I can't help but feel I wanted more than this. - Kad umrem sačuvajte dvije riječi za mene. Volio sam. - Blog.hr

  lipanj, 2008 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (3)
Kolovoz 2008 (2)
Lipanj 2008 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

ja sam odrastao,
uz ratne filmove u boji,
uz česte tučnjave u školi,
uz narodne pjesme pune boli,
Ja Sam Stvarno Sretno Dijete.
<3
Image and video hosting by TinyPic
duka says:
karla..cilu svoju mladost provodimo isprid kompa..
zastoo??
karla says:
jer pizdiš da će ti se mozak smrznut vani.

who be me.?

meni na msn statusu piše molimlijepo da svi odjebete. hvala.
odajem potpuno krivi dojam o sebi na prvi pogled,smišljam nove,revolucionarne
načine za počinjenje samoubojstva i smišljam koje će mi biti posljednje riječi
kad umrem jer ne želim kao Pancho Villa završiti na-dont let them know i died like this.
tell them i said something. Odlučila sam se na -odjebite.hvala.-jer nema boljeg
načina da se u dvije riječi dočara dugogodišnji pakao, a da to zvuči toliko
prežeto surovom inteligencijom i bolnom iskrenošću.
Emotivna sam,plačem i smijem se,rikavam,umirem,crkavam,kidam se od smijeha.
Euforična sam i stalno nešto kompliciram,za mene nema sredine,
ja ili pucam od euforije i sreće,ili crkavam od tuge. kazem da me se opiše
u jednoj rečenici , a oni će- karla je jedno jako pametno dijete.
karla je zapravo sklona ljenčarenju i spavanju,i kompliciranju svega,pa
nema baš vremena učiti i to sve. ali nema veze.
trebaš me upoznati. ja stvarno jesam jedno jako pametno dijete,
i jebe mi se za svijet oko sebe, ja cu razmišljat oću kupit čokoladus lješnjakom
ili sa keksom dok se dotični dućan urušava.
sada odjebite,hvala.



Image and video hosting by TinyPic


ovo je moja, samo moja pjesma <3
Prljavo kazalište
Zaustavite zemlju

Je'n, dva, tri...
jedni viču hej, k'o komunist,
drugi viču ana-ana-rhist,
jedni viču hej, čitaj Borbu,
drugi viču, čitaj Mladilju,
jedni viču hej, slušaj Brenu,
drugi viču hapsi Boru.
Ma koga da, slušam ja,
u ova šugava vremena.

Zaustavite zemlju silazim,
nije mi do ničeg, odlazim.
Zaustavite zemlju silazim,
nije mi do ničeg, odlazim,
ja baš odlazim.

Ali ljudi mir, tko smo mi,
da bi vam ovo pričali,
ali jedno znam, kroz sve nas,
ista krv sad prolazi.





I can't help but feel I wanted more than this.

It's easy to let go when holding on hurts so bad.

A i mislim da je besmisleno da pišem općenito i u šiframa,
nikako se ne mogu naviknuti da tu mogu reći stvarno što hoću.
Bez da pazim na išta.

Ovako ide nekako.
Dok si dijete misliš da je svijet divan i krasan.
Da, znaš da su djeca u Africi gladna ili da ima zlih
ljudi, ali kada narasteš pomoći ćeš im u Africi,
a zli ljudi daleko su od tebe. Ti si tu, zaštićen od svega,
u tom jednom prekrasnom krugu prijatelja, obitelji i stalne
podrške.
Jednom mi je netko rekao kako me drže pod staklenim zvonom.
Tada nije imalo smisla. Sve one depresivne priče da te svijet rastrga
kada izađeš, kako je toliko teško i kako se moramo boriti za život
činile su se baš tako-samo priče povrijeđenih ljudi.
U tvom svijetu nema ozbiljnih problema, živiš jedan
dreamy life,prijatelje imaš i s njima ti je zabavno, sve materijalno
imaš,roditelji su ti predivni i puni podrške i imaš loše dane,
ali kad ih imaš ljudi koji te vole ti pomognu u roku odmah.
Ukratko-nikad nisi sam.

Onda se nešto dogodi-PAF-sve se okrenulo.
Shvatiš da ljudi tebi najbliži nisu tako sretni kako si mislio. Shvatiš
da je realnost, PRAVA realnost,daleko od onoga što si mislio.
Ja ne želim da moja mama bude tužna. I ne želim da moj tata puno radi.
Ja ne želim da mi budemo takva obitelj.
Ja znam da se oni vole više od ičega, i ta njihova ljubav
je uistinu nešto što je mene dosad vodilo. Ako ljubav takva danas
još postoji, onda je svijet prekrasno mjesto!
Dovoljno sam odrasla da shvaćam da ljubav ponekad nije dovoljna.
Probuditi se u 34. godini i shvatiti da živiš baš onakav život kakav
nikad nisi htio živjeti-i nije najljepša stvar. Ja joj želim da živi
život kakav je oduvijek htjela, život kojega neće otežati i uništiti
rat.
Bilo je to naglo buđenje,kao neko prosvjetljenje.
Samo me pogodilo. Ljudi imaju probleme. Velike, meni nepojmljive.
Nisu to ljudi kao ljudi,čovječanstvo, opći pojam.
To su ljudi oko mene, meni bliski ljudi.
To je bol s kojom se ne probudiš jednoga dana,
to je ona bol koju nosiš u sebi zauvijek. Znajući da te jedna
pogreška stajala života.

Slušala sam je,ona me gledala svojim suznim tamnim očima.
To jedno veliko dijete skriveno je u njoj, tada je došlo do izražaja.
Ta jedna tuga i umor u njenim očima. Tiho je pričala, svaka njena
riječ bola je u srce. Sve što je proživjela,sve što je izgurala,
i ostala je tako prekrasna osoba koja je u stanju dati cijelu sebe za
nekog drugog, i to za četvero drugih.
Sve noći pod ratnim sirenama,sva izgubljena prijateljstva, sve uskraćene
čari mladosti,sva zbunjenost i tuga,svi dani koji su otišli u nepovrat.

Moja mama je najbolja osoba na svijetu, najjača, najosjećajnija i najpožrtvovnija.
Toliko snage skriva se u jednoj tako naizgled krhkoj osobi.
Ako je ona moj vodič i osoba koja me vodi kroz život, onda kvragu,
otkuda mi pravo da budem tužna.
:)

Ja tako želim da i ona bude sretna.








* * *
nedjelja, 15.06.2008., 14:52

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.