The walls we build around us to keep out the sadness also keep out the joy. - Kad umrem sačuvajte dvije riječi za mene. Volio sam. - Blog.hr

< kolovoz, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (3)
Kolovoz 2008 (2)
Lipanj 2008 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

ja sam odrastao,
uz ratne filmove u boji,
uz česte tučnjave u školi,
uz narodne pjesme pune boli,
Ja Sam Stvarno Sretno Dijete.
<3
Image and video hosting by TinyPic
duka says:
karla..cilu svoju mladost provodimo isprid kompa..
zastoo??
karla says:
jer pizdiš da će ti se mozak smrznut vani.

who be me.?

meni na msn statusu piše molimlijepo da svi odjebete. hvala.
odajem potpuno krivi dojam o sebi na prvi pogled,smišljam nove,revolucionarne
načine za počinjenje samoubojstva i smišljam koje će mi biti posljednje riječi
kad umrem jer ne želim kao Pancho Villa završiti na-dont let them know i died like this.
tell them i said something. Odlučila sam se na -odjebite.hvala.-jer nema boljeg
načina da se u dvije riječi dočara dugogodišnji pakao, a da to zvuči toliko
prežeto surovom inteligencijom i bolnom iskrenošću.
Emotivna sam,plačem i smijem se,rikavam,umirem,crkavam,kidam se od smijeha.
Euforična sam i stalno nešto kompliciram,za mene nema sredine,
ja ili pucam od euforije i sreće,ili crkavam od tuge. kazem da me se opiše
u jednoj rečenici , a oni će- karla je jedno jako pametno dijete.
karla je zapravo sklona ljenčarenju i spavanju,i kompliciranju svega,pa
nema baš vremena učiti i to sve. ali nema veze.
trebaš me upoznati. ja stvarno jesam jedno jako pametno dijete,
i jebe mi se za svijet oko sebe, ja cu razmišljat oću kupit čokoladus lješnjakom
ili sa keksom dok se dotični dućan urušava.
sada odjebite,hvala.



Image and video hosting by TinyPic


ovo je moja, samo moja pjesma <3
Prljavo kazalište
Zaustavite zemlju

Je'n, dva, tri...
jedni viču hej, k'o komunist,
drugi viču ana-ana-rhist,
jedni viču hej, čitaj Borbu,
drugi viču, čitaj Mladilju,
jedni viču hej, slušaj Brenu,
drugi viču hapsi Boru.
Ma koga da, slušam ja,
u ova šugava vremena.

Zaustavite zemlju silazim,
nije mi do ničeg, odlazim.
Zaustavite zemlju silazim,
nije mi do ničeg, odlazim,
ja baš odlazim.

Ali ljudi mir, tko smo mi,
da bi vam ovo pričali,
ali jedno znam, kroz sve nas,
ista krv sad prolazi.





The walls we build around us to keep out the sadness also keep out the joy.

Zapis iz dnevnika,3.7.'08. (Nisam depresivna,samo se prisjećam,a i imam neku neobjašnjivu
potrebu da to podjelim s nekim.)

Sad bi trebala početi prepričavati kako se osjećam,a ne znam kako.
Umro je poznanik iz škole.
I zašto nebi ja,kao svako normalno dijete,bila malo utučena i tužna,izražila sućut prijateljima
i obitelji i nastavila dalje? Jer da,život ide dalje.
Nešto me jede iznutra i stišće me u grudima,i otežano dišem.
Toliko toga ostalo je nedorečeno,toliko priča nedovršeno je,toliko toga je ostavio za sobom.
sa nepunih 16.Ali to se događa. Grozne,užasne,užasne stvari se događaju.
Bože,daj nam hrabrosti da promjenimo ono što možemo promijeniti i da
se naučimo pomiriti s onim što ne možemo.
I,još bitnije,Bože, daj nam snagu da razlikujemo to dvoje. Ili tako nekako.
Jer ja zasigurno ne mogu. Jer ja se već drugi dan gušim u suzama i nastojim se pomiriti
sa stvarima takvima kakve jesu,a ne ide.
Karla,saberi se. Ne možeš kroz život tako osjetljiva.
Ne mogu se kontrolirati,suze samo naviru,misli lete,strah me ispunjava.
Sutra može biti netko od nas.što bi oni dali da se vrate?
Što bi dali da još jednom mogu udahnuti?
Reći svojima da ih vole,da se mogu još smijati i jesti sladoled i gledati u sunce?
Što se dogodi kad te otmu,istrgnu iz...iz...iz čega? Iz tvoje priče. Koju sam pišeš.
Iz svih tvojih nadanja,ciljeva,želja i snova. Oh,toliko si toga želio. Toliko te toga čekalo.
Toliko snova koji su ti samo procurili kroz prste.
Da,ti ćeš nastaviti živjeti i sve će biti u redu. Ali nikada se više nećeš usuditi sanjati.
Nikada više.

...
______________________________________________________________________________________________
Trebalo bi mi biti jasnije skoro dva mjeseca nakon toga,ali ništa mi nije jasnije.
Ti osjećaji i pitanja ostali su,samo zatomljeni. Nisam depresivna,ponavljam,nisam,ne.
Samo sam zbunjena. Moraš se pomiriti s tim da ima nešto više.
Znate ono,nešto više od skupih krpica,skupih automobila i pijančevanja subotama.
Jer to nastavljamo raditi, i meni je žao. Meni je žao što smo mi samo,mali,najsitniji ljudi
koji nisu svjesni svetosti koje nas Tamo Gore čeka. Što se nastavljamo povoditi sa
svojim glupim glupim glupim površnim glupim prokleto sebičnim stvarima,
i što ne znamo bolje. Oprosti nam jer ne znamo. I oprostite mi jer se stvarno nadam da ... ... ...

Ljeto je gotovo,još jedno u nizu. Pročitala sam OK! sa 19 stranica o početku škole,
kupila si sve potrebno,kupila si i nove Vansice,10 minuta razmišljala o obavezama
koje me čekaju ovu novu školsku godinu(zatim pojela čokoladu i zaboravila da svijet postoji,
a kamoli škola),čula se sa osobama s kojima ću provesti sljedeću školsku godinu...
A opet se osjećam veoma isprazno.
Valjda su svi početci takvi.


* * *
utorak, 26.08.2008., 20:41

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.