Nedavno se u hrvatskoj javnosti pojavila nova "top" tema za naslovnice - obavezno srednjoškolsko obrazovanje. Stavimo na stranu to što je premijer htio skupljati političke bodove (koji političar to ne želi?), stavimo na stranu i to što takva ideja iz sadašnje perspektive (posebno laika) može zvučati utopistički. Ako to izuzmemo, dajmo se malo svi skupa zapitajmo gdje je problem.

Čula sam svojevremeno jedan komentar "koji kretenoid, on nije normalan, pa tko će graditi ceste". Mislim, ljudi moji, pa tko imalo inteligentan može izvaliti takvu rečenicu. Jedno je polemika koju smatram nužnom, ali ovdje čak i ako zanemarim stil, ne mogu zanemariti bit. Naime, zašto se uopće obrazovati? Možda je trebalo pustiti da nam razina obrazovanja bude na nivou neke nerazvijene afričke ili azijske zemlje pa da kopamo i kopamo i da nam to postane temeljni smisao. Da je tako nešto došlo iz Švedske, garantiram vam da bi komentari bili "ma gdje smo mi od njih, oni su neki drugi svijet, oni su 100 godina ispred nas". Ali kad se ideja javi ovdje (ne mislim da se pojavi prvi put, jer ona se već ponegdje i javila), ajmo onda katastrofično reagirati da bude sve u stilu hrvatske političko-medijske scene. Inače, mene osobno nije nimalo strah da će nam prifaliti kopačkog kadra jer takvoga će uvijek biti, jednako kao što i sada ima onih koji nemaju završenu osnovnu školu. Znam da to povlači i pitanje uvoza radne snage, ali mislim da je puno opasnije kada se mora uvoziti intelektualna radna snaga, nego ona koja je isključivo manualna.

Druga stvar radi koje mi se obavezno srednjoškolsko obrazovanje sviđa je činjenica da će se tada ipak manje mladih 15-godišnjaka naći na ulici i ubijajući dosadu lagano uplivavati u kriminalne i/ili narko vode. Naravno, nije to pravilo, jer ima i onih koji par godina ne rade ništa, spavaju do podne, žive na račun roditelja, a onda se u 20 i nekoj sjete da bi se moralo nešto raditi pa na kraju i završe na jedinom mogućem mjestu - kao pomoćni radnici. Sasvim je jasno da niti mogu niti trebaju svi članovi društva biti visokoobrazovani ili sa završenom gimnazijom, ali strukovne škole su nam ionako poluprazne, posebno neke, što u krajnjoj liniji ima i neke dalekosežnije posljedice vezane za proizvodnju. Prema tome, mislim da je u konačnici od te ideje puno veća korist nego šteta pa mi apsolutno nije jasna ta stvarno neprimjerena reakcija kao da je riječ o nekoj nazadnoj, a ne naprednoj ideji.

Drugo što je izazvalo poprilično kontroverzi je Bolonjski proces i njegovo uvođenje u sustav visokog obrazovanja. Moram priznati i da sam sama bila skeptična. Čini mi se s razlogom, jer samo uvođenje bilo je više rezultat (opet) političke odluke nego pravodobnog trenutka. U tom smislu, barem za ono što sam sama pročitala, smatram da su mediji s pravom biti kritični. Bolonjski proces koji se temelji na većoj mobilnosti studenata (osobno meni nerealno u hrvatskim okvirima, barem zasad) i koji se temelji na kontinuiranom učenju smatram dugoročno nečim dobrim i pozitivnim. Čak i kratkoročno, kontinuirano usvajanje znanja donosi puno veći rezultat - tj. znanje koje nije od danas do sutra. A to je ipak bliže onom pravom znanju. Za razliku od onog "kampanjskog" koje jednako brzo ode kao što i dođe. Činjenica je da se nekim profesorima (kojih baš i nije tako malo) takve radikalne promjene nisu svidjele, jer puno je lakše odvojiti se od studenata, izbiflati svoje i na kraju ispitivati. Sadašnji sustav zahtjeva veću angažiranost profesora, time i veću "borbu" za studenta što će, vjerujem, u nekim budućim godinama donijeti i ono da samo kvalitetna i zanimljiva nastava može nekome garantirati posao. Dakle, problem je po mom sudu puno manje u promjenama, a puno više u uvođenju istih u sustav koji za to nije bio spreman. Trebalo je možda krenuti samo sa jednom grupom, jednim studijem unutar nekog učilišta, a onda postupno, učeći i na greškama, uvoditi i ostale.

I posljednje što ću spomenuti je izbor novih članova u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti (HAZU). U priči o HAZU i o tome tko nije primljen u tu prestižnu zajednicu, javila se polemika oko neprimanja u istu Miroslava Radmana. Ne poznajem dovoljno njegov rad, a ni pravila po kojima se u HAZU (ne) izabiru članovi pa nisam kompetentna govoriti je li ta odluka ispravna ili ne. Istina je da lako možemo (ispravno ili pogrešno) zaključiti da koliko god nam sumnjivih odluka ima drugdje, moglo bi biti i vezano za ovaj slučaj. Međutim, spontano mi je palo na pamet kako su u cijeloj toj priči marginalizirani Vladimir Veselica i Stipan Jonjić. Dakle, zadesila ih je ista sudbina kao i Radmana, ali ne ... novine su pune Radmana i njegove stručnosti, a nitko ne spominje stručnost i drugih koji nisu primljeni. Kako sam rekla, o stručnosti ijednoga ne mogu govoriti, ali uvjerena sam isto tako da mnogi novinari koji su se upustili u te priče ili traže senzaciju koju domaći znanstvenici očigledno ne mogu izazvati. Postoji također i trend da je rad VANI nešto priznato i hvale vrijedno, dok rad u Hrvatskoj može biti sasvim vrijedan, ali valjda ne zaslužuje dovoljnu pažnju.

Inače, neki komenatri na webu tipa "treba to (misleći na HAZU) raspustiti, to su sve ljubomorni starci" su isto tako rezultat nezrelosti. Da se netko tko tako govori potrudio vidjeti što je HAZU, kada je nastao, tko ga je oformio i sa kojim ciljem, ne bi nikad pisao takve bedastoće. HAZU je zajednica ljudi pa prema tome podložna i pozitivnim i negativnim utjecajima. No, s druge strane, smatram da neke individualne netrpeljivosti nikako ne smiju imati veći utjecaj na sam smisao i egzistenciju takve zajednice. Jasno da je dobro i na takvim slučajevima nastojati vidjeti što je dobro, a što loše, ali takve generalne ocjene su nezrele i nemaju veze sa zdravim razumom. To bi bilo kao da je radi "afere Clinton" netko rekao "ajmo ukinuti državu (mislim na SAD), to su sve lažljivci koji misle samo ... znate već čime. Ja to zovem aferama. Malo protresu pojedine institucije (makar i predsjedničke), ako je sposobnosti i raščešljaju ponešto, ali se na tome GRADI, a ne ruši. Nekima kao da je na pameti samo destrukcija. Ne razumijem takve ljude, stvarno ne razumijem.

I da zaključim, puno toga ne znam, o puno toga mogu donositi krive zaključke, ali ono što je sigurno je da ću se barem potruditi doći do elementarnih činjenica i nakon toga promisliti o tome što sam pročitala ili čula. Obrazovanje je pokazatelj zrelosti nekog društva, ali njegov temeljni cilj nije samo usvajanje znanja nego i razvijanje čovjeka u smjeru razvoja mišljenja. Nekako imam dojam da toga u Hrvatskoj fali. I da je zato jako lako biti medij koji ako želi manipulira gotovo svime što se pokaže "dobrom prilikom".

p.s. Kladim se da će ova tema zanimati puno manje ljudi nego ona od neki dan ... ona o nenikloj travi. Tko zna zašto. Ali i to nam dosta govori. Vidim i da je ovima koji ne čitaju postove sasvim svejedno o čemu se piše. Promišljanje za svaku pohvalu.

Koji put prije nego krenem pisati o nečemu, pojam ubacim u Googleov pretraživač, tek da vidim ima li nešto zanimljivo. Osim nekih dječjih savjeta tipa "kako šarmirati curu", nekih rečenica o tome kako bi nam Premijer (Šarmer) trebao osvojiti Carlu del Ponte i nekih meni nejasnih pojmova "šarmantan stan", o šarmu sam našla i jednu rečenicu - "Šarm je kad dobijete ono što želite, a da ne morate tražiti."

Ako slučajno niste znali, riječ šarm dolazi od francuske riječi charme što znači draž, dražesnost, čar, ljupkost, dopadljivost, privlačnost, simpatičnost. Iz nje onda proizlaze i riječi šarmantan, šarmirati, šarmer.

Gledam neki dan zagrebačkog gradonačelnika Bandića. Onaj njegov blago rečeno alkoholni gaf nikad ne bi mogao proći da svoj šarm ne koristi baš onako kako treba. Po potrebi je skrušen, po potrebi je "jedan od nas", po potrebi razumije maturante, po potrebi je točno ono što treba biti da bi bio drag. Dobro, znam da ima i onih kojima nije. Ali takvih je ipak manje. I ja nisam među njima. Možda bi to netko mogao nazvati glumom, ali uvjerena sam da to nije (samo) to. To je njegova sposobnost da neke svoje vrline upakira tako da je svakome teško ne primjetiti ih.

Prilično sam principijelan tip čovjeka, što se posebno ogleda u poslu. Volim da je sve pedantno, uređeno, nekad možda čak i previše. Ali ne mogu si tada pomoći u želji da bude po mom, a to znači onima koji nisu kao ja nametnuti da to ipak treba biti tako. Jasno da mi ne uspije uvijek, ali s godinama iskustva naučiš da nekad više možeš postići ne samo izlaganjem realnih činjenica, nego zamatajući ih tako da onaj tko odlučuje ili odabire mora misliti da je baš on taj koji je bio ključan u odluci, odnosno izboru. Osim toga, nije tu stvar samo draženosti (ni u kom slučaju ulizivanja), nego i uključivanja sivih stanica.

Negdje gdje mi sive stanice ipak ne rade tako je onaj šarm koji je usmjeren prema meni. Racionalno mi onda baš i ne radi najbolje pa me lako "obraditi" nekim riječima, osmijehom, gestom. Posebna su priča muškarci i to ne baš bilo koji. Naime, ima onih koji ni da sav šarm svijeta prikupe u svoju malenkost ne bi uspjeli postići da mi ponestane osjećaja za razum. Ima i onih drugih, u nekoj drugoj krajnosti, koji me toliko smekšaju da se i sama pitam kako im to polazi za rukom (ili bolje reći ustima, očima ili nečim trećim ). Teško mi je naći objašnjenje, ali onako slobodno procjenjujući to je nešto kao ono vječno pitanje o kokoši i jajetu. Ne znaš da li je netko šarmantan pa ti je zato posebno drag ili ti je netko drag pa je sve (ili gotovo sve) što taj napravi šarmantno.

Pokušavam osmisilti kako bih sama definirala šarm. To je ono kad netko zna kada treba izreći kompliment, a kada ga je bolje prešutjeti, ono kada bez obzira kaže li vam ovo ili ono zvuči drago, jer čak i kad se ljutite niste onako "pravo" ljuti, ono kada netko zavodi, a bez da se posebno trudi, ... ne znam zapravo. Znam samo da mi se neki likovi pri opisu lagano ukazuju u podsvijesti.

I da, moram opet spomenuti blog. Naime, vjerujem da ste i vi primjetili da je ovdje sve puno blog-šarmera i da mnogi blogeri i blogerice tako dobro ovladavaju pravom kombinaciojom riječi i osmijeha osvajajući svakog već pri prvom ili drugom čitanju. Ne znam za vas, ali mene su mnogi poosvajali.

UPDATE

Nakon odgledanog dodatka Dnevnika u kojem je Branimir Bilić ugostio gore spomenutog gradonačelnika, moram konstatirati da se nisam predomislila u ocjeni njegovog šarma. Usput čestitam i svima koji žive u glavnom nam gradu Dan grada Zagreba.

Kad bismo krenuli u analizu vlastitog karaktera, onda bi zasigurno bilo i onih koji bi rekli kako su sami sebi dovoljni, kako znaju svoje mogućnosti, kako znaju koliko su pametni, lijepi, dobri, ... i kako ih baš nikada i baš nitko iz vanjskog svijeta ne može uvjeriti u suprotno. Nemojte slučajno pomisliti da takvima Pegy želi narušiti stečeno samopouzdanje. Ne, samo želim ponešto reći o komplimentima. I o tome kako su oni ipak jedan potreban dodatak našem karakteru (da ne kažem egu).

Desilo mi se da i druge, ali i samu sebe zateknem u opravdavanju od primljenih komplimenta. Tako kad nekome kažem da ima lijepu frizuru, čujem "ma samo sam ...." ili "svaki put je isto" ili tko zna što. Ako pak kažem "lijepa majica, nova?" dobijem "kupila sam ju na sniženju". Kao da se stalno želi umanjiti vrijednost pohvaljenoga. A čemu zapravo to? Nije li jednostavnije reći "hvala na komplimentu" i riješena stvar.

Drugo što sam primjetila je da postoje oni koji komplimente kad god primjete neku pozitivnu promjenu bez zadrške kažu. I sama sam takva, jer ne vidim zašto nekome ne bih rekla nešto što i sama volim čuti. No, postoji i ona druga vrsta, koja ne kaže nikad ništa. Tu ću izuzeti ljude koji ne primjete promjene (jer i sama nisam baš nadarena za primjećivanje sitnica, posebno ne kad je riječ o detaljima vezanim za izgled). Ali čak i tada ostanu oni koji primjete i vide, ali ne mogu se natjerati da nekoga pohvale. Štoviše, nekad mi se čini da izgaraju kada na nekome vide nešto lijepo. Ili kada u njihovom prisustvu netko nekoga pohvaljuje.

Naravno, rasipanje komplimentima onda kada to nema veze s mozgom jednako je besmisleno. Neki ljudi kao da ništa drugo ne rade nego samo komplimentiraju. Nekad se ulizuju onako bez veze. Tako su nekim muškarcima sve žene - ljepotice (zanemarimo tu ono univerzalno kako je svatko lijep na svoj način). Što postaje krajnje dosadno, a ponekad i naporno. Druga priča su oni koji će dati kompliment samo onda kada nešto trebaju, a to mi pak ide u smjeru licemjerstva. Ili pak oni koji će se toliko poniziti pred nekim pred kime imaju osjećaj manje vrijednosti da će hvaliti nešto što bi kod nekog drugog olajavali.

Ako se osvrnemo na posljedice dijeljenja komplimenata, onda ni tu ne postoji jedinstvenost. Sjetite se situacije kad pohvalite neku curicu ili dečkića riječima "kako si lijeeeep(a) danas" kako se znaju praviti važni. Iako je većina nas taj osjećaj u odrasloj dobi transformirala u neki sasvim drugi, prikladniji, nekima par komplimenata udari u glavu gore nego da su djeca. Neke druge ljude, koji su nesigurni u sebe, čak ni uz sve pohvale, ne možete uvjeriti da su lijepi, zgodni, pametni, vrijedni. Što govori da je bitan ne samo taj vanjski utjecaj na nas kao osobe, nego i onaj unutarnji za koji nam nitko ne može pomoći onako kao što si pomažemo sami.

Nije se rodio, niti će se roditi onaj tko ne voli čuti od žene/cure/prijateljice ili muža/dečka/prijatelja/ "lijep(a) si mi danas", ni onaj tko ne voli čuti pohvale o dobro obavljenom poslu (dobro, tu postoji i još neki načini na koji se komplimenti praktično realiziraju, ali to je neka druga priča), ni onaj tko ne voli čuti pohvalu za svoju sliku koju je naslikao, fotografiju koju je napravio, priču koju je napisao. Nije se rodio ni onaj tko ne voli dobiti iskrenu nespam pohvalu za svoj blog, za post, za način na koji piše. Kako vidite, nisam izdržala da ne spomenem blog.

Sama dajem komplimente uvijek kada smatram da treba, iako sam sigurna da mi nekad nešto i promakne. Ono što mi sigurno neće promaknuti je poznanika, prijatelja ili Nekoga tko se inače sportski oblači pohvaliti kad ga vidim u odijelu, ispod kojeg je košulja, a možebit i kravata. Sigurno to neću svima spomenutima izraziti na isti način, ali budite uvjereni da to neće ostati neprimjećeno.

Postoje, rekla bih, dvije krajnosti. Jedna je uopće ne imati očekivanja. To bi bilo nešto što je direktno ili indirektno, posredno ili neposredno povezano s bezuvjetnom ljubavi. Ono kada samo dajete, dajete, dajete i baš ništa ne očekujete natrag. Ali BAŠ NIŠTA. Druga krajnost je ono kada za baš svaki potez, radnju, djelo, gestu, uslugu ... očekujete da će vam kad-tad biti vraćena. Ne, ne mislim tu na neko vraćanje na Onom svijetu (jer u tom smislu vjerujem da nam se sve što radimo uvijek i vrati - i dobro i loše), mislim na neko "ovozemaljsko naplaćivanje". Materijalno ili neko drugo.

Evo konkretno ...

Ljubav ...ona muško-ženska ... čini mi se da smo o tome već jako puno puta govorili. Slušajući neke mudre ljude, čitajući npr. de Mella, iskreno spoznavajući Ljubav nema dvojbe da smo najsretniji kada možemo samo voljeti. Voljeti i to je sve. No, kako u praksi izgleda kada pomiješamo svoja iskustva, iskustva prijatelja, iskustva ljudi koje znamo tek iz priče, knjige, filma ... Bezuvjetno voljeti vlastito dijete, u redu. Bezuvjetno voljeti onoga tko i nas voli tako, u redu. Ali uzmimo da je Netko (to može biti bilo tko od vas ili uostalom ja sama) zaljubljen. I da je zaljubljen u Nekoga tko je 1000 km udaljen, ili oženjen, ili voli Nekoga/Neku drugu, ili ne mari. Lijepe su sve te priče kako je bitan naš osobni osjećaj, a ne ono što netko osjeća prema nama. Ali dokad možemo biti tako ispunjeni i (pre)sretni u spoznaji da onaj Netko ne osjeća isto. Samim time što ne osjeća, i ne vraća. Ne vraća misao, ne vraća pogled, ne vraća dodir. Jednostavno ne uzvraća.

Naravno da ne želim negirati postojanje takve ljubavi. Jer to uistinu je prava ljubav. Ali tko kaže da prava ljubav nije i ono kad bismo htjeli da Netko misli na nas, jednako kao što i mi mislimo na Njega/Nju? Tko kaže da nije prava ljubav željeti dobiti pogled? Mogla bih postaviti bezbroj takvih pitanja koja ipak jesu očekivanja. Jasno je da i za njih postoje granice i da je jedno osjetiti potrebu za ljubavlju voljene osobe, a nešto sasvim drugo biti posesivan i htjeti nekoga prikovati lancima. No, ono što sam htjela reći je da nas uvijek ta očekivanja mogu dovesti u situaciju da budemo nesretni. I onda po nekom ključu, kao da i nemamo izbora nego odustati ne samo od očekivanja, nego i od konkretne ljubavi. Ne mislim tu na neki negativan osjećaj, nego svojevrsno "pospremanje" osjećaja u neki dio našeg srca, ali dovoljno "dobro" da ne izaziva (više) patnju.

Onda, prijateljstvo ... i ono je samo davanje bez očekivanja? Pa sad, ne znam baš da li je tako. Načelno zasigurno da, ali pitam se da nekoga uporno pitate "kako si?", a taj vas isto to ne pita nikako, što je onda to. Znam, reći ćete - nije onda prijateljstvo. Ali, bilo to ono ili ne, opet imamo očekivanja. Ili, netko vam je jako dobar prijatelj i trudite se nikad mu ne zaboraviti rođendan. Ali on zaboravi vaš. Znači li to da onaj tko očekuje prijateljsku rođendansku čestitku proračunat ili je to ipak normalna potreba da jedni prema drugima iskazujemo brigu i osjećaj, onaj da smo jedni drugima važni i bitni. Izbaciti očekivanja u krajnjoj liniji znači da prestanemo računati na nekoga, a ne prestaje li tada to biti prijateljstvo?

Imam nekoliko prijateljica koje su se udale i oformile obitelj. Prilično sam realna osoba i znam da život kada imaš svoju obitelj ne može biti isti kao kada si slobodan pa u tom smislu ni ne očekujem da će prijateljica-mama konstantno izlaziti vikendom umjesto da bude s mužem i djecom. S druge strane, pod krinkom obitelji pravdati se onim "nemam vremena" i koristiti to kao argument koji je baš uvijek opravdan i pri tom očekivati da ti onaj drugi koji u braku nije uvijek i baš za sve bude na raspolaganju jednako je nerealno. Ne radi nekih potreba "osvećivanja" tipa - kako ja tebi, tebi tako ti meni, nego jer spontano dolazi do sve manje povezanosti, a time i manjih očekivanja.

Nisam od ljudi koji će na jedno nečestitanje Božića, Nove godine, Uskrsa, rođendana odgovoriti istom mjerom, nisam ni od onih koji će na jedno odbijanje poziva bilo gdje i bilo kad prestati pozivati opet, nisam ni od onih koji će brojiti tko je koga više puta "prvi" zvao, nisam ni od onih koji će prebrojavati tko je kome više puta platio sok ... No, nekako se ne mogu oteti dojmu da to ne može ići stalno jednosmjerno koliko god se trudili biti "bezuvjetni". Jer, osim osjećaja i potrebe i za ljubavlju, i za prijateljstvom, i za druženjem, čovjek ima i onu stranu u kojoj ne želi ispasti nametljiv, glup, iskorišten, naivan ili nešto peto što ga čini nesretnim.

Definitivno se ne vodim onom "oko za oko, zub za zub", ali da mi je mi je lako pružiti drugi obraz kad me netko pljusne po prvom, nije. Zapravo, ljudima do kojih mi je stalo pustim dosta tog pljuskanja, ali iskreno ... ne osjećam se od toga nešto predobro. Međusobno se mlatarati neću, ta razina mi baš ne ide, ali da volim glumiti vreću za boks ... nije ni to. Na tuđe davanje udaraca utjecati ne mogu, ali glavu ću maknuti pa nek vreća ipak bude nešto drugo.

Uopće ne sumnjam da stalno nešto očekivati nije dobro, jer definitivno ćemo prije ili poslije iz toga izaći razočarani. Ali jednako sam sigurna da je u ljudskoj prirodi da katkad očekuje. Pa čak i Bog očekuje da budemo dobri jedni prema. Nekako dok ovo pišem dolazim do onoga da su očekivanja vrlo blizu željama. A živjeti bez njih nema smisla.

I da, sasvim sigurno i danas imam očekivanja. Vezana za vas. Uopće ne sumnjam da ću se ispod ovog mog teksta načitati baš pravih mudrosti.

p.s. Nevezano za temu, ideja s onom boksačkom vrećom u nekim srednjim školama čini mi se jako dobra. Nekad je puno bolje tako se riješiti negativne energije, nego šake koristiti negdje drugdje. Mislim čak i da usta u tim trenucima uspiju naći neko suvislije rješenje u dogovoru s mozgom. Dok smo "vrući", i iz njih znaju izletjeti prilično bolni udarci.

Bila sam u Grčkoj večeras. Vidjeti što se zbiva. I sve je više-manje već viđeno. To bi značilo puno boja, previše engleskog, jako puno polugolih ženskih nogu, (ne)prirodnog poprsja, dekoltea, minica. Trudila sam se gledati i muškarce u nadi da ću vidjeti nešto zanimljivo, ali ... malo su mi premetro. Ako zanemarimo ova čudovišta, ali ni oni nisu baš moj tip.

Ono što nisam mogla ne primjetiti jest da se sve nekako izokrenulo. Tako je Šveđanka brineta, Turkinja istetovirana plavuša, Švicarac je iskvarcan, Izraelac je crnac (ili jako blizu toga). Iskreno rečeno, da u donjem lijevom uglu nije pisalo odakle dolazi onaj tko pjeva, teško da bi se za mnoge dalo naslutiti. Čak i kad progovore, ništa se bitno ne mijenja, jer skoro svi su postali "Englezi".

Ono što je prijenos, među ostalim, činilo gledljivim i slušljivim je Duško Ćurlić koji zna raditi svoj posao, i koji daje sasvim umjesne, iskrene i suvisle komentare. Za razliku od onih vremena kad nas je "uveseljavao" Aleksandar Kostadinov koji je znao sipati toliko nebulozone komentare da ste, ako radi ničeg drugog, radi toga imali potrebu promijeniti kanal.

Naša Seve ... sama glazba pjesme mi i nije toliko loša. Riječi su naravno katastrofa. Ali sam nastup mi se svidio. Zapravo i nisam sumnjala da neće biti dobra. Jer ona je ipak majstor pozornice. Stoji joj i što god mislili o njoj, moramo to priznati. Bila je lijepa, bila je dobra, nije bila najgolija, jedino što nisam baš dobro vidjela štiklu.

Glasovanje ... što država ima više susjeda, to bolje za nju. Osim za Ruse, za koje osim susjeda glasa i cijeli biviši Istočni blok plus Finska (valjda su to mjere opreza ) Znači, u svakom slučaju bi nam pasalo da Crnogorci sutra dobiju svoju državu. Jer onda bi imali 5 država koje bi nam sicher dale nešto. Ovako imamo samo 4. Malo sam zatečena sam što od Malte nismo dobili ni boda, valjda radi onog nogometa. Moram li ponavljati ono što sam rekla i lani ... strašno mi je iritantno da "veliki" bez obzira na rezultat imaju pravo direktnog ulaska u finale sljedeće godine. Prava demokracija, ha?

Obično bih imala nekog svog favorita, ovaj put baš i nisam. Valjda jer su sve pjesme nekako slične, i ljudi isto tako. Sjećam se lijepe Norvežanke i Francuskinje dobrog glasa. Iskočile su mi nenametljivošču vlastitim tijelom, iako ništa manje ženstvene. Što se tiče pobjednika, moram reći ... STRAŠNO. Dno dna. Valjda se sprdaju s natjecanjem, jer drugog objašnjenja za ovaj užas nemam.

Sve u svemu, očekivano i predvidivo ... dosadno. Trava nije nikla gdje je stala njena štikla.

Sasvim sam sigurna da ovim postom neću otkriti ni Ameriku ni toplu vodu. Jer da nas ima svakakvih nije neko senzacionalno otkriće. Nije otkriće ni to da koliko god sam toga svjesna, uvijek se tome ponovo čudim. Ne toliko pojmu različitosti, već načinu na koji pojedini mentalni sklopovi funkcioniraju.

Prvo, da ponovim za one koji su se u ove moje "ispovijedi" uključili kasnije , nisam opterećena izgledom. Dotjeram se ako me volja, volim si izgledati koliko god mogu lijepo, no nisam rob izgleda niti to želim biti. Nadalje, ljepotica nisam, ali usprkos tome, nisam iskompleksirana. Lagala bih kad bih rekla da me nikad prije nije zasmetao neki "nesavršeni" dio moga tijela, ali sadašnja mi se percepcija izgleda bazira ne na svojem ili tuđem (ne)savršenstvu, nego na mom pogledu na njega.

Činjenica je da mnogi ljudi vole govoriti. Nažalost, nekima je bitno samo da govore, sadržaj je apsolutno nebitan. Takvi istina znaju izbaciti i koju pametnu, ali većina vremena im se svodi na prosipanje besmislica, gluposti ili jednostavno praznih riječi za koje pojma nemate čemu su trebale služiti. Sada probajte zamisliti nekog takvog i dodajte mu još jednu osobinu - zavist. Ako ne znate kako to izgleda, pravi ste sretnici što nešto takvo još niste sreli. No ne znači i da nećete.

Našla sam se jedan dan u nekom "razgovoru". Moram staviti navodnike, jer nije to bilo ništa dubokoumno. Bilo je čak i smiješno, s obzirom da reakcije dotične Osobe ni inače nisu bitno drugačije. Uglavnom, komentirala je Osoba svačiji izgled i baš svima u nekom komično-blentavom tonu rekla da ima viška kila. I to onima s kojima nije toliko bliska što si pristojan čovjek nikad ne bi dozvolio. I istovremeno onima koji viška uopće nemaju. Jer, zamislite da nekome tko nosi konfekcijski broj 36, 38 ili 40 i tko je proporcionalno građen zborite "imaš viška 3 kg" ili "morao bi skinuti 2 kg".

Mene osobno i nije nešto uvrijedila. Da vrtim po časopisima tipa "Mila", sigurna sam da bih po svom sudu imala i više viška nego što mi je nakalemila. Samo po sebi to mi i nije bilo interesantno. Niti me dira s obzirom na činjenicu da sam puno bolje osjećam sa tim "viškom", najbolje dosad. Ali više me zainteresirala jedna druga činjenica - Osoba je primjećivala svojevremeno kako bih "trebala dobiti koju kilu". Sada primjećuje da bi pokoju trebalo skinuti. Fascinira me da na putu od tog "-" do "+" stanja nije primjetila kad sam prošla kroz nulu. Ili bi nekome takvome za ičiju kilažu (nije tu uopće bitno da sam to ja) bilo prebolno reći da je "taman"?

Da ne bi ovaj post išao u smjeru koji ne želim, a to je polemika oko "optimalne" kilaže i naše (ne)zadovoljstvo njome, moram naglasiti da ovdje govorim o zavisti. I to onoj koja se ne odnosi samo na kilograme, lijepu frizuru ili šminku, nego i na sve ostalo što netko ne može sažvakati kod drugog čovjeka, npr. stupanj obrazovanja, obiteljske prilike, materijalna situacija (osigurna poštenim radom), dobri odnosi sa ljudima (ovdje spomenuti posebno znaju biti iznervirani dobrim odnosima sa suprotnim spolom ), itd.

Podrazumijeva se da mi te "brige" ne spadaju u nešto radi čega ne spavam. Naprotiv, ponekad se uspijem i nasmijati oko nekih takvih bisera. No ipak, kako sam rekla i na početku, čudim se da nekim ljudima da samih sebe nije stalo barem toliko da se ne ponižavaju i ne prave budalu od sebe. Misterija mi je, priznajem, da je nekome tražiti masnu kosu, pogrešku u poslu, nesretan brak ... ne samo zadovoljstvo nego i smisao. Sigurna sam, i to poprilično, da takvi imaju jako puno kompleksa. I da im ti izljevi zavisti sigurno ne pomažu u njihovom liječenju.

p.s. Trebam li se odreći onoga da pred takvom Osobom nekog trećeg pohvalim riječima "tako lijepo i mladoliko izgleda" da prvoj spomenutoj ne bih nanijela preveliku duševnu bol? Ajme, baš sam grozna što nekad još i uživam u tome.

Nakon pročitane knjige Nicka Hornbya "Hi-Fi" kao da o muškarcima znam mrvicu više. Kažem KAO, jer nije prvi put da mi se čini da sam nešto naučila, bilo iz iskustva iz vlastitog života, bilo iz tuđih, bilo iz knjiga koje na prilično realističan način opisuju i seciraju muško-ženske odnose. To što mi se čini ne znači nužno da stvarno i jesam naučila, ali ne bih sad o tome. Uglavnom, u ovoj se knjizi prožima nekoliko tema koje nas u nekom periodu života prate na ovaj ili onaj način. Ona koja je mi je u ovom trenutku posebno zanimljiva je problematika ponovnog uspostavljanja jednom prekinute veze, ali i cijeli niz razlika među muškarcima i ženama koji mogu biti uzroci možda ne uvijek prekida, ali vrlo često nerazumijevanja.

"Ne mogu razgovarati s Laurom jer ona živi s nekim drugim i zove me iz govornica i pravi se da nije tako, i ne mogu razgovarati s Liz jer ona zna za novac i i pobačaj i drugu koju sam imao, i ne mogu razgovarati s Barryjem i Dickom jer su oni Barry i Dick, i ne mogu razgovarati sa svojim prijateljima jer ne razgovaram sa svojim prijateljima, i ne mogu razgovarati sada jer je Laurin tata umro, i jednostavno to moram podnijeti jer sam inače zločesti dečko ..."

Vrlo često primjetim da muškarci ne vole razgovorom rješavati problem. Zapravo, kao da im se problem ne rješava nikako, osim ignorirajući ga. Ne znam zašto je to tako, zašto im je skoro uvijek gnjavaža razgovarati u trenutku kada dođe do problema. Nešto kao "čemu trošiti tolike riječi". Ne vole to ni sa osobom s kojom su u paru, a ne vole ni problem podijeliti s nekim drugim i olakšati si dušu i eventualno potražiti pomoć nekog ipak objektivnijeg. Mogu razumijeti da im to može predstavljati napor, ali nije li veći napor NE razgovarati i stvarati si unutra jedan veliki njok?

Posebna priča je strah. Svojstven svakom čovjeku. Susrećemo ga još kao djeca, ali se onaj uzrokovan duhovima, vješticama i raznih nemanima modificira u neke druge vrste koje ovise o spolu, dobi, karakteru... Onaj strah koji je zajednički svima, i djeci i odraslima, je strah da ćemo izgubiti voljenu osobu.

"Za vrijeme pogreba mi se dogodilo otprilike ovo: uvidio sam, po prvi puta, koliko me strah umrijeti, i koliko me strah da će drugi umrijeti, i koliko me taj strah spriječavao da napravim svakojake stvari ... spriječavao me da ostanem u vezi, jer ako ostanete u vezi i život vam postane ovisam o životu te osobe, i onda ona umre, kao što će sigurno biti ... U redu je ako ja umrem prvi, valjda, ali potreba za umiranjem prije nekog drugog nije baš nužnost koja me naročito veseli ... Meni ima više smisla skakati od žene do žene dok ne postanem prestar za to i onda živjeti sam i umrijeti sam i što je tako grozno u tome kada pogledate alternative?"

Stvarno samu sebe ne mogu zamisliti niti u jednom kadru nekog takvog "filma" u kojem igram ulogu "skakača". Naprotiv, totalno mi je besmisleno izabrati "skakanje" kao način bijega od straha, straha od samoće. Zato su mi potpuno razumljive riječi rečene iz ženskih (Laurinih) ustiju koja na jedno Njegovo kasnije postavljeno pitanje "I što bih ja onda trebao?" odgovaraju:

"Ne znam. Nešto. Raditi. Viđati se s ljudima. Voditi izvođače, ili čak voditi vlastiti klub. Nešto više nego da čekaš da ti se život promijeni i izbjegavaš svako vezanje za nešto. Ti se ne bi uz ništa vezao ostatak života, da možeš. Ležao bi na samrtnoj postelji, umirući od neke pušačke bolesti, i mislio bi, barem se uz ništa nisam vezao. Barem nikad nisam napravio nešto iz čega se nisam morao povući."

Onda, tu je i ona ugoda koju nosi sama potraga za Nekim ili Nekom ...

"...bilo bi ljepše da one slatke mogućnosti, ono sneno iščekivanje koje nosiš u petnaestoj ili dvadesetoj ili dvadesetpetoj, čak, kada znaš da najsavršenija osoba na svijetu može doći u tvoj dućan ili u red ili na prijateljev tulum svakog časa ... bilo bi ljepše da je sve to još uvijek tu negdje, u stražnjem džepu ili donjoj ladici...Znam što ne valja kod Laure. Ono što ne valja kod Laure je to da nju nikada više neću vidjeti po prvi ili drugi ili treći put...nikada više neću doći u pub pola sata prerano na dogovor s njom, zureći u isti članak u novinama i pregledavajući na sat svakih trideset sekundi ..."

Sigurno je da oni prvi trenuci upuštanja u vezu kada Nekoga pronađemo ili mislimo da smo pronašli izazivaju posebne adrenalinske osjećaje. Ali uopće ne sumnjam i da se nakon 10 godina poznavanja nekoga može stvarati adrenalin. Jedino treba biti kreativan, maštovit, voljan oduprijeti se onome da zajednički život postane rutina. Osim toga, postoje i prednosti i nedostaci kako povećanog adrenalina uzrokovanog neizvjesnosti i šarmu početnog osvajanja, tako i smirenosti radi sigurnosti u osobu koja nam je potpora.

I na samom kraju, tu je onaj strah od konačnog vezivanja - braka ...

"Vidiš, uvijek sam se plašio braka zbog, znaš, lanaca i okova, želim biti slobodan, sve to. Ali kad sam razmišljao o onoj glupači odjednom sam shvatio da je stvar suprotna: da ako se oženiš nekim koga znaš da voliš, i središ se, postaneš slobodan za druge stvari."

Naravno da stvari mogu biti i sasvim obrnute. Može se desiti da je situacija drugačija i da je žena ta koja prolazi kroz ono što prolazi glavni lik ovog djela. Iako rekla bih da je to rijeđe i da u konkretnim primjerima straha ipak muškarci prednjače. Osim u slučaju braka, jer čini mi se da je po tom pitanju strah podjednak. Upravo onaj strah da se njime nešto gubi, da će onaj drugi uzurpirati naš prostor i da više nećemo moći biti svoji. Ne mogu reći da i sama nemam raznih strahova, ali ovaj o strahu da će me netko mijenjati me ne muči ni najmanje. Zapravo, bila bih sretna da se pojavi netko tko bi malo iskorigirao moje mane koje sama ne mogu.

I da zaključim, vjerujem da se veze mogu obnoviti i da kao takve mogu živjeti dugo, čak i vječno. Često čujem da jednom prekinute veze treba odrezati i sasjeći. Da, sasvim sigurno ima i takvih. Ali ako postoji obostrana ljubav, onda ne mogu razmišljati drugačije nego da takva veza treba drugu priliku.

Nisam od onih ljudi koji uvijek imaju osmijeh na licu. Jednostavno nisam. Bilo bi dobro (i za mene i za druge) da jesam, no opet vam kažem, ja nisam ta. Usprkos tome, osim u trenucima kada sam u obiteljskom i skroz prijateljskom i/ili poznatom okruženju, gdje se potpuno prepustim iskazivanju svih pa i negativnih osjećaja, ipak imam onu elementarnu dozu pristojnosti da pozdravim poznate ljude koje srećem, ili čak i nepoznate, ako je takva situacija. I to ne baš bilo kako. Ne ovako ...

Ima Jedna, ne znam kako bih ju nazvala, koja radi kod nas i koja je po poslovnom rangu ne baš jako visoko. Inače to ne bi uopće bilo bitno da se ista ne ponaša kao da je direktorica. Ili možda savjetnik predsjednika države za vojna pitanja. Osim što je iz meni nepoznatih razloga puna sebe (što me nervira u svakom slučaju), ima još jednu manu - kad ju pozdraviš, nekad i ne odgovori. A kad i odgovori, ako je okrenuta od vas, uopće ni ne pogleda u čovjeka. Čak i kad je, oprostite na izrazu - nagužena, ne trza. Guzicom odgovara mrzovoljno "dobro jutro". Mislim, jasno je meni da svatko od nas ima tko zna kakvih problema, ali opet ... čemu tako baš svaki dan?

Drugi slučaj su podtipovi Mumljavci. Znate li one ljude koji promrmljaju nešto nerazumljivo. Nešto što bi kao trebao biti pozdrav, ali uspijete čuti tek pokoje slovo spušteno sebi u bradu. Mislim, il pozdravi il ne pozdravi. Ti neki neartikulirani zvukovi sa bezizražajnim pogledima baš i nisu nešto od čega mi jutro (p)ostane dobro.

Znam i kategoriju S Naklonom. To su oni kojima je teško otvoriti usta pa vam naklonom glave javljaju da su vas zapazili. Možda je namjera najbolja, ali nekako ne volim ni tu varijantu izigravanja prinčeva i princeza na dvoru.

I još ću samo spomenuti jednu vrstu. Leteći - Strašno Mi Se Žuri Jer Sam Biznismen-Faca. Naravno da ne mislim da netko treba čavrljati kada mu se žuri, ni ja se ne zaustavljam kada sam u poslu. Ali, ima onih kojih strašno vole tu ulogu uvijek i svugdje. Ja ju ne volim, niti primjenjivati je pretvarajući se, niti vidjeti ju kod drugoga.

Da ne ispadne da baš ništa ne volim, moram ipak reći da volim čuti iskren pozdrav kojega ne moram čitati s usana. Volim i kad se ljudi pri pozdravljanju gledaju u oči. Volim i osmijeh. Makar i onaj tipa "pusti me, vidiš da još spavam". Ili onaj "baš me svi dave". Nisu to baš osmijesi od kojih vam se grče trbušni mišići, ali od ljudi nerijetko na takav dobijete jedan uzvratni "bit će bolje". A to svakome treba, bez obzira je li toga svjestan ili ne.

Evo vam ... pozdrav s osmijehom. Veliki.

Super bi bilo da možemo živjeti bez troškova za hranu, odjeću, obuću, kozmetiku i sve one osnovne stvari bitne ne samo da bismo uživali u ljepotama života, nego i da sebi (i eventualno svojim najbližima) osiguramo zadovoljenje elementarnih ljudskih potreba. No kako ne postoji Dobrotvor i/ili Marsovac koji bi nam te troškove nadoknadio, voljeli ili ne, htjeli ili ne, moramo raditi. Pri čemu trebamo biti sretni da posao imamo, za razliku od mnogih među nama koji nažalost nemaju tu privilegiju. Tada ćemo se, bez obzira što ćemo se svi složiti oko onoga kako materijalno ne vrijedi bez onoga duhovnoga, emotivnoga, intelektualnoga, među ostalim zapitati i koliko vrijedi naš rad. Nema smisla posebno naglašavati da bi svatko od nas htio da mu je rad što više plaćen. Ako ništa drugo, to je znak cijenjenosti i vrijednosti radnoga mjesta, a time i onoga što radimo.

Tu nastupa druga faza. Uspoređivanje. Po raznim teoretiziranjima i kršćansko-moralnim načelima idealno bi bilo da ne zavirujemo u nešto što nas se ne tiče. Zavirivati u tuđe intimno dvorište, bračno, financijsko ili bilo koje drugo nije nešto što bi trebala biti praksa. Ali, postoje neke iznimne situacije u kojima ono što je moje, na neki način postaje naše. Konkretno, netko tko dobiva plaću iz proračuna i radi u instituciji koja je državna ne može biti pod staklenim zvonom. Naime, svaki građanin ove države puni taj proračun. Čak i dijete koje si kupuje žvake ili sličice.

Naša državna televizija HRT je ne samo da državna, nego joj još k tome i oko milijun kućanstava uplaćuje 66 kuna mjesečno (što mjesečno iznosi 66 milijuna kuna). Prema tome, ona je u najmanju ruku odgovorna ljudima koji je financiraju. Stoga nedavnu "aferu Milić" ne smatram nekom nepravdom. Naprotiv, smatram da je HTV dužna obavijestiti nas gdje idu novci.

Posebna priča su konkretne plaće. I konkretno uspoređivanje. Tako recimo Denis Latin u jednom mjesecu (tj. za 4 svoje emisije) zaradi ono za što neki (visokoobrazovani) čovjek s mjesečnom plaćom od 4.000 kuna mora raditi 8 mjeseci. Ako je pak riječ o nekoj ženi koja radi i industriji odjeće, onda je puno dramatičnije, jer njena plaća čini mi se iznosi manje od 2.000 kuna. Ako nam predsjednik države ima plaću 20.000 kuna (ispravite me ako griješim, nisam sigurna da sam našla točnu informaciju), a isto tako je financiran iz proračuna, onda uopće nema logike da Latin ima 32.000, Milić 26.000, a skoro do njega su i Stanković i Novak-Srzić sa 18.000 kuna.

O Latinu sam nedavno pa neću opet, Milića smatram jednim od najboljih i najsposobnijih hrvatskih novinara. Usprkos tome, baš uvijek kada se spomene njegovo ime, ja pomislim - Jutel. Hloverka je žena za sva vremena. Izazivala je kroz sve ove godine razne komentare, surfala je uz razne struje prilagođavajući se (političkom) trenutku, ali usprkos tome, a i pokojem biseru kojega provali, sposobna je. Da nije, već bi ju davno otpuhale desno-lijeve Sanader-Račan vode. Stanković je nekoliko puta pretjerao, ali ako to zanemarim, sviđa mi se način na koji radi. Postavlja bodljikava pitanja svima (bez obzira što nikako da sakrije svoju ipak ljevičarsku orijentaciju), a i ono što rijetko vidim na našoj televiziju (rekla bih da Hloverki po tom pitanju ne ide), inzistira na odgovoru kada ga sugovornik zaboravi, ili što je češće, kada želi iz njega izmigoljiti.

Da, ovaj gornji odlomak nije baš da je bio skroz nužan za temu , ali jednostavno nisam izdržala da ne napravim kratak osvrt na one novinare koje smatram jednim od najkvalitetnijih na HTV-u (a time i općenito na području svih ostalih naših televizija). Time je valjda jasno da smatram da oni moraju biti adekvatno plaćeni. E sad, što je adekvatno u državi u kojoj liječnik opće prakse ima plaću jedno 6.000 - 7.000 kuna, u kojoj učitelj ima oko 4.000 i u kojoj pripravnici raznih struka sa završenim fakultetom imaju i manje.

Najmanje što nam je HRT dužan, osim osiguravanja kvalitetnog programa u skladu sa nacionalnim interesima, je da nas informira o tome kolike su plaće njenih djelatnika. Bez obzira na Milićeve motive, nitko tko radi za državu (čitaj: za narod) ne bi trebao biti u ulozi zaštićene biljke i svatko u Hrvatskoj trebao bi imati pristup tim informacijama. Kome god nije pravo (radio na HTV-u ili u bilo kojoj državnoj instituciji), nek se izvoli obratiti privatnicima za posao. Oni sigurno poštuju diskreciju. Ali i tu diskreciju, ne sumnjam, znaju naplatiti.

Hrvati i Amerikanci nemaju isti pogled na mnoge stvari. Jedna od njih je i na ono - biti slavan. Mi smo indiferentni čak do one granice do koje i da npr. po Korzu prođe Madonna, nitko (osim možda djece) neće pitati autogram. Ameri pak vrište na sve i svakoga. Istina je da ćemo i mi primjetiti nekog poznatog, ali reakcije su nam bitno različite. Posljedice (kvazi)slave možda baš i nisu.

Sam pojam "biti slavan" u Hrvatskoj i nije nešto bombastično, spektakularno i garancija da si uspješan u svom poslu (ili "poslu"), a k tome da si bogat, zabavan i ugledan. Čini mi se da je to više stvar kvazimedija koji žele "jet-set" raditi tamo gdje je taj pojam postojan jednako kao i snijeg na Havajima. Isto tako, razni kvazibiznismeni svoga područja (npr. kvazipjevači, kvaziglumci, općenito razne kvazipoznateface) umisle si da su neke superzvijezde i onda do granica koje vas tjeraju na smijeh rade sliku "Kad Izađem Na Cestu, Gotovo Da Ne Mogu Disati Od Povlačenja Za Rukav". Svakako.

Cijenim ljude koji daju sve od sebe u svom poslu i čiji su rezultati vidljivi kao posljedice toga rada, a pritom ostaju svoji i ne prodaju baš sve za novac. Ako su to i pjevači zabavne glazbe, nogometaši ili fotomodeli, mišljenje mi se ne mijenja. Slušala ili ne slušala npr. Gibonnija ili Olivera, cijenim način na koji rade i na koji su puno "prizemnije" od mnogih drugih, manje uspješnih. Jednako tako cijenim čovjeka koji zna svoj posao, bilo da je ekonomist, pravnik, liječnik, učitelj, zidar, trgovac ... ili jako dobar picajol.

Posjednite u nekoj zabavnoj emisiji (hipotetski govorim, osim ako niste urednik jedne takve emisije ) jedno pored drugoga Janicu Kostelić i Sandija Cenova, imat ćete dojam da je Janica obična cura iz naroda koja po ničemu ne odskače od svojih vršnjakinja, dok ćete za Sandija pomisliti da je superstar koji je eto baš jučer sišao sa hollywoodskog crvenog tepiha. Ako ga slučajno samo čujete, a ne vidite i ne znate kako izgleda, pomislit ćete da je i strašno, ali baš strašno zgodan (negdje na nivou Brada Pitta), jer i on sam i oni isti kvazimediji pripisuju mu tu karakteristiku. Po mom skromnom ženskom sudu, na svakom koraku Korza i bilo kojega drugoga dijela Rijeke vidite muškarce puuuuno zgodnije od njega što mi vezano za konstantno hvaljenje njegovog lika stavlja konstantan upitnik i neizostavno čuđenje. S njegovim "djelom" stvari nisu bitno drugačije. Osim ako me netko od vas ne educira po pitanju polja njegove stručnosti. Da ne bi bilo zabune, nije on nikakav ekstra primjer u odnosu na Vlatku Pokos i bilo koju drugu našu "zvijezdu".

Ne patim od veličina, ni najmanje. Sam "čin", status, pozicija uopće me ne diraju tako da po tom pitanju uopće nemam kompleksa ni osjećaja manje vrijednosti, ni iskreno rečeno posebnog respekta. Isto tako nikoga ne smatram manje vrijednijim od sebe, bez obzira na posao koji radi, obrazovanje koje ima, i bez obzira na stanje računa. To naravno ne znači da me ponekad neki ljudi ne impresioniraju. Da, postoje oni koje posebno cijenim, ali prije svega iz već spomenutih razloga - velikih djela, skromnosti, pristupačnosti, ljudskosti.

Moram primjetiti da i ovdje na blogu neka "zvučna" imena standardno dobivaju pažnju bez obzira na njihov (ne)kvalitetan rad (Prangeru, nemoj sad opet - što je kvaliteta?, neke se stvari jednostavno znaju ). Jasno, i blog je samo jedno od mjesta koje želi biti "in", a to znači ne zaostajati za hrvatskim trendovima. To isto tako znači ne samo pratiti poznatoga člana obitelji, nego i pratiti muževe, žene, djecu, ljubavnike, ljubavnice itd. Mislim, sve je to u redu do onda do kad se svaka, ali baš svaka konstruktivna kritika nečijega rada ili drugačiji stav ne počne smatrati zavišću. Naime, često si poznate osobe, a prije svega rekla bih one koje si umisle da su "zvijezde", počnu umišljati da baš svatko želi biti pred kamerama, da baš svatko želi svoju facu vidjeti na naslovnici i da baš svatko želi da o njegovim privatnim i intimnim stvarima razglaba cijela nacija. E pa radi informacije takvima, ima nas i kojima je to zadnja stvar koju bi u životu radili. Ne zato što smo tamo neki čudni ljudi koji se zavlače u mišje rupe skrivajući se od svijeta, već iz razloga što zadovljstva vidimo u nekim drugim stvarima.

Da ne bude zabune, biti pred kamerom (kao pjevač, glumac, novinar, spiker, sportaš, političar ...) je čovjekov direktan ili indirektan izbor (radi prirode posla) kojega poštujem jednako kao i onoga koji pred kamerom nije. No, nikako ne smatram da je to mjerilo vrijednosti po kojem bi trebalo cijeniti ljude. A bojim se da se to vrlo često događa.

Čini mi se da u onoj Gundulićevoj "tko bi gori, sad je doli, a tko bi doli gori ustaje" svatko može izvući neke zaključke, a možda i pouke. Moja bi bila da se u životu u smislu "imati" puno toga u životu mijenja. Ono što imam danas, ne moram imati i sutra, ono što nemam, možda ću imati sutra. Ono što se ne mijenja i zajedničko je apsolutno svima, i poznatima i nepoznatima, je ono - biti. Jesi ili nisi, to se s kamerama ni ne dobiva ni ne gubi.

Pogledala sam film "Preko svih granica". Bez preporuke, bez reklame, bez da sam ikad prije za njega čula pa je lako moguće da nisam u toku, ali ako je tako, to je samo jedna činjenica više. No možda i dolazak u videoklub i odabir prema jednadžbi "eci-peci-pec + leteći pogled na sadržaj i glumce" ima svojih čari. Neću vam prepričavati film, jer to ni inače ne volim. Slušatelju ni približno jednako zanimljivo ne može biti slušati rečenice koje opisuju sadržaj i nasuprot tome sudjelovati vlastitim emocijama u (od)gledanom filmu. Svejedno, morat ću vam reći okvirnu tematiku, tek da vam uspijem opisati koje su u mom slučaju misli i osjećaji proizašli iz toga.

Film je posvećen humanitarnim organizacijama pa je i dobar dio filma zaokupljen tom problematikom. Radnja se odvija u Etiopiji i Kambodži. Samo po sebi i nije nešto posebno što već nismo vidjeli na dnevniku, vijestima, u nekom dokumentarcu ili čak u nekom drugom igranom filmu. S druge strane, sadrži prilično ciljan način djelovanja na svijest i još više na emocije gledatelja. Konkretno, ležim onako "zdravoseljački" zavaljena u krevet, jedem čips, gledam lijepu Angelinu Jolie i "tamo neku afričku pustinju" i odjednom - slika djeteta na samrti kojemu ni godine ne možete procijeniti radi nenormalno-bolesno-mršavog izgleda. Nešto slično prizoru one slike koja je pred par mjeseci kružila netom. Drugi šokantan prizor je mala žuta (mislim na rasu) kambodžanska beba od nekih 9-10 mjeseci koju Crveni Kmeri odaberu za žrtvu i kojoj u ruke stavljaju ručnu bombu čekajući da iz nje izvuče osigurač i nestane sa lica zemlje. Pri tom čujete njezin plač, jednako glasan kao što je bio "jak muk" nemoći crnog djeteta. Izgleda da kao i u "Titanicu", i ovdje vidim kontrast između jačine tonova. U ovom slučuju sa potpuno istim ciljem - vapajem za pomoć.

Uz suze koje mi trenutno i bez razmišljanja počnu teći, ljutim se na samu sebe, na taj svoj čips koji vrijedi dnevni obrok za možda troje-četvero djece, ljutim se na sebe što sam puna energije u svakom smislu, ležim i gledam to, a ne poduzimam ništa ili toliko malo pa je kao ništa, ljutim se i na sva ona mjesta gdje se jedu kavijari i gdje se pudlice oblače da im ne bude zima, ljutim se na trenutke kada pomislim da "moram" kupiti neki komad odjeće iako mi je ormar pun, ljutim se na sve one debele guzice koje sjede po kožnim foteljama parlamenata, sabora, kongresa širom svijeta i bole ih iste te guzice što ima gladnih, žednih, bolesnih. I što je među njima toliko puno djece.

Kad sam ovako emotivna i kad mi se glas razuma javlja malo manjim intenzitetom nego inače, onda ni ona druga tematika koja se razvija kroz film ne prolazi nezapaženo. Jer, kroz film se prožima i ljubavna priča i to ona sa tužnim završetkom. U sjećanju mi je ostala jedna rečenica - "nisam dovoljno dobar za tebe". Iako ovdje nije rečena u tom kontekstu, često ta rečenica bude loš način za one koji se žele riješiti svoga ljubavnoga para. Međutim, što kada ju netko kaže jer zaista tako misli? Pitala sam se to i ne samo jednom. Pitala sam se i odakle bi netko mogao znati što je recimo dovoljno dobro za mene, njega, nju ... Nekoga? Pitala sam se i je li čak iako se čini plemenito, to isto tako vrsta sebičnosti u kojoj strah ili neki drugi osjećaj utječe na takve odluke? Pitala sam se, ali odgovor još uvijek ne znam, a nekako slutim da nikad onako potpuno i neću znati.

Mislim da ste i sami shvatili da me nije dobro voditi u kino, osim ako ne igra neka komedija. A čak i tada mi se zna razliti šminka od suza. Zato više volim emocijama nabijene filmove gledati doma i to ne baš pred velikim društvom. Ne volim svoje suze pokazivati drugima, ovo što vam tu pišem je moj najveći doseg pokazivanja takvih emocija vanjskom svijetu. Nekad mi se i to čini jako puno. Preko svih granica.