Vidio sam čuđenje u obliku tvojih usana. Tvoje tijelo zadrhtalo je s prvim povjetarcem, a oči se zamutile u nijansu olujne noći.
Zidovi su se postupno približavali, postajalo je tijesno. S utjeranim nemirom u kosti, tako smo se i osjećali - okovani vlastitom, težinom podstavljenom kožom. Mirisalo je na sipanje kiše o trule jabuke, a ni mjesec nije nagovještao spas. Već je odavno pala noć, no tvoje misli još uvijek lutaju. Traže kartu za sreću u jednom smjeru, ali ona se nepovratno izgubila.
Uskoro ćeš ostati bez dijela sebe, bez onog za što je vrijedno živjeti. Neprestano vrtiš film u svojoj glavi, pjevaš svoju najdražu pjesmu u nadi da će sve ovo proći. Nadaš se da istina nije ovoliko okrutna. Nadaš se još jednom lucidnom snu. Nadaš se... Ono ti ulijeva posljednje zrake razuma i mirnoće, posljednju mogućnost. Međutim, spremaš se na najgore iako si svjestan da ti cijeli život neće biti dovoljan da se spremiš. Odjednom osjetiš udarac težine cijeloga tuđeg svijeta dok se tvoj ruši. Gubi se slika u tvojoj glavi, suze su presušile. Presušile su i riječi koje su nekada imale vječan izvor. Više ne želiš vidjeti zemlju u drugim zvijezdama, ne želiš se osjećati živim. Ništa osim ubijanja vremena. Dalje slika ostaje ista. Samo krhke grane gube lišće, a graktanje ptica postaje dublje i oštrije. Bore na tvom licu postaju izražajnije od umora, a nitko ne razumije da boli. Tuga se osjeća na tvojim prstima i ostavlja tragove u tvojim koracima.
Iz krutog očaja još se jednom probije prodoran smijeh, ali i on polako gasne. Atomi sreće, smijeha i života gube se u ispražnjenom prostoru. Dolazi zima. Blijede polja, njive, snovi i tuđi pogledi. Umoran sjediš u mračnom kutu sobe prekriženih ruku. Ne osjećaš hladnoću, samo prazninu koju nikada nećeš moći nadomjestiti...

Godinama joj kupuješ najdraže cvijeće. Pažljivo slažeš njezin dio kreveta, uvijek se vraćaš njezinim najdražim filmovima.
Otkrio si i pjesmu koju bi ona sigurno voljela. Šteta što je nikada neće čuti.