Kad umrem sačuvajte dvije riječi za mene. Volio sam.

< prosinac, 2008  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (3)
Kolovoz 2008 (2)
Lipanj 2008 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

ja sam odrastao,
uz ratne filmove u boji,
uz česte tučnjave u školi,
uz narodne pjesme pune boli,
Ja Sam Stvarno Sretno Dijete.
<3
Image and video hosting by TinyPic
duka says:
karla..cilu svoju mladost provodimo isprid kompa..
zastoo??
karla says:
jer pizdiš da će ti se mozak smrznut vani.

who be me.?

meni na msn statusu piše molimlijepo da svi odjebete. hvala.
odajem potpuno krivi dojam o sebi na prvi pogled,smišljam nove,revolucionarne
načine za počinjenje samoubojstva i smišljam koje će mi biti posljednje riječi
kad umrem jer ne želim kao Pancho Villa završiti na-dont let them know i died like this.
tell them i said something. Odlučila sam se na -odjebite.hvala.-jer nema boljeg
načina da se u dvije riječi dočara dugogodišnji pakao, a da to zvuči toliko
prežeto surovom inteligencijom i bolnom iskrenošću.
Emotivna sam,plačem i smijem se,rikavam,umirem,crkavam,kidam se od smijeha.
Euforična sam i stalno nešto kompliciram,za mene nema sredine,
ja ili pucam od euforije i sreće,ili crkavam od tuge. kazem da me se opiše
u jednoj rečenici , a oni će- karla je jedno jako pametno dijete.
karla je zapravo sklona ljenčarenju i spavanju,i kompliciranju svega,pa
nema baš vremena učiti i to sve. ali nema veze.
trebaš me upoznati. ja stvarno jesam jedno jako pametno dijete,
i jebe mi se za svijet oko sebe, ja cu razmišljat oću kupit čokoladus lješnjakom
ili sa keksom dok se dotični dućan urušava.
sada odjebite,hvala.



Image and video hosting by TinyPic


ovo je moja, samo moja pjesma <3
Prljavo kazalište
Zaustavite zemlju

Je'n, dva, tri...
jedni viču hej, k'o komunist,
drugi viču ana-ana-rhist,
jedni viču hej, čitaj Borbu,
drugi viču, čitaj Mladilju,
jedni viču hej, slušaj Brenu,
drugi viču hapsi Boru.
Ma koga da, slušam ja,
u ova šugava vremena.

Zaustavite zemlju silazim,
nije mi do ničeg, odlazim.
Zaustavite zemlju silazim,
nije mi do ničeg, odlazim,
ja baš odlazim.

Ali ljudi mir, tko smo mi,
da bi vam ovo pričali,
ali jedno znam, kroz sve nas,
ista krv sad prolazi.






Njega zapravo i nije briga.

-
karla: di smo mi otišli. što smo mi napravili. a tek prije godinu dana kako je bilo lipo. što se dogodi. kako se ovako mogu sažalijevat, usavršila sam to
ma ubija me to
duka:karla,umukni na sekund.
moram da se bacim na razmisljanje ponovo.
ne mogu pricat vise.
moram ici.
ne mogu.
karla:šta ne možeš?
duka:pisat.
karla:zašto?
duka:nuzno potrebno sada.
ne znan.
karla:o čemu ćeš razmišljat?
duka: da zapitam samu sebe sada?
o svemu kazen ti.
svemu.
karla:luda si.
duka:i o tome
dal da stanem na kraj toj svoj ludosti
koju vec godinama nosim



-
karla:
a možda sam ja samo pametnija od tebe pa ja ne moram toliko razmišljat.

:D









:DDD


* * *
utorak, 23.12.2008., 21:51

Naše doba to je od nas tražilo-biti svoj bar jednom je vrijedilo...

Pišem post tek tako da nekom ne padne na pamet da sam još jedan od onih debila koji ne pišu postove zadnjih mjesec dana škole jer kao nemaju vremena,jer kao uče. Da,na dan kad se to dogodi smak svijeta.

Prljavci su u Zadru za točno pet dana i sa tom mišlju zaboravljam na ostatak svijeta,ali onako ozbiljno.
I po 20 puta dnevno,i svim ključnim trenutcima kad se treba radit nešto pametno. Spustim rolete,maknem mobitel,mp4,isključim televiziju,dvd,radio,i spremim sve cd-e ispod kreveta- otvorim knjigu i ništa me ne može spriječiti u mom naumu. Vidim nešto se sjaji iza sumraka na polici. Ono karta od Prljavog kazališta za tjedan dana.
Uzimam kartu i čitam je toliko puta da je sada znam napamet,baš sva upozorenja i sponzore.. Jeli to bolesno ili nije,procjenite sami.
Kroz ove kišne dane i sate provedene pred televizorom gledajući neki isfurani horor, počela sam uviđati sve te promjene i način na koji se nosim s njima.
Nazirem ostatke onog prošlog života.
Duku kad mi kaže da još čeka prvi dan škole. (Ova cijela iluzija,nikako da se iz nje probudimo.)
Nikolin mejl u kojem me pita zašto su grad ukrasili onim svjetlećim vragovima kad je tek jučer završilo ljeto. ( I pjevušim si onaj depresivni pjesmuljak - Kada rekao si zbogom,sve je umrlo za tobom,lala. Kad se počnem pronalazit u Žakovim pjesmama,znamo da nije dobro.)
Katin topao glas preko telefona kad mi priča o Big Brotheru, a ja zamišljeno buljim u noć.(Toga više i nema,sada smo petkom vani,kakav Big Brother.)
Nije kao da mi to nedostaje u velikoj mjeri ili,kao da to želim natrag. Nije. Samo se malo prisjećam. Uglavnom ljudi oko mene preeviše pričaju o budućnosti,dok ja još nisam načistac ni sa prošlošću.
Koja srednja,kolko bodova,kakvi su profesori,može li se tamo markirati,tko će s tobom u razred,s kolko ćeš proć,kolko ti je matematika,jeli nam predaje isti profesor iz zemljopisa,što si ti neki štreber,a tamo ti je teška biologija,moraš ići sa dva busa,tamo ti sa napušavaju,nama je predobro u frizerskoj,neeeemoj tamo,previše učenja,ma ništa ti se tamo ne radi,moj frend ima 67 jedinica i prošao je s 4,Zagreb (???!!!),blablablablablablablablablablaBLA. Pa s kim ćeš živjet?! *zgroženi pogled.* Propucaj se,mali,mizerni,prosječni,nikad-neću-pročitat-ništa-osim-lektire-a-i-ako-to-pročitam čovječe. Još jedan razlog da se maknem odavde,sada. Mislim,SADA.

(opet ispad na blogu blabla )

Ali. Još 5 dana.


* * *
ponedjeljak, 01.12.2008., 11:11

You are remembered for the rules you break.

Ako je istina ^^,onda ne samo da očekujem da budem zapamćena,već očekujem i da mi se digne spomenik.
Prokleti ponos,prokletiprokleti,ne vodi me nigdje. Samo u inat. Ma nemoj! Tu rečenicu mi treba napisat na čelo,
da me klepnu svaki put kad mi pobjegne s usana. ( I might just do that.)
Žao mi je što sam nedokazana i tvrdoglava,žao mi je što baš uvijek derem po svome,žao mi je što nisam idealna osoba za bilo kakvo vezanje i žao mi je što ne zaslužujem i redovno povrijedim ljudi do kojih mi je stalo...Žao Mi Je.
Stvarno je. Ali ne vidim načina da to promjenim. I znam,kad se igram sa ljudskim osjećajima i na kraju ih samo veliku većinu nesvjesno povrijedim,doći će netko,o doći će,od kojega će mi se vrtjeti u glavi i koji će me toliko povrijediti
da ćemo na najgori mogući način biti kvit. Žao mi je što sam ponekad kreten. I što radim stvari prije nego što promislim. Ali to sam ja. Za biti moj prijatelj,treba to prihvatiti. I onda se čudim kad se dobri ljudi lijepe na mene...
na lijepe riječi. Ne zaslužujem ih,nikoga od njih.
Rekao si da sam se promjenila. Da sam se smirila,na neki čudan,stvarno čudan način. Odgovaram da nije istina,
da je to samo maska,da su valovi emocija u meni nepromjenjeni,dok je način na koji ih ispoljavam promjenjen.
-Ne mogu cili život biti dežurni kreten koji će raditi sranja,zaribati sve potencijalne uspjehe i talente,a onda se praviti da me nije briga.
-da, ne možeš. ne znači da nećeš.
-daj.
-čudno je. uvijek si bila onaj divlji dio mene. zato te volim.

Ostajem bez riječi. Divlji dio njega. da,lecnuo se i promjenio riječ divlja na bez mira,buntovna,nesmirena,nemirna,
ne znam što ne. Ali to je mislio,da sam divlji dio njega.
-prokletstvo,andrija.
-dobro je,ajde.
-nije.

I nije. Ma nemoj! bang
Život mi se vrti u jedan veliki besmisleni krug. Iznova,i iznova,i iznova,i iznova.
Da,volim,samo ne dovoljno.


* * *
nedjelja, 02.11.2008., 15:44

It is because I care.

Tko uopće ima volje zaljubljivati se? Tko uopće ima volje osjećati prema nekome strašnu tjelesnu
privlačnost kada te to svaki puta iznova toliko emocionalno iscrpi? Pa,debili,tko drugi.

Prva dana su najljepša.
Prva dva dana kada skakućeš,ne prestaješ se bezveze smijati,kada je sve na što se tvoji misli svode su njegove ruke,njegov glas,...(njegov guz.) Pa,samo da kažem,ne isplati se.Na kraju se pitaš što se događa, i gubiš se i njegovom glasu,gubiš se u svakom njegovom pogledu.I na kraju,nakon što uvjeravaš i sebe i sve oko tebe da je to bezazleno,samo fizička stvar,se nađeš kako te boli.
Today I caught myself smiling for no reason... then I realized I was thinking about you.
Blabla,jeli to tako?

Postoje oni dani kada je sve divno,sve nekako šareno,zabavno i mirišljavo,i onda gledaš u sunce i moliš Nebo da se toga dana zaljubiš i dođeš do toga vrhunca savršenstva.

Postoje dani kada misliš da ne može gore,kada si rastrgan između obitelji,škole,prijatelja i vlastitog i neprestalnog emocionalnog nemira,pa se zaljubiš. Onda gledaš u oblak i ljutito pitaš Nebo-o ne,zašto danas,ZAŠTO danas,od svih loših dana?

Pa,drago Nebo,danas te pitam zašto sada? To ti želiš da ja doživim živčani,padnem razred i pobjegnem od kuće? Može. Samo nemoj,molim te,da moram opet gledati svaki put kad on gleda nekog drugog,da se moram bojati zaspati da ga ne sanjam,da se ustajem samo da ga vidim i da živim samo da bi ga gledala. Ne samo to,molim te.
When you feel cold and warm at the same time,
when you read over the same line for the tenth time,
when your heart and thoughts somehow appear to rhyme,
and when a simple name conquers your whole mind,
then you are in deep trouble my friend... you are in what they call, love.

Samo to ne.

Osim toga, moj život vrti se oko izlaženja u malo,osvjetljeno,sivo,srcu mi već priraslo dvorište,oko pjesama koje iznova preslušavam i nikako da mi dosade,oko pisanja priča bez prestanka,dok tražim neku temu koja će me potaknuti da napišem The Story i dostignem taj svoj trenutni spisateljski vrhunac. Ali nema ga ni na vidiku,svaki put kad nešto napišem,unatoč tome što će svi vikati da je divno, ja znam da nešto fali i da opet nije to to što mogu dati. Nadam se da će The Story uskoro osvanuti na Wordu. A kako sam već spomenula,kad se moliš da dođe,neće doći,ali kad budem imala dan i kažem da me bole prsti i da mi se ne da pisati(ili čak dan kad mi rikne kompjutor),onda će doći do inspiracije koja frca na sve strane i poziva me da je preoblikujem u nešto. Tako jednostavno život funkcionira,na kraju zaključujem,makar sam još premlada da shvatim kako život funkcionira.
I naposljetku,da napišem samo ono oko čega se ovo sve i radi.

Želim ići u Zagreb u srednju, u umjetničku.

Molim vas,neka mi netko kaže da je Zagreb predaleko od Zadra,da sam premlada,da su to uzaludni snovi,da će strah biti prevelik,da će teret biti pretežak,da neću moći sama,da će me pokupiti auto,da mi se neće sviđati hrana u domu,neka mi netko samo kaže da sam prebalava i vezana za roditelje i prijatelje da bi otišla,jer ako me netko ne uvjeri u to - mogla bi se čak i odvažiti i krenuti sama u veliki,veliki svijet (tj. u veliki veliki Zagreb) Samo neka me netko uvjeri prije nego što odem i počnem nakon tjedan dana plakati na telefonu da želim natrag mome Zadru,mojim najdražim prijateljima i mojoj najdražoj rivi. Mome moru i mojoj Dalmaciji.Jer,moje nade otišle su već previsoko i uvjerila sam se da ja to mogu,da mi treba izazov,cilj,nešto da me trgne iz togmonotonog preživljavanja na račun drugih i tog života pod staklenim zvonom.
Samo neka me netko razuvjeri. Jer bi možda,možda,na neki čudan i bolestan,poogrešan način,mogla i donijeti odluku,da ću ja,tada 15-ogodišnjakinja iz grada Zadra,stvarno i najstvarnije otići od doma i svega poznatoga u veliki okrutni svijet. I u veliki sivi Zagreb. Koji nema more. Ni orgulje. Ni pozdrav suncu. Ni Katu. Ni moju sobu. Ni zadarski zrak,koji čak i u najljućoj zimi,miriše na ljeto. I na smijeh.
I na neko davno,sada već izgubljeno djetinjstvo.


* * *
subota, 18.10.2008., 17:10

Memory is a way of holding into the things you love, the things you are, the things you never want to lose. But you can't live on memories. Right?

Ponestaje mi tema za post,općenito pisanje,razmišljanje i pričanje.

Ocjene su onakve kakve i trebaju biti s obzirom na vrijeme provedeno uz knjigu,ne mogu se prisiliti na učenje i to mi je sasvim lijepo odgovaralo sve do danas popodne kad mi je netko rekao -dobro je karla,vrata tehničke škole uvijek će ti biti otvorena-,pa sam sjela 43 minute i naučila kemiju. Tako da sada znam da se sumpor sadrže dlake,nokti,kosa,kopita i rogovi.To je ustvari bitan podatak. Ne nužno i zanimljiv. Zaklinjala sam se da ove godine neću učiti ništa nezanimljivo niti išta što mislim da mi neće trebati u životu(+ i naučila sam topografsko
mjerenje ako se izgubim u šumi i naučila da se kiselina ulijeva u vodu,a ne obrnuto da se nebi opekli.),ali nažalost sad sam prekršila svoje obećanje shvativši da je glupost. Sljedeća teorija je bila da ne trebam učiti ništa osim hrvatskoga jer ionako znam da je to jedino za što sam talentirana, da ću napisat bestseler i da mi neće trebat matematika i te stvari,ali onda sam shvatila da je i to glupost jer danas moraš završiti faks,a na faksu,čak i onom koji je usmjeren na hrvatski jezik,ima matematike.Pa sam odlučila učiti jer ću ionako za par godina zaboraviti sve to (osim topografskog mjerenja i kiselina u vodu,a ne vodu u kiselinu),i da se ne isplati padati godine.

Moje psihičko stanje kao i uvijek ovisi o sitnicama,sad pucam od ponosa jer sam to naučila,pojela čokoladu i idem navečer van,a jutros sam se pitala hoću se bacit sa crkve ili sa škole jer je sutra lektira,a ja je nisam ni digla. Ljude počinje živcirati ti moji odlasci iz krajnosti u krajnost,a i ja se polako pitam koliko sam stabilna i koliko bi mi ustvari sati kod psihologa trebalo da bi on mogao reći da sam normalno 14-ogodišnje dijete,ako takvo uopće postoji.

Nemam život.







Objavljena mi je priča na T-portalu (http://www.tportal.hr/fset.html,teen,pa čitatelji autori,pa heroj ulice,da,to je to.)
Prročitajte ako imate volje. ali nije da se išta što kažete može mjeriti s Dadinim cjenjenim i ponajprije iskrenim mišljenjem :) :x

ja se odjavljujem,budite pozdravljeni.




* * *
nedjelja, 28.09.2008., 17:10

Sjećam se,sjećam se,i opet bude sve u redu... Vratim se u realnost i sve se opet sruši.

Pitam se koliko će mi trebati da se izrežem i opet postanem glupo razmaženo
derište koje puca na gluposti. Koje se na svaki problem sklupča u kutu i plače.
Image Hosted by ImageShack.us

Sjećam se...
...koliko je bio savršen taj osjećaj sigurnosti svaki dan.
...kako sam vjerovala da imam prave prijatelje.
...kako smo se ja i frendica napile iza vrtića s rakijom i prebolile baš svaki problem.
...kako je bio lijep osjećaj dosade, kad se bacaš po cesti i vrištiš da bi radije
UMRLA nego ovako više živjela.
...kako smo planirali zaključati se u wc u Mercatora preko noći,umalo da to nismo
i napravili.
...onog blic trena kad me stotinka dijelila od toga da se bacim pod auto od dosade.
Sam Bog zna što me povuklo natrag.
...kako smo ja i frendica jedan blagdan proveli ispred Mercatora pizdeći i pokušavajući
na baš svaki način dobiti pizzu. (nevjerojatno je koliko je ona nedostupna praznicima
u 11 satu navečer.)
...kad smo se oblačili u New Yorkera i kad je Alby razbio naočale i onda smo pobjegli.:)
...kako smo se svaki dan barem pet puta gušili od smijeha.
...kako smo imali subotnju špicu u isto vrijeme na istom mjestu.
...kako nam je bilo tajno pravilo da se prije svakog ispita uči ravnih 7minuta.
...kako je bilo lijepo crkavati od dosade s njima.
...kako sam mislila da nisam sretna i uvijek mi je nešto falilo,a zapravo nisam imala
pojma koliko mi je lijepo.

Vraćam se u realnost i shvaćam...
...da ovdje ne pripadam.
...da je praznina prevelika.
...da mi treba izlaz.
...da imam osjećaj da sam izgubila prijatelje.
...da je tlo po kojem hodam nestabilno.
...da sam zatvorena prema svemu novom.
...da će me takav stav pregaziti.
...da previše plačem.
...da se gubim u svemu.
...da živim na uspomenama.
...da želim vratiti vrijeme.
...da želim još jedan naš dosadan dan.
...da propuštam mladost.
...da se sve ruši,a ja to ne mogu zaustaviti.
...da ovo zvuči glupo i balavo i da vam ne mogu dočarati kako ustvari gubim sebe.

Sjećam se,sjećam se,i opet bude sve u redu... Vratim se u realnost i sve se opet sruši.

(kategorija:seks aka jebanje same sebe u zdrav mozak.)


* * *
subota, 13.09.2008., 14:03

If it were supposed to feel good they wouldn't call it a crush.

Počela je škola,ne da mi(vam) se,profesori su koma,ekipa je zakon,blabla, priču znate napamet.
:)

Iako sam osmi,dobila sam novi razred. Hrpa degenerika na okupu.U ime Muhamedovo, ne bi bilo
u redu da sve bude u redu, pa da se ja uklopim bez velikih trauma,ali ja sam se zaljubila.
Ne zapravo zaljubila, ne volim ja njega, kao njegovu dušu i to, nego je on meni stvarno
jako jebozovan. Gospodin Iskravi. Iskravi... je dobio nadimak po Katinoj izjavi.
Nije on lijep nimalo, on samo lijepo hoda,lijepo piše dvicu i ima iskru u očima.
Ma meni je cijeli iskrav. Zbog iskravog ne mogu doći sebi,i ne fermam previše ostale
ljude.
Ali mislim da ćemo postati prava mala ekipa. Jer ljudima,posebno dečkima, sam oduševljena.
Danas su se nakon škole dvojica potukli, utvrdili smo da dvije ženske koje sam smatrala super
curama slušaju cajke,ja sam se kurčila sa svojim Kurtom na majici vrišteći ljutito
kako mogu Daru Bubamaru uspoređivat s njim, i tako da zaključujem da nam je zabavno.
Ma jedva čekam da se dovoljno zbližimo,uklopimo,opustimo i to, pa da krene prava zabava.
Ili bar da me prestanu gledat k'o da sam luda kad kažem nešto perverzno.

Iskravi je super. Baš je ono, super.
Mogla bi ga danima i danima i danima gledati kako odsutno bulji u prozor i onda
odjednom provali nešto urnebesno, pa cijeli razred pukne od smijeha.
I kako leži cijeli ispružen na klupu i koji put uhvati moj pogled,pa ga ja posramljeno
skrenem. Sa Iskravim u razredu meni je jako vruće, i sa Iskravim u razredu ne mogu
se usredotočiti na nastavu,niti na bilo što,mislim bilo što,drugo. Hormoni mi frcaju na
sve strane.
Profesor(diktira):udobno se smjestila na...
Iskravi:na...?
Profesor:udobno se smjestila na naslonjač i...
Iskravi:jahala.
Razred na podu.

Znate ono kada glupe 12-ogodišnje curice i glupe malo starije curice
pišu glupe personal poruke na msn-u i pišu postove o ljubavi,i koriste
neke glupe citate na engleskom koje pogrešno napišu...? Pa,možda oni
to i osjećaju,te movie filinge i veliku zatreskanost, stvarno osjećaju,samo
su preglupe da to normalno napišu i objasne. Jel da?

Image and video hosting by TinyPic

Živim na uspomenama. To mi se ne sviđa.
A mislim da je Iskravi nešto probudio..




* * *
petak, 05.09.2008., 14:50

The walls we build around us to keep out the sadness also keep out the joy.

Zapis iz dnevnika,3.7.'08. (Nisam depresivna,samo se prisjećam,a i imam neku neobjašnjivu
potrebu da to podjelim s nekim.)

Sad bi trebala početi prepričavati kako se osjećam,a ne znam kako.
Umro je poznanik iz škole.
I zašto nebi ja,kao svako normalno dijete,bila malo utučena i tužna,izražila sućut prijateljima
i obitelji i nastavila dalje? Jer da,život ide dalje.
Nešto me jede iznutra i stišće me u grudima,i otežano dišem.
Toliko toga ostalo je nedorečeno,toliko priča nedovršeno je,toliko toga je ostavio za sobom.
sa nepunih 16.Ali to se događa. Grozne,užasne,užasne stvari se događaju.
Bože,daj nam hrabrosti da promjenimo ono što možemo promijeniti i da
se naučimo pomiriti s onim što ne možemo.
I,još bitnije,Bože, daj nam snagu da razlikujemo to dvoje. Ili tako nekako.
Jer ja zasigurno ne mogu. Jer ja se već drugi dan gušim u suzama i nastojim se pomiriti
sa stvarima takvima kakve jesu,a ne ide.
Karla,saberi se. Ne možeš kroz život tako osjetljiva.
Ne mogu se kontrolirati,suze samo naviru,misli lete,strah me ispunjava.
Sutra može biti netko od nas.što bi oni dali da se vrate?
Što bi dali da još jednom mogu udahnuti?
Reći svojima da ih vole,da se mogu još smijati i jesti sladoled i gledati u sunce?
Što se dogodi kad te otmu,istrgnu iz...iz...iz čega? Iz tvoje priče. Koju sam pišeš.
Iz svih tvojih nadanja,ciljeva,želja i snova. Oh,toliko si toga želio. Toliko te toga čekalo.
Toliko snova koji su ti samo procurili kroz prste.
Da,ti ćeš nastaviti živjeti i sve će biti u redu. Ali nikada se više nećeš usuditi sanjati.
Nikada više.

...
______________________________________________________________________________________________
Trebalo bi mi biti jasnije skoro dva mjeseca nakon toga,ali ništa mi nije jasnije.
Ti osjećaji i pitanja ostali su,samo zatomljeni. Nisam depresivna,ponavljam,nisam,ne.
Samo sam zbunjena. Moraš se pomiriti s tim da ima nešto više.
Znate ono,nešto više od skupih krpica,skupih automobila i pijančevanja subotama.
Jer to nastavljamo raditi, i meni je žao. Meni je žao što smo mi samo,mali,najsitniji ljudi
koji nisu svjesni svetosti koje nas Tamo Gore čeka. Što se nastavljamo povoditi sa
svojim glupim glupim glupim površnim glupim prokleto sebičnim stvarima,
i što ne znamo bolje. Oprosti nam jer ne znamo. I oprostite mi jer se stvarno nadam da ... ... ...

Ljeto je gotovo,još jedno u nizu. Pročitala sam OK! sa 19 stranica o početku škole,
kupila si sve potrebno,kupila si i nove Vansice,10 minuta razmišljala o obavezama
koje me čekaju ovu novu školsku godinu(zatim pojela čokoladu i zaboravila da svijet postoji,
a kamoli škola),čula se sa osobama s kojima ću provesti sljedeću školsku godinu...
A opet se osjećam veoma isprazno.
Valjda su svi početci takvi.


* * *
utorak, 26.08.2008., 20:41

you make it all better.

Što se događa kad staraca nema doma,kad je omiljena pjesma pojačana do maksimuma,sunce osvjetljava sobu, a vi ste na samom vrhuncu nekakvog delirija kojeg samo savršenstvo ovoga trenutka koji proživljavate može uzrokovati?

Ako ste normalna osoba,onda se naginjete na prozoru i širite ruku prema nebu očekivajući
nekakvo bogojavljenje.

A ako niste normalna osoba,onda pišete post na blogu kojeg niste
vidjeli najmanje 2 mjeseca.

Jeste li znali da glazba stvara poseban osjećaj koji čovječanstvo nikada nebi doživjelo
bez glazbe? (ha,ha,koja rečenica.)Da,posebni kromosomi-nešto. Uglavnom jako zanimljiva teorija,
a i nešto što ja tvrdim dok ljudi oko mene misle da još jednom nisam popila tablete.

Sretna sam ko neka sretna osoba. Sretna sam sama od sebe,budim se sretna i idem spavati sretna. Shvatila sam da ne volim ljeto zbog ispraznih razloga kao što je više slobodnog vremena,manje obaveza,blabla. Volim ljeto zbog malih stvari i velikih trenutaka. Volim ga jer se ujutro budim čitava znojna i polugola,i prvo što ugledam kad otvorim oči
(dobro,dasku,ali drugo što pogledam) je blještavo sunce kako obasjava onaj mali kutak prozora, i sve se čini tako sjajno,soba poprima veselije boje,sunce je savršeno blještavo,a zrak sav nekako slatkast i miriše na ...ljeto.
Ja stvarno volim jesen. Volim i proljeće. Ljeto obožavam. Zimu ne.Zima je hladna. I ljudi su hladni. Ali isto volimo ljude.


Jer ljeto 2008. bilo je ono ljeto,kad smo bili sretni,kad smo bili djeca,kad su bila neka ljepša vremena. Kad smo duge besane noći provodili ispod prozora sa gitarom i nekim odvratnim alkoholnim pićem koje smo posudili iz djedovog podruma. Kad smo se zaljubljeno gledali i brojali volime-nevoli latice na nekom smrdljivom cvijetu. Znali smo da je to zadnje ljeto da smo zajedno,i da će sutradan biti kraj. I znali smo da ćemo ovo ljeto prepričavati cijele godine,ali da ni u jednom sitnom djeliću sekunde nećemo moći uhvatiti ni najsitniji djelić od osjećaja koji su tada buktali u nama.
Plahte su mirisale na neki tamo mirišljavi deterdžent,pitao si me jeli mi bilo lijepo. Rekla sam ti da prekineš sa sranjima, i da imamo sreće što smo djelić prošloga ljeta i prošle ljubavi prenijeli na današnji dan. Naglo si se lecnuo.
Bilo mi je žao što sam to rekla,nisam to mislila. Privukla sam se tebi i zagrlila te,osjetila onu našu,mislila sam,davno izgubljenu bliskost. Upitno si me pogledao.
I sve je nestalo,sve se srušilo kao kula od karata,kao prosjek ocjena zaljubljene srednjoškolke.

Bila je zadnja noć,sparina u zraku,mrak u sobi.
Kimnula sam glavom.


I uistinu, bila je to najljepša noć ovoga ljeta.


* * *
ponedjeljak, 11.08.2008., 19:58

I can't help but feel I wanted more than this.

It's easy to let go when holding on hurts so bad.

A i mislim da je besmisleno da pišem općenito i u šiframa,
nikako se ne mogu naviknuti da tu mogu reći stvarno što hoću.
Bez da pazim na išta.

Ovako ide nekako.
Dok si dijete misliš da je svijet divan i krasan.
Da, znaš da su djeca u Africi gladna ili da ima zlih
ljudi, ali kada narasteš pomoći ćeš im u Africi,
a zli ljudi daleko su od tebe. Ti si tu, zaštićen od svega,
u tom jednom prekrasnom krugu prijatelja, obitelji i stalne
podrške.
Jednom mi je netko rekao kako me drže pod staklenim zvonom.
Tada nije imalo smisla. Sve one depresivne priče da te svijet rastrga
kada izađeš, kako je toliko teško i kako se moramo boriti za život
činile su se baš tako-samo priče povrijeđenih ljudi.
U tvom svijetu nema ozbiljnih problema, živiš jedan
dreamy life,prijatelje imaš i s njima ti je zabavno, sve materijalno
imaš,roditelji su ti predivni i puni podrške i imaš loše dane,
ali kad ih imaš ljudi koji te vole ti pomognu u roku odmah.
Ukratko-nikad nisi sam.

Onda se nešto dogodi-PAF-sve se okrenulo.
Shvatiš da ljudi tebi najbliži nisu tako sretni kako si mislio. Shvatiš
da je realnost, PRAVA realnost,daleko od onoga što si mislio.
Ja ne želim da moja mama bude tužna. I ne želim da moj tata puno radi.
Ja ne želim da mi budemo takva obitelj.
Ja znam da se oni vole više od ičega, i ta njihova ljubav
je uistinu nešto što je mene dosad vodilo. Ako ljubav takva danas
još postoji, onda je svijet prekrasno mjesto!
Dovoljno sam odrasla da shvaćam da ljubav ponekad nije dovoljna.
Probuditi se u 34. godini i shvatiti da živiš baš onakav život kakav
nikad nisi htio živjeti-i nije najljepša stvar. Ja joj želim da živi
život kakav je oduvijek htjela, život kojega neće otežati i uništiti
rat.
Bilo je to naglo buđenje,kao neko prosvjetljenje.
Samo me pogodilo. Ljudi imaju probleme. Velike, meni nepojmljive.
Nisu to ljudi kao ljudi,čovječanstvo, opći pojam.
To su ljudi oko mene, meni bliski ljudi.
To je bol s kojom se ne probudiš jednoga dana,
to je ona bol koju nosiš u sebi zauvijek. Znajući da te jedna
pogreška stajala života.

Slušala sam je,ona me gledala svojim suznim tamnim očima.
To jedno veliko dijete skriveno je u njoj, tada je došlo do izražaja.
Ta jedna tuga i umor u njenim očima. Tiho je pričala, svaka njena
riječ bola je u srce. Sve što je proživjela,sve što je izgurala,
i ostala je tako prekrasna osoba koja je u stanju dati cijelu sebe za
nekog drugog, i to za četvero drugih.
Sve noći pod ratnim sirenama,sva izgubljena prijateljstva, sve uskraćene
čari mladosti,sva zbunjenost i tuga,svi dani koji su otišli u nepovrat.

Moja mama je najbolja osoba na svijetu, najjača, najosjećajnija i najpožrtvovnija.
Toliko snage skriva se u jednoj tako naizgled krhkoj osobi.
Ako je ona moj vodič i osoba koja me vodi kroz život, onda kvragu,
otkuda mi pravo da budem tužna.
:)

Ja tako želim da i ona bude sretna.








* * *
nedjelja, 15.06.2008., 14:52

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.