It is because I care. - Kad umrem sačuvajte dvije riječi za mene. Volio sam. - Blog.hr

< listopad, 2008 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (3)
Kolovoz 2008 (2)
Lipanj 2008 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

ja sam odrastao,
uz ratne filmove u boji,
uz česte tučnjave u školi,
uz narodne pjesme pune boli,
Ja Sam Stvarno Sretno Dijete.
<3
Image and video hosting by TinyPic
duka says:
karla..cilu svoju mladost provodimo isprid kompa..
zastoo??
karla says:
jer pizdiš da će ti se mozak smrznut vani.

who be me.?

meni na msn statusu piše molimlijepo da svi odjebete. hvala.
odajem potpuno krivi dojam o sebi na prvi pogled,smišljam nove,revolucionarne
načine za počinjenje samoubojstva i smišljam koje će mi biti posljednje riječi
kad umrem jer ne želim kao Pancho Villa završiti na-dont let them know i died like this.
tell them i said something. Odlučila sam se na -odjebite.hvala.-jer nema boljeg
načina da se u dvije riječi dočara dugogodišnji pakao, a da to zvuči toliko
prežeto surovom inteligencijom i bolnom iskrenošću.
Emotivna sam,plačem i smijem se,rikavam,umirem,crkavam,kidam se od smijeha.
Euforična sam i stalno nešto kompliciram,za mene nema sredine,
ja ili pucam od euforije i sreće,ili crkavam od tuge. kazem da me se opiše
u jednoj rečenici , a oni će- karla je jedno jako pametno dijete.
karla je zapravo sklona ljenčarenju i spavanju,i kompliciranju svega,pa
nema baš vremena učiti i to sve. ali nema veze.
trebaš me upoznati. ja stvarno jesam jedno jako pametno dijete,
i jebe mi se za svijet oko sebe, ja cu razmišljat oću kupit čokoladus lješnjakom
ili sa keksom dok se dotični dućan urušava.
sada odjebite,hvala.



Image and video hosting by TinyPic


ovo je moja, samo moja pjesma <3
Prljavo kazalište
Zaustavite zemlju

Je'n, dva, tri...
jedni viču hej, k'o komunist,
drugi viču ana-ana-rhist,
jedni viču hej, čitaj Borbu,
drugi viču, čitaj Mladilju,
jedni viču hej, slušaj Brenu,
drugi viču hapsi Boru.
Ma koga da, slušam ja,
u ova šugava vremena.

Zaustavite zemlju silazim,
nije mi do ničeg, odlazim.
Zaustavite zemlju silazim,
nije mi do ničeg, odlazim,
ja baš odlazim.

Ali ljudi mir, tko smo mi,
da bi vam ovo pričali,
ali jedno znam, kroz sve nas,
ista krv sad prolazi.





It is because I care.

Tko uopće ima volje zaljubljivati se? Tko uopće ima volje osjećati prema nekome strašnu tjelesnu
privlačnost kada te to svaki puta iznova toliko emocionalno iscrpi? Pa,debili,tko drugi.

Prva dana su najljepša.
Prva dva dana kada skakućeš,ne prestaješ se bezveze smijati,kada je sve na što se tvoji misli svode su njegove ruke,njegov glas,...(njegov guz.) Pa,samo da kažem,ne isplati se.Na kraju se pitaš što se događa, i gubiš se i njegovom glasu,gubiš se u svakom njegovom pogledu.I na kraju,nakon što uvjeravaš i sebe i sve oko tebe da je to bezazleno,samo fizička stvar,se nađeš kako te boli.
Today I caught myself smiling for no reason... then I realized I was thinking about you.
Blabla,jeli to tako?

Postoje oni dani kada je sve divno,sve nekako šareno,zabavno i mirišljavo,i onda gledaš u sunce i moliš Nebo da se toga dana zaljubiš i dođeš do toga vrhunca savršenstva.

Postoje dani kada misliš da ne može gore,kada si rastrgan između obitelji,škole,prijatelja i vlastitog i neprestalnog emocionalnog nemira,pa se zaljubiš. Onda gledaš u oblak i ljutito pitaš Nebo-o ne,zašto danas,ZAŠTO danas,od svih loših dana?

Pa,drago Nebo,danas te pitam zašto sada? To ti želiš da ja doživim živčani,padnem razred i pobjegnem od kuće? Može. Samo nemoj,molim te,da moram opet gledati svaki put kad on gleda nekog drugog,da se moram bojati zaspati da ga ne sanjam,da se ustajem samo da ga vidim i da živim samo da bi ga gledala. Ne samo to,molim te.
When you feel cold and warm at the same time,
when you read over the same line for the tenth time,
when your heart and thoughts somehow appear to rhyme,
and when a simple name conquers your whole mind,
then you are in deep trouble my friend... you are in what they call, love.

Samo to ne.

Osim toga, moj život vrti se oko izlaženja u malo,osvjetljeno,sivo,srcu mi već priraslo dvorište,oko pjesama koje iznova preslušavam i nikako da mi dosade,oko pisanja priča bez prestanka,dok tražim neku temu koja će me potaknuti da napišem The Story i dostignem taj svoj trenutni spisateljski vrhunac. Ali nema ga ni na vidiku,svaki put kad nešto napišem,unatoč tome što će svi vikati da je divno, ja znam da nešto fali i da opet nije to to što mogu dati. Nadam se da će The Story uskoro osvanuti na Wordu. A kako sam već spomenula,kad se moliš da dođe,neće doći,ali kad budem imala dan i kažem da me bole prsti i da mi se ne da pisati(ili čak dan kad mi rikne kompjutor),onda će doći do inspiracije koja frca na sve strane i poziva me da je preoblikujem u nešto. Tako jednostavno život funkcionira,na kraju zaključujem,makar sam još premlada da shvatim kako život funkcionira.
I naposljetku,da napišem samo ono oko čega se ovo sve i radi.

Želim ići u Zagreb u srednju, u umjetničku.

Molim vas,neka mi netko kaže da je Zagreb predaleko od Zadra,da sam premlada,da su to uzaludni snovi,da će strah biti prevelik,da će teret biti pretežak,da neću moći sama,da će me pokupiti auto,da mi se neće sviđati hrana u domu,neka mi netko samo kaže da sam prebalava i vezana za roditelje i prijatelje da bi otišla,jer ako me netko ne uvjeri u to - mogla bi se čak i odvažiti i krenuti sama u veliki,veliki svijet (tj. u veliki veliki Zagreb) Samo neka me netko uvjeri prije nego što odem i počnem nakon tjedan dana plakati na telefonu da želim natrag mome Zadru,mojim najdražim prijateljima i mojoj najdražoj rivi. Mome moru i mojoj Dalmaciji.Jer,moje nade otišle su već previsoko i uvjerila sam se da ja to mogu,da mi treba izazov,cilj,nešto da me trgne iz togmonotonog preživljavanja na račun drugih i tog života pod staklenim zvonom.
Samo neka me netko razuvjeri. Jer bi možda,možda,na neki čudan i bolestan,poogrešan način,mogla i donijeti odluku,da ću ja,tada 15-ogodišnjakinja iz grada Zadra,stvarno i najstvarnije otići od doma i svega poznatoga u veliki okrutni svijet. I u veliki sivi Zagreb. Koji nema more. Ni orgulje. Ni pozdrav suncu. Ni Katu. Ni moju sobu. Ni zadarski zrak,koji čak i u najljućoj zimi,miriše na ljeto. I na smijeh.
I na neko davno,sada već izgubljeno djetinjstvo.


* * *
subota, 18.10.2008., 17:10

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.