjesto koje dobro poznajem. Mislio sam da želim izgledati dobro i biti hvaljen, ali nisam za to previše mario. Razmišljao sam o stvarima koje su mi na trenutak zadale glavobolju, ali tek toliko da se osjećam živim. Miris kave iz aparata koji probija na ulice podsjeća me na ono što zaista jest. Hodao sam ulicama. Dalje i dalje, ali blizu.
Ovo je bio neki drugi svijet. A otkada pojmim život, fantazija ne vrijedi.