O (ne)ravnopravnosti spolova
Možda je već pomalo i isfurano govoriti o podjeli na ono muško-žensko, ali ponekad kad neke žene iz "ženskih" udruga vidim na televiziji, kao da dobijem dodatni poticaj za priču. Forsirana i neprirodna jednakost muškaraca i žena mi je totalna bezvezarija, čak i kada se pokušava zamotati u celofan ravnopravnosti. Naime, u nekim zemljama slične udruge smatram ne samo korisnim nego i nužnim. No u Hrvatskoj je ipak pravo žene na toj razini da mu udruge koje se bave teorijom davno savladanom nemaju što pomagati na načine na koje to vrlo često rade. Jedno je izboriti svoju poziciju unutar obitelji, nevezano za spol, a drugo htjeti da se za "pravo" da nađem balans u zajedničkom življenju bori tamo netko.
Što se podjele poslova tiče, iako smo već 100 puta govorili, mogu još jednom o tome kako ja to vidim. Smatram da se baš svaki dobar odnos među bilo koje dvoje ljudi temelji na dogovoru. Prema tome, na koji način će se oni rasporediti spada ipak u individualni dogovor temeljen na željama, sklonostima, sposobnostima. Ne mislim da mi treba muškarac da promijenim žarulju. Isto tako za zakucati čavlić u zid ne treba mi muška pomoć. No baš da želim dijeliti sve poslove, ne hvala. Nošenje vreća, brušenje i lakiranje parketa, a i neke druge, svakodnevne poslove mi se ne radi. Čudno mi je da neke femnistice toliko zdušno brane onu da i "žene mogu dosta toga raditi". Baš me zanima što bi rekle da vide muškarca koji bere blitvu dok se žena muči noseći vreću krompira od 30 kg. Ono što mi je i totalno besmisleno je ona priča kako u politici treba biti pola-pola omjer muškaraca i žena. To mi je takva neopisiva glupost da jednostavno ne mogu vjerovati da netko može tako nešto zahtjevati. Jer odakle nekome pravo da spolom podređuje kvalitetu? I tko kaže da u nekoj zajednicu ne bi bilo i 70% sposobnih žena. Smiješne su takve brojke, jer to je kao da kažete "u školi mora raditi 50% muškaraca". Pa ne može se izmisliti muške profesore ako ih NEMA. Ili zamislite da FER počne uvjetovati da omjer muškaraca i žena mora biti pola-pola. Stanje kakvo je u politici je takvo jer je to prirodni tijek, ne zato što netko nekome brani da u politici bude. Većina žena ipak prirodnim putem (ne nametanjem) odabere neki drugi poslovni život, koji je manje zahtjevan po pitanju vremenskog angažmana. Uostalom, kada zaokružujem izbor na glasačkom listiću, biram onoga koga smatram dovoljno dobrim, ne onoga koga bih kao trebala izabrati radi spomenute "solidarnosti". I da, koliko ste puta čuli onu "ženska solidarnost". Što bi bilo da se počne spominjati muška? Posebno me živciraju oni zaključci kako i žene same nisu na tom nivou da prepoznaju na početku spomenute udruge kao nešto dobro i pozitivno za njih. Iskreno, kosa mi se digne na glavi kada se netko umisli da treba drugoga učiti na koji način treba razmišljati. Kao, dajte žene da vas mi naučimo kako treba sa muškarcima. Smeta me jer se u takvim situacijama previše naglašava spolnost, a premalo individualnost. Ono u što sam sasvim sigurna je da je do nas samih da izaberemo na koji način ćemo se ophoditi s ljudima, kako ćemo izboriti svoj status u društvu i nekoj životnoj zajednici te hoćemo li ili nećemo više voljeti prati suđe ili farbati stan, ili uostalom oboje ili nijedno. Gledam neki dan "Otvoreno", o zlostavljanju vezanom za slučaj ubijene mlade žene i majke. Među ostalim, u emisiju su se javljali gledatelji. Sjećam se dvoje gledatelja. Prvi je bio jedan tata koji se godinama bori za svoju djecu i u tome ne uspijeva, druga je bila žena sa svojom pričom. Ni voditeljica, ni sve te žene u studiju UOPĆE se nisu osvrnule na njegovo pitanje, preskočile ga kao da je manje vrijedan i odmah krenule na odgovor za ženu. I onda se TAKVE bore za nečija prava? Ne, ne branim muškarce, jer uostalom, vi znate da me katkad baš živciraju. ![]() |
Tri "doživljaja" i jedan trenutak sreće
Većina ljudi ne dobije inspiraciju za kupovinu u doba dana kada izgleda da bi se jaje moglo ispeći na suncu. Većina isto tako u to doba dana, ako već odluči ne biti doma i hladiti se kako god zna i umije, i k tome ne mora biti na poslu ili obavljati neke druge obaveze, sjedi u dubokoj hladovini, pije ledeni čaj ili jede sladoled. Ponekad sam i ja među njima. Ali danas sam bila među onom inspiriranom manjinom iz prve rečenice.
Već tjednima kao kupujem hlače. I obilazim, njuškam, a baš se ništa ne događa. Ustvari, možda se ipak događa - uočavam da broj modela koji na normalno-nesavršenom ljudskom tijelu izgledaju očajno prelazi u beskonačnost. Danas - pokušaj x-ti. Nakon nekoliko beznačajnih uleta u trgovine, ušla sam u jednu. I problala 4 komada. I opet ništa. Skoro da mi je bilo žao ljubazne prodavačice. Toliko da smo kratko pročavrljale o muškim kupovinama. Zato molim svekoliki muški puk, a i onaj ženski kojem to uspijeva, da mi objasni kako uspiju koristiti onu "dođem, vidim, uzmem i odem" koja ne podrazumijeva čak ni probu nego "od oka" procjenu nakon koje ide "bit će dobro" i koja oduzima otprilike 10 minuta vremena. Neki kojima je ta tehnika čista apstrakcija imaju za posljedicu jako bolne noge. Toliko da mi je došlo da vrištim po cesti ili da otrčim do rive (figurativno, jer bi od trčanja riknula) i nekako ih umočim u more. Ne, nisu tome krive štikle, samo obične sandale koje očigledno nisu za ove avanture. Drugi osvrt je na ono što se događa u kabini dok isprobavamo odjeću. Za vas ne znam, ali kod mene se danas desila dubokoumna spoznaja. Da ona svjetla djeluju gotovo secirajuće i da sve kad biste i htjeli sakriti nešto od sebe, ne bi uspjelo. Znala sam da imam celulit, ali baš da ga je toliko ... Nije mi jasno čemu im služe ti reflektori, kao da trebaju osvjetliti operacionu salu. I kao da nije dosta što se stiskamo u nečemu veličine pola kvadratnoga metra, što i ako se potrefi da postoje vješalice, izgledaju kao da su pravljene pred jedno 30 godina i što kako god navlačite zavjesu, ostaje "šupljina" s jedne ili s druge strane, a u nekim slučajevima i obje. Čuli ste za ono da si neke vrhunske svjetsko-prestižne prodavačice uzimaju za pravo procjenjivati tko ima koliko novaca u novčaniku i tko ima koliku kupovnu moć pa pomažu onime "nije to za vas"? Nije mi se danas desilo to, ali moglo bi se reći slično. Kupujem i traperice već neko vrijeme pa tako uletim u skoro uvijek, ali ne i danas PREbučni Wit Boy. Ne patim od markica, ali činilo mi se da tamo znaju imati onakve kakve volim, a i cijene ne dostižu neku astronomiju poput onih od 700-800 kn kakve sam vidjela. Valjda neke prestižne, ne bih znala. Uglavnom, odaberem one koje mi se svide i pitam Ju imaju li moj broj. Ona me gleda i prozbori "ali te su vam jako plitke" ne imajući namjeru pogledati imaju li ili ne, nego unaprijed određujući kako te nisu za mene. Prvi odgovor bio mi je pogledom koji je rekao "o, mala, nisam te pitala za savjet o tome želim li ili ne da mi ona stvar izleti iz gaća, a ni to da procjenjuješ do koliko godina netko ima pravo nositi plitke, a od koliko idu mrkvaste". Ne znam ni sama kako sam se suzdržala pa sam samo rekla "pa nisu baš toooliko plitke" da bi dotična koju sekundu poslije shvatila da je na krive mislila i da uopće nisam pitala te senzacionalno plitke. Usput mi je te jako plitke pokazala na sebi. Možda sam zloća, ali kad sam vidjela onih dječjih 40-ak kila bez imalo ženstvenosti, pomislila sam da bi na "pravom" (makar i celulitnom) ženskom tijelu ipak stajale bolje. ![]() ![]() Kupila sam hlače ipak, na nekome trećem mjestu (i to je figurativno, jer bilo je i više nego treće), još su bile i na sniženju. Nadam se da će Hrvatska uskoro imati svoj standard koji se najavljuje, jer činjenica da mi je M bio mrvicu tijesan, L mrvicu velik, a S sličnog modela prevelik ipak zbunjuje. Srećom, prodavačica je bila profesionalna, čak i više od toga i pomogla mi da se odlučim. Drago mi je da sam uspjela nešto kupiti, ali nije to taj danas doživljeni trenutak sreće. Zahvaljujući jednom zgodnom dečku, ili kad malo bolje promislim, zahvaljujući čak dvojici zgodnih, napravila sam jedno dobro djelo. Iako je bila riječ o sitnici, nevjerojatno je koliko takve stvari ispunjavaju čovjeka. Volim to. Baš volim. |
Kako sam (p)ostala truba
Svi vi koji ne poznajete ovo o čemu ću pisati, dobro za vas. Možda mi netko uspije i reći kako mu uspijeva. Iako postoji velika mogućnost da bez obzira na to opet radim po svom. Ne zato što bih htjela, nego jer u nekim situacijama znam biti velika truba. Tješim se da nisam baš stalno. Valjda.
![]() Truba - prvi put Nedavno sam se našla u već poznatom okruženju, kafiću u kojeg sam nekad izlazila i kojeg sam prestala posjećivati. Iz raznih razloga, ali najviše zbog Njega. Ili bolje reći zbog onoga što se u meni zbivalo, a ima veze s Njime. Sada, nakon određenog vremena, zaključila sam da nema baš nekog posebnog razloga da opet ne svratim na isto mjesto. No, valjda mi iz dosadašnjeg iskustva nije bilo dovoljno znati da mi neće biti ugodno vidjeti ga u društvu nekih drugih cura. Ljubomorna sam, iako sam već odavno trebala prestati imati taj osjećaj. Nije nikad bio osobito jak, jer vjerovala sam mu, ali i nekad i danas neke se stvari nisu promijenile, jer još uvijek ne volim vidjeti kako mu pažnju mame neke druge. Znam da život ide dalje, ali ... truba sam. Truba - drugi put Vezano za istog Njega, imala sam priliku progovoriti koju s njime, jer dao mi ju je. Ali ne, od prevelike analize, zaključila sam da mi je najbolje da šutim. A sad mi je žao. Nije mi jasno zašto mi se u nekim situacijama lampice pale kasnije. Zapravo, jasno mi je. Jer uvijek tražim neke optimalne situacije u kojima sve mora biti "sicher" i u kojima bi me valjda ubilo da riskiram. Da ne ispadnem truba. Svejedno, ispala sam. Pred sobom. Truba - treći put Život je poput knjige. Sastoji se od listova na kojima su ispisane misli, riječi, djela, osjećaji. Stajati na jednom listu i ne okrenuti novu stranicu znače propustiti sve ono što novi list nosi. Možda i on nosi nešto što nam se ne sviđa, ali zato uvijek postoji i onaj sljedeći. A i prethodni je tamo gdje je iz nekog razloga. Inače volim čitati, nekad i "gutati" listove, ali ponekad stojim na jednoj stranici i ne mičem se. Kao da je list zaljepljen najsnažnijim ljepilom na svijetu. Kao. Nije, jasno da nije, ali čak i potpuno svjesna toga, ne poduzimam ništa. I što sam onda nego truba? Da ovo ne bi preraslo u nešto što će potpuno ugroziti moju reputaciju, možda je bolje da stanem. A nije da ne bih mogla još. ![]() |
"Vidjet ćeš, Pegy"
Morala bih biti stvarno zaostala u razvoju kada ne bih znala da nije isto imati dijete i planirati ga imati jednoga dana. Mislim tu prvenstveno na onaj aspekt ponašanja bitnim za odgoj, obrazovanje, ali i za brigu o djetetovu budućem životu koje nije isto onda kada sve to živimo u praksi i onda kada imamo samo teoriju kako bi to (barem otprilike) trebalo izgledati. Sasvim mi je jasno da barem 90% onoga što trebam znati ne znam, jer to se uči praktično i nikako drugačije. Međutim, jedan dio ostaje ipak na onome da neke stvari ne samo da trebamo, nego i moramo promišljati PRIJE. Ne toliko planski koliko učeći na pogreškama drugih, ali i živeći onako kako smatramo najispravnijim. I baš zato, ponekad me smeta kada dobijem rečenicu iz naslova u bilo kakvom komentaru na bilo što vezano za djecu. Ono kao da je netko tko još djece nema retardinjo koji eto ne vidi dalje od nosa.
Vjerujem da svi znate onaj banalni primjer valjanja djeteta u trgovini kada jedan od roditelja kaže "ne" na neku od mnogobrojnih dječjih želja. Nakon toga slijede urlici, dreka, plač. Metoda po kojoj dijete zna da će nešto dobiti je ona koja mu kod mene garantirano ne bi prošla. Možda bih i ja iznutra plakala skupa s njim (to je onaj dio koji ne znam), ali sasvim sam sigurna da nema te sile koja bi me natjerala da na taj način dijete dobije ono što hoće. Dijete nije glupo zato što je malo. Dijete je pametno i kada jednom taj model prođe, ono se jako dobro njime koristi i dalje. I uporno dobiva. I uporno manipulira. I postaje razmaženo toliko da to, vidim na primjerima drugih, nikako nije dobro. Posebno ne na duži rok. Sjećam se kada sam neke mame pitala kada misle "preseliti" dijete iz bračnoga kreveta u svoj. Oooo Bože, fatalna greška koju napravi netko tko nije mama prema nekome tko misli da savršeno odgaja dijete. Znam da dijete može ružno sanjati, biti bolesno, nervozno jer mu rastu zubi, ali kada to postane praksa dijete dođe do 5. ili 6. godine u krevetu mame i tate. Jedno je kada je radi prostora to nužno, a nešto sasvim drugo kada dijete ima svoj krevetić. Ne zavređuju li roditelji barem to malo vremena biti sami? Nedavno sam čula jedan komentar u stilu "nema šanse da išta od mojeg djeteta dajem nekom drugom djetetu, svoje ću davati, ali djetetovo ... niiiikako". Mislilo se tu na jedan od mnogobrojnih balona, ne na neku posebno darovanu igračku. Ono u što sam isto tako sasvim sigurna je da ako budem kada imala dijete, ono će učiti dijeliti neke stvari sa drugom djecom. Onom djecom koja možda za to nemaju novaca. Tako da od mene sigurno neće čuti "neeeeee, to nikome ne dajemo". Naravno da to ne znači da neki razmaženac koji uleti može (poput onog iz Poline priče ![]() Što se tiče učenja sa djecom, nema teorije, ali baš ono s naglaskom da nema teorije da ću sate i sate provoditi sa rješavanjem zadaća, čitanjem lektira, ispitivanjem i sl. Vidjela sam kako su to radili moji roditelji i vidjela sam da su to radili dobro. Nismo ni ja ni brat bili problematični u školi, ali znala se desiti pokoja jedinica (kod njega i malo više od pokoje ![]() Moram na kraju spomenuti i ovaj toliko strašan i potresan slučaj u kojem je dijete do smrti izgriženo od psa. Biti ljubitelj životinja nužno ne znači da moram biti zagovornik pasa u stanovima kao i onoga da se dijete od godinu, dvije ili tri pušta u "igri" s psom. Nije mi to ni higijenski tako da ni radi toga to zasigurno ne bih tolerirala, ali čak ako se i odmaknem od tog razloga, preostaje ona situacija u kojoj kao prvo nikada potpuno ne možemo znati što se zbiva u glavi životinje, a druga stvar je da dijete NE zna do koje granice je nešto igra i glađenje, a do koje određeni zahvat rukom, nogom, ustima može životinji uzrokovati bol na koju reagira onako kako jedino zna. Zato, i više sam nego sigurna da svoje dijete ne bih dovela u takvu situaciju. Puno toga, kako sam rekla, ne znam. Puno toga me je i strah, jer univerzalnog recepta za formiranje djeteta u poštenog i vrijednog čovjeka nema, ali u neke sam stvari sigurna, jer za to mi treba jedino poznavati sebe. A poznam se toliko da znam učiti i na tuđim greškama. I zato, ova rečenica iz naslova može se puno puta i izreći, no ima situacija kada bih isto to i ja mogla reći onima koji to kažu meni. Uglavnom ne kažem, jer su ljudi jako uvredljivi po tom pitanju, ali možda bi trebali znati da ni drugi ne vole konstantno dobivati "lekcije". Tim više što je ponekad i dobro poslušati nekog objektivnog, s obzirom da subjektivnost ponekad nosi i ne samo ono pozitivno. |
Pravi Savršeni
S obzirom da sam žensko (valjda mi toliko vjerujete
![]() Savršeni u očima neke "normalno-prosječne" žene (uzet ću si za pravo da u takvu skupinu spadam ![]() I onda se fino opustite i živite neopterećeni traženjem, "naletite" na nekoga, provodite vrijeme skupa, uvlači vam se pod kožu i po svukuda, i ne razmišljate da on je ili nije Pravi. Osim svega što vas privuče, tu su i te nesavršenosti i mane koje postanu dio cjeline i uopće ne možete zamisliti da to savršenstvo može biti savršeno bez njih. I ako se pitate gdje je problem - moram vam reći da ga nema. Osim u činjenici da to ne shvatite na vrijeme. I/ili shvatite, ali ne shvati onaj drugi to isto za vas. Onda se priča nastavlja tako da morate sebe uvjeriti da to baš i nije bio najpraviji i najsavršeniji, jer drugo vam baš i ne preostaje. Jedino što imate dva moguća problema. Prvi je da tražite neko slično "savršenstvo" (koje naravno ne nalazite, jer kako znate - svatko od nas je jedinstven i neponovljiv). Drugi je (kada vam ne uspije uvjeriti se da neki drugi postoji) biti svjestan da ćete cijeli život žaliti za nečim i usprkos tome ići dalje, uzeti što život nosi i zadovoljiti se time. I tješiti se da se u životu (valjda) desi malo više Pravih Savršenih. Vrlo često čujem kako treba slušati srce, ili intuiciju, ili unutarnji glas, ili kako već to tko zove. Tada, uvjerena sam, ne trebate dokaze da netko je pravi čovjek za vas. Trebate, ali ne one kojima nešto provjeravate poput testa. I zato, ne razumijem one teorije (i prakse) da netko npr. mora isprobati živjeti sa nekime. Jer ona mora vidjeti smeta li joj kad on ostavi čarape nasred sobe? I ako smeta treba ocjeniti koliko je smetnja intenzivna jer valjda postoji neka skala za to? Ne razumjem i da moraju isprobati slažu li se seksualno. Ljubav nije testna situacija. Ako je riječ o ljubavi, onda će se uz više ili manje truda desiti "odgovaranje" tj. kompatibilnost u svakom smislu. Kako ga onda prepoznati, tog Pravog? S obzirom na okolnosti, mislim da nisam baš najkompetentnija govoriti o tome. Mislila sam da je to možda ono kada vam je netko sav lijep čak i kada se ne dotjera posebno, da je to ono kada idete ulicom i smiješkate se misleći o nečemu što vam je rekao, da je to ono kada vam je prvo na što pomislite ujutro kad otvorite oči i zadnje na što pomislite prije nego ih navečer sklopite, ono kada možete zamisliti nekoga kao oca vaše djece, ono kada vas zanima sve što dolazi iz njegovih usta makar govorio i što je ručao, ono kad osjetite nešto kao da je život potpun i skroz skroz lijep. Eto, to sam mislila. A sad više ne znam. Ovaj post nema ni glavu ni rep, ali valjda i to nešto govori. |
|