Početak novog proljeća. Čujem ono pitanje - što bi ovog puta želio?
- Vjeruj mi, tvoje užurbano vrijeme nije kompatibilno mojim zamršenim, naizgled neshvatljivim mislima, onima čije temelje hranim devetnaest dugih jedinica trajanja. Ne pitaj jer znam da ćeš nakon prvog trena govora umorno uzdahnuti, znam da ćeš istog trena htjeti povući toplo pitanje za lomljivo uže, ali ćeš nestrpljivo trpjeti, trpjeti u sjeni, u mraku. Znaj da kraj mene i nećeš. Poštedit ću te duge šutnje u nezainteresiranom pogledu i dati ti priliku da pobjegneš od mojih misli, od mojih htjenja. Svojim te pričama neću zamarati jer one u drugome svemiru ništa ne znače. Međutim, kada bi mi toplim osmjehom i iskrenim srcem, u noćnim satima pod zvijezdama, uputio to pitanje, kada bi tvoje misli s mojima stvorile novu nijansu, rado bih ti pričao o svemu.Pričao bih ti o tome što želim, što osjećam i, po svemu sudeći, koliko mi značiš. Rekao bih ti da ovog puta želim obogatiti vrt svojih cvjetova, milovati nježne latice mlakih korijena, pozvati nove boje da se međusobno ispremiješaju. Želio bih s njima živjeti, otkriti tko sam, sanjati, voljeti život. Više od svega cijenio bih ovakve trenutke, trenutke u kojima svemir postaje sitnica, a sva čula moje biti podrhtavaju nad vrhuncem idilične melankolije. Volio bih osjetiti trenutak statičnosti u okolnostima neprestanog približavanja morskim dubinama te popuštanje neizdrživog pritiska koji ne dozvoljava bezbrižno živjeti. Želio bih da prestanemo bježati od sebe i da iz nas nikne novi život, onaj iznad nas. U njemu bismo bili junaci puni razumijevanja, ekvivalentnosti i sreće. Znali bismo voljeti. Voljeli bismo živjeti.
...
No, nema zvijezda u idili prekrasne noći, nema znatiželjnih očiju u sklopu iskrenog srca. Ponovno se nameće svakodnevna perspektiva. To mi pitanje nisi uputio.