prošla je trajna naglost struje neuspjeha. sada je djelomično mirno, mirno u smanjenim teretima neuspjelih pokušaja. u sivilu mučnih tragova onoga iza, čitam pjesme koje prije nešto vremena tugujući zapisah. (10.-11. mj. 2014)

čuo sam jecaj u nekim tužnim snovima.
snijeg je padao, doticao je toplo tlo
nije se zadržao
nisam mogao odgonetnuti srdžbu u tmurnim očima
i nisam razumio sumnju u beživotnim
usnama
da, bio sam zbunjen u neodlučnom
vremenu i čekao sam sjene svog trenutka.
u tome sam pogriješio.

rađali su se valovi u beskraj, kao i mijene šarenila na
bezvremenskom lišću. ali ne poput mene.
zemlja je postala tamnija, a olujno sunce obasja
proklete ulice neodgojene savjesti.

neopisivo sam pogriješio.
_________________________________

trebao sam te
ovih dana osjećao sam samo kako trunem
teške vjeđe zaokupile su moje mutne misli
čekao sam te
napisao sam svoje osjećaje
duboko u sebi znao sam da sanjaš
živjela si, a nisi mi dala do znanja
nadao sam se
htio sam čuti tvoj glas u šumu ponavljanih riječi
kao i obris tvoj na zamagljenom staklu vozila
bez vlasnika
tvoje zadnje riječi tekle su mojom biti
nisam više mogao.

oduzeo sam svoj život kako bih ga dao tebi
znao sam da u tvojim rukama više vrijedi
i moje riječi sad su bile prazne
ti ćeš im dati smisao
one će poprimiti vrijednost
one će poprimiti tvoju vrijednost
i značit će više od života
značit će više od mene.