da mi je vječno biti izgubljen u metežu stranosti, u nepoznanstvu dobrog zvuka koji uzvisuje ovaj prokleti, zemljani život. u početku je bilo lako, vijorio je na vjetru, nadajući se prividnome bivstvu. sada je ono jarko, neprozirno i nadasve dominirajuće. uvlači me u se. želim živjeti poput propalih legendi prošloga života kojima se ljudi dive, onim posebnim stvorenjima koji su pretrpjeli previše za sveopću glupost. ceste, prazne i popunjene onim višim i propalim sentimentima gorka ukusa starosti i moderniteta, nisam želio ništa baš ovakvo. koliko generičan može biti jedan dan, a da to ne zaboli. ovdje nije mjesto prosječnim mi česticama izmučenog tijela jer se ono ne prilagođuje. sposobno je primijetiti samo manjkavosti. svojih je svjestan. i gdje su osamdesete ljubavi i rokenrola, nostalgičnih večeri osječkih podrumskih birtija, ljubljenja mladih u zagasitom svjetlu istrošenih uličnih lampi. gdje su oni trenuci vječne mladosti koji su stvorili legende mračnih puteva koje naše doba posuđuje. boli kada neprestano krvariš, a ne umireš.