Oh the demons come, they can subside.
Smisao i vrijeme, 24.12.2014.
Oni:
''Teško je živjeti u ovakvim okolnostima, ali uvijek može biti gore. Istina je da preživljavamo iz dana u dan i da tražimo spas u mnogočemu oko nas, no nadzire se tanka svjetlost nade koja nagoviješta bolje i spokojnije sutra. Sada je došlo i vrijeme blagdana čije slavlje u obilju nestaje, ali još uvijek imamo jedni druge i osjećamo duh dobrote, ljubavi i topline. To je najvažnije. Ponekad niti ne primjećujemo sve promjene koje se zbivaju u okolini zbog razvijenog rutinskog života - ispunjavanje obveza i osnovnih životnih potreba. Hvala Bogu pa nam je to i omogućeno u usporedbi s drugim ljudima na ovoj planeti. Bez obzira na situaciju, okitit ćemo kuće, staviti osmijehe na lica i s nadom stupiti u novu 2015. godinu koja će, nadamo se, donijeti sa sobom duševna i financijska olakšanja te nove mogućnosti.''
Ja:
Teško je, gotovo nemoguće živjeti u ovakvim okolnostima i nije nikakva utjeha da bi moglo biti gore zato što će gore i biti. Preživljavamo, tražimo spas jer smo se potpuno izgubili i sva svjetla su se pred našim očima ugasila. Čak i uz okićene kuće i borove, pred našim očima ostaje sirovo ''ništa''. Svi trpimo, tješimo se obavljajući isprazne rituale uoči Božića, svjesni naših sudbina, opljačkanih novčanika. Put kojim se veremo kroz vrijeme ubija nam moral, ubija humanost i sposobnost vjerovanja i ostavlja nas same, ostavlja nas da trunemo u crnoj rupi jer iz nje ne postoji skretanje, ni cesta. Izgubili smo mogućnost osjetiti život i maknuti se iz ustajale okoline koja osuđuje i kažnjava, a formirala se od žrtava ove zemlje. Ma više me ni jedna riječ ne može razuvjeriti u suprotno, na strani smo propadanja, i to onakvog ubitačnog, sporog. I ova ''nova'' godina ne predstavlja ništa, samo ironičan podsjetnik da u ''novo'' nosimo ono ''staro'' - probleme i jadanja. To činimo apsolutno svake godine, a izaziva histeričan smijeh i gađenje. A znate li što je još smiješno? Podcjenjivati vlastite probleme u usporedbi s drugima. Ma ne, mi smo dobro dok ne dođemo na razinu onih koji materijalno nemaju baš ništa. No, znate li što oni imaju? Imaju jedni druge, potpuno i iskreno. Iz njih nije nitko godinama isisavao život, oni koriste ono što su dobili. Ima i onih koji trpe mnogo više od nas, no oni te boli ne mogu izbjeći. Takva patnja se ne bira. Sudbina je gadna stvar. Što smo uspjeli učiniti od onoga što nam je dano? Borili smo se i izgubili. Valjda je to jedan od onih dvaju ishoda.
(vaša osamnaestogodišnjakinja u ozbiljnoj nedoumici razlučivanja života i smrti)
''Teško je živjeti u ovakvim okolnostima, ali uvijek može biti gore. Istina je da preživljavamo iz dana u dan i da tražimo spas u mnogočemu oko nas, no nadzire se tanka svjetlost nade koja nagoviješta bolje i spokojnije sutra. Sada je došlo i vrijeme blagdana čije slavlje u obilju nestaje, ali još uvijek imamo jedni druge i osjećamo duh dobrote, ljubavi i topline. To je najvažnije. Ponekad niti ne primjećujemo sve promjene koje se zbivaju u okolini zbog razvijenog rutinskog života - ispunjavanje obveza i osnovnih životnih potreba. Hvala Bogu pa nam je to i omogućeno u usporedbi s drugim ljudima na ovoj planeti. Bez obzira na situaciju, okitit ćemo kuće, staviti osmijehe na lica i s nadom stupiti u novu 2015. godinu koja će, nadamo se, donijeti sa sobom duševna i financijska olakšanja te nove mogućnosti.''
Ja:
Teško je, gotovo nemoguće živjeti u ovakvim okolnostima i nije nikakva utjeha da bi moglo biti gore zato što će gore i biti. Preživljavamo, tražimo spas jer smo se potpuno izgubili i sva svjetla su se pred našim očima ugasila. Čak i uz okićene kuće i borove, pred našim očima ostaje sirovo ''ništa''. Svi trpimo, tješimo se obavljajući isprazne rituale uoči Božića, svjesni naših sudbina, opljačkanih novčanika. Put kojim se veremo kroz vrijeme ubija nam moral, ubija humanost i sposobnost vjerovanja i ostavlja nas same, ostavlja nas da trunemo u crnoj rupi jer iz nje ne postoji skretanje, ni cesta. Izgubili smo mogućnost osjetiti život i maknuti se iz ustajale okoline koja osuđuje i kažnjava, a formirala se od žrtava ove zemlje. Ma više me ni jedna riječ ne može razuvjeriti u suprotno, na strani smo propadanja, i to onakvog ubitačnog, sporog. I ova ''nova'' godina ne predstavlja ništa, samo ironičan podsjetnik da u ''novo'' nosimo ono ''staro'' - probleme i jadanja. To činimo apsolutno svake godine, a izaziva histeričan smijeh i gađenje. A znate li što je još smiješno? Podcjenjivati vlastite probleme u usporedbi s drugima. Ma ne, mi smo dobro dok ne dođemo na razinu onih koji materijalno nemaju baš ništa. No, znate li što oni imaju? Imaju jedni druge, potpuno i iskreno. Iz njih nije nitko godinama isisavao život, oni koriste ono što su dobili. Ima i onih koji trpe mnogo više od nas, no oni te boli ne mogu izbjeći. Takva patnja se ne bira. Sudbina je gadna stvar. Što smo uspjeli učiniti od onoga što nam je dano? Borili smo se i izgubili. Valjda je to jedan od onih dvaju ishoda.
(vaša osamnaestogodišnjakinja u ozbiljnoj nedoumici razlučivanja života i smrti)
komentari
