Da se mene pita
Inspirirana novom anketom Uredništva blog.hr-a krećem pisati x-ti post iste tematike, ali ipak različitog pristupa. Mislila sam staviti tamo komentar, ali ne volim u tim prigodama pisati elaborate. Kako mi kratke varijante baš i ne idu, morat ću se opet razvezati ovdje.
![]() Što najviše nedostaje naslovnici Bloga? Više vijesti i više flash vijesti - da, rekla bih da je tako, ali i dodala da mislim da u tim vijestima treba pokušati naći mjeru između onoga da one postanu poput onih iz Dnevnika i onih koje spadaju u teško žutilo ubrajaći i one koje govore o tome kako sam tamo neka X (makar to bila i ja osobno) depilirala ili kako je tamo neki Y slinio za cicatom ženskom koju je vidio u tramvaju. Više fotoreportaža - svakako, ali isto tako imajući na umu da svako fotografiranje ne jamči da je riječ o fotografu svjetskih razmjera. U vrijeme digitalnih aparata svi škljocamo i ponešto snimimo, ali nismo baš svi talenti kojima se kao treba diviti za uratke. Ako je nešto fotoreportaža, onda mora biti na nivou koje je barem malo iznad prosječnog i svakodnevnog kućnog fotografiranja. Možda sam ovdje i prekritična, ali opet ... ako ćemo imati šarenilo kvalitete, onda nam takva opcija i ne treba, jer ju imamo u kategorizaciji blogova. Više vijesti sa fresh liste - obavezno. Smatram da je to ELEMENTARNI cilj naslovnice. Naime, svi oni koji su na preostale dvije, često prozivane liste samim time što su tamo imaju jaku reklamu, tj. imaju vremena nametnuti se kvalitetom. Oni koji su na listi sat vremena ipak trebaju priliku. Ne svi, podrazumijeva se, jer znamo i vi i ja da je većina teksta tamo nešto što je po kriterijima zdravog razuma miljama daleko od dosega koji je potreban za naslovnicu. Ali isto tako, ima ljudi koji se pored svih tih "poznatih" teško mogu probiti. Znam da je Uredništvu teško u moru svega i svačega stalno nalaziti nešto novo i dobro, ali na kraju krajeva, to im je interes. Češće ažuriranje lista - da, ali ne pretjerano ih nakrcavati. Nije poanta da tamo bude što više ljudi, nego da bude što više postova koji se čitaju s lakoćom, koji su pozitivni i konstruktivni, koji educiraju, koji ... zadovoljavaju kriterije ne samo Uredništva (znam da je to njihovo legitimno pravo), nego i većine blogera (jasno da svi nikad neće biti zadovoljni). Mogućnost da i blogeri pišu za naslovnicu - ne, u principu nisam za tu ideju, jer smatram da će to povući isto pitanje kao što je i ono "zašto je ovaj na cool listi, a ja nisam?". Možda jedino da postoje neki kao "vanjski suradnici" koji bi htjeli raditi tako nešto, ali i koji su to u stanju s obzirom na stil pisanja, pismenost, a i volju. Odabir blogera dana - ne, definitivno nisam za ovu opciju, jer će opet, kao što sam malo prije spomenula, dolaziti do onoga "zašto on, a ne ja?", pa do onih silnih "rasprava" koje osim ponešto pametnih imaju brdo trabunjanja koja nemaju veze s mozgom. Redizajn - malo, i to u onom smislu da mu možda fali neke mekoće i topline ako tako mogu reći. Izgleda mi kao da ga je muško napravilo. ![]() ![]() ![]() Nešto drugo - to bi bilo prije svega osjećaj za bitne dane u godini koje Uredništvo vrlo često propušta. Čestitati blagdane spada i u kulturu, ali i u odraz profesionalnosti pa se konstantno čudim kako da toga ovdje nisu svjesni. Drugo, fali pismenosti što bi značilo da jedna ovako moćna medijska institucija mora imati nekog lektora ako već pojedincima č i ć ne ide najbolje. I nije da se šalim. Gledam neki dan u izlogu jedne trgovine (one koja je renovirana zadnji put mislim tamo negdje početkom 80-tih ![]() Čega na naslovnici Bloga ima viška? Priloga jednih te istih blogera koji su očigledno stalno čitalačko štivo pojedinaca iz Uredništva. Ne kažem da isti ne pišu dobre postove već da mislim da to ne bi trebala biti svrha naslovnice. Ako nas već pitaju za svrhu. Možda je i stvar nepažnje, ali uistinu pored ovoliko ljudi koji dobro pišu ne vidim zašto netko u par dana mora biti 2-3 puta na naslovnici. Mislim da su te negacijske reakcije koje se znaju javiti i iz razloga što takve radnje djeluju favorizirajuće za neke blogere čak i ako to nije bila prvobitna namjera. Nepismenosti, iz gore spomenutog razloga. I definitivno - onaj kontakt blog@blog.hr treba maknuti, jer ČEMU? Jedine odgovore u bilo kojem obliku koje sam dobila bili su kad sam se obratila direktno nekoj osobi. Na ovome NIKAD NIŠTA. Zadnje je bilo vezano za 40-ak zadnjih komentara jednog starog posta koje sam slučajno uočila. Prijavila sam dio kao spam, ali nisam mogla jedan po jedan komentar, jer je bilo presporo pa sam im sve poslala u mailu pitajući usput mogu li to obrisati ili oni to rade nekim mehanizmom. Reakcija - NULA. Čovjek se stvarno osjeti kao biljka ili kao kreten ili ... Hoćeš biti obziran i prijaviti spam misleći na neko opće dobro, a kad tamo ko gluhome "dobro jutro". Drugi put ne gubim vrijeme, samo brišem. Tako ću i ovo nakon što pogledate kakvih boleština uma ima na netu. Dosta. Idem glasati. ![]() |
Porez na blog
Prvo, svim onima koji me upućuju da se maknem od politike ili općenito svega onoga što bi neke natjeralo na uzrujavanje, tek napomena da meni govor pa makar i u blog-verziji predstavlja oslobađanje. Kao da vas neko oslobodi lanaca.
![]() ![]() Dolazim danas doma, otvaram poštanski sandućič i vadim 2 kuverte. Mama otvara prvu, na moje ime. Inače mi ne otvara poštu, ali ako je intimna poput one Quelleove onda može. ![]() Moram vam reći, ako to niste znali, da sam prilično ekološki osvještena. Barem do one granice koja podrazumijeva maksimalnu strogost kada je u pitanju onečišćenje prirode. Isto tako ljubitelj sam prirode i njenih ljepota pa me svaka intervencija ljudske ruke u smislu očuvanja ljepota stvarno veseli. Nadalje, odgovornost je ono na što se svi, još kao djeca, trebamo učiti pa je takvo ponašanje prema prirodi samo jedan korak ka njenom usavršavanju. ALI ... ... ono što stvarno ne podnosim je kad mi netko (mislim meni kao pojedincu podrazumijevajući zapravo sve nas) nameće nešto, a da o tome ne uspijem reći ni "a". Dat ću rado za pomoć djeci koja pomoć trebaju, dat ću za bolesne, dat ću prosjaku, dat ću u raznim akcijama koje pridonose bilo kakvom razvoju, ali želim da me se pita, a ne da pod otkriljem bilo koga ili čega dolaze Rješenja po kojima svakog tog i tog u mjesecu moramo uplatiti toliko i toliko za to i to, jerbo da će nas u protivnom i sudski goniti. Znam, reći će neki kako to ipak nije bilo tko. To su Hrvatske vode, državno poduzeće. Sve je po zakonu koji je izglasan u Saboru, istom onom Saboru kojeg su birači učinili baš takvim kakav i je. Sa baš tim ljudima kakvi tamo sjede. ALI ... ... znači li to da bilo kad i za bilo što državna institucija može nametnuti davanje? Znači li to da mogu povećati cijene nekog proizvoda pravdajući se onim da dio ide u te i te svrhe pri čemu postaju "plemenitarci" s tuđim novcima vječno govoreći "mi smo to napravili" ili "za našeg mandata se napravilo"? Znači li to da sutra možda možemo očekivati davanja za održavanje planinskih lanaca, za navodnjavanje, za botaničke vrtove, za filtere na dimnjacima, ... ? E pa ja sam mislila da onaj PDV od 22% i tome služi. A i razni drugi prirezi i porezi kojih kako vidite ima koliko vam srce zaželi. Imali ste priliku mjeriti kapacitet pluća? Dosad sam svoj mali kapacitet smatrala hendikepom računajući da bih se u nekim uvjetima bez kisika brzo ugušila ili u najmanju ruku onesvijestila. No kako stvari stoje, možda mi je to i olakotna okolnost s obzirom na futurističke događaje koji nam slijede. Kako je krenulo, u nekoj budućnosti možemo očekivati da će nas slati na obavezne liječničke preglede (koje ćemo, jasno, sami morati platiti) na kojima će nam izmjeriti navedeni kapacitet pa će na osnovu njega raditi troškovnike potrošenog zraka. Tako će recimo jedna litrica superkvalitetnog hrvatskog zraka (dobivenog iz Davanja za očuvanje čistog zraka) koštati 0.01 lipa što znači, s obzirom na udahnutih 10.000 litara zraka dnevno prosječnog čovjeka, 1 kuna svaki dan, što je mjesečno samo 30 kn. Za kraj samo još napomena da se na Rješenje Hrvatskih voda možemo i žaliti. Ali, gle čuda, za žalbu treba platiti 50 kn biljega. Žalbi poput ove moje još nisu doskočili, ali sutra možda i na ovakve postove budemo morali plaćati pristojbe. Štoviše, možda i cijeli blogovi pojedinih sadržaja budu posebno oporezovani. A do onda, oooo, jako jako ću se napisati i napričati. ![]() ![]() ![]() |
Medijska privođenja
Vidjeli ste sigurno kako izgleda privođenje osoba. Ako ništa drugo, onda ste kao i ja to imali priliku vidjeti na televiziji. Sama pravna procedura do nekih detalja nije mi poznata, jer pravnik nisam, ali sam upravo radi pisanja ovog posta potražila zakon koji će mi trebati - Zakon o policiji. Potaklo me na to, a i na sam post, nešto što sam neki dan čula na radiju. Naime, saborski zastupnik Damir Kajin verbalno je "prosvjedovao" u okviru svojih političkih mogućnosti protiv nečega što se moglo vidjeti i pred našim očima, a to je način ophođenja prema uhićenome dr. Ognjenu Šimiću. Da je policija postupala grubo i bahato, to bi bilo sasvim opravdano. No ovdje to nije bio slučaj, već je bila riječ o njegovim vezanim rukama, tj. lisicama na rukama.
U već spomenutom Zakonu o policiji postoji Članak 57. koji govori o uporabi sredstava za vezivanje, a koji navodi da se ona koriste radi sprječavanja otpora osobe ili odbijanja napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanja bijega osobe ili onemogućavanja samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Jasno vam je da su ti navodi prilično elastični i da je vrlo relativno procjeniti tko je, a tko nije spreman na bijeg. Drugim riječima, uz sve pretpostavke, poznavanja situacije, psihologije, kao i prošlosti same osobe nikad se ne može znati što je točno u nečijoj glavi i na koji će način reagirati u ovakvoj situaciji. E sad, da Kajin (kojeg usput budi rečeno cijenim kao saborskog zastupnika ne radi stranke kojoj pripada ili političkih stavova već zbog toga što za razliku od mnogih tamo - radi) nije spominjao i dobročinstva dr. Šimića, možda bih mislila da je riječ o stanovitoj brizi za ljudska prava osobe imena X i prezimena Y. No Kajin je rekao, misleći na doktora, "kolike je spasio" ne zaboravljajući pri tom spomenuti i svoga oca. Činilo mi se to uistinu neumjesno. Prvo, doktor je valjda i morao spašavati, jer ipak je za to polagao Hipokratovu zakletvu. Drugo, spominjanje oca tamo nekog političara u danom kontekstu vrlo je teško barem na trenutak ne povezati s onim da si je taj ipak mogao priuštiti pravovremenu operaciju kod dosad uglednog liječnika. Nadalje, s obzirom na sadašnja zbivanja i okolnosti, čovjek teško može a da se ne upita da li je isti otac čekao red legalno, da li je i on platio ili je možda upravo zahvaljujući političkom utjecaju stvar ubrzana. Osim toga, sredstvo korupcije ne mora biti nužno kuverta. Osobno, mene je u onom zakonskom smislu puno više strah one "neopipljive" koja se čak i od ove "vidljive" teže može dokazati. Ona je više tipa "ti meni, ja tebi" ili "nikad ne znaš kad mi može zatrebati". Osim toga, smatram da dr. Šimić nije ništa "bolji" od drugih privedenih osoba pa ga treba vezati ako tako nalaže zakon. Ako je pak sve bio dio folklora, onda bi zastupnici trebali reagirati i za neke druge privedene osobe, a ne samo za one koji su pomagali njihovoj rodbini. Drugo o čemu sam mislila nešto reći, a vezano je za uhićenja, je slučaj Petrač. Jasno mi je da hrvatska javnost ima pravo znati što se događa, jasno mi je i da mediji žele informirati istu tu javnost, jer uostalom to im je i obaveza, ali totalno nejasno mi je da je za to uhićenje baš trebao toliki cirkus. Doček kao da dolazi papa, pa javljanja, pa izvješća ... U nekom trenutku izgledalo mi je kao da će stati sav promet, da će se zatvoriti trgovine i da ćemo poput dočeka sportaša svi masovno krenuti vidjeti to čudo neviđeno. Da ne bude zabune, presretna sam da policija i pravosuđe rade svoj posao. No ovako ispada da ga jednom naprave kako spada pa da je pod obavezno da kamere zabilježe svaku sekundu. Ako svemu ovome pridodamo tragičnu smrt dvogodišnje djevojčice, pogibije ljudi u prometu, zlostavljanja u obitelji sa strašnim posljedicama, smrti utapljanjem i razne druge vijesti iz crne kronike, onda moram zaključiti da osim tračeva raznih "žutih" emisija, trenutnim prebrojavanjem ulaza i izlaza turista s neizostavnim brojenjem noćenja, ništa drugo i ne gledamo. Izvještavati o svemu je potrebno, ali čini mi se da u nedostatku nekih drugih konstruktivnih vijesti (primjerice o proizvodnji, razvoju gospodarstva, znanosti, obrazovanja, ekonomije ...) dolazi povećana minutaža onoga što ipak treba biti spomenuto u kratkim crtama. Vijesti, kako sama riječ i kaže, zahtjevaju vijesti. Ali smatram da za funkcioniranje pravne države nije potrebno znati svaki detalj oko privođenja. Još manje potrebnim smatram da se od ozbiljnih postupaka za državu (a time i za sve nas) radi nešto što postaje tema zabavne razine što podrazumijeva da je danas nešto "in", a sutra već pada u zaborav. Vjerujem ipak da bi glavni zadatak osim samog informiranja trebala biti i spoznaja da pred zakonom nitko nije nedostižan, ni bogati moćnici, ni političari, ni utjecajni i ugledni ljudi raznih područja. Za to folklor bilo kojeg tipa ipak nije potreban. |
Cmok![]() Volim Zagreb, jer prijevozna sredstva do njega i u njemu su definitivno moj izbor. Vožnja u brzom vlaku (dobro, četiri sata i nije nešto ekstra brzo, ali pustimo sad to ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() Zato, mogu vam samo još ovo reći - ponoviti vam da mi je bilo jako lijepo, i isto tako, ponoviti vam da se preko neta stvarno da upoznati ljude koji ti prirastu srcu. I da, po tko zna koji put moram reći da jako volim blog i ono što njime dobivam. p.s. Prva slika je moj zagrebački poklon vama. Naime, jedan gift shop se tako zove, a meni se baš svidio naziv pa vam ga poklanjam. ![]() |
Mislim da sam sicher-tip
Nešto što bi mi spadalo u VELIKI stres cijelog tijela je situacija u kojoj ujutro kad idem na posao zaspem pa mi je umjesto onih pola sata (koliko mi treba da se probudim, odvegetiram, razbudim i napravim sve potrebne radnje) vrijeme ograničeno na 10-ak minuta. Nije da preuveličavam, jer to mi je tako teško fizički podnijeti da valjda još par sati ne dođem k sebi. Tlak nikako da se normalizira, srce mi radi turbobrzo i turbojako, a i opće stanje je kao da me vlak pregazio. Tu već počinje priča da baš moram imati vremena. Dovoljno vremena.
Neki me dan nazvao dragi mi Rock, onako - čovjek baš kao da je pao s Marsa. ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() Drugo čega se ovom prilikom prisjećam su moji davni izlasci van. Ono kad sam bila mlada. Dobro, i sad sam mlada, ali baš ono kad sam bila skroz mlada. ![]() Posebna priča je kad idem na put. Čak i na kratko, par dana. Nije mi jasno kako nekim ljudima uspjeva spremiti se za pola sata bez obzira koliko dugo ostaju tamo gdje idu. Gledam brata, kad god negdje ide na moje "si se spremio?" samo me blijedo pogleda i kaže nešto u stilu "što se imam spremati?". Kod mene spremanje počinje s ceduljicom koja se pojavi i par dana prije i na koju nadopisujem sve čega se onako usput sjetim da moram uzeti. K tome, jasno, ništa ne smije faliti, jer bolje da uzmem i vratim neupotrebljeno (nema veze je li riječ o čarapama, čokoladnoj tortici, kišobranu ...) nego da se negdje usred ničega sjetim da bi mi baš trebao recimo lak za nokte. ![]() ![]() I što sam zapravo htjela reći ovim postom? Manje ono da neki uvijek nešto planiraju, dok drugi baš sve rade spontano i bez ikakvih razmišljanja. Više ono da sa mnom stvarno nije lako. ![]() UPDATE Spremanje mi je u zadnjoj fazi pa prije nego odem na par dana samo da vas pozdravim. I da vam kažem da ćete mi faliti. Ne morate govoriti da ću i ja vama. Znam. ![]() ![]() |
Tužno-sretni post
Ili - svako zlo UVIJEK za neko dobro
Vrlo često sam u svojim stavovima (pre)čvrsta, što vidite i sami. ![]() Biti kolebljiv i nesiguran kada vam se u životu događaju neke strašno emotivno-stresne situacije smatram normalnim. Nečim što se, barem u nekom periodu vremena, ne da izbjeći. Zato sasvim sigurno smrt bliske osobe, bolesti, razne tragične situacije, nesretne ljubavi, prekidi veza i brakova, zlostavljanja itd. htjeli ili ne dovode do nesigurnosti, preispitivanja s neizostavnim "zašto baš meni", "zašto ja" pa čak i onoga da se možemo osjećati, bez obzira na stvarne činjenice, kako nemamo nikoga i kako smo skroz sami. No meni se ništa od toga, hvala Bogu, nije desilo, a svejedno sam se našla u takvoj situaciji. Ne baš toliko tragičnoj da bi mi nestalo optimizma onako kao da je totalni mrak, ali dovoljno da sam se zatekla kako sama sebe žalim. I još gore, da sam čak i Bogu rekla da je zaboravio na mene. Ne, kako sam rekla, nije riječ o ničem dramatičnom. No valjda se odjednom skupi puno tih nekih sitnica koje kad se spoje postanu ipak prevelike da bih sa njima znala onako kako to radim inače. I naravno onaj uvijek prisutni pojam - očekivanje - koji redovito ako ga se ne "ukroti" rezultira razočarenjem. On je pak vezan na neku vrstu ovisnosti o drugima. Ono kada dozvolim da mi na raspoloženje utječu postupci drugih ljudi. Znam da je sada lako govoriti, jer s vremenskim odmakom lakše mi je tako razmišljati, ali zašto u tom nekom kriznom trenutku ne kažem sebi "ma što me briga što je Netko (tko god) takav i takav, to je Njegov problem". Zašto si ne mogu reći "to nije moj problem" i ići dalje, nego uporno problem prisvajati kao SVOJ i onda kukati i kukati. Da se razumijemo, ne kukam ja toliko, ne naglas. Ali iznutra, iskreno, bučno je bilo. Zato bolje da niste čuli. ![]() Kako uvijek ima i dobro što se da izvući iz svega što nam se u životu događa, tako je i ovaj put. Osim standardno životne škole tipa "drugi puta ću pametnije", tu je i osjećaj da je čak i ovo bilo potrebno da bih znala cijeniti one druge trenutke, one kada mi je lijepo i kad sam skroz sretna. Drugo dobro je ono da uvijek, ali baš uvijek, odnekud "izniknu" ljudi koji nam pomognu čak i onda kada uopće nisu toga svjesni. I treće - uvijek postoji rješenje i uvijek postoji način da sami sebi olakšamo. Sretna sam da sam ga našla. A i sad znam da Bog ipak nije zaboravio na mene. |
O vjernicima i nevjernicima
Vjerojatno ću ponavljati ponešto od onoga što sam rekla u ovih godinu i pol bloganja, ali činilo mi se prihvatljivije to nego na nekoliko blogova ostavljati komentare veličine postova s kojima se blogeri-vlasnici zasigurno ne bi složili. Usprkos činjenici da traže odgovore ili reakcije. Univerzalnu pamet ne prosipaju ni oni ni ja tako da se i njihove verzije stvarnosti, baš kao i moje, mogu opisati upravo onako kako poželimo, a na svakome je da drugčije mišljenje prihvati. Ako to ne želi, što je isto stvar izbora, mora biti spreman na to da na pitanja koliko god pitao, nikada neće dobiti odgovore. Ne zato što mu ih netko ne želi dati (one koje predstavljaju činjenice ili su dio nečega što se zove vjera pa dokaza nema), nego zato što ih ne želi čuti. Paradoksalno, ali je tako.
Obišla sam ponešto blogova koji se uz razne pristupe bave Crkvom, vjerom, religijama, vjernicima, Biblijom itd. Mislim tu na one koji su usmjereni uglavnom na kritiku, tj. one kojima je to smisao postojanja. Prihvaćanje kritike je sastavni dio tolerancije kao i napretka pa onda nikako nisam za opciju da kritike nema. Ali ono čemu se protivim je pristup u kojem to postaje smisao. Naime, ako je netko ateist, onda bi mu smisao trebao biti upravo to - neimanje vjere, neimanje Boga pri čemu se fokusira na sve ono pozitivno što mu to "neimanje" nosi. S druge strane, ako ateistu glavni smisao postane sprdanje oko vjernika, običaja, vrijednosti koje im znače, onda to postaje svojevrsna opsesija u kojoj je glavni cilj - napad. Po tome mi sve to počinje sličiti na isti onaj srednji vijek u kojem je netko glavom plaćao drugačije mišljenje ili viziju. Jedina razlika je što sada glava ipak ostaje na mjestu. Nadalje, nebrojeno puta čujem onaj pojam - "pravi" vjernik. Tko je prav, a tko kriv? Ili još bolje, tko je taj koji bi trebao donositi takve prosudbe? Ne moram biti psiholog, teolog ili vjernik da bih vidjela da se među onima koji se deklariraju vjernicima kriju svakakvi ljudi - dobri, loši, pošteni, nepošteni, iskreni, lažljivi, odlučni, neodlučni, darežljivi, škrti, brbljavi, šutljivi .... bezbroj podjela. Očekivati od takvih da budu savršeni je ono elementarno nepoznavanje ljudske prirode koje čak i nema veze s Bogom. Ali ako i pogledam sve to s vjerskog aspekta, onda mogu reći da kada bi svi ljudi koji vjeruju bili savršeni, onda im u nekom filozofskom smislu Bog ne bi ni trebao. Kako to ipak nije tako, i kako onaj tko je vjernik zna da je savršenstvo samo u Bogu, onda zahtjevati da svi vjernici budu idealni ipak traži i ulazak u vjeru u nekom dubinskom smislu, a ne samo površinskom. Drugim riječima, ako nevjernik sam sebe oslobađa onoga da mora biti dobar (ugrubo rečeno) namećući da je to a priori nešto za vjernika, onda mi je to apsurd nad apsurdima. Nevjernikovo očekivanje da je upravo vjernik taj koji mora biti dobar (baš radi Boga u kojega prvospomenuti ne vjeruje) ne može biti opravdano očekivanje. Baš se pitam jesam li ja uopće vjernik time što se sada suprotstavljam nekim stavovima, ili bih "bolji" vjernik bila kad bih šutjela i skrušeno i skromno pustila da drugi govore. Ne znam odgovor. Kritika prema Crkvi nije nešto čega bi se trebalo panično bojati, uostalom, nju čine ljudi pa vjerovati da je savršena spada u naivnost prve vrste. No i tu postoji druga strana medalje. Posebno na činjenicu da je nekima dovoljno čuti riječ svećenik i već postaju puni mržnje. Odakle netko može donositi sudove na osnovi onoga što ne poznaje? Ne poznaje do one razine da je dovoljan trač o 1 svećeniku da bi nasložio priče o preostalih 100. Trač može biti i istina, ali svejedno ... ne sablažnjavaju li se upravo pravi liberali generalizacija i trpanja u kategorije? Što se tiče govorenja o onome o čemu se ne zna, velika zamjerka je na ono da svećenici pa ponekad i vjernici nemaju što govoriti o seksualnom životu, abortusima, umjetnoj oplodnji, braku i svim onim pojmovima za koje "preobjektivna zajednica" ocjeni da nisu kompetentni. Dajte se samo nakratko osvrnite na blog i sve teme koje se ovdje pojave. Ajde sad DOBRO promislite o čemu svi mi krenemo govoriti. Govore li nevjernici o vjeri i vjernicima? Govore. Govore li nepolitičari o političarima? Govore. Govore li nenarkomani o drogama? Govore. Govore li neroditelji o djeci? Govore. Govore li neliječnici o liječničkim greškama? Govore. Svi govorimo o svačemu. I imamo na to pravo. Ono po čemu se razlikujemo je način na koji izražavamo ono što mislimo, kao i koliko poznajemo činjenice o kojima govorimo. Poznavati činjenice ne znači da ih se mora iskusiti na vlastitoj koži nego da ih se mora poznavati. I tko onda može reći da jedan svećenik nije kompetentan govoriti o (ne)etičnosti pobačaja? U čisto znanstvenom smislu, svećenici poznaju etiku na istom nivou kao i znanstvenici iz područja filozofije. I za kraj - dva konkretna odgovora Zizifus. Pogledala sam oko sebe. I mišljenje mi se nije promijenilo - vjerujem u dobro i pozitivno u ljudima. Ne znam na što bi mi se sveo život da od prve na ljude gledam kao loše, pokvarene, zle, sebične i grozne. U ljudima vidim dobro, vidim jasno i mane, ali mijenjati ih ne mogu pa mi jedino ostaje nastojati mijenjati svoje. Kojih ima. Drugo, svatko ima pravo na svoja tumačenja, svoje web-stranice i izražavanje mišljenja - i o vjernicima i o nevjernicima. Ako netko nevjernike svrstava u neko "crnilo" društva, ima na to pravo. No definitivno nije istina da generalno gledano vjernik na nevjernika gleda kao na građanina drugog reda. Za Boga u kojeg vjerujem mislim da je bitno kakva djela činimo i kakvi smo i prema sebi i prema drugima, a ne da li se formalno vodimo kroz ovu ili onu knjigu. Prema tome, nepoznavanje Boga od strane nevjernika ne znači i da Bog ne poznaje nevjernika. Smatram da imaš pravo, baš kao i svatko, govoriti o čemu hoćeš. Kao i da to imaš pravo raditi na način na koji hoćeš. Druga je stvar što ćeš nakon napisanoga ipak reći da ne želiš nikoga vrijeđati zaboravljajući da ironičnim i podsmjehivačkim tonom pričajući o molitvi, Bogu, raju to ipak činiš. Ismijavati ipak znači vrijeđati. Ako ne vjeruješ, zamisli da se netko ismijava oko tebe. Bog i vjera u Njegovo postojanje izbor je čovjeka. Onaj izbor koji nam je On sam dao. To bi svaki vjernik trebao poštivati. I k tome biti sretan što na svom životnom putu baš nikad nije sam. |
|