Radna terapija
Innerica i njezin post potaknuli su me na ovo što ću pisati. Tema se obrađivala već vjerujem nebrojeno puta na raznim blogovima. Čak i na mom. Ali ne iz ove perspektive.
Činjenica je da je droge oko nas više nego ikad, dostupna je gotovo svugdje, jer ako ju možete nabaviti oko osnovnih škola, pitanje je gdje ju ne možete nabaviti. Naravno da to povlači onu tužnu istinu da je i narkomana svuda oko nas. I to puno više nego nam se čini. O štetnosti droga ovom prilikom neću govoriti, no svima nam je sve jasno. Ono što je možda nejasno, kako društvu, tako i nama pojedincima, je – kako se odnositi prema jednome takvome čovjeku koji tko zna kakvim spletovima okolnosti završi u tim crnim vodama droge. Nerijetko čujem mišljenja u kojima ljudi izražavaju potporu legalizaciji i teških droga, ne radi vlastitih sklonosti tome, nego kao sredstvo za ovisničko samoubojstvo onih koji u tome zaglibe. Kažu, naime – što me briga, ja bih im dala, nek uzme koliko hoće, ako se hoće ubiti neka se ubije, barem ne bi bilo dilera i barem ne bi trovali druge. Ponekad i mene ulove takve faze, posebno kad čujem da se djeci 6-7 razreda, a možda i mlađima, nudi oko škola taj otrov. Na takve sam stvari doslovno alergična i da to osobno vidim, vjerovatna ni sama ne bih drugačije rekla. Kad vidim i što su u stanju učiniti ne samo djeci, nego i svima ostalima, da bi došli do koje kune, stvarno mi dođe da nemam milosti ni malo. Ovdje sam bila prilično blaga u izričaju. Ali postoji i ona druga strana medalje. A ta je – što da je taj Netko naš sin ili brat? Da li bismo i tada bili takvi? I mislili baš to. Gledam jednog poznanika narkomana. Obitelj fina, pristojna, po ničemu ne odskače, dragi ljudi. I bude mi ih žao. I njega. I jednostavno mislim da svatko ima pravo na drugu priliku. Jasno da svatko treba imati volju i želju otići iz tog svijeta. I da baš nitko drugi takvu osobu ne može uvjeriti da ju droga vodi u smrt dok to ne shvati sama. Ali zato mislim da moraju postojati neki mehanizimi koji svakome narkomanu dostupnim čine, kako drogu, tako i mogućnost da se od nje odmaknu. A ne vidim baš toga oko sebe. Jednom u par mjeseci na tv-u vidimo prilog o nekom izliječenom narkomanu, a još i rijeđe cijeli dokumentarac o ljudima u komuni. Ali zato scena nasilja svih vrsta imamo u izobilju svaki dan. Kad spominjem komune, ne uspije ni tamo svima, ali mnogima ipak da. I zato strašno volim gledati i slušati iskustva takvih ljudi. I prošla, ali posebno sadašnja. I vidjeti koliko rad i složnost među ljudima mogu pozitivno djelovati. Koliko mogu izbaciti iz glave nešto što baš i nije lako izbaciti. Divim se tim ljudima i budem baš sretna kad vidim koliko kreativni, dragi i vrijedni ljudi to jesu. Zamislite pak koliko takvi ljudi mogu doprinjeti cijelom sustavu za borbu protiv droge. Osim toga, kada netko ne želi iskoristiti tu mogućnost, onda mu uz onu koju izabere, a ta je nastavak života u narko-svijetu, slijedi i svijet zatvora. Barem bi tako trebalo biti. A tu sigurno ne bih bila tako blagonaklona prema takvima, kao i prema drugim zatvorenicima, kako je praksa u našim zatvorima. I tamo bi rad bio nešto što se MORA, a ne što se može. Jer, ne samo da se podrazumijeva da se ono što se jede i pije treba zaraditi, nego se od takvog rada trebaju financirati projekti za suzbijanje svih vrsta kriminala. A i za drugo za što državi uvijek novaca manjka. Rad, kad pođem od sebe, stvarno je lijek, jer koliko puta u nekim teškim trenucima, kada su mi misli tko zna kakve, on djeluje tako da ih stavim u drugi plan. Pored toga, vidjeti rezulutat vlastitog rada, poticaj je za dalje. Za neke nove djelatnosti. Za naprijed, u svakom smislu. Vjerujem da ako djecu odgajamo u tom duhu neće imati ni volje ni vremena sami uploviti u svijet s početka priče. Pa mogu zaključiti da rad može biti ne samo terapija, nego i prevencija. |
Rafaelova priča
Nekad volim planirati, nekad ne, ali sve više vjerujem da nam se najljepše stvari u životu dogode neplanirane. Ako ste slučajno vidjeli učitanu sliku, ne, nije ovdje riječ o neplaniranim bebama, jer jednako su lijepe i planirane i neplanirane. Govorim o svoja dva prethodna posta koja su bila potpuno spontana, kao što je i ovaj sada. Tim više što ono bitno u ovom postu ne pišem ja. Splet okolnosti ponekad najbolje riješava ono što želimo i sve se posloži baš na mjesto na koje treba da budemo sretni onime što radimo. I kako živimo.
*************** Rafaelova priča Rafael je dugo čekao da dođe red na njega, ustvari Rafael je bilo zadnje ime kojega se sjećao. Strpljivo je čekao u redu ne razmišljajući ništa. Nije mu ovo bilo prvi puta da stoji u ovakvome redu. Nije se bojao iako se nije sjećao ničega s ranijih putovanja, niti jednog detelja, niti jedne slike, pamtio je samo poseban osjećaj koji je imao po povratku, nekakvu ispunjenost i spoznaju da je bogatiji jer je poznavao sebe više nego kada je krenuo na put. Gledao je u plavičasti svod čekajući svoj znak, koji će ga povesti na put. Bio je samo jedan od milijardu njemu sličnih koji su nijemo gledali i čekali svoj znak. Znakovi su se pojavljivali velikom brzinom, ali nikakve nervoze nije bilo, jer svako je čekao svoj, koji je jako dobro poznavao i nije bilo ni teoretski moguće da ga ne prepozna i propusti. Relativno rijetko bi se dogodilo da dva ili više njih isti znak prepoznaju kao svoj i krenu na put vođeni njime, sretnici, pomislili bi oni koji ostaju i brzo nastavili razmišljati o ničemu. Rafael je znao kako znakovi nastaju, stvara ih ljubav, a ljubav je dobro poznavao, ljubav je jedino ono što je imao, on sam je bio ljubav, i znao je svoj zadatak na tome putu, biti i ostati ljubav. Znao je, negdje na Zemlji će se spojiti dvije energije u jednu, dvije energije različitih ljudi u ljubavnom zanosu, dvoje njemu sličnih, davno otišlih na put će se spojiti i stvoriti novog čovjeka koji će njemu biti dom i taj spoj, to zračenje, taj bljesak koji nastaje kada jedan od milijun svojom snagom željom i ustrajnošću uspije naći put do svog cilja, biti će njegov znak da odlazi na put, put ljubavi. Bljesnulo je i on je istoga trenutka nestao i našao se u nečemu novome. Dvije energije koje su ga zvale još su bile tu, okupavšiga svom topilinom i svom svojom ljubavi koju su imale, dvije ljubavi, Lukrecija i Markus zaželjele su mu dobrodošlicu i iskreno zamolile da ovom novom biću koje tek nastaje bude najbolji vodić i najjači čuvar kroz život koji mu slijedi. Nije imao potrebu ništa obećavati, ljubavi ne trebaju obećanja, u ljubav se vjeruje, sama ljubav je dokaz. ![]() Photo by:Pascale Wowak Boravak u novoj sredini nije mu predstavljao problem, nije primjecivao nikakve razlike, doduše lagano je rastao i dobivao nove fizicke oblike, bio na toplom i sigurnom mjestu ali i dalje je bio ono što i je, ljubav. Ljubav ljubavi koje su mu stvorile novi dom osjećao je često i stalno su bile tu kraj njega da ga vole, volio je jako svom svojom ljubavi on i njih jer što bi ljubav drugo mogla raditi osim voljeti. S vremenom je njegov dom postajao sve veći i sve manje je prostora imao u toj toploj i zaštićenoj okolini, imao je osjećaj da mora negdje van, da je vrijeme za novo putovanje. Kako je kasnije uspio shvatiti, rodio se i taj dan su ljudi upisali, a ljudi su imali taj običaj pisati kojekakve stvari, kao da se ne zaborave, kao da se mogu zaboraviti, kao početak njegovog života, dali mu neko drugo ime, sada je bio Davor. Puno toga mu nije bilo jasno, on je Rafael a ne Davor, on postoji oduvijek, a ne od tog trenutka kada su oni rekli da se on rodio. Upoznao je Klaru, kasnije je saznao da je ona Davorova mama i osjetio je da iz nje izvire ona energija, ona ljubav koju je znao kao Lukreciju, jednu od onih ljubavi koje su ga zvale da dođe, upoznao je i Marka u njemu je prepoznao Markusa (on je imao sreću da mu ljudi nisu skroz ime promjenili), kojeg su zvali Davorovim tatom. Puno stvari, puno naglih promjena u malo vremena, no Rafael se nije bojao. Naviknuti će se i na Davor, kao da je to bitno. A kako je Rafael ratovao s Davorom i Davor s Rafaelom, možda jednom jednog dana u nekoj drugoj priči, na nekom drugom blogu ... Svira :Goo Goo Dolls - Iris (I Just Want You Know Who I am) *************** Hvala Freestyleru što je napisao ovako lijepu priču. I što je njome uljepšao moj blog. |
Pravo na život![]() Ne znam ima li ljepšeg dara od onoga kojega imamo baš svi – život. Život kojeg su nam podarili naši roditelji. Ali ne samo oni, nego i Bog svima nama koji u Njega vjerujemo. Ljepšega dara od toga nema, koliko god svakodnevno zaboravljali na njega, u mnoštvu vrlo često i ne baš nužnih činjenica koje nas zaokupljaju. Za mene, a i ne samo za mene, jer medicina je tu rekla svoje, život počinje začećem. Tada je određeno sve ono što će čovjeka činiti čovjekom. Sa 24 dana života počinje bebi kucati srce. Što je i prije nego majka zna da će imati dijete. Znači, u trenutku spoznaje, njenom djetetu kuca srce. Što je jedan od znakova da je to živo biće. Živ čovjek. Pravo na život za mene neargumentirano je osporavati argumentom da žena ima pravo raditi sa vlastitim tijelom što hoće. Jer, tu nije riječ samo o njenom tijelu, već o njenom i bebinom. A i onom trećem, očevom, koji ima jednaku ulogu u stvaranju novog bića. Prema tome, smatram da otac ima pravo odlučivati o sudbini vlastitoga djeteta jednako kao i majka. Svjedoci smo da često dijete ne bude radost kakva bi trebala biti, vrlo često baš radi nedostatka ljubavi. Jer uz ljubav teško da ijedan problem može biti nerješiv. Sigurno može biti težak, ali i najteži uz ljubav postanu puno lakši. Bez ljubavi, i najbanalniji mogu izgledati enormno veliki. Nadalje, smatram da odgovornost vlastitog ponašanja treba biti misao vodilja koja nas prati u svakom trenutku života pa i onome kada se upuštamo u spolne odnose. Jer, tko god je dovoljno zreo za njih, treba biti svjestan i posljedica. Nažalost, žao mi je da mnogi zaborave da seks nije igra. Žao mi je da to zaborave i oni koji od kojih bi djeca trebala učiti. Jeste li se kada zapitali koliko vama bliskih ljudi ne bi bilo da su mame i tate radi neplanirane bebe odlučili uskratiti joj pravo na život? Ja jesam. Mislim da bi svijet bio puno siromašniji. Puno. Možda i neki od nas ovdje ne bi pričali jedni s drugima. Možda netko od nas ne bi imao život. A tko bi želio da taj život nema? Teških je sudbina, teških životnih priča, teških okolnosti no tko sam ja da sebi uzmem za pravo određivati da nekome njegov život neće biti jednako mio kao i meni moj? Ili da procjenjujem da dok je netko jako mali, ne vrijedi jednako kao i mi «veliki». Ja to ne želim, niti ću ikada željeti. Naprotiv, dati život drugome je za mene je jedno od najljepših iskustava u životu čovjeka. Nadam se da ću i ja to jednom osjetiti. UPDATE Ako želite pomoći Filipu, otiđite na njegov blog. |
Koliko je (ne)važno tuđe mišljenje
Ako spadate u flegmatike, ovo se sve skupa ne odnosi na vas. Iako sklona sam na temelju iskustva konstatirati da takvih baš i nema puno. A ako spadate u onu drugu većinu, uvjerena sam da vam je stalo čuti tuđe mišljenje. Čak i onima koji to ne žele priznati. Slušanje tuđeg mišljenja počinje nam od onih dana kada još nismo ni prohodali. Ono kad su mama ili tata vikali «neee, neeeeeee» u slučaju da smo malim prstićima krenuli u utikač struje, ploču šparheta ili neko drugo opasno mjesto. I tada nam nije bilo najjasnije, ali sada s prilično velikim vremenskim odmakom jasno je da je tuđe mišljenje ponekad ipak pametno poslušati.
U najbanalnijem smislu, uzmimo primjer liječnika. Znamo da čovjek koji imalo drži do sebe i svoga tijela želi čuti njegovo stručno mišljenje, koje nam podiže kvalitetu života, spriječava bol, čuva zdravlje. Jednako ćemo u nekim sasvim drugim situacijama poslušati savjet pravnika, vodoinstalatera ili električara. No, i u ovakvim slučajevima ima onih koji pojma nemaju, a misle da je njihovo mišljenje najkompetentnije. I onda prospu onu u stilu «ma on će mi govoriti». Onda, ne znam zašto su ljudi skloni toliko napadno isticati da nose pojedinu odjeću samo radi sebe. Isto vrijedi i za obuću, frizuru, nakit, mišiće, tetovažu ... Mislim da se veeelika većina ljudi kiti na ovaj ili onaj način i radi drugih ljudi. Jer da želim gledati svoje predivne gležnjeve u štiklama, hodala bih po stanu u njima umjesto u šlapama i divila im se pri svakom prolazu hodnikom. ![]() ![]() Posebna su priča mišljenja o nečemu što ima veze s našim karakterom, stavovima, načinom razmišljanja. Tu nam, jasno, ulogu igra mišljenje bliskijih ljudi, jer ako sudim po sebi ima onih čije mišljenje volim čuti, ima onih čije mi je drago čuti, ima onih koja mi ne smetaju, ima onih koje izbjegavam čuto. Da, u slučaju da se ovo zadnje i desi, bude naravno primjenjeno ono «kroz jedno unutra, kroz drugo van». Naravno, sve ovisi o iskustvu koje imamo sa osobom koja nam ga govori. Nebrojeno puta bilo je riječi i o komentarima na blogu. Nije mi to tema ovog posta, ali dotiče se na neki način pa samo par riječi. Vjerujem da ima onih kojima je svejedno dobili mišljenje ili ne, kao što im je svejedno kakvo je to mišljenje. Ja nisam od tih. Neka me mišljenja često znaju staviti u razmišljanje, ima i onih koji me nasmiju baš kada mi smijeha najviše treba. Kao što ima i onih koji mi ne znače baš ništa, jer im razina komunikacije ne zavređuje ni mimimum doživljaja. Posebna su priča bliski nam ljudi. Od kojih je ponekad i poželjno čuti mišljenje. Jer, ono je dovoljno subjektivno s obzirom na međusobnu bliskost, ali dovoljno i objektivno s obzirom da sami prema sebi to baš i ne možemo biti u istoj mjeri. Čuti mišljenje drugoga, a ponekad ga se i držati za mene spada u jednu od osnovnih ljudskih kvaliteta. Pa ne mogu prihvatiti one teze da «ja znam najbolje», «što ćeš mi ti govoriti» i slično. Također mi nije jasno kako nekoga nije briga što mu o određenoj temi ili situaciji misli voljena osoba. Da ne bude nikakvih zabuna, mjera je i u ovom slučaju važna. Jer, drugi ekstrem je potpuno se oslanjati na tuđe mišljenje. Pri čemu vlastito ne postoji ili ga se minorizira. Biti bez stava (ne mislim tu na pojedinu tematiku, nego općeniti pojam) također ne razvija čovjeka. Kao što ga ne razvija ni potpuno ignoriranje tuđega mišljenja. Imam svoj stav o mnogočemu. O mnogočemu ga tek gradim. O mnogočemu još nisam ni počela razmišljati. Ali to me ne spriječava da uvijek rado čujem mišljenja, kao šti ih rado i dajem. Mišljenja onih najbliskijiih zauzimaju posebno mjesto, ne zato jer je to nešto planirano i definirano, nego jer ih volim, cijenim i jer su mi potrebna. |
Mandarina-land![]() ![]() Od svježeg voća volim skoro sve. Ono što ne volim i ne jedem su smokve. Ono voće koje mogu pojesti, ali nisam baš luda su banane. Nekako su mi presuhe. Pod ono «samo» volim bi bile jabuke, kruške, šljive, marelice, višnje, koštunjavo voće ... Ono koje jako volim su jagode, trešnje, breskve... Posebna je priča kivi, i to što kiseliji, tvrđi i nezreliji. Općenito volim kiselo i malo nezrelije voće tako da mi nije problem pojesti limun. Bez šećera, podrazumijeva se. ![]() No, ono što mi je vrhunac vrhunaca su mandarine. Posebno dobre su one barem malo zelenkaste, sa tankom koricom i malene, jer te su provjereno kisele po pegy-ukusu. Vidjela sam neki dan na podu hodajući gradom komadić te korice i pomislila - ajmeeee pojavile se mandarine. Dobro da nisam zaslinila na licu mjesta. ![]() Posebna su priča razna jela od voća. Tu isto imam posebne gušte. Npr. nije baš isto kakva je voćna salata, kolač, sladoled, čokolada. Voćna salata ... nemam tu nekih posebnih zahtjeva, sve može, samo da se ne štedi na šlagu. Nisam neki ljubitelj kolača i slatkoga, ali ako bi netko od vas bio tako dobar da mi napravi po narudžbi ![]() ![]() ![]() ![]() Dakle, da zaključim, da sam u vladi ili da sam ekonomski moćnik, definitivno bih utjecala na ulaganja u područje Neretve. Po meni bi Hrvatska u proizvodnji mandarina nadmašila sve evropske zemlje. Možda nam čak ne bi trebala ni ostala prozivodnja, turizam, brodogradnja, poljopivreda. ![]() ![]() ![]() |
|