vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 21.03.2022.

Dio

Stala je ispred njega držeći obje ruke u džepovima; hladan večernji vjetar već je bio prilično leden, ali niti jedno od njih nije ga osjećalo na obrazima što su bridjeli od uzbuđenja. Bili su udaljeni niti pola metra i netremice se gledali u oči, šuteći i slušajući snažne otkucaje svojih srdaca negdje u dubini njihovih uspravnih i tek naoko mirnih tijela.

Zahvalio joj je naglas što je došla, a ona ga je na to pogledala sa iznenađenjem, i odvratila kako to ne bi učinila da nije i sama htjela. Zatim je puno manje odlučnim glasom promrmljao nešto o tome da nema njen broj, i da nije znao kako bi došao do nje, i još ju je pitao je li sve sa njom i u sobi u domu bilo u redu. Nakon što mu je potvrdila, i rekla – uz blag osmijeh – da joj je prijao čaj kojega joj je spremio, i da je bio pravi melem za njen nadraženi trbuh, i on se nasmiješio. Vjetar je tada zapuhao snažnije, gotovo mu skinuvši nehajno prebačen šal preko kaputa, pa ga je ona uhvatila rukom i vratila mu ga oko vrata. Zaustavili su se tako, dodirujući se jedva, s njenom rukom negdje uz okovratnik njegova kaputa, gledajući se u oči. Spustila je ruku polako uz tijelo, a on je očima popratio taj pokret, i brzo ih vratio na njeno lice; gledao je čas usne a čas oči i nježno pratio blage crte njenih obraza što su se prelijevali pod slabim svjetlom obližnjih uličnih svjetiljki.

Zatim je ponovno, sada malo odlučnije - pogledao u njene oči, pa je onda upitao želi li da odu negdje unutra, na kavu. Kimnula je glavom, i već za tren hodali su jedno uz drugo prema nekoj običnoj uličnoj krčmi na uglu. Kada je otvorio vrata, ogledali su se i on je odmah shvatio da se radi o takvom mjestu na koje nije uputno pustiti je da uđe prva, pa je zato prvi ušao on, pridržavši joj rukom vrata. Žamor i gužva bili su gotovo nesnosni pored ulaza – toliki da ih zapravo nitko nije niti zamijetio kada su ušli. Nevelik prostor bio je pun dima i vrlo mračan, ispunjen ljudima što su negdje na putu kući zastali na nekom razgovoru, ili su u društvu istih kao i oni ispijali svoja pića neskriveno se opijajući nakon teškog radnog dana. Nije to bilo mjesto na kojemu bi pili samo muškarci: zamijetili su i mnogo radnica iz obližnje tvornice papira kako šutke i polako ispijaju pivo iz flaša kojih je bio pun stol, i bilo im je čudno što za tim stolom nije bilo niti jednog muškarca – kao da su se bojali prići tim ženama.

Već je gotovo bio spreman predložiti joj da se okrenu i potraže neko drugo mjesto, kada uoči da se u posljednjem, najužem separeu – pridižu dvojica ljudi oslobađajući ga. Bez pitanja pogledao ju je, pokazao glavom, uhvatio je pod ruku i lagano povukao u tom pravcu; u nekoliko koraka bili su pored stola što se upravo ispraznio, pa su se jedva u gužvi zavukli uz klupe oko stola skidajući istodobno sa sebe zimsku odjeću u vrućini prostora što ih je zapahnula.

Stol je bio uzak i malen, a separe ograđen drvenom pregradom zakrenutom prema zidu, tako da ih je iz većeg prostora malo tko mogao vidjeti, a i buka je bila daleko manja, te se gubila negdje visoko pod stropom, na galeriji – u dimu i gustim alkoholnim parama, među vikom i grubim smijehom, ili pokojim uzdahom i povikom.

21.03.2022. u 18:20 • 9 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.