Vječnost..
Njezin je dom ostao prazan.
Ali još uvijek mogu osjetiti miris kada uđem u njezinu kuću, sobu...
Ona je još uvijek prisutna u svakom kutu svake sobe.
Nikada nisam mislila da će ona biti prva koju ću ispratiti zauvijek. Zapravo, nisam nikada niti o tome razmišljala, ali jednostavno; nisam mislila da će to biti ona.
Uvijek sam govorila, kako bih najradije htjela da ja budem prva, pa da se poštedim svih tih patnja. Sebično od mene, ali jednostavno .. moja hipersenzibilnost graniči skoro sa ludilom nekakve patnje. Ja sam osoba koja kad pati – samo što ne umre od patnje i boli.
Do sad sam imala malo volje za svime, a sada nemam niti to malo volje.
Kod koga ću ja odlaziti kad se budem vraćala iz Ri? Tko će mi raditi najbolje kolače. Tko će mi na pitanje: ''dali me voliš?'' odgovoriti: ''baš si budala, pa znaš da te volim''. Često sam ju to kao mala pitala. Uvijek sam se osjećala nevoljeno, uvijek bi išla od osobe to osobe i pitala: ''voliš li me?'' .. Moja je baka uvijek vikala na mene kad bi je to pitala, zatim bi se počela smijati. Voljela me neopisivo. A koliko sam ja tek nju voljela, koliko ju sada volim i koliko ću je samo voljeti... puno, neopisivo.
Još sam uvijek u šoku, ne mogu i ne želim prihvatiti činjenice. Sa svime bih se mogla pomiriti, ali sa odlaskom ljudi koje volim – nikako i nikada.
Pitam se ova zadnja dva dana; koji je smisao života ako svatko tko se rodi mora umrijeti. To nikako nije uredu. Mora postojati nešto nakon ovog razdoblja koji se zove: život.
I nadam se da postoji, vjerujem da ... postoji svjetlost u kojoj se budimo kada na ovome svijetu zatvorimo oči. Mora postojati, inače kako bismo se svi ponovo sreli: a moramo se sresti.
Ne mogu opisati riječima ono što trenutno osjećam. Jer, niti ne znam što osjećam.
Jaku bol, u prsima..svugdje.
Kako je samo hladna bila kada sam ju poljubila....a izgledala je kao da spava; nasmijano. Tako je lijepa...toliko uspomena. Predivnih uspomena koje mi nitko ne može oduzeti. Ali sama pomisao da više neću imati kome zatrubiti kad autom budem pored njezine kuće prolazila, da je više neću moći poljubiti, zvati je da je pitam kako je, što gleda na televiziji, hoće li doći kod nas i želi li da dođem po nju ... pomisao da joj više neću moći reči da je volim, odnosno: pomisao da na moje pitanje voliš li me, neću nikada dobiti odgovor ... ali odgovor već znam: ali ja želim čuti.. želim je slušati zauvijek..
Znam da nije daleko, blizu je. Osjećam je, upravo sada.. smije se i sretna je. Osjećam to. Njezin je duh pristuan i bit će pristuan kroz sve dane moga života...samo njezinog lika neće biti.
Volim te bako moja najdraža... nađi si vječni mir i vječnu sreću. Vidimo se uskoro ...
17.11.2011. <3
*Jesen - Gustafi*
Jesen, aj žuto lišće na česti spi
Ma nis žalostan za to nego ča te više ni
Jesen, aj tepli daž u oči mi daždi
Ma ne plačen za to nego ča te više ni
Spi, spi, pretelju moj
Aš jos je škuro, dana ni
Aš još ni vrime zate ni
Samo spi
Funerali su pasali, nisu mrtvi se tornali
Čekaj, leži, samo spi, dojti ćemo anke mi
|
