Prejak sam za ovaj svijet. Ili možda preslab.
Već vremenima osjećam kako bi me htio pridobiti. Odavno me već uzima k sebi, uvjerava me da je ovo moje mjesto. Uvjerava me da je ovo mjesto svih nas. Ali ja sam prejak za ovaj svijet. Ili možda preslab. Sva mjesta upotpunjena su obrisima tuđih tijela, neka čudna pojava. Na jednom prepoznajem svoje ime, ali samo je još dio ostao prazan. Trudio sam se izboriti za njega i trajno ga zauzeti, ali već tada je za mene postalo pretijesno. Sada ležerno, neriješeno i iznenada prepuštam to mjesto u ruke duši koju ne želim poznavati, tijelu kojeg ne želim prepoznati. Uvijek ću hodati svijetom praznim dijelom sebe, onim koji će vječno žudjeti za utemeljenim mirom i konstantnom srećom, euforijom za životom i željom da se hoda, udahne svjež miris kiše i otpalog lišća. Htio bih htjeti, i želim, ali sumnjam u ostvarivanje htjenja u ovako zamršenom svijetu punog proklete materije.