Jesenas:
lišće poprima posebne boje dugovječne realnosti.
Shvatio sam da život ne čeka, već brzo prolazi.
Još uvijek nisam slobodan i ne mogu izabrati svoje boje svoje jeseni.
Trebam more da me umiri i povede put nepreglednih obzora, slobodnih, tajnovitih, bezuvjetnih.
Ovdje me čeka glad i naprosto prazan život u stvarnosti.
Pošao bih onim putem, putem Sunčevih zraka i cvjetova šarenih.
Mirisao bih tvoj dodir u izobilju dubina beznadnih.
Vidio bih te, volio, disao, u idili latica uvenulih.

Odlučio sam preletjeti nezamislive daljine kako bih hodao po tvome tlu. Bivao sam sam, slobodan, misli su mi bile prazne, pogled mi je sezao daleko. Nisam bio svjestan na što sam odlučio pristati i zašto, ali osjetio sam - morao sam to učiniti. Znao sam da ne griješim. Osjećao sam kako sile surađuju u ostvarivanju naših snova. Sve je znalo koliko si mi značila. I šumovi prigušenih ljudskih glasova i zrak koji gori našim rukama. Srce je udaralo jače, bez ritma, a to mi je poručilo da živim. Iskrivljen osmjeh šetao je usnama, a moje ruke osjećale su tvoje obrise. Nisam se mogao zamisliti u vremenu koje je sumnjalo u nas. Živio sam jer smo disali pod zajedničkim nebom. Tvoj dio bio je i moj, moje boje preslikavale su se tebi. Divili smo se zalascima sunca, sada ćemo ih zajedno čekati. Disat ćemo isti zrak, gazit ćemo istim tlom. Uživat ćemo u međusobnoj prisutnosti. Nećemo misliti na jučer i sutra, vrijeme će biti nevažno. Mi ćemo trajati u trenutku koji će vrijediti zauvijek. Blago koje nitko ne može oduzeti. Život u iščekivanju.

“Why should I apologize for the monster I’ve become? No one ever apologized for making me this way.”

Nerado ovo priznajem – sanjao sam te.

Budila si se uz krugove jarkih boja koji su odolijevali tvojim staklenim očima. Bosim nogama gazila si prašnjavim pločicama, a kosu si vezala kako običavaš. Još uvijek pamtim toplinu tvojih jagodica i strukturu tvoga tijela zavučenog pod pokrivačem. Ustali smo kako bismo osjetili život. Zrak je bio svjež, a otvorena vrata su nas prizivala. Pošli smo do rijeke. Tekla je brzo, poput vremena. Osjetio sam da si sjela pokraj mene okrećući se od sunca. Objema nam je bilo jasno što čekamo, bez riječi. Prolazili su sati i sati. Uživao sam u melodiji najdražeg zvuka. Mirisao je osjećaj slobode, ali sam ga htio i vidjeti. Vrijedilo je čekati. Rijekom su plovile moje iluzije dok se sunce spuštalo umorno od cjelodnevnog sijanja. Padao je mrak. Nebo se mijenjalo poput vode u koju uranjamo kist nakon odabira drugačijih boja. Preslikalo je svoju narančastu ljepotu na vodenu površinu i igralo se različitim nijansama. Započelo je sjenčati i stvarati pravo umjetničko djelo. Tvoje oči rastvorile su se poput cvijeta uz prvi dodir sunca, a sve od ljepote. Postepeno je i sunce odlazilo na počinak, ali se ostatak svijeta budio. Zasvirala je prava simfonija prirode. Svijetle točkice odudarale su od crne površine, a ostale su boje poprimile tamniju nijansu. Pustio sam da se vječnost spusti na moje dlanove. Čulo se mahanje krila noćnih ptica koje se gubilo u daljini, a lagano šuštanje stabala i rijeke upotpunjavalo je tišinu. Tada sam svim osjetilima svjedočio slobodi. Nepomično sam ležao na mekom tlu, a ležala si i ti. Pokušavao sam obuhvatiti svemir zureći u zvijezde. Osjetio sam svaki njihov pad na svojoj koži, udisao sam svaki njihov titraj poput zraka. Upijao sam cijelim tijelom. Prolazili su sati, a simfonija se nastavljala. U trenutku sam osjetio pogled i znao sam da je tvoj. Pogledao sam te u oči. Naši svemiri ispremiješali su se u jedan. Ustali smo, bez riječi. Laganim koracima krenuli smo natrag pazivši da ne poremetimo ujednačen ritam prirode.
Ulice kojima hodamo spavaju. Uhvatili smo isti hod. Iza nas se još čuje potisnut zvuk šumova rijeke, a lagan vjetar u hodu raznosi guste pramenove tvoje kose.

Mirno je. Pusto, tiho, savršeno. U vedroj noći ocrtavaju se samo zvijezde i pokoji oblaci. Na prozorima se vide sjene mjesečine, a daljina ne postoji. Čuju se samo koraci...