Ljubav. Kad nje ima, sve, ali baš sve drugo je puno lakše, iz kojeg god smjera dolazila, a neupitno dolazi svima nama samo je vrlo često ne prepoznajemo. Zato, nje vam želim stvarno u veeelikim količinama. Ne samo da bi vama bilo jako lijepo, nego i da ju u istim tim količinama možete odašiljati ljudima koje volite.

Zdravlje je nešto što nažalost najviše cijenimo onda kada smo bolesni. Zato, želim vam ne samo da ga imate u izobilju, nego i da svakoga dana budete svjesni koliko vam je život u zdravlju radi toga ljepši.

Posao. Oni koji ga imaju i vole, da ne zaborave da imati posao nije nešto trivijalno što se dobiva rođenjem već, radi društva (da ne kažem države ) u kojem živimo – privilegija.

Nešto novaca. E sad, tu mi je malo teže, jer ovo nešto je svakom drugačije. Meni bi trebalo malo više od milijunčića , da namirim sve svoje i obiteljske potrebe, a i da dam nešto u dobrotvorne svrhe.

No da, ako ću konkretno, onda želim
… onima koji traže ljubav da ju nađu i da se zaljube tako da teško riječima mogu opisati taj osjećaj,
… onima koji su bolesni da ozdrave,
… onima koji nemaju posao da ga dobiju,
… onima koji žele djecu, da im ova godina da jednog slatkića ili slatkicu (a može i više ako tako ispadne ),
… onima koji nemaju riješeno stambeno pitanje da uspiju preseliti u svoj dom,
… onima koji završavaju srednju školu da se upišu na željeni fakultet ...

A svima onima što je sada onako kako žele da se to ne promijeni ni u 2007. ni kasnije.

Želim vam i ugodne trenutke i dobru zabavu u novogodišnjoj noći bez obzira bili negdje na otvorenom, u društvu, u krugu obitelji ili s nekom drugom dragom vam osobom.

Sretna vam Nova 2007.

Htjela bih vam reći nešto o Mom Nekom. Onom Nekom o kojem sam vam već bila govorila. Ili je to možda ipak više o meni i mom doživljaju njega. Razmišljam ... odakle krenuti .... sve mi je nešto toplo oko srca pri tome.

Nema dvojbe da najviše volim one trenutke kad ga istovremeno mogu i vidjeti i čuti. No kako to nije baš uvijek moguće, moram se zadovoljiti samo ovim drugim. A tada, nikad mi nije dovoljno impulsa. Nekad mi se i ne priča iz nekih objektivnih razloga (mada to baš nije često ), ali tada mi je takva milina slušati ga. Čak i onda kad me pita "Da ti pričam o pokošenoj travi?". Pokošena trava, pogledani film, kupljene hlače ... sve, sve, sve što govori uživam slušati.

Kad sjednemo negdje u kafić na topli čaj ili nešto drugo, slušam što priča. I pričam i ja (a valjda usput sluša i on mene ). Negdje pola-pola je omjer uglavnom. No u tom ozbiljnom ili neozbiljnom razgovoru pojavi se bar jedan trenutak u kojem se onako izgubim. Ne pratim. Samo ga gledam i mislim kako mi je lijep i kako da bih ga poljubila.

Da, još bi moglo ispasti da ga zapravo i ne slušam kako spada. Na telefon samo slušam glas, u kafiću samo gledam. Ali nije tako. Jako volim kad mi priča o svemu, čak i o problemima, manjim ili većim. Volim kad to nešto, što god bilo, podijeli sa mnom.

Mogla bih vam satima pisati o njemu, o onome što kod njega volim, možda i o sitnicama koje ne volim, ali su mi na neki način mile, jer su njegove. Mogla bih vam pisati i o tome kako mi svaki novi susret s njim znači poseban emotivni trenutak u kojem, iako se nisam vidjela, sebi djelujem sva blažena. Mogla bih vam pisati o tome kako mi je dobar, kako me mazi, kako me gleda... No ipak neću, i radi vas koji bi zaspali čitajući , i radi njega i sebe, jer nešto je ipak samo naše.

Ali ono što vam još moram reći je da mi je onako skroz u srcu ... jako, jako ... volim ga.

Božićno-novogodišnji blagdani dani su kad su se nekad puno više nego danas pisala čestitke. One prave, ne ove mail ili sms-verzije. I tada mi je, baš kao i danas, bilo teško sastavljati sadržaj. Ne zato što svim ljudima kojima sam poželjela nešto (ili sam pomagala mami da poželi u naše, obiteljsko ime) nisam željela ljubav, sreću, mir, zdravlje i sve drugo što sam željela i sebi, već zato što bi sve to bile varijante prebacivanja riječi s jednog kraja rečenice na drugi pri čemu bi izgledalo da je sve to samo formalnost.

I sada je tako, bez obzira na način izražavanja. Obilje čestitki sa sličnim željama koje na prvi pogled djeluju nemaštovito i isfurano. No ono po čemu se jedna od druge razlikuju je iskrenost i namjera kojom su pisane, a koju mi koji takve čestitke primamo možemo prepoznati i osjetiti. Zato, nadam se da ćete iz mojih par sljedećih redaka osjetiti ono što bih željela da osjetite za Božić koji je pred nama.

Prvo, želim vam zdravlje, jer kad njega nema teško je misliti na nešto drugo. Kad ga ima, onda često i zaboravimo koliki je to dar i kolike su mogućnosti tada pred nama. Dobro, ako budete malo šmrcavi, ne kukajte previše, proći će za koji dan.

Želim vam ljubavi u tolikoj mjeri da samo što ne puknete od koncentracije koja je u vama. Mislim tu na ljubav prema djeci, supružniku, mami, tati, braći, sestrama, bakama, djedovima, prijateljima, rođacima i svim drugim osobama iz vašeg života koje vam puno znače. Isto tako, ne bi bilo loše kad bi svu tu silu ljubavi podijelili i sa onima koji nisu vaši najbliži, ali isto tako trebaju vas i vašu ljubav. A znate i sami da nekad i malo može biti tako puno.

Želim vam i mir. Mir, onaj kojeg pred 15-ak godina nismo imali, sada hvala Bogu imamo. No mislim tu i na onaj mir koji nam pomaže da čak i kada se jedni s drugima malo porječkamo ili kada se upustimo u žestoke rasprave shvatimo da je riječ o različitostima koje su zapravo ljepota dana od Boga, usko vezana za toleranciju i sposobnost uvažavanja drugačijih mišljenja.

Želim vam puno puno obiteljskog druženja. Pričanja, igranja, pjevanja (čak i ako nema sluha ), smijanja … svega onoga što se možda kroz ostale dane i ne stigne u tolikoj mjeri. Božić je obiteljski blagdan kojem suština nije u kupovanju poklona, nego u darivanju prije svega sebe samoga.

I na kraju, svima onima koji se osjećaju vjernicima – ne zaboravite i na Isusa Krista koji nam dolazi, jer to je Njegov dan. Dan kojim nam poručuje da ne zaboravimo na ljubav, nadu, optimizam, svijetlo, dobrotu.

Sretan i blagoslovljen Božić vama i svima vašima.

Medo Mrnjo Brundo iz ličkog utočišta za medvjede bio je poznat kao miroljubiv. Do neki dan kada je napao najprije jednu volonterku, a zatim i domara koji ju je nastojao spasiti iz njegovih kandži. I tako, moralo se medvjeda ubiti. Ni krivog ni dužnog. Ne, ne mislim reći da se trebalo učiniti nešto drugo, jer medvjed je napao čovjeka i drugog izbora nije bilo. Želim samo reći da je Mrnjo Brundo bio normalna životinja, divlja životinja, zvijer, kojoj je u nekom trenutku sasvim prirodno napasti čovjeka. Jednako prirodno kao što bi čovjeku prirodno trebalo biti da takvoj životinji nikad ne može potpuno vjerovati.

Sigurno vam se bar nekad desilo da hodajući ulicom ili parkom do vas došeće pas (gledajući veličinu, ne mislim baš onaj džepni ) za kojeg gazda kaže «bez brige, neće Vam ništa». Meni to nisu nimalo simpatični «govori», jer prvo što tada pomislim je «a što ti znaš». Lijepo je imati životinju, lijepo ju je voljeti i vjerovati joj, ali iskreno govoreći, meni to nerijetko prelazi granicu zdravog razuma. Jer pored svih tih slučajeva kojima smo svjedočili, teško mi je shvatiti da nekim ljudima nije dokazivo da životinja ipak, koliko god mila, draga i inteligentna bila, uvijek ostaje – životinja. Napad psa ionako nužno ne znači da je star, bolestan ili preagresivan. On može biti posljedica straha izazvanog nekom banalnošću, određenim pokretom, nekim predmetom u rukama, mirisom ili nečim četvrtim što nama ne predstavlja ništa, a psu ipak da.

Posebna priča su djeca i psi. Ono što stvarno ne mogu shvatiti su situacije u kojima roditelji puštaju pse pored beba i male djece. Kao da nije dosta svih onih priča u kojima je pas dijete napao, ponekad samo lakše ozljedio, ponekad ostavio strašne posljedice, a sjećate se da je bilo i smrtnih slučajeva. Ne, ne mogu shvatiti da strah za vlastito dijete ne nadjača to silno povjerenje u životinju.

I jedan bizaran primjer. Sjećam se da sam na negdje na netu bila čitala kako je jedan čovjek otišao nahraniti svog pitona. Pustimo sad to što je meni pomisao na pitona kao kućnog ljubimca skroz van pameti. Uglavnom, čovjek je otišao i s hranjenja se nije vratio. Piton ga je stisnuo oko vrata i ugušio. Povjerenje u zmiju. Da nije tragično, bilo bi komično.

Volim životinje, i kad na ekranu vidim medvjede, lavove, tigrove i druge lijepe životinje dođe mi da ih gladim po onim lijepim glavama i mekanoj dlaci. No takvi se moji apetiti ipak nahrane glađenjem mačaka ili još bolje mačića za koje znam da i ako me ogrebu neće biti opasno ni pogubno. Svatko naravno ima izbor, ali nakon što izabere ne bi se trebao čuditi kad se desi nešto ružno. Još kad sami sebi kroje sudbinu, u redu, ali kad to rade drugome, ne, nije u redu nimalo.

Po prirodi nisam lažljivica. Čisto sumnjam da bi to netko za sebe i priznao, ali svejedno mirne duše mogu reći da mi laganje nije stil življenja. Ne znači to da nikad nisam izrekla laž kao što ne znači i da nekad nisam prešutjela istinu. Znači da se u laži ne osjećam dobro, znači da ju izbjegavam koliko god mogu, znači i da nikad ne bih lagala s namjerom da drugome time učinim loše.

Općenito se laž nikako ne može smatrati nečim dobrim. Mada, uvijek postoji i ono «ali». Sjetim se filma «Život je lijep» u kojem je laž jednom dječačiću grozne trenutke u logoru učinila podnošljivim uvjeravajući ga da je sve to igra.

Ono što je na nekoj sasvim suprotnoj strani od laganja je povjerenje. Naime, povjerenje, tj. vjera da ono što vam neka osoba govori predstavlja istinu i samo istinu predstavlja vrhunac nekog odnosa. Ne mogu sebe zamisliti u vezi u kojoj povjerenja nema, u kojoj svaku riječ prihvaćam s rezervom ili čak i provjeravam. Nikad nisam razumjela takve veze i način na koji funkcioniraju. Isto je i sa drugim oblicima međuljudskih odnosa. Imati povjerenje u prijatelja ili prijateljicu je temelj odnosa, ne vidim kakvo bi to bilo prijateljstvo u kojem netko nekoga laže i/ili netko nekome ne vjeruje.

U politici, konstatirali smo nebrojeno puta, laž očigledno predstavlja nešto normalno. Bar u ovoj našoj. Mislim da i druge nisu puno bolje i da se uvijek iza kulisa događaju stvari koje nisu iste onima koje se daju vidjeti. No ipak vas moram podsjetiti na jedan slučaj koji govori da ljudi ne podnose laž čak i kad je politika u pitanju. Sumnjam da se nećete sjetiti slučaja Clinton-Lewinski. Ono što je američki narod bez problema oprostio svome predsjedniku je njegovo švrljanje s mladom pripravnicom opravdavajući laž onim kako je i on samo čovjek (istina, kožna jakna i ona limenka Coca-Cole ili Pepsija poradila je na onome «da, i ja sam jedan od vas»). No ono što mu nisu tolerirali je bila laž, tj. laganje pod zakletvom.

Ono što mene posebno nervira je kad netko laže bez kraja i konca. Još ajde kad je netko svjestan da je glup pa drobi što stigne. Ali kad taj lažljivac misli da je silno pametan i da su svi oko njega blesavi gutajući te neistine, onda mi takvi stvarno dižu tlak. Znam da nisu vrijedni, i sama sam toga svjesna, ali teško je ostati indiferentan, posebno kada taj netko i tebe blati tim lažima. I to onda kad nisi prisutan i kad misli da može sve reći. E pa ne može.

Svatko si od života radi što hoće, kreira ga onako kako misli da treba, ali ako to radi na način da je laganje glavni alat, onda želim da takvome nos naraste dovoljno velik da vratima (a i ne samo vratima) redovito dobiva po njemu.

Pisala je nedavno Bigica o «po kućama» stilu druženja s građanstvom s kojim će nas upoznati «naša» blogerica Vesna. No da je HNS krenuo u neke nove i sasvim revolucionarne načine općenja s građankama i građanima, svjedoči i još jedan njegov član – Ratko. U jučerašnjoj emisiji Otvoreno Radimir Čačić upoznao nas je sa svojim planovima i dosadašnjim uratcima te nas obasuo mudrosti koje je nepresušan izvor.

Prvo, ne, on NIKAD nije bio u sukobu interesa. Njegove firme i dobivanje poslova dok je bio ministar nemaju baš nikakve veze jedno s drugim. Budite mirni po tom pitanju.

Onda, ON je taj koji gradio ceste. Nije to bila tadašnja vlada Ivice Račana, nije to bio ni novac iz državnog proračuna (bolje reći – DUG koji nam visi za vratom), baš ON je taj koji je, zamislite, napravio PROJEKT. Jer nitko drugi nikad ne bi mogao napraviti takav projekt. Nitko drugi u Hrvata ne bi znao graditi ceste. NITKO.

I najbitnije, Ratko želi biti PREMIJER. O da, jako jako to želi. Toliko jako da je krenuo u svoju premijersku kampanju (s autom-kombijem koji je njegov, ali je od stranke ??? ). Znam, izborni sustav u kojem se u Hrvatskoj izravno NE može izabrati premijera i u kojem moraš imati stranku koja ti to mjesto mora osigurati malo smeta, ali nema veze. On tvrdi da HNS ima od 9 do 22 % biračkog tijela na svojoj strani. Usput, i ja vjerujem da imam od 0 do 99% biračkog tijela. No da se vratim na temu, čak i ako HNS ne osigura to premijersko mjesto, koalirat će oni. S SDP-om. A Mali bi Ivica pri tom morao pustiti Ratka da bude premijer, jer Ratko, kako sam kaže, je NAJBOLJI čovjek i NITKO drugi to ne može do njega osobno.

Dakle, što se lik sinoć bio napuhnuo. I inače je napuhan, ali sinoćnja drskost, bahatost i nepristojnost je bila takva da je nadmašio samoga sebe. U svoj toj narcisoidnosti zaboravio je i na realnost i na osjećaj za mjeru. U svim tim lupetanjima, uspio je prozboriti čak i to da hrvatski birači i ne znaju stranke, znaju samo da postoje vladajući i oporbeni. Da, ja bih nadodala da hrvatski birači znaju abecedu samo do slova C, a i broje do 7.

Sve u svemu, Ratko i Vesna, par iz snova. Zaokružite ih obavezno.

p.s. Da ne bude zabune, emisija je zahvaljući «budućem premijeru» i ostalim gostima bila iznimno zabavna i nimalo stresna po moj duh. Dugo nisam u političkoj emisiji uživala toliko. Makar bi radije da je bila emisija u kojoj ljudi koji u njoj sudjeluju djeluju sposobno, pametno, vjerodostojno i pošteno. Takvih baš i ne vidim previše kad je politika u pitanju.

UPDATE

Vjerodostojnost političara reprezentira i naš Gospodin Predsjednik Građanin, nekad član gore spomenute stranke, a i jedne druge, nespomenute, ali zna se koje. Radi usporedbe njegovih današnjih govora i jednoga kojeg je izrekao prije x godina nije loše poslušati i pogledati snimku koju je prvi objavio Index.

Ili - kako napraviti kretenoidnu reklamu?

Dobiti upalu mokraćnih puteva baš i nije teško. No odlazak liječniku uz pripisivanje adekvatne terapije vjerojatno će vrlo brzo riješiti problem. Lako je moguće da će vam liječnik pri tom spomenuti i pijenje nekog od uroloških čajeva. I onda dolazim do pitanja – što ako vam preporuči Uvin H čaj?

Bože mili, vidjeli ste onu kretenoidnu reklamu? Reklamu u kojoj mlada cura svoje probleme vezane za mokraćne puteve rješava upravo tim čajem šaljući poruku kako pijući taj čaj:

- MOŽETE hodati bosi (valjda i u vrijeme liječenja i kasnije),
- MOŽETE razgolititi bubrege pokazujući pri tom i predivnost trbuha, jajnika i zdjelice,
- MOŽETE izbjegavati malo kompaktnije i čvršće pamučne gaćice ili tamo neke grozne gaće koje sliče na one Bridget Jones uz sugestiju da su i tange sasvim dozvoljene,

jer kakve sve to zapravo ima veze s upalom mokraćnih puteva? Štoviše, cura na kraju kaže otprilike «e baš ću hodati bosa po pločicama».

Sjetilo me ovo na reklamu o kojoj sam davno pisala na ovim stranicama, T-com-ov proizvod koji je sugerirao muškarcima atraktivne mlade ljubavnice prikazujući žene kao nešto dosadno i neseksi s viklerima na glavi.

Ne znam što dodati osim da neki proizvođači, a ovaj je put to Cedevita, po cijenu zarade stvarno potcjenjuju prosječnog gledatelja (tj. potencijalnog kupca). Osim toga, mladima šalju poruke koje su doslovno van pameti. Ali baš ono doslovno.