Zadnji sam put svoj osvrt na Eurosong dala 2006. godine, u onim vremenima štikle i Afrike paprike. Nakon što sam se podsjetila na njega zaključila sam da se gotovo ništa nije promijenilo: puno cica i guzica, puno pjesmi koje su slične jedna drugoj kao jaje jajetu, puno engleskoga (kojega bih ja usput budi rečeno izbacila kao mogućnost tamo gdje on nije službeni jezik, jer ako pjevače i pjevačice ne možemo razlikovati po fizičkim obilježjima i prema tome ih smjestiti u određeni dio europskoga kontinenta, ne bi li to trebali moći barem po jeziku?). Tu je također standardno dobri Duško Ćurlić. U međuvremenu je Crna Gora postala samostalna država, ali ta nam činjenica baš i nije pomogla za odlazak u finale.

I što reći ?

Za moje uho – Estonija s mladim predstavnikom ugodna glasa i ne baš upečatljivom pjesmom, Bosna i Hercegovina i Maya Sar (to joj je umjetničko ime ili?), lijepe pjevačice iz Azerbajdžana i Španjolske, ukusno odjevene čime nisu odvraćale pozornost od prelijepih glasova i zvučnih pjesama.

Osim nekih koje nisam zapamtila, mogu izdvojiti i strašno bezličnu i dosadnu uvodnu pjesmu Velike Britanije koju je svojom pojavom pratio i pjevač (što i ne bi bilo znakovito da Britanci nemaju direktan ulazak u finale), ruske Babuške (predlažem da mi sljedeće godine pošaljemo ojkanje u izvedbi pjevača 90+ iz Dalmatinske Zagore), Tursku s onim katastrofalnim meketanjem i arlaukanjem (znam da Turaka ima po cijeloj Europi, ali ovo u finalu?), svemirce iz Irske (da mi je znat što o njima misli Johnny Logan ). I moram spomenuti Bugarku koja je ispala u polufinalu – majko mila, kakav kič od nastupa, kakav balkanski šund od pjesme – strašno, strašno, strašno.

ExJugo okruženje – znam da sam pristrana, ali … činjenica je da ovi koji su prošli imaju jaču dijasporu. Bosna i Hercegovina koju sam i prije spomenula je bila moj favorit. Ni Slovenka nije bila loša. Makedonija mi se u uhu popravila nakon drugog slušanja. Ali Srbija??? Ako je Nebo mjerilo za dosadu, ne vidim po čemu ta pjesma nema barem 5-6 jedinica dosade.

Što se tiče naše Nine, kad sam prvi put čula Nebo pomislila sam – nema teorije da se ovo europskom puku svidi. Zašto bi kad nije ni meni. Da, dosadna je pjesma, posebno ako ju se ne posluša više puta. Uz aranžman te Ninin glas i stas ipak je to bilo puno bolje, još možda da ona dva lika u Urban kreacijama nisu oblijetala oko nje … tko zna.

Ove godine biram švedsku Euforiju. Možda pogodim kao i 2009. s Norvežaninom Alexanderom Rybakom i 2010. s Njemicom Lenom. A možda i falim kao što sam već nebrojeno puno puta.

p.s. Dok uređujem tekst, počelo je i glasovanje, i sve je po starom - susjedi susjedima čak i kada je riječ o nevjerojatnim nelogičnostima koje nemaju veze s mozgom. No eto, ja nisam takva pa glasam za daleki sjever.