Titanic
Pričati o čemu se radi film iz naslova ne bi imalo baš nikakvog smisla, jer uvjerena sam da baš svi znate njegov sadržaj. Čak i ako niste pogledali niti jednu njegovu verziju. Ova, u režiji Jamesa Camerona, po mom mišljenju zaslužila je uistinu puno Oscara (ne mogu kategorički tvrditi svih 11 koliko je dobio, toliki poznavatelj filma baš i nisam
![]() Biti bogat 1912. godine i istovremeno se naći na Titanicu značilo je biti u "1. razredu", imati osiguran čamac za spašavanje, imati predivne dvorane za zabavu, raskošne sobe i usput voditi "dubokoumne" razgovore o tome kako je "svrha studija pronaći dobra muža". Biti u "3. razredu" značilo je imati krevet, nekoliko cimera, dobro se zabaviti uz npr. irsku glazbu, ali i računati na to da u slučaju bilo kakve katastrofe za tebe neće biti dovoljno mjesta u čamcima za spašavanje. U trenucima panike i spoznaje da brod tone, raslojavanje na bogate i siromašne se gubi. Naime, u tim trenucima dolaze do izražaja sam karakter čovjeka što pak nema veze sa onim koliko netko novaca ima. Tu je s jedne strane prisutna požrtvovnost, suosjećanje, plemenitost, a s druge sebičnost, strah, panika pa čak i enormno velika ljigavost pojedinih ljudi. Zapravo, to je svojevrstan trenutak kušnje za ono koliko je netko čovjek, tj. koliko je istinski "biti" u odnosu na "imati", ili uostalom "neimati". Posebna priča su dirljivi i emotivno nabijeni trenuci. Nije mi baš problem zaplakati na neke emotivne scene u različitim filmovima, ali u ovome je u nekim trenucima vrlo teško ostati ravnodušan. Meni posebno dirljive scene su one koje prikazuju posljednje trenutake života kapetana broda, starijega bračnoga para i majku sa svoje dvoje djece. Definitivno najdirljiviji dio, ako zanemarim ljubavnu priču, je onaj kada se jedan jedini čamac od njih 20 (polupraznih) vratio po eventualno preživjele u prehladnom moru. Gledati na stotine smrznutih tijela kako plutaju morem tužan je prizor. Najtužnija je spoznaja da to nije samo film, jer prije skoro 100 godina upravo to se i desilo stvarnim i živim ljudima, jednako živima kao što smo i mi danas. Ne mogu nikako zaobići ni ljubavnu priču između lijepe Rose (Kate Winslet), cure iz "1. razreda" koju je upravo pripadnost toj grupaciji gušila i Jacka (Leonardo di Caprio), mladog, ali osjećajnog i šarmantnog dečka, putnika "3. razreda". Priča je lijepa, rekla bih, ona klasična priča o "savršenoj" ljubavi koja je mogla biti izmišljena jednako kao što je mogla biti i sasvim stvarna. Ako baš nešto po tom pitanju moram izdvojiti onda je to nedvojbeno onaj sami kraj filma. Jer, ne samo da mi je dirljiv, nego u sebi nosi i puno više od same priče o ljubavi između muškarca i žene. Sjetite se onoga prizora kad Rose smrznuta leži na krhotini broda, Jack ju drži za ruku, ali je u vodi, jer komad lima ne bi podnio težinu njih oboje. Ona zaspe, on zaspe. Ona se budi, on se ne budi. Jer je zauvijek zaspao. Ona onako slabašnim glasićem govori "Jack, Jack, Jack .... ". I koliko god ljubav bila jaka i koliko god mu je i obećala da se neće predati, postoji još jedna ne manje važna činjenica - čovjekova borba za život, tj. snažna potreba za preživljavanjem. Jer tada, usprkos svojoj neupitnoj ljubavi prema njemu, odvaja njegove smrznute prste od svojih, pušta ga da potone u morske dubine, odgurne se jedva nekako u more, pliva do najbližeg tijela za kojeg se sjetila da ima zviždaljku i punim plućima zviždi da bi dozvala onaj jedan jedini čamac koji se vratio vidjeti ima li preživjelih. Moram priznati da mi je to možda i najjači dio filma, baš taj kontrast tihoga šaputanja Jackovog imena i snažnog puhanja u zviždaljku. Svojevrstan sraz čovjekove samo prividne bespomoćnosti i jake unutarnje snage. Spoj onoga što nam dolazi i u trenucima kada nam (po)tonu neki drugi "Titanici", oni koji čine život. Sve u svemu, film za koji definitivno vrijedi odvojiti malo više od 3 sata. Ionako ni ne primjetite kad su prošli. p.s. Hvala na čestitkama u prošlom postu. ![]() |
Rujan
Svidjela mi se jedna priča koju sam nedavno pročitala. Kako je blogerica koja ju je napisala htjela ostati anonimna, ne mogu vam reći njeno ime. Ali priču s vama mogu podijeliti. Posebno s obzirom da mi je danas još jedna jubilarka. 200-ti post.
![]() *************** Rujan Bio je topao ljetni dan pa je sjedenje za šankom bio sasvim prirodan i logičan izbor. Za okolinu. Za mene baš i ne s obzirom da mi se nešto i nije pilo tada. No, žedna ili ne, sjedila sam tu gdje jesam i nisam baš ništa poduzimala da se maknem. I to od ljudi koji su mi iz dana u dan sve više išli na živce. Nisu tome bili krivi oni, nego mi se činilo da u moru, čega god, ne uspijevam vidjeti ni jednu kapljicu. - Što te dovodi ovamo? - bilo je pitanje kojim smo počeli razgovor. Bio je, a teško je reći ... Znam samo da nije bio tamo neki zgodni tip od kojeg mi je zastao dah. Ili je možda bio, samo što to tada nisam vidjela. Prolazili su dani, tjedni, mjeseci. I to je ono što mi je bilo čudno. Da šećući uz more gotovo iz dana u dan ili iz večeri u večer, osim baš kad je bilo ružno vrijeme, ne osjetiš da te netko pritišće, da nešto hoće od tebe. A opet, ti razgovori činili su mi se kao da nužno znače put nekamo. Nisam znala kamo, ali znala sam da nisu onako skroz bez veze, nego da imaju neki smisao. Jer bilo bi skroz besmisleno da nisu imali smisao. Filozofiram, opet ... U svim tim našim pričama gotovo uvijek se prožimala ona jedna. Ona koju nisam razumjela. Iz nekog samo njemu znanog razloga uvjeravao me da nije sposoban biti kao svaki normalan čovjek i da ne zna što su to emocije. Sretala sam već svakakvih likova - i glumaca koji su glumili emotivnost samo da bi dobili što su naumili, i onih kojih koji su glumili neemotivnost da bi bili nešto kao macho. Ali ovakvoga iz kojega je zračila iskrenost i koji je sam sebe uvjerio da nije sposoban za emocije. Ne, takvih dosad nisam sretala. Stajali smo jednom tako baš na rivi i to na nekom prilično neprometnom i neosvjetljenom dijelu, bila je taman počinjala jesen i tad je bilo prvi put da sam postala svjesna onoga čega on nije. Da je skroz normalan. Da je čovjek ko i svaki drugi. I da je muškarac ko i svaki drugi. No istovremeno, postala sam tada svjesna i da meni on više nije tamo neki čovjek, da mi nije tamo neki muškarac. Postao mi je muškarac ko nijedan drugi. Mislim da sam negdje tada počela drugačije gledati njegove smeđe oči. Bile su tamne, ali svejedno sam ih nekako vidjela u mraku. A i onih ponešto sijedih vlasi među mnoštvom tamnosmeđih izazivalo mi je neki čudan osjećaj. Možda i ne toliko čudan koliko dobar. I kao što to obično biva, nekad i ne treba baš previše govoriti da bi se jako puno reklo. U toj šutnji, činilo mi se da je usljed tog mog drugačijeg pogleda i njegov postao drugačiji. Ili je i njegov prije postao drugačiji, samo dok i moj nije postao takav, nisam baš kužila previše. Ne mogu se sjetiti kada me prvi put ulovio za ruku. Možda sam i ja njega, stvarno više ne znam. Ali se tako dobro sjećam onoga puta kad me prvi put poljubio. Zapravo, sjećam se i onoga puta poslije, a i onoga poslije .... izgleda da pamtim svaki. A jedan, da sad ne brojim koji, bio je onaj ... onaj koji mi je dao sliku čovjeka koji je bio nježan, blag, osjećajan, a opet strastven i pun života. Onako od glave do pete. Kad bih sad zatvorila oči, sigurno bih kao da je baš sad pored mene, u jednom trenu osjetila njegove ruke u mojoj kosi, a u drugome na leđima. Miris koji je sad kao neki oblak oko mene, a koji je često koristio u zadnje vrijeme, baš me znao svu smutiti. Pino Silvestre mislim da je bio. Imao je on još jednu ljubav. Jako je volio more. Nekad sam mislila da mu je mama morska sirena koliko se volio stapati s njim. Voljela sam ga gledati u društvu te njegove druge ljubavi. Ponekad sam imala unutarnje i skrivene napade ljubomore. Ne zato što mi je smetala ta ljubav, nego zato što mi je za nju rekao. Onu prema meni nije spomenuo. Nikad. Kao da sam znala da će ta druga ljubav biti jača od one moje. Naše. Jer skok u ono plavetnilo jednog dana značio je kraj. Mene i njega. I njegovog života. Mislila sam da je bio kraj i mog. Dok nisam shvatila da je to bio tek početak. Početak moje spoznaje da sam tada bila istinski sretna. Bez obzira na sve. Bez obzira što mu nisam uspjela dati ni fotoalbum i limenku pive kojoj je najzad istekao rok trajanja pa sam ju prolila u škaf. Ponekad se s bolom sjetim tih trenutaka. Nekad ni suze ne uspijem suzdržati, čak ni na onim mjestima na kojima to baš i nije najpametnije. Sva sreća da postoje naočale za sunce. Rujan kao da je sad neki moj mjesec. |
Brzina informacije "kornjača" stilom
Kojom se brzinom danas kreću informacije? S obzirom na telefone, mobitele, satelite, net-komunikaciju meni se čini kao da je i brzina svjetlosti sporija. No, nije to baš uvijek tako. Jer, kao i inače, izgleda je ipak bitno kakvu informaciju želimo prenijeti ili saznati, ali i o nekim drugim ne manje važnim činjenicama.
Ako je riječ o nekim osobnim informacijama koje prenosimo članovima obitelji, prijateljima, poznanicima ili nekom četvrtom, onda tu najviše ovisi o tome kakvi smo kao osobe. Ima onih koji gotovo "gore" dok nekima ne ispričaju nešto (ne)bitno što im se u životu dogodilo ili upravo događa, ima onih koji to pričaju svakome. Neki drugi ljudi i nemaju pretjeranu potrebu govoriti, a ako i da, nije im baš neka žurba. Tračevi i "top" vijesti posebna su priča, čini mi se da oni kolaju i više nego brzo. To što im je brzina često povezana i s neistinitošću informacije, je neka druga priča. Tako baš čitam kod nekih blogerica da se udaju, trudne su i dr. "sočne" detalje koje neke uvijek zanimaju. Manje je bitno da ti detalji sa istinom nemaju veze i da te činjenice ni one same nisu znale. Ali, glavno da je "selo" znalo. Posjedovati bilo koji medij ili imati medijski utjecaj je dobitna kombinacija za širenje vijesti ili "vijesti". Tako recimo mi ovdje imamo mogućnost reći svima ono što želimo pa je u tom slučaju Internet jedan pozitivan alat za širenje informacije. U nekim drugim slučajevima se mogu čuti i riječi "fuj Internet". ![]() Ako govorimo o onim informacijama koje se ne tiču same osobe, nego su to neke političke, gospodarske, turističke, prometne i dr. vijesti, onda su bitne dvije stvari. Jedna je želimo li saznati koliko-toliko točnu informaciju. Tako primjerice rat u našim prostorima neki (ili ih možda ima i više) iz susjedne nam države još uvijek smatraju onim da "smo svi svima krivi", nedovoljno trudeći se da iz što više različitih izvora saznaju istinu puno bližu od one za koju vjeruju da je. Možda i zato što im tako više paše. Drugi primjer vezan je za članak Washington Post: Je li sigurno ljetovati u Hrvatskoj? koji sam pročitala i koji mi je predmet fasciniranosti američkom neinformiranosti. Riječ je o tome da se Ameri čudom čude da je u Hrvatskoj mir, da se u Hrvatskoj dobro jede, da u Hrvatskoj ljudi nisu gladni, žedni, goli, bosi. A ja se s obzirom na to čudim da nam, s obzirom na spoznaje koje imaju, još uvijek na šalju pakete pomoći. Možda i i one sa starim lijekovima za koje smo morali uzeti kredit da ih uništimo. Mislim, sve bi to meni bilo jasno da nije riječ o njima nego o Trinidadu i Tobagu, Laosu ili možda Uzbekistanu. Ali kada država koja ima najjaču svjetsku moć na području informacije, država koja ima svu silu satelita i informacije poput one kolika je danas temperatura na Mjesecu, izbaci takve stvari, onda se ja ne mogu načuditi. Jasno je meni da to ima veze i sa nezainteresiranosti, ali s druge strane smatram to nekim elementarnim činjenicama, općom kulturom, a uostalom neprofesionalnosti u svijetu medija. Dakle, čovjek je došao, vidio iz prve ruke i sad zna. Izgleda da za mnoge uz svu tehnologiju mora vrijediti i ona "dok ne vidim, ne vjerujem". Ipak, ja se te ne držim, vjerujem i onome što ne vidim. Vjerujem i onima koje ne vidim. Vama recimo. ![]() |
Sizifov posao
Odmah vam moram priznati da mi onaj zadnji post nije bio pretjerano iskren. Jer vi koji me malo bolje poznajete, znate da ne bih baš na blogu razglabala o svojim gaćicama. Tu su neki koji bi to pripisali konzervatizmu (ajde, ne trudite se sakriti, ionako znam koji
![]() No da se vratim na bitno, zapravo sam tim riječima napravila jedan polueksperiment (kad mi već jedan bloger nije htio pomoći sa statistikom ![]() Napisati onaj zadnji post značilo je izdvojiti 10-15 minuta vremena, plus još ponešto vremena za pronalaženje slike. Mogla sam staviti bilo koju, ali nisam vas htjela baš skroz šokirati. Posebno ne istog onog koji je spomenut gore, umro bi od šoka. ![]() Nisam ja prva koja je primjetila nerijetko obrnutu proporcionalnost broja komentara u odnosu na, po mom sudu, kvalitetne postove. Normalno, nije to pravilo, i nikako ne mogu reći da je to jedini kriterij. Ali ono što mogu je vidjeti da se nekim temama uvijek postigne čitanost (i/ili komentiranost), kod nekih drugih je začuđujuće mala. I ne govorim tu samo o svome blogu, nego i o drugima. Osim Trill, koju ne računam. Ona je ipak jedna posebna priča. ![]() Ne postoji univerzalni recept kako ljude potaknuti na riječ ili misao, jer uostalom, ima nas svakakvih pa se jednima sviđa jedno, drugima drugo. No kako god, rastuži me kad na nekim blogovima vidim tako malo komentara, a čitam tako dobre priče, iskustva, načine iznošenja mišljenja kakvo god ono bilo. Pustimo sad ono realistično "tako je to" ili "a što ćeš" jer nisam baš čovjek koji se miri sa situacijom, više volim i sama napraviti nešto da se ona promijeni. Svi mi volimo da nas se čuje, priznali to sebi ili ne. Doma, na poslu ... bilo gdje. Uvjerena sam da baš nitko ne voli govoriti nekome nešto i istovremno imati osjećaj da ga taj ne sluša. Pogledom, klimanjem glavom ili rječju dobijete znak da se to i (ne) događa. Ovdje ako nekome ne napišete riječ, dvije ili koliko treba, ostane dojam da se nije čulo ono što je taj netko rekao. Ne mislim da čokolada, gaćice, traperice i mnoge druge stvari nisu isto teme vrijedne pažnje (ili bolje reći čavrljanja), ali u najmanju ruku isto to zavređuju i neke puno dublje misli. Individuama nas istina čine i detalji poput onih koju čokoladu volimo, koje gaćice nosimo i u kakvim se trapericama osjećamo udobnije, samo ono najljudskije u nama krije se negdje drugdje. Za vas ne znam, ali znam da ću uvijek, kao i dosad, kada pročitam neku dobru, lijepu, iskrenu priču ovdje, onome tko ju je napisao to i reći. I dodati svoje mišljenje ako mi se učini da treba. Smisao bloga vidim u komunikaciji, ali njezin mi je vrhunac ovdje ipak znači i proniknuti malo dublje od onoga što mogu napraviti gaćica-postovi. Valjda je tako i radi želje da i vi mene upoznate ipak malo više od onoga što nude takvi postovi. I želje da me shvatite onakvom kakva jesam, čitajući postove onako kako ih pišem, ne onako kako se učine na prvi pogled. ... Sizifov posao ponekad, znam ... jer očekivati da netko može razumijeti baš ono što nam je u glavi i srcu znači ponekad se i razočarati. Ne zato što je netko dobar ili loš, nego samo zato što u našoj koži ne može biti itko drugi, osim nas samih. Svejedno, ja ću i dalje gurati kamen ... i kad vam budem pisala, i kad vas budem čitala. ![]() p. s. Valjda se ne ljutite na mene. Napomena da vam se dok ovo pišem smješkam i lagano iskupljujuće trepćem. ![]() |
Nešto sasvim osobno
Ležim neki dan u krevetu. Onako, 1-2 ujutro, budna da budnija ne mogu biti. Nemam problema s nesanicom pa mi nespavanje u to doba noći ne znači nešto alarmantno. Znači uglavnom da sam to jutro dosta spavala (bolje da vam ne govorim do kad ... do onda do kad sigurno neki od vas obavite sve kućanske poslove, a možda i nahranite i uredite djecu, ili pak već pijete kavu u ugodnom društvu na nekoj sunčanoj teresi
![]() Prvi je Medo. Znate, to vam je jedan jako dragi lik. Nisam ga vidjela godinu dana. Ali da je tih godinu bilo i deset godina, bio bi mi prijatelj jednako kao što mi je to bio i prije 2 i pol. Imam iskustva u kojima neka prijateljstva usljed nedruženja i nekontaktiranja jednostavno izblijede. Neka druga, a valjda i za to ima razlog, su drugačija. S nekime se ne moraš vidjeti, čak ni čuti, a da ti ostane jednako drag. Čini mi se (iako nisam baš sigurna) da sam uvijek ja bila ta koja je govorila "kad se vidimo?", "pa vidimo se" i sve tako. A onda, vidjeli se nismo, možda bih se ponekad i malo naljutila (mrvicu ![]() Drugi je Apolon. Isto jedan dragi lik. Jedan od onih s kojima mi je razgovor bio toliko lak koliko god on govorio o kruškama, a ja o jabukama. Jer, oboje smo mislili na isto. Na trešnje možda. ![]() ![]() Treća je Misteriozna. Ne znam što bih vam o njoj rekla. Nisam ju poznavala dugo, ali u to malo vremena brzo mi je prirasla srcu. Voljela sam pričati s njom i mislila sam da je i ona isto voljela sa mnom. A onda, možda baš radi toga što se s nekime toliko zbližiš, neke stvari valjda niti jedna strana ne sagleda realno. Uglavnom, udaljila sam se od nje, udaljila se ona od mene ... i sad smo jednostavno udaljene. I po kilometraži koja moj grad dijeli od njenog i po svemu ostalome. No, ako ode i u Australiju, neću ju zaboraviti. Mislim da sam poslije zaspala. ![]() *********** Prije par dana javio mi se Medo. Čuli smo se, a za par dana se i vidimo. Baš jedva čekam. p.s. Rock, nemoj slučajno reći da je ovaj naslov Marvinova ekskluziva. ![]() |
Ponešto o Internetu, a i šire
Priznajem da od svih web-stranica najviše vremena provodim na ovoj na kojoj ste sada vi (ne mislim na svoju
![]() Dobro, nije baš da sam pala s kruške pa da mi sama logika ne govori da je u svakom slučaju kod takvih stranica najbitnije postići što veću posjećenost (to valjda znači i čitanost), no bez obzira je li riječ o ozbiljnijoj stranici ili pak onoj zabavnog karaktera fascinira me koliko sve to što treba i što ne treba ima žutu boju. Uzmimo recimo Indexov portal. U ovom trenutku, čudo neviđeno, Paris Hilton nije na naslovnici, ali rijetki su to trenuci. No, ima tu drugih (nazovi) zvijezda koje ju mijenjaju. Osim standardnog žutila, i crna kronika je "in" tema. Tako da teško možete izbjeći prometne nesreće, obješene ljude, bebe u kantama za smeće i sl. Sva sreća da imamo Janicu koja ima dovoljno svjetla da može zasvjetliti i tamo gdje je priličan mrak, raznih vrsta. Svojevremeno sam na webu radije čitala članke Novoga lista. Nije baš da sam oduševljena pogledom njihove uredničke politike na stvari koje su mi bitne, ali valjda je taj lokalni trenutak bio presudan, a i doza ozbiljnosti koju neki drugi portali nemaju. No sada, u vrijeme kada sve više poslovnih subjekata želi biti što dostupniji na webu, Novi list daje samo mrvicu članka (par uvodnih rečenica), a za ostatak morate čekati ne znam ni ja koliko (mislim oko 2-3 dana) ili ga kupiti. A baš da bih mi vrijede 6 kuna svaki dan - nije. Kad smo već spomenuli senzacionalizam, jučer je na naslovnici tiskane verzije izašao ogroman naslov "Crkva izbacuje fakultet na ulicu". Mislim da je bio negdje na razini vijesti o tsunamiju ili onoj o "11. rujna". Ne mogu vam ponuditi link iz spomenutih razloga, ali ono što mogu je reći vam da mi nije jasno kako takva vijest nije doprla i do drugih. Naime, tražila sam na webu i druge izvore, ali bezuspješno. Ne sumnjam uopće da problema oko sporne zgrade ima i da ih treba riješiti u korist svih, ali redovitu alergičnost nekih na nešto ili neke je prepoznatljiva. I ne samo u Novom listu. Došla sam i do trenutka kada mi je jedna od redovitih stranica bila ona Večernjega lista, ali sam opet došla do spoznaje da čak i neka ozbiljna novina, barem u web-izdanju, ne može izbjeći ono "bitno je da se čita". Evo, upravo sada je redosljed priloga sljedeći: prvi red - Janica, drugi red - mix Sanaderovih bisera, Aleksandar Kostadinov "kvalitete" i jedne tragične priče, treći red - o nekom nogometašu za kojeg (ne zamjerite vi koji pratite nogomet) - nikad čula, četvrti red - sa člancima "Sve "vrste" seksa", "Najljepše frizure Hollywooda", "Vježbom pobijedite svaki problem" (kako da vježbanjem riješim problem - koju web ozbiljnu stranicu redovito čitati? ![]() Malo prije sam htjela pročitati nešto nepresenzacionalno, nepretragično, neprebesmisleno. Tako da sam naletjela na Tajči. Sjetit će te se te slatkaste plavuše, onda još gotovo curice, koja je pjevala pjesme "Hajde da ludujemo" i "Čokolada". Nije baš kotirala kao pjevačica vrsnih glasovnih sposobnosti, očigledno ne jer ih nije imala, nego jer je bitnije bilo pokazati nešto drugo. Tko zna kakvih sve i danas sposobnih pjevačica ima među masom zgodnih cura i žena estrade, koje radi trendova više rade na angažmanu raznih kozmetičara, stilista, frizera, nego na angažmanu onih koji bi pomogli u usavrševanju njihovih glasovnih sposobnosti. Uglavnom, ugodno vam surfanje. Na blogu i šire. ![]() |
Zašto volim prosječnost
Vidjela sam na naslovnici post blogerice Tanie kojega sam pročitala. Smatram ga kvalitetnim iako se sa njenim pogledom na "prosječnost" ne slažem. Kao niti sa mnogim komentarima. U stvari, moglo bi se tada ovo shvatiti kao replika, a zapravo nije. Više neki moj pogled na jednu te istu stvar.
Spomenula je Tania neku svoju prijateljicu koja je govoreći o čovjeku za kojega se uskoro udaje rekla " Znaš, ima i gorih od njega!" Ako bi se taj njezin Budući nazvao prosječnim, onda sam naravno protiv "prosječnosti", jer to onda NIJE ljubav (prosječna ljubav i ne može postojati, ljubav je ili nije). A pomisao na udaju bez ljubavi mi je stvarno kao da se dogovara neki posao. Neprihvatljivo. No, u nekim drugim kontekstima mi ta prosječnost baš i nije pojam za svaku kritiku. Ne iz razloga što netko nema pravo kritizirati sve ono što smatra da treba, nego jer sam stekla dojam da ljudi usljed prevelikih želja zaborave na osjećaj za realnost. I još više, zaborave da se u istoj realnosti itekako može uživati. I to u svakom njezinom trenutku. Konkretno, uzmimo da netko ima osrednji stan. Zašto taj osrednji stan ne bi bio razlog sreći, a ne razlog utopijskim željama za BeverliHilsKućomSBazenom? Kako sam i sama ne tako davno listala oglase i gledala cijene, mogu reći da netko može biti SRETAN da IMA stan. Jer doći i do neke da ne kažem rupe znači svaki mjesec izdvajati popriličnu gomilu novaca. Ako taj osrednji stan uredim po svom ukusu (jasno da mogu, ako je moj i nisam podstanar), onda on više i nije tamo neki prosječan stan, onda je MOJ stan. Moj brlog, moj kutak, moj svijet. Onda, uzmimo posao. Divno je gledati neke američke serije u kojima liječnici, odvjetnici, novinari i drugi imaju prekrasne urede, dinamičan posao koji podrazumijeva letove s jednog kraja države na drugi (opet moram spomenuti trovremenski Taft koji se baš u sve to uklapa), nemalu plaću koja se reflektira i u tome da imate osjećaj da svaki dan u godini mogu nositi novu odjeću. No, to nije realnost. Realnost mi je da se u našim školama, uredima, novinskim kućama, ordinacijama, trgovinama, frizerskim salonima i sa puno manje raskoši i osjećaja glamura može čovjek dobro osjećati, posebno ako se radi u struci. Samo treba u tome vidjeti ili pronaći smisao misleći na to kako svatko može unaprijediti posao. I biti kreativan. Onda, tu su automobili ... pa zar radi susjeda treba kupovati novi auto? Zar netko ne bi mogao sa golfom iz '97 koji je ispravan, uredan, vozi, jednako uživati u cestama, vožnji ili uostalom prevesti se jednako brzo s jednog mjesta na drugo? Zar stvarno baš moram imati "iznadprosječno" dobar mobitel koji može "sve živo"? Zar mi baš treba ona "iznadprosječna" majica koju više nemam gdje staviti u ormar? Možda je nekome prosječno raditi kao prodavačica, imati muža stolara ili uopće ga ne imati, imati 2-3 djece ili uopće ih ne imati, imati stan ili biti podstanar, imati stari auto ili novi na kredit ... ali pitam vas ... što je to po definiciji (iznad)prosječno? Ne, ako ste pomislili da je smisao ovoga posta govoriti kako čovjek ne treba težiti za boljim, onda ste krivo pomislili. Upravo suprotno, smatram da uvijek tome treba težiti za boljim. Ono što želim reći ima veze sa onom čašom - napola punom ili napola praznom. Stvar je naše osobne percepcije onoga što imamo. Drugo, težiti za iznadprosječnošću u onome "imati" i onome "biti" nikako nije isto. Uvjerena sam da ako nismo sretni, onda nećemo biti ni u stanu na 5. katu sa 50 kvadrata bez lifta, niti ćemo to biti u stanu od 80 kvadrata s pogledom na more. Pa si postavljam pitanja - zašto se itko mora sa ikime uspoređivati da bi SEBI rekao da je ili nije uspješan (ili čitajte neprosječan)? Zašto bi mediji, serije, susjedi ili TamoNekiLikKojegaZnam postavljali NAŠE granice? Pa zar ne može svatko od nas stavljati svoje granice? Svoje realne granice? One koje će ga usrećiti, ne samo kao što je dijete sretno kada dobije novu igračku nego onako da se osjeti ispunjen iznutra. Iznadprosječno ispunjen. Mislim da u životu ključnu ulogu ne igra "prosječnost" nego naše vlastito zadovoljstvo samih sa sobom. Uvjerena sam da ono što se nekome (da ne kažem mnogima) čini prosječnost, može biti itekako iznadprosječno u svijetu nekoga drugoga. I zato, moram vam reći, volim prosječnost. Onu prosječnost koja je prosječnost samo za vanjski svijet i površan pogled izvana. Onu prosječnost za koju bi mnogi rekli da je "kakav-takav" život. A da pojma nemaju da takva prosječnost može nositi puno više unutarnje sreće od neke druge - iznadprosječnosti. |
Život je lijep
Kad vas zadesi boleština, nije sve tako tragično. Posebno ne kad je riječ o prehladi koja zahtjeva jedino puno čaja, maramica i odmaranje doma. A još si k tome možete priuštiti masnu kosu.
![]() Za razliku od američkih filmova u kojima junak obično bude neki zgodan-macho tip, ovdje je riječ o čak i na izgled pomalo komičnom muškarcu (dobro, Roberto Benigni htio je i ispasti takav ![]() Posebnost filma mi je u nevjerojatnoj osjetljivosti i senzibilitetu prema djetetu. Jer mali se i pametni petogodišnji dječačić našao u ratnim zbivanjima, a otac u svojoj ogromnoj ljubavi želi da dijete čak i u tim vrlo teškim, stresnim i gotovo nemogućim uvjetima ne osjeti rat. Stoga se odlučuje za jedinu moguću opciju - laž. U tim okolnostima (život u koncentracionom logoru), otac sinu govori kako je to igra i kako je glavna nagrada tenk. Ne tenk igračka, nego pravi tenk. Dobiva ga samo pobjednik, a to je onaj tko prvi skupi 1000 bodova. Osim toga, bitno je držati se 3 pravila igre, jer ako se ona ne poštuju, ispadaš iz igre. A ispadaš ako: 1. plačeš, 2. poželiš vidjeti mamu, 3. pitaš jesti. Na kraju oca ubiju prije samog kraha fašističke vojske, a mali Giosue sam samcat izlazi iz ormarića u kojem je bio skriven i baš tada dolazi tenk američke vojske iz kojeg vojnik zove dječaka da se popne. Pri tome kaže "istina je" presretan što je tata govorio "istinu" i što je stvarno dobio tenk. Još sretniji je kada s tog tenka ugleda mamu. Film je to koji vas navodi da se smijete, da plačete, a u nekim trenucima radite to i istovremeno, jer osjećaji vam se miješaju i to prilično intenzivno. Osim toga, film me svaki put kad ga pogledam navede na to da obnovim misao kako život uistinu je lijep. Posebno na što me baš uvijek asocira film je i dvojba oko istine. Daleko sam od dvojbe da je istina nešto dobro i pozitivno. U to ne sumnjam nimalo. No, postoje situacije u kojima postoji onaj "ali". Nisam kompetentna (a mislim da to baš i nitko nije) univerzalno definirati koje situacije opravdavaju laž, a koje ne. Ali smatram da svatko od nas zapravo u dubini duše zna koja je laž "korisna" za drugoga, a koja je ona koju izreknemo (ako izreknemo) da bi bila korist nama. Čini mi se da je u tom smislu najbolji pokazatelj ispravnosti naša savjest. Čak i u situacijama kada ne kažemo niti istinu, niti laž, nego jednostavno prešutimo. Sjećajući se kao odrastao čovjek onoga što je otac učinio za njega, Giosue kaže "pobijedili smo". Nekako mi se čini da je to i najbolji zaključak ovog posta. Da je pobijedilo ono dobro. I da bi nam uvijek to trebao biti motiv. - 11:42 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (41) - Komentari On/Off - Isprintaj - #
|
|