"Sve je stvar izbora"
Tolerantnost i dopuštanja slobode da svatko živi onako kako želi, a u skladu sa vlastitim uvjerenjima, još uvijek ne znači da osim te gotovo standardizirane rečenice ne treba izražavati vlastite stavove i uvjerenja. Naprotiv, smatram da je to nužno pa baš zato danas, a vezano za današnju "Sanju" i pišem ovaj post. Tema su, za one koji nisu gledali, bili - swingeri.
Moram priznati da me već pomalo umara ona podjela na konzervativno i liberalno u kojem se ovo prvo uvijek smatra nečim zaostalim, nazadnim, krajnje nemodernim, dok se pod ovim drugim svima nama konstantno nameće nešto dobro, nešto što bi svatko napredan trebao isprobati, nešto što je perspektiva budućnosti. Pričati o svemu smatram nužnim, jer uostalom i stavljanje pod tepih bilo koje teme ne rješava problem ili dilemu, no isto tako smatram nužnim razgovor dovesti na onu razinu da u najmanju ruku postoji barem kakva-takva "ravnopravnost" zastupanja određenoga stava. Naime, swingweri kao osobe koje potpuno odvajaju ljubav i seks, kao osobe kojima je najnormalnija stvar imati 5, 10 ili 15 seksualnih partnera istovremno, kao osobe kojima je gledanje supružnika u spolnome činu sa drugom osobom ili pak kao osobe kojima je najnormalnija stvar grupni seks, uvjerena sam, ipak predstavljaju jedan jako mali dio populacije. No, usprkos tome, današnja emisija bila je gotovo reklama za nekog Žiku ili Tako Nekako koji je iskoristio priliku i svoj "specijalizirani hotel" izreklamirao sa svim sadržajima koje nudi. Osim toga, nije bilo ni jednoga gosta koji je zastupao drugačiji stav, što je smatram nužno kod ovakvih emisija. Vrhunac je bila sugestija koja se prožimala kroz emisiju, a ta je da je prakticiranje seksa sa strancima i nepoznatim ljudima moguće rješenje za spašavanje braka. Moram priznati, jako korisna informacija za vas koji ste u braku, a i za nas koji nismo i koji ćemo tu informaciju upiti poput spužve, jer takvih "vrhunskih" terapijskih savjeta nećete naći ni kod supružnika, ni kod prijatelja, ni kod psihologa, ni kod bračnog savjetnika, ni kod svećenika. Jasno, ovi zadnji i "ne smiju" davati savjete, jer "što oni znaju o braku?" (samo parafraziram riječi koje često čujem i s kojima se usput budi rečeno ne slažem). Jedan gost, muž (pod maskom, ali s objavljenim imenom i prezimenom) spominje da su se on i žena odlučili na to, jer su htjeli nešto novo. Osobno mi je nevjerojatno da netko može misliti da mu neki "XY" može rješavati dosadu i monotoniju u braku. Posebno nevjerojatan mi je način na koji bi dotična osoba to trebala izvesti. Od takvih ljudi nerijetko čujemo (sjeća li se netko Makaje?) da oni koji imaju puno partnera istovremno jedini znaju što je prava ljubav, jer je ona ljubav u kojoj su u vezi 1 muškarac i 1 žena zapravo sebičnost. Naravno da svatko može interpretirati što god hoće i kako god hoće, samo da vam budem iskrena, i ta relativnost u interpretiranju u nekim slučajevima nije mi ni najmanje zabavna. Jer, u takvim slobodnim interpretacijama u krajnjoj liniji jednog dana možda čujemo kako je i spolna ljubav prema djetetu samo izraz - ljubavi. Moram priznati da se nekad pitam imaju li neke stvari granica i zar baš niti za jednu temu više ne postoji onaj opći stav da nešto NIJE dobro. Ne, naravno da ne mislim da treba ikoga linčovati i kamenovati (ni doslovno ni u prenesenom smislu), ali ono što bih htjela je da se KONAČNO počne iskreno govoriti što se misli, a ne radi nekog dokazivanja "liberalnosti" konstantno omatati stav u celofan u stilu "sve je stvar izbora". Slažem se, sve je stvar izbora, izbor je i početi se drogirati pa se svi slažemo da je izbor u tom slučaju - loš. I da, može li mi netko pojasniti zašto je u zadnje vrijeme u modi pojam "lažni moral"? I gdje se u svemu tome izgubio moral? - 21:32 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (54) - Komentari On/Off - Isprintaj - #
|
Nekad i danas
Iz nekog čudnog razloga, možda onoga da uvijek mislimo da je upravo ovo vrijeme donijelo napredak svih napredaka, vrlo često javlja se ona misao - da je sada sve bolje nego prije. Da, bolja je i brža komunikacija među ljudima, lakše se pere odjeća, brže se dolazi sa jednog mjesta na drugo, gotovo brzinom svjetlosti informacije s jednog kraja svijeta prelaze na drugi. No, je li baš sve doživjelo revolucionarni pomak?
Pojam poštenja svi znamo. To je ono što očekujemo od drugih, a valjda i ono na što smo sami spremni. Ako imate brata ili sestru, sjetite se onih dječjih dana kad bi se potukli ili posvadili ![]() Prijateljstvo i odanost, nešto što je postojalo i davno, davno. Mislite li da je prijateljstvo danas naprednije i uzvišenije? Danas dečkić od 8 godina svojoj prijateljici od 6 daruje pola čokolodne bananice. Pred 50 godina neki drugi dečkić je nekoj drugoj curici darovao pola naranče, a pred 1000 godina dijelio se komadić kruha. U isto to vrijeme, nekad davno, mlada se cura povjerila prijateljici da je trudna. I tisuću godina kasnije, stvar je ista. Ljubav je posebna "kategorija". Danas je ona nešto kao "moderna". To bi značilo slobodna, ona koja ne obavezuje. A posebno da je oslobođena svake žrtve. Jer, čemu žrtva kad sloboda dozvoljava da jednostavno "dignemo sidro" i "otplovimo" na neka mjesta gdje je upravo med i mlijeko i ništa drugo. U čestim razgovorima koje vodimo, dotaknemo se teme braka nekad i danas. I iz nekog razloga ponekad se ondašnji brak počinje smatrati manje "ljubavnim". Jer, to se kao moralo, bio je red, sredina ga je nametnula. On je inače sam po sebi bio "pakao" i da je žena bila moderna i da je živjela kao danas - otišla bi. Baš ne volim takve generalizirane priče u kojima se nešto što je bila vrijednost spušta na nivo nečeg gotovo "nametnutog". Ne ide mi u glavu da je tako teško shvatiti da su se ljudi voljeli i nekad. Jednako kao i danas. I da nisu jedini Julija i Romeo bili oni čije ljubavi su vrijedne spomena. Bila su, istina, neka druga vremena po pitanju planiranja obitelji, života, vremena, odmora, ali u suštini postojala je jednaka ljubav između muškarca i žene. Nije bilo lako, ali i danas je teško ... ako se dozvoli da i teški trenuci budu dio života, tj. ako se od njih ne pobjegne. No, današnje vrijeme je valjda neko drugo. Ljudi su postali tako nespremni na žrtvu. Ne mislim tu na trpljenje nečijeg mahnitog, luđačkog ili agresivnog ponašanja (koje je ipak rijetkost), nego na obične, svakodnevne stvari. Jer, kao, zašto da trpim nečije ostavljanje čarapa nasred poda kada mogu naći nekoga tko će zadovoljiti moju potrebu za sindromom "Monika Iz Prijatelja" slaganja stvari. Karikiram, ali ono što želim reći je da vjerujem da ljubav nije samo ono što proživljavamo u nekoliko dana, tjedana, mjeseci, nego je i nešto što podrazumijeva popuštanje, uvažavanje, kompromise. Zašto je postalo tako važno "biti slobodan da mogu otići bilo kad"? Meni to samo po sebi izgleda kao da unaprijed definiram da mi ono što imam danas nije baš "ono nešto". I da ću danas biti s nekime, ali sutra već možda dođe nešto bolje. Ako je to upravo ljubav, onda je to nešto u što ne bi trebalo unaprijed sumnjati. Ljubav su osjetili i naši bake i djedovi, i njihovi isto tako, i voljeli su se upravo onako kako se volimo i mi danas. Ono po čemu se možda razlikujemo je veći strah od ljubavi. Čini mi se da su se nekad ljudi bojali pokazati ljubav u društvu iz objektivnih razloga tog vremena, danas se više boje voljeti. Ali sama ljubav je bila ista nekad i danas. Kao i sve ostale temeljne vrijednosti koje čovjeka čine čovjekom, kroz sve vrijeme otkad i postoji. p.s. Poseban pozdrav Monoperajki koja me svojim postom Ljubav inspirirala na ove riječi. ![]() 20:31 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (51) - Komentari On/Off - Isprintaj - #
|
Pogled iz daljine
Prije svega moram vam zahvaliti na komentarima čestitki u prethodnom postu, kao i na onima u kojima su neki od vas izrazili brigu za moju malenkost. Hvala i onima koji su to učinili mailom, sms-om ili čajem.
![]() Ne mogu vam detaljno pisati o onome zašto me nije bilo, najviše radi toga što neke stvari želim ostaviti samo za sebe. Dijelom sam vam uostalom dala i naslutiti u prethodnom postu, i riječima i glazbom. Osim toga, mislim da je nekad najbolje ne govoriti ništa. I to ništa je nešto. Dosadašnje iskustvo u sličnim situacijama, mojim ili tuđim, govori mi da takvo ništa ne znači neprisustvo emocija. Upravo suprotno, znači da ih ima možda i previše. Jedino što to uvijek nije vidljivo odmah. Dosta sam razmišljala ovih dana. Znate ono kada biste htjeli posložiti nešto neposloženo. Nešto što se zapravo i ne da posložiti. Jedino što treba je - pustiti to da ide. Čini se dosta jednostavno. Možda nekima i je. Meni ne. Mislim da je to jedan od većih problema koje rješavam sama sa sobom. I koje nikako da riješim. Nekad mi se čini da nikad i neću. Onda u meni proradi ono nešto "matematičko". Ono kada "zadatak" ne puštam dok ga ne riješim. Makar trajalo i trajalo i trajalo ... Ako ne volite matematiku, shvatite da nije riječ o "zadatku", nego o kiši koja po vama pada, a kišobran samo što niste dohvatili, ili kao da ste u mračnoj sobi, silno želite svjetlo, a rolete su pokvarene ... No svejedno, znate da ćete ih popraviti. Kad tad. Shvatite to kako god želite ... put ionako nije bitan. Bitan je cilj. A cilj je - uvijek isti. U svim tim potrebnim i nepotrebnim promišljanjima (ova zadnja, ako niste znali gotovo da su mi specijalnost ![]() ![]() Mogla bih vam jako puno pisati o onome "fali(š) mi". Ali ... kako sam rekla, ne mogu vam baš sve reći. Osim onoga što jednostavno moram ... falili ste mi. ![]() - 19:28 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (47) - Komentari On/Off - Isprintaj - #
|
"Here With Me" ...
... Volim slušati Dido.
Točno godina dana. Od trenutka kada sam odlučila napisati onaj davni post. I vidjeti kako izgleda imati svoj blog. Ne znam zašto baš te subote poslijepodne, ne znam zašto uopće. Nisam imala strategiju, nisam imala plan, nisam imala viziju, ali nije da baš ništa nisam imala. Jer jesam. Nešto jesam. Od onda do danas puno se toga dogodilo. Nisam mislila da ću upoznati toliko ljudi. Glasom, stasom, umom, srcem, dušom. Riječima. Nisam mislila ni da ću potpuno nepoznatim ljudima imati toliko toga za reći, nisam mislila da ću voljeti slušati ono što osjećaju i misle ljudi koje nikad nisam vidjela. Nisam mislila ni da ću ih htjeti upoznati. U tih godinu dana ... ... bila sam sretna i nesretna. ... smijala sam se i plakala. ... često sam htjela reći više nego što jesam. ... otkrivala sam puno. ... sakrila sam još i više. Spoznaja da netko tko me nikad nije vidio niti čuo tako dobro može znati što govorim, kako mislim i što osjećam gotovo je čarobna. Čarobna kao vulkan i njegova erupcija. Tužna spoznaja je da me oni najbliskiji ljudi ponekad nisu razumjeli. I ako moram izabrati najtužnije trenutke u toj protekloj godini, i na blogu i izvan njega, onda su to ti. Trenuci kada sam nekima davala potpunu sebe. A nisu to vidjeli ... Strah me ... da možda i ja nisam nekome napravila isto to. Gledala, a ne vidjela. Slušala, a ne čula. Osjetim oblake ... ali vjerujem da će se pojaviti sunce. Znam da hoće. Uvijek se pojavi. Hvala vam. Pusica svima. - 21:36 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (106) - Komentari On/Off - Isprintaj - #
|
Crnka-brinetni lobi
Ljudi moji mili, znala sam da postoje razne vrste lobija - politički, gospodarski pa hajde nek bude i vjerski. Na nižim razinama lobiraju svi, neki sa dozom šarma možda tek da dobiju neku sitnicu (ili možda jednako šarmantan osmijeh
![]() Dakle, da ne povjerujete. Možda je netko od vas sinoć zvirnuo na izbor za Miss universe. Standardno, uobičajeno i već viđeno. Jedino nove mlade cure. Nisam baš sklona tim izborima, ali kad i pogledam, nametne mi se neko lice ili pojava ili možda njih nekoliko koji mi se po toj posebnosti izdvoje iz mnoštva. Uz ono standardno kako je svaka žena lijepa, u ovakvim izborima ipak treba biti objektivniji i realno sagledati nečije crte lica, držanje, tjelesnu građu ... znate već i sami. Hrvatsko podneblje je takvo kakvo je, smjestili smo se prije 13 stoljeća tu gdje jesmo, hvala Bogu. ![]() No, taj novinar gotovo da je pobjedu tamnokose djevojke Biljane Mančić nazvao urotom protiv plavuša u Hrvata. Jer, kako se uopće koja plavuša može probiti među sve te smeđokose lobistice koje nikome ne daju zauzeto mjesto. Baš neki dan sam mislila napisati post o tome koliko ljudi mogu biti puni predrasuda kada su takve stvari u pitanju. Sjetim se jednog slučaja iz svojih mlađih dana kada sam bila u godinama u kojima je većina današnjih blogera. ![]() Ako mi se netko sviđa, onda to nije zato što taj netko MORA imati zelene oči, plavu kosu, 1,90 visine ili slični kriteriji. Jedno je imati ukus da ti netko više od drugoga upadne u oči, drugo je automatska selekcija po kriteriju "da-ne" koja ne podržava niti da se pogleda "eliminiranog", a kamoli da ga se "uzme u obzir" za bilo što. Po toj analogiji i dotični je novinar zagovarao teoriju kako bi neka plavuša trebala biti miss pa makar i ne bila najljepša, pa makar i ne bila najdraža, pa makar i većini drugih ipak bila najljepša neka druga. Jer, zamislite tragedije, nije plavuša. On u svom tekstu kritizira hrvatske predrasude, ali ne primjećuje da je upravo takvim tekstom pokazao da ih ima on. Ne volim taj način po kojem se kao po defaultu nekoga degradira bez ijednog suvislog i logičnog (a u ovom slučaju estetskog) elementa. Možda će u sljedećem naletu neki drugi vrlo sličan novinar reći kako bi trebalo prestati tražiti ljepotice među Dalmatinkama, jer previše ih je dosad bilo. Može bit da je po njegovoj teoriji to i neka dalmatinska urota prema Slavonkama ili Zagorkama. Da ne bude zabune, kako ne preferiram da neka boja kose mora biti "dobitna kombinacija", tako ne mislim ni da to mora biti cura iz nekog "posebnog" dijela Hrvatske. Ali zar baš uvijek po medijima moramo čitati neke neukusne kritike, koje moram reći, nemaju baš veze s mozgom. Inače, samoj mi nije svidjela niti jedna plavuša toliko da bih ju sama svojim laičkim okom izabrala za miss, ali je bila jedna djevojka svjetlosmeđe ricaste kose (valjda znate što znači biti ricast ![]() Ljepota je u očima promatrača, to svi znamo. I baš zato sve oko nas puno je lijepih žena i lijepih muškaraca. Plavih, smeđih, crnih, a i rošastih. Kada krenem gledati ovu drugospomenutu grupaciju (mislim na suprotni spol), nema onih koje ne gledam. I slutim da bi mi i u Švedskoj i u Španjolskoj bilo jednako zanimljvo. ![]() |
Trudni smo
Pisala sam jednom dosta davno o "optimalnom" broju djece. Ovaj put ću o jednom drugom pogledu na sličnu problematiku. "Isprovocirala" me jedna draga osoba koja se u nekim stvarima pa i ovoj sa mnom ne slaže. Drugim riječima, jedan od kamena "spoticanja" nam je (ne)feministički pogled na donošenje odluka vezana upravo za djecu.
Krenulo je od priče o djeci i o tome - koliko. No, ta tematika obično povuče i ono pitanje TKO o tome odlučuje. Što u našem slučaju redovito dovede do one rekla bih stalne dvojbe - može li žena JEDINA odlučivati o tome? Nisam nikad posebno pisala o svom pogledu na feminizam, što ne znači da ga u mnogim svojim postovima nisam dotakla na ovaj ili onaj način. A desit će se i sad. Naime, feminizam doživljavam kao pokret koji se zalaže za JEDNAKOST PRAVA spolova. To mi pak znači (ako sam dobro slušala feministice u raznim raspravama na blogu i izvan njega) da svaka osoba mora imati jednaka prava. Što nužno povlači da se time ipak ne žele osigurati veća prava ženama nego muškarcima. Iz meni nepoznatih razloga, ponekad me neke žene doživljavaju kao nekoga tko je "za muške". Samu sebe ne doživljavam tako, jer to bi značilo da se odričem svojih prava, što nije istina. Smatram da ne želim nametati odricanja prava drugome upravo jer ne želim ni da se meni uzima pravo koje me pripada. Vrlo čest argument žena (čak i ako po opredjeljenju nisu u gore spomenutoj grupaciji) je onaj da je to njihovo tijelo. Svakako da je maternica dio žene, a ne muškarca (spektakularno otkriće koje uče djeca mislim u 5-6 razredu ![]() Možda prebanalan i preokrutan, ali slikovit primjer neidentičnosti fizičkih karakteristika muškog i ženskog tijela bio bi fizička snaga. Naime, kada bi žene manipulirale na način "to je moje tijelo i ja odlučujem", onda bi i muškarci za svoje tijelo mogli govoriti isto. To bi značilo da je samim time što fizički imaju veću snagu njima dozvoljeno da recimo namlate ženu. Ono kao "a tko ti je kriv što si slabija, ja sam jači i otud mi pravo". Što bi bilo nehumano i uostalom za iza rešetaka. Tako i žene, "jače" su u smislu trudnoće, ali to im još uvijek ne daje za pravo da to koriste PROTIV prava muškarca. Dakle, ono što želi ovim postom je izraziti stav da biti borac za jednakost spolova ne znači biti onaj tko samo sebi želi što veća prava. To znači boriti se za jednakost prava svih. Ako postoji zalaganje da u nekim segmentima imamo veća prava nego što ih imaju muškarci, onda se treba pomiriti sa činjenicom da na isto pravo u nekom drugom polju imaju oni. A ja to jednostavno ne želim prihvatiti. Smatram da su muškarac i žena ravnopravni i da se ravnopravnost ogleda ne po segmentima koje onda definiramo kako kome paše, nego da za ravnopravnost jesmo u cjelini ili nismo uopće. Što nas opet vraća na već puno puta ispričanu priču o kompromisima, razgovorima, i svakako ljubavi. Jer sa njome, lako je prava dovesti na "poravnatu" razinu. Bez nje, i trivijalna prava postaju problem. p.s. Ovu frazu "trudni smo" čula sam kod nekih parova pa to vjerovatno znači da su i odlučivali oboje. ![]() ![]() |
Koliko ste ambiciozni?
Jedna od osobina koju ne volim je ona koja se manifestira riječima "hoću 5". Da ne pogađate previše, to su riječi jedne mame koja je djetetu kojem baš i nije išla matematika ozbiljnim tonom upućivala takve riječi. Ni inače nije rijetkost da roditelji djecu prisiljavaju ne samo na izvrstan uspjeh u školi, nego čak i na neke "genijalne" prosjeke kao onaj 5.0. Pitam se leži li korijen toga u pomalo bolesnoj ambiciji roditelja koji neke svoje frustracije i nedosanjane snove žele realizirati na ovaj način, ili?
Osim što se ambicioznost djeteta ogleda u uspjehu u školi, vidljiva je i po nekim željama kojima nas obasipaju dječja usta - oni žele biti pjevači, glumci, doktori, nogometaši, direktori, misice ... što se može pripisati bujnoj mašti, potrebi za snovima, utjecaju medija, ali opet nerijetko i onoga što direktno ili indirektno primaju od roditelja. Jasno da se u budućnosti uglavnom stvari ne razvijaju baš tako, ali se sama (ne)ambicioznost ukorjenjena u djetetu prožima i kasnije. Čini mi se da je po tom pitanju jako važno imati mjeru tj. pronaći balans. Ne biti ambiciozan i ne htjeti baš ništa i u ničemu više, za mene je stran pojam. Polazim od onoga da sam uvjerena da uvijek mogu bolje i više. I dati, a onda samim time i dobiti natrag. Živjeti potpuno neambiciozno mi izgleda na neki način nezainteresirano i bezvoljno. Znači mi kao da netko sebe ne želi razvijati dalje. U svakom smislu. S druge strane, pretjerana ambicioznost gledana iz svijeta realnosti zna biti smiješna. Vjerujem da ste i vi sretali ljude koji su prevrtali filmove o privatnim firmama, dobrim autima, a bome i "komadima", a pritom su bili obične ljenčine koje nisu u stanju imati posao više od par mjeseci ili pak dignuti se iz kreveta prije 12. Da ne kažem da u bircu ne bi imali "hrabrosti" ni prići "komadu", a kamoli prozboriti koju. ![]() Često se ambicioznost povezuje sa poslom. Doduše, to je i realno očekivati. Ali u tom smislu se mogu stvoriti i neke pogrešne slike. Tako npr. žena koja je majka, koja ne radi i koja se bavi "ženskim" poslovima ispada neambiciozna i to u onoj mjeri u kojoj sam govorila prije. No, netko može biti ambiciozan po pitanju usavršavanja međuljudskih odnosa, odgojnih mjera, usvajanja znanja ... drugim riječima, nije sva ljudska ambicioznost svedena na ono jesi li direktor ili nisi. Znam da vas ne zanima ![]() Sami si postavljamo granice pa ih dostignemo pa onda opet postavljamo nove. I tako cijeli život. Mene to podsjeća na ono čime se bavi Branka Vlašić. ![]() |
|