Zakon o oprostu u Hrvata![]() Sve to naravno ne bi moglo proći bez našeg Predsjednika. Naime, u spomenutom članku, osim što je spomenuo Antunovićkinu kompetenciju za svojevremeno vođenje vojske u okvirima ministrice obrane tepajući joj kako bi po toj analogiji mogla biti sposobna za sve i svašta (jasno, naši su političari toliko svestrani da nema onog područja gdje ne bi mogli zauzeti fotelju – u bilo kojem ministarstvu ili bilo kojem upravnom i nadzorom odboru bez obzira radilo se o brodogradnji, građevini, telekomunikacijama, medijima itd.), spomenuo je i Thompsona. Naš predsjednik, ako niste znali, smatra da Thompson u Sarajevu ne bi trebao održati koncert. Gospodin Dosljedni Predsjednik ima pravo, kao uostalom i svatko od nas, iznositi vlastito mišljenje o čemu god hoće. No prije nego mu iz usta izlete mudrosti, ne bi bilo loše da malo proanalizira vlastite postupke. Neki dan je u Jasenovcu pričao jednu priču izigravajući velikog antifašistu, prije 15-16 godina u Australiji govorio je nešto sasvim drugo. A sve to jer je tada narod tako želio čuti. Blago nama, on samo govori ono što želimo čuti. Ne branim nikakve misli i izričaje koji aludiraju na veličanje onoga što je u povijesti hrvatskoga naroda bilo loše, ne odobravam nikakve riječi (u pjesmama ili izvan njih) koje vrijeđaju ili ugrožavaju pripadnika nekog naroda, vjere, spola. Stoga, niti mi se sviđaju predsjednikovi govori iz Australije, niti odobravam spornu pjesmu (navodno) opjevanu od Thompsona u vrijeme Domovinskog rata. Jedino što mi je sporno u ta dva slučaju među kojima se ipak može povući paralela, jest primjena «zakona o oprostu». Thompson je radi te pjesme za koju se sumnja da ju je opjevao godinama okarakteriziran kao fašist i nikako mu se ne može oprostiti trenutak povijesti. S druge strane, naš Predsjednik je, isto tako navodno radi trenutka povijesti, izrekao niz gluposti koje su gotovo zaboravljene tako da i on sam, uvjeren da nije licemjeran, odlazi u Jasenovac i propovijeda o antifašizmu usput drugima držeći lekcije. Pokušavam si objasniti zašto je to tako. Zašto jedan čovjek može pjevati o svemu lijepome, ali se sve to uporno stavlja u drugi plan gurajući na vrh ono nešto što je možda izrečeno ili za što se ako je rečeno možda odavno pokajalo, dok drugi, što god rekao u sadašnjosti ili prošlosti uvijek bude oslobođen svake odgovornosti i posljedica. Nejasnoća mi je tim veća iz razloga što je prvi samo pjevač, a drugi ipak čelni čovjek jedne države. K tome, ovaj drugi, umjesto da se bavi onim ipak bitnijim stvarima u kojima može dati svoj doprinos razvoju nacionalnih interesa, ako ne radi funkcije koja mu to dozvoljava, ono radi utjecaja koje može imati kao predsjednik države, on se bavi tamo nekim estradnim pričama. Čini mi se ipak da dobar dio odgovornosti leži na medijima i njihovim sklonostima. Thompson je uvijek dobar materijal za punjenje minutaža i redaka. Dobar je za to i sam Predsjednik, ali neke političke struje ipak dovoljno jako djeluju da me ni uz silna uvjeravanja u neovisnost medija ne mogu uvjeriti da politika i «disanje» određenih uredničkih ekipa u tome nemaju svoje prste. Dovoljno mi je početi od Novoga Lista. Drugo kako si djelomično taj fenomen u Hrvata pokušavam objasniti je onaj sveden na razinu pojedinca, reklo bi se ljudski faktor. Kad nam se netko sviđa, onda nam jako jako dugo može «jahati» na glavi, a da nećemo reagirati. Za takvoga, što god učinio, uvijek nalazimo neka opravdanja. Nerijetko nerealna i nelogična. S druge strane, kad nam netko nije drag ili nam je čak antipatičan, onda se taj stvarno i na glavu može nasaditi, a da nećemo promijeniti percepciju te osobe iz vlastite nam perspektive. Sve u svemu, ovo je samo jedna od onih crtica u kojima mi moj vlastiti narod nije previše jasan. |
My Way
Možda dok dođem do kraja ovog posta uspijem izabrati. Sada još ne znam. Usprkos činjenici da sam tri verzije (od njih milijun koliko ih ima) preslušala jedno 123 puta. Neku me večer ulovio trenutak emocija pa sam slušala, slušala, slušala. I još sam svašta usput, ali sad je bitno baš to slušanje. Koje se događa i dok ovo pišem. Pjesma od koje se baš sva raznježim. Kao inače nisam sva takva.
![]() Frank Sinatra bio je prvi, kažu neki da je originalna verzija uvijek najbolja. Ne znam, teško mi je reći je li najbolja, ali zvuči mi toplo, nježno, onako za ples udvoje, onako kao kad želiš zaustaviti trenutak. Elvis Presley, isto tako legenda. Gledajući ga na ovim snimkama, natečenog, bolesnog, pred kraj života, pjesma mi djeluje onako skroz njegova. Vjerodostojna. Iskrena. K tome, ako bih se ovdje morala odlučiti za najbolji vokal, onda bi to zasigurno bio Elvis. Baš milina od ljepote glasa. A i stasa u nekim ranijim danima. ![]() Robbie Williams nikad mi nije bio osobito simpatičan. Zapravo, mogla bih reći da mi je svojevremeno bio čak i izrazito antipatičan. Onda sam malo bolje počela slušati njegove pjesme pa se negdje nešto pozitivno pomaknulo. Postao mi je više «samo» čovjek, a manje tamo neka uobražena zvijezda za kojom vrište cur(ic)e. Očigledno dovoljno da mi i ova njegova verzija spada u one bolje. ****** Još nekoliko preslušavanja i … interpretacija … izvedba ... Elvis, ipak. |
"Volit triba moć i znat"
Majstorica s mora napisala je post s pitanjem u naslovu Ljubav traje tri godine? Kako bi odgovor u komentaru bio predug, a i u zadnje vrijeme su mi ljubav i zaljubljenost ne samo u mislima nego i u srcu, morat ću reći malo više od nekoliko rečenica.
Prvo moram reći da ja zapravo i nisam sigurna gdje točno počinje ljubav, a prestaje zaljubljenost. Mogu nagađati, mogu analizirati svoja iskustva i slušati tuđa, mogu čitati priče i gledati filmove, mogu i živjeti i osjetiti ljubav. Ali točnu granicu ne znam. A kad pomislim zašto ne znam, onda je jedini odgovor koji mi pada na pamet – sve se ispreplelo. Od nekoliko rečenica koje je Majstorica s mora citirala (riječi su Frédérica Beigbedera) mogu izdvojiti dvije rečenice Ljubav je unaprijed izgubljena bitka. i Ljubav je veličanstvena katastrofa: znati da se zalijećeš u zid i svejedno ubrzavati; srljati u propast s osmijehom na usnama; radoznalo čekati trenutak kad će se stvar usrati. Istina, rečenice su izvučene iz cjelokupnog teksta, ali mislim da izvlačenjem nije narušen kontekst onoga o čemu se govorilo. Definitivno se ne slažem s tim mišljenjem. Prije svega, jer sam u životu bila i sretno i nesretno zaljubljena i jer je bilo razdoblja kada sam voljela i kada nisam. Ovakve rečenice može reći samo čovjek koji se u ljubav razočarao, tj. kojemu u životu nešto od onoga što mu ljubav prestavlja fali. Činjenica je koju vjerujem nitko ne dovodi u pitanje je ono da je zaljubljenost kada vidimo vrline, ali ne i mane osobe, kada glas razuma postoji samo negdje u daljini (nekima ni toliko). Onda, tu je lupanje srca, uzbuđenje oko ponovnog susreta, sreća oko primljenog poziva ili sms-a, veselje oko malog slatkog dara… Ljubav je po mom mišljenju, a rečeno slobodnijim i pomalo metaforičnim izričajem, dizanje zaljubljenosti na višu razinu. Ne mislim tu na neko strategijsko planiranje u kojem radimo planove i programe, nego na ono što učini vrijeme, ali i mi sami upoznavajući osobu svakim danom sve više i više i pri tom zdravim razumom (koji s odmicanjem veze ipak jača) primjenjujući dosadašnja svoja i tuđa iskustva. Jasno da zaljubljenost i ljubav nisu isto, ali čemu to dvoje uporno odvajati? Ako govorimo o zrelim ljudima sa razvijenom vlastitom osobnošću (jer mladenačke zaljubljenosti u stvarne i imaginarne osobe ipak su nešto drugo što nije tema ovog posta), onda smatram da ljubav nužno ne izbacuje zaljubljenost. Čak štoviše, skoro da me i smeta taj konstantni pesimističan stav koji ljubav (kao posljedicu zaljubljenosti) unaprijed opisuje kao nešto dosadno, monotono i rutinirano. Te najzad osuđeno na propast. Ne, ne vjerujem u to nikako. A nisam naivka niti netko kome su oči zamagljene od silne zaljubljenosti. Zaljubljena jesam, ali i volim. Svjesna sam da u životu čovjek prođe svašta, svjesna sam i da dvoje ljudi različitih karaktera prije ili poslije mora naići na nesuglasice i probleme, kao i na životne okolnosti koje iste generiraju. Međutim, smatram da jedno od smisla ljubavi i jest u nadilaženju istih. Nadalje, sklona sam vjerovati da ljubav nije nešto što je bilo, a onda iščezlo. Ako smrt prekine ono što se među dvoje ljudi događalo, onda to nije iščezavanje ljubavi. Ako pak svojevoljno odu jedno od drugoga, onda to i nije bila ljubav (onako dogovorno mogli bismo ju nazvati pravom ljubavi mada je to pojam kojeg ne volim, baš kao ni onaj pojam pravi vjernik). Ljubav smatram nečim što se nužno mora njegovati i razvijati, nešto što zahtjeva volju, trud, želju, potrebu da se nadiđu problemi. Oni problemi radi kojih kada ljubavi nema vrlo lako «dižemo sidro». Isto tako, one male slatke sitnice kojim uveseljavamo jedno drugoga jedan su od mnogobrojnih načina (nikako jedini) da njegujemo taj odnos. I baš radi toga ne razumijem kako zaljubljenost može biti isključena iz ljubavi i kako se ljudi tako olako mire s onim da zaljubljenosti više nema. Zašto ju puste da ode? Da, možete me sad uvjeravati kako ona nestane, ali kad vidim parove, starije ljude, kako znaju biti zaljubljeni, onda mi je to sasvim dovoljan dokaz da ona itekako može biti sastavni i trajni dio dugogišnje veze. U jednoj Oliverovoj pjesmi postoje stihovi «…ni po muke se zaljubit, a volit triba, triba moć i znat» s čime se apsolutno slažem. Zaljubiti se je uistinu lako, ali razviti taj osjećaj do onoga drugoga je ono što treba moći i znati. Ako nam s jednom osobom to nije uspjelo, nikako ne znači da smo za nešto krivi ili da ne znamo voljeti. Znači da to nije bilo ono što je trebalo biti, ali i da je sve to životni put koji vodi negdje drugdje i koji će kad-tad dovesti do one osobe radi koje će postojati spremnost na obostrano primanje i davanje. p.s. Kada prema nekome iz dana u dan, od samoga početka, osjetiš sve više i više, što je to zaljubljenost ili ljubav? |
More. Noć. Ugriz. Vrisak. Strast.
Opet se blogom bacaju rukavice. Poetske ovaj put. Što je dobro. Bar za one kojima takav izričaj ide. Ili ga tek otkrivaju u sebi. Magična Noć je jednu takvu rukavicu ponudio meni. I to je dobro. Osim detalja da meni pjesme ne idu. Nije da ne pročitam poneku blogersku, nije da i ne osjetim (ne baš svaki put, priznajem
![]() Ja stvarno ne znam pisati pjesme. Dobro, mogla izvesti neku s matematički preciznim rimama i osjećajem za broj slogova i stihova ![]() Zato – mogla bih reći da zadatak ne mogu izvršiti. No s druge strane, Magična Noć tražio je uradak. A uradak je prilično općenit pojam. ![]() Riječi more, noć, ugriz, vrisak, strast mogla bih strpati u jedan haiku izričaj More. Noć. Ugriz. Vrisak. Strast. pa da izanaliziramo što je pisac htio reći. ![]() Volim more, i kad je skroz mirno, i kad su valovi od jakog juga. Volim i noć, kad je oblačna i topla. Volim ju i kad je vedra i puna zvijezda na nebu. Onda tražimo zvijezdu Sjevernjaču. ![]() Ugrizi mi ne idu. Nikakvi. A i nemam baš zube za to tako da pazim. Jabuku jedem s nožem. ![]() Vrištim kad mi prilazi neka bubetina, bogomoljka, pauk ili nešto jednako grozno. ![]() Strast … sama za sebe mi je jedno veliko ništa. S ljubavlju je veliko svašta. p.s. Dok ovo pišem, baš slušam jednu pjesmu koju volim. Mariju od Divljih jagoda dajem i vama. Zaključak posta je da vam pjesmu ipak mogu pružiti. ![]() ![]() |
|