Kad vas mogu očekivati?
Davno, prije par mjeseci sam Espadrili obećala jedan post o svom gradu. Nisam dužna samo njoj. Kasnije sam, na blog-susretu, isto obećala i Promatraču kojega neka prošla vremena vežu za Rijeku. A tu je i MaKajGot koji mora promijeniti sliku koji je stekao, jer ona koju ima uopće mi se ne sviđa.
![]() Osim toga, niste li primjetili da vlastite fotoaparate uvijek nosite u druge gradove, uvijek uslikavate ljepote koje ne vidite svaki dan. One koje su lijepe, ali možda ne tako bliske kao one iz vašega rodnog kraja. A one koje su oko vas, koje su vam praktički pred nosom uopće ne primjećujete? ![]() Ako ste slučajno u Rijeku došli brodom, možda je to baš ovaj sa slike, «Marko Polo». Nisam baš preveliki ljubitelj plovidbe, ali pogled sa kopna na njega i njemu slične brodove uvijek mi izazove poseban doživljaj. Poseban, onakav kakav imate samo ako živite u gradu na moru. ![]() S broda ste se upravo iskrcali i umorni ste od puta pa bi vam baš pasao ledeni čaj ili možda kava. Ne morate daleko ići da bi to učinili, jer kafića s teresom imate i na samoj Rivi ili vrlo blizu, samo treba prijeći cestu. ![]() Ako ćete napraviti još koji korak, već ste na Korzu. Tu se pak teško možete odlučiti gdje nešto popiti, jer ponuda je i više nego dobra. Samo trebate gledati lijevo ili desno. Pri ovome zadnjeme zasigurno vam neće promaći pogled na Gradsku uru. ![]() Ne bi ja bila ja da ne spomenem mrvicu politike. Naime, Rijekom od kada je Hrvatska samostalna vladaju «crveni». Nisu moj izbor definitivno, ali to ne znači da ih pored mnogobrojnih kritika ne mogu i pohvaliti. A to svakako moram učiniti za park ispred Hrvatskog narodnog kazališta «Ivana pl. Zajca» koji je stvarno jako lijep. Jedino mi nikako u taj ambijent ne ide ona Riječanima vjerujem poznata Džamonjina kugla, koju na slici ne možete vidjeti. ![]() Nakon toga svakako morate na Trsat. Možete Trsatskim stubama koje je dao sagraditi Petar Kružić, ali ako vam se baš ne da hodati, možete autom ili autobusom. Trsatsko svetište Majke Božje često se posjećuje od hodočasnika, a najviše na blagdan Velike Gospe. Ono što meni, koliko god puta dođem, baš uvijek upadne u oko, je urednost. Pokošena trava u samostanskom vrtu je poput velikog zelenog tepiha. ![]() Brončani kip «Trsatski hodočasnik» postavljen u čast pape Ivana Pavla II i nalazi se u predvorju Crkve ovog svetišta, kojega je papa u svom posjetu 2003. godine i posjetio, a djelo je akademskog kipara Antona Jurkića. Ono što također obavezno morate vidjeti je Trsatska gradina, poznati frankopanski kaštel podignut u XIII stoljeću. ![]() Gornja slika je s pogledom izvana, a donja kad uđete unutra. ![]() Popeti se na vrh kule poseban je doživljaj, jer s njega Rijeka i Kvarner kao da su vam na dlanu. ![]() ![]() Ovaj dio koji prikazuje posljednja slika baš i nije nešto poseban, bar ne ovako na slici. Ali s obzirom da ne mogu potpuno zanemariti činjenicu da ćete Rijeku obilaziti sa nekom dragom osobom koja vam nije samo prijatelj, moram vam reći da je ovo kada se spusti noć, prilično romantično mjesto. Dobar pogled ... na ono što gledate. Što god. Ili tko god. ![]() |
Zašto DA misi![]() Neću vam detaljno pričati o cijelom sadržaju, jer ima i onih blogera koji to rade puno bolje od mene. Osim toga, bila sam tek na misi, koja je samo segmentić od svega što je bilo ovaj vikend u Dvorani mladosti. Naime, ta je sportska dvorana poslužila ovaj put umjesto crkve. Misa kojoj sam prisustvovala nije bila «obična» misa, jer bilo je to jedno duhovno druženje uz puno pjesme, vedrine, jednostavno strašno pozitivne energije koju je dobro barem povremeno osjetiti. Ono o čemu želim govoriti je potrebnost mise u životu svakog vjernika. U Hrvatskoj se otprilike 90% izjašnjava Katolicima, a ako dodamo i neke druge vjeroispovjesti, veliki je broj ljudi koji vjeruje u Boga. Od toga, prilično velik broj ljudi kaže da mu misa ne treba, jer kažu - sami razgovaraju s Bogom. Moje je mišljenje da misa treba. Nikako ne mogu prihvatiti da valjan izgovor može biti potencijalna mana pojedingoga svećenika. Dakako da ih svećenici imaju jednako kao i mi, nikad ih i nisam smatrala nešto posebno drugačijima od nas ostalih, oni samo imaju drugačiji «posao», ali su jednako ljudi. Nadalje, često im se imputira poneka loša osobina, kao da je to svjetski događaj i kao da je to bit. I ako je to istina, nije ona bit. A nije, jer poslušat ću savjet i liječnika pušača koji kaže da je pušenje štetno, poslušat ću savjet i pedagoga kojemu je dijete narkoman. Zašto ne bih poslušala i Božju riječ od svećenika? Zato jer on vozi auto koji se meni čini predobar? Ili zato jer sam čula da se prije 20-ak godina bio zagledao u «neku»? Meni to baš i nisu neki razlozi. Jer, ne odgovara li pred Bogom svatko i za ono što radi dobro, i za ono što radi loše? I zašto bi mene trebali mučiti tuđi eventualni grijesi? Možda je bolje ipak posvetiti se svojima. Prije ćemo ih se riješiti. Drugo, često čujem ono «ne treba mi nitko za vezu s Bogom». Da, slažem se da ponekad možemo i sami doći do Boga, pogledati samo malo bolje oko sebe i prepoznati Ga svugdje. No, pitam vas, koliko nas u toku dana pomisli na Boga, koliko nas razgovara s Bogom? Vjerovatno Ga jako puno puta zazovemo kad nam treba pa kažemo «Bože, molim te ovo», «Bože, daj ono», ili «Bože, zašto baš meni». U tom kontekstu sigurno Ga zovemo. Mislim da ipak malo manje mislimo na Njega kad mu treba reći «Hvala». Na misi se, uz molitvu, na to ne zaboravi. Na misi se ne zaboravi i podjsetiti se na sve ono dobro u nama što možda ne primjećujemo, a trebali bi. Na misi se podjećamo i na ono što radimo loše, a jednako tako ne primjećujemo. Na misi se podsjetimo na mnogo toga na što u svakodnevnom životu sigurno ne bi. Ugođaj na misama, svjesna sam, nije uvijek previše poticajan. I sama koji put, što zbog vlastite nekoncentracije i preokupacije svim i svačim, što zbog monotonije propovijedi ili propovjednika, ne pratim baš najpozornije. No, ne pada mi napamet da radi toga ne idem drugi put na misu. Jer, od svih tih riječi, da smo samo jednu jedinu čuli i da je se držimo, već smo napravili korist. Osim toga, uvijek postoji i druga crkva, ako nam iz bilo kojeg razloga ona u koju idemo ne odgovara. Ne trebam posebno govoriti da na misi postoji euharistija, a to ne možemo imati doma u svojoj sobi. Kao što ni zajednicu vjernika ne možemo imati u svojoj sobi. Moliti zajedno je moćnije, snažnije. Osim toga, i na samoga čovjeka djeluje drugačije nego kad to radi sam. Posebno ako je se osjeti ono što se danas moglo osjetiti u Dvorani mladosti. Fra Zvjezdan Linić rekao je danas nešto što mi se posebno svidjelo, pokušat ću ga parafrazirati: na misu se ne ide reda radi ili jer se «mora», da bi radi toga što smo išli, jednoga dana dospjeli u Nebo, na misu se ide, jer već na njoj možemo (do)živjeti Nebo. p.s. Jurop, promijeni crkvu, možda naletiš i na kojeg «EU-svećenika». ![]() |
Blic![]() ![]() Teško je biti potpuno objektivan pri ocjeni sebe i svog izgleda, ali ja ću biti subjektivna i ocjeniti se prosječnim izgledom, koji varira točno onoliko koliko nam pogled na sebe varira stajajući pred ogledalom i gledajući se vedrim, tužnim, praznim, proljetnim ili tko zna kojim očima. No, ono što kod mene definitvno ne varira je nefotogeničnost. Mislim da na 1 od 10 slika ispadnem normalno, a na 1 od 20 bolje od toga. Sve ostalo je katastrofa, oči ko zna gdje, frizura kao da me nešto pljusnulo, lice kao da imam 30 kila s krevetom, ma katastrofa. Vrhunac strahote mi je kad mi netko kaže da se nasmijem. E, ljudi moji, kako da se smijem na silu kad to izgleda kiselo gore od najkiselijeg kiselog krastavca? ![]() Gledam danas slike kolegičine kćeri. Bila je miss fotogeničnosti nečega i zasigurno tu titulu nije dobila preko veze. Lijepa je i uživo, ali na slikama ... ma na svakoj savršeno. Nema kadra iz koje nije predivna. Znam i ljudi koji stvarno jesu lijepi, ali na slikama se ta ljepota gubi i ne pokazuje ni približno kakvi su u prirodnom zdanju. Ima i onih koji su i ne baš lijepi, ali se tako fino znaju namjestiti pred fotoaparatom da su gotovo kao fotomodeli. Druga vrsta predmeta fotografiranja bile bi razne povijesno-umjetničke građevine, ili pak samo građevine, razna umjetnička djela poput kipova, fontane itd. Da, moram ipak spomenuti meni najbolju fotografkinju takvih djela među blogerima koje posjećujem. Ako još niste vidjeli Kuleričine slike, baš imate prilike vidjeti zadnje iz Grčke. Meni osobno su jako lijepe. Treći, i moj gotovo najdraži izbor, je slikanje ljepota prirode i krajolika. Tu ne mislim na krupne kadrove malih cvjetića ili grmlja, jer to nije moj izbor. Puno više volim fotografirati nešto poput onoga kad krenete prema Platku i stanete na Vidikovcu, a pred sobom ugledate cijeli Kvarner. Ili kad se nađete na Učki i vidite isti taj Kvarner sa druge strane. Najdraži su mi ipak oni jako jako bijeli snježni prizori sa puno crnogoričnih stabala. A i bjelogorična stabla sa injem mi znaju zaustaviti dah. I da ne zaboravim, volim slikati bebe. One se ne namještavaju i ne kisele, prirodne su i smiju se baš onako kako volim. Da, možda u tom rangu jedino još mogu biti zanimljive muške pojave. Onako, moglo bi se reći trilijanski zanimljive. ![]() |
(Ne)savršenstvo![]() Bili ste kao i ja dosad na raznim vrstama zabava, u disco-klubovima, možda na partyjima na kojima ja nisam, kućnim zabavama zatvorenijeg tipa, druženjima na otvorenom uz gitaru, a možda se i još čega sjetite. Ali što je ono što stvarno najviše volite? Ili možda ono što ne volite? Slušam baš Marca Anthonyja i došla mi je ona faza kada mi je neupitno za ocjeniti kakve zabave najviše volim. Ono najmanje bitno - jelo i piće. Jest da sam izjelica i da tamanim i ne dam nikome da jede kad je u blizini nešto dobro, ali nije mi to uvjet. Naprotiv, možda je bolje nešto manje masno od pizze. ![]() ![]() A za piti? E, da, moram priznati da mi nikad nije bilo jasno zašto se neki ljudi moraju obliti da bi se zabavili. Mislim, koja je zabava u povraćanju i mučninama? I ne sjećanju poslije svega što se događalo? Nemam ništa protiv pijenja koje čaše vina, pokoje pive ili nečeg trećeg u malim količinama. Uz uvjet, naravno, da se ne vozi nakon toga. Ali kad je previše, zabava prestaje biti zabava. Da, ovaj se odlomak ne odnosi na ono od neki dan, ali se će se neki možda prisjetiti takvih iz nekih mlađih dana. ![]() Nema ništa bolje od ugodnog društva, uz romantičnu muziku koja meni podrazumijeva dosta Erosa Ramazzottija, Celine Dion, Dido, spomenutog Marca Anthonyja, Georgea Michaela ... , a bome i Olivera, Lukyja ...Zatim ples, a još ako netko zna svirati gitaru ... gotovo savršeno. Jer, uz gitaru se može i pjevati, a pjevati zna biti jaaaaako dobro. ![]() I sve je tada divno i krasno, kad je u tom društvu i Netko koga možeš uloviti za ruku i pogledati – onako. Na onaj jedini način. Isti onaj na koji te oči gledaju tebe. Kada toga nema, zabava može biti odlična, ugodna, prekrasna, ali savršena ne može biti. Jer postoji barem jedan trenutak, u mnoštvu drugih, ugodnih i dobrih, minuta ili možda samo sekunda, kada se uz sve te drage ljude oko sebe osjetiš potpuno sam. Nismo imali romantičnu zabavu, nije bilo pomno birane romantične muzike, nije bilo ni gitare, ali bilo je dovoljno dobro da su mi mnogi trenuci bili lijepi. I u njima lijepima, meni se dogodila baš ta jedna sekunda. |
Prva liga![]() Pojma nemam odakle krenuti ... možda od željezničke stanice, gdje me dočekalo sunce i (čitaj =) Freestyler. Od tog trenutka pa do onog kad smo došli među već okupljene blogere poprilično kasneći, jedino vam mogu reći da smo mogli završiti i na Mauricijusu. Mislim da sam se prvo upoznala sa Trill, jer pamćenje mi je inače dobro, ali priznajem da sam bila pomalo uzbuđena i pomislila «ajme koooooliko ljudi» pa se nadam da ne griješim. Trill izgleda tooooliko mlađe i zrači dobrotom. U par me navrata ulovila pomisao kako sam s njom premalo pričala. Trill, nadam se da nam nećeš zaboraviti face ko onom tipu. I da ćemo se drugi put napričati. Demjan i njezin Kokolo... stvarno lijep par, a i baš si pašu. A što imaju lijepu djecu ... Pita Mali Četverogodišnji Ćuk kad se Beštijica digla i otišla na wc sladunjavim glasićem «Mama, gdje je BEŠTIJA?» Upotrebljavajući nick, ne ime. Mislim, što reći nego genijalno ... zna dijete što je ispravno. Uglavnom ... obitelj koja možda ponekad ima sitnih problema koje čitamo u Demjaninim postovima, ali i obitelj kakvu mi je gušt gledati. Baš takvu. Realnu, lijepu, sretnu. Cosmo i Jazzie sam upoznala, ali ne toliko da bih mogla nešto više reći osim da im udvarača nije falilo. Vidjela sam na licu mjesta, a i postovi potvrđuju sveopće oduševljenje muške blog-populacije. Druga Ona i Chilli su tako drage cure. Zapravo curičci koje uskoro vidim sa diplomom. Pametne i pristojne cure. Jer, znao je Zeko s kim se družiti. On i njegov prijatelj Civil. Civil koji samo što nije počeo pisati blog. Kad smo kod Zekota (ne umarajte me sa padežima, jer sviđa mi se ova verzija), ne mogu vjerovati koliko vam je taj zamazao oči. Pa zar baš nitko nije primjetio da se on cijelo vrijeme divi ženskim duŠama? Jer, nisam primjetila da je ijednu pogledao odozada, onako seljački kako to neki muškarci znaju. Ovo malo što mu je samo jedno oko povremeno pobjeglo između pasa i vrata je sasvim slučajno. Genetska greška tog jednog oka koje tetura gore-dole. a i lijevo-desno. Osim toga, od vlastitih je nogu radio «pašku čipku» da ne bi sluuuučajno koju nogom taknuo. Nadmašio je čak i gospodina Rocka. Koji, kad sve zbrojim i oduzmem i nije ispao najveći gospodin. No, o tome kasnije. Bila je tu i Cookie, Zekotova zvijezda moja draga ranojutarnja komentatorica, koja možda više neće biti ranojutarna, ali uvjerena sam da će opet biti komentatorica. I blogerica. Jer, Cookiece, trebam li te još uvijek nagovarati? Makajgota nisam znala prije, ali zamislite ... čovjek dođe na susret blogera sa darom za svakoga. Makajgot, pišem s tvojom olovkom popis blogera da mi netko ne promakne. Vidiš kako plemenit dar. Promatraču pak nije trebala olovka da bi sve dobro promotrio. Ali je za svaku sigurnost malo razmahao ruku da svi vide prelijepi prsten na lijevoj ruci (podrazumijeva se s obzirom na orijantaciju). Da ne bi te promotrene slučajno krenule u nasrtaj. Da, stvari mi se pomalo kompliciraju, jer tu je Jurop. Ljudi moji, kakav je to stres za mene bio. Danima čitam tone članaka i knjiga pripremajući se za teme poput Carle del Ponte, Ante Gotovine, MMF-a, a kad tamo ... gotovo da je vrijeme stalo kad sam ga ugledala i pomislila «A koji si mi ti, Medeni?» Da, znala sam da je njegova ljubav prema meni jaka, jer ne bi me Beštijica baš uznemiravala na telefon da nije bilo važno, ali kaže ona «Daj, Pegy, požuri, Jurop će otići, ako ne dođeš». I što sam mogla nego dojuriti. I da ... što da vam kažem ... ljubav. Bi bila. Da se nije odnekud pojavila ta miss Espadrila, za koju i ne znam je li Zekotova žena ili švrlja sa Juropom ili što. Džetseterice, grrrrrrrr. Miči mi se s puta, mene voli. Jest da ja imam botox, ali trebat će i tebi ako te dohvatim. No, znate i sami, emotivni krizni trenuci uvijek se reflektiraju negdje. A biti sa Rock pod istim krovom, da, hm ... Beštijice, znam da si uvjerena da si mu jedina, ali znaš li da Rock ipak nije toliki gospodin? Znam da nije u redu, ipak si mi pružila dom, ali nisam ti ja kriva što si me strpala u svoj krevet. Znala sam da će se nešto desiti ... ti i ja pod istim krovom. Ili ... ja u tvom krevetu . To je moglo značiti ili da ćeš se pokonzervirati (što se ne bi reklo iz tvog posta) ili da ću ja postati straaaašno liberalna. Rock, kad ćemo opet u šumu? Rekla sam puno toga u šali, ali ako stranu stavimo na stranu, Pegy je osjetila nešto ... uz pomoć matematike. Neću o tome, jer nije sve za blog. Tek da znate da Pegy stvarno zna. p.s. Tražila sam sliku samo šake s palcem gore, ali kad sam Montoyu vidjela, nisam mogla odoljeti. Rock, samo da znaš, stroga sam u ocjenjivanju. A i nadam se da će ovako ugodnih prvoligaških druženja biti još, možda i s još nekim drugim dragim ljudima. |
Carpe diem
Petak navečer
![]() ![]() Ne znam sjećate li se onog stiha pjesme Prljavog kazalište « ... da je neko drugo vrijeme, ja bih bio Romeo, a ti Juliette»? Ne znam zašto baš taj stih, ali koliko puta ste se pitali tako nešto? Da je neko drugo vrijeme? Pitala sam se ponekad i bih li da je neko drugo vrijeme, u povijesnom smislu. Ne znam bih li ili ne, ali znam da bi to zasigurno bilo ono vrijeme lijepih dugih haljina (uz ipak lakše stiskanje struka ![]() Vrijeme ... to je ono čega mi gotovo uvijek fali, ponekad zbog natrpavanja na vrat i onoga što treba i što ne treba, ponekad zbog loše organizacije, ponekad jer ga za neke ljude ne želim ni imati, ponekad zbog toga što bih toliko toga htjela napraviti, a dan je prekratak, čak i kad sam dobro organizirana. Vrijeme .. . ono što me podsjetio na «jučer» kad sam bila djevojčica u školi i kako je prije tih x godina (Espadrila , ti znaš najbolje koliko ![]() Vrijeme, ono radi kojega sam počela pisati ovaj post, uopće nije dobro. Naime, možda i bude. Ali Ivan Novak (riječki meteorolog "bez rukavica") rekao je da bi moglo pljuštati. Već i je danas. Kad sam se sva smočila. Nisam baš od onih kod kojih svaka pojava sunca ili oblaka utječe na raspoloženje. Ali baš to da mi se desi. Baš ovaj vikend. Sve u svemu, bez obzira na prognoze, neće mi ni voda poslana s neba pokvariti raspoloženje. ![]() ![]() Carpe diem. Kakvo god vrijeme bilo. UPDATE nedjelja navečer Evo, kako sam i vjerovala, Onaj gore me opet čuo. ![]() Osim, toga, pravi je trenutak da zahvalim uredništvu na postojanju bloga (napomena – nije ulizivanje ![]() ![]() ![]() Baš smišljam koliko detaljno ću vam pričati. Inače ne tračam, ali ovooooooo ... ne znam, sve se bojim da mi ne izleti kakva pikanterija. Teško se suzdržati, znate. Srećom, mene se ne da tračati pa me nije strah. Hihihi. Znači ovako, ili potražite na drugim blogovima ekskluzivu (neki su gotovo drhtali od uzbuđenja kad su istipkavali doživljaje ![]() ![]() p.s.1. Zeko, nemaš valjda neko autorsko pravo na ovo «zna». Sve me strah da me ne tužiš. ![]() p.s.2. Jurop, pusica, svratiš mi na blog? ![]() ![]() |
Preko veze
Ne znam jeste li vi od onih koji patite od «veza» ili ne, ili ih želite imati za svaku sigurnost, ili pak kao ja dobijete skoro živčani slom
![]() Možda od onih hrvatskih biznismena sa megalancima, megatrgovinama, megafirmama, megaautima, megajahtama koji su svoje imovine dobili. Joj, pardon, kupili. Pošteno dakako. Jer, ako je cijena nečega 1 kunu i ti tu 1 kunu platiš, nije li to pošteno? Onda, padaju mi napamet i oni natječaji za razne projekte, mostove, gradnje, ceste, koji nemaju baš nikakve veze s politikom. Bit će da mi se samo činilo da su neki ljudi iz političkog vrha sudjelovali u takvim natječajima kada je postojao sukob interesa. Joj, joj, pardon opet, izgleda da sam opet nešto pobrkala. Nisu to oni konkurirali za natječaje. Nego njihove žene, djeca, tetke, babe ... Kada je zdravstvo u pitanju, tu me doslovno hvata alergija. Jer, ako nešto ne podnosim je kada skupa sa ostalim pacijentima čekam red, a dolazi Koka koja ulazi u ordinaciju, a onda iznutra čujem bla-bla-bla, koji traje, i traje, i traje. Ospice dobivam na nešto još gore, kada pojedine utjecajne face, članovi njihovih obitelji i poltroni svih vrsta povlače veze za pojedine zdravstvene preglede. Jer, jasno mi je da je svima zdravlje važno, no tko misli o onome koji vezu NEMA? I koji je pomaknut iz reda radi nekog ubačenog? Možda neki od vas znaju i neka iskustva sa traženjem posla gdje je to bilo bitno. Znate one «velike» koji dođu i kažu «Imam ti jednu svoju, dobra Mala, dobra» i onda radi te dobre Male vi ostanete kratkih rukava, a bolji ste od Male. Samo niste imali vezu. Pogledajte samo državnu i privatne televizije i radija i njihove voditelje. Što mislite kako su neki od njih dobili mikrofone i fotelje? Sudeći po daru govora koji imaju, mnogima nije uvjet bio ni kvaliteta ni stručnost. A npr. spotovi koji se vrte na programima? Primjetite li uvijek neku konstantu? Ono što me potaknulo na današnji post je pomisao na neke ljude koje poznajem, a koji sve što rade, rade preko veze. Ne, ne, nisu to milijunske transakcije, nisu ni vrijedni natječaji, ali sve drugo da. I ono «potrebno» i ono što meni i u najluđim varijantama ne bi palo napamet. Mislim, zar za izradu osobne karte treba zvati nekoga koga vidiš u godinu-dvije? Ili umjesto dr. X-a, Y-a, Z-a, svi kvalitetni i stručni, za rutinski ginekološki pregled treba baš doktor W, jer taj je «naaaaajbolji»? I k tome treba pretresti pola grada? Sjetim se jedne situacije koju sam čula. Došla stranka T. u jedan ured i dobila od djelatnika sve potrebne informacije, kao i onu da dođe za uzmimo 5 dana. I da dolaziti prije nema ni potrebe, ni koristi. No, došao sutrašnji dan kad evo T. opet. Na hodniku. I samo STOJI. I STOJI. I tako valjda sat, dva, tri, ne znam točno. Vidjela ista djelatnica poznato lice i pita «Gospođo T, zašto ste došli», a ova odgovara «Rekla mi je veza da je sigurnije». Pita djelatnica, s osmjehom na licu i šaptanjem, jer sve je to «tajna» gotovo na razini Pentagona, «a tko vam je veza?». Ova odgovara gospođa D. Dakle, gospođa D imala je utjecaja za taj posao, kao i ja za posao u NASI, ili možda u Microsoftu. ![]() ![]() Ne mogu vjerovati koliko ljudi ponekad mogu biti opsjednutim pojmom iz naslova, nekad mi se čini da bi neki i za odlazak u javni wc tražili vezu. S druge strane, taj pojam, i baš sve što ide s njim, mi je jedna od najgorih pojava koju primjetim u ovoj zemlji. Dalo bi se tu «prišiti» i drugih pojmova koji ponekad idu uz spomenuti, ali o tome možda nekom drugom zgodom. Ne znam jesam li vam dočarala koliko me to «preko veze» smeta. Ako nisam, moram vam reći da mi čini i da mi se ovo ionako pjegavo lice još više ospe. ![]() p.s. Za one koji ne znaju «cento in bocca» su one male sitne sardelice. ![]() |
Što je život?![]() «ja sam negdje ni na nebu ni na zemlji...i ne mogu se oteti dojmu draga pegy, ti doista ne znaš što je život...ne ljuti se, ne želim te potcjenjivati ali toliko naivnosti ima u tvojim redovima...» Moram priznati da mi prvo čitanje ovog komentara nije izazvalo pozitivne emocije, naprotiv. Vjerovatno bih da sam reagirala odmah možda rekla i neke oštre riječi u stilu – a ti si kao učitelj života pa znaš? Ili – daj me prosvjetli kad si tako sveznajući. No, kako na blogu ipak ima vremena za razmisiliti o onome što pišemo, odustala sam od te varijante. Naime, koju svrhu ima takva komunikacija? U kojoj ja zapravo pojma nemam što je autor htio reći. I u kojoj izgleda ni on pojma nema što sam ja htjela reći. Međutim, bez obzira na to potaknuo me da se upitam, a i vas također, što je to život? Prva definicija u općoj enciklopediji kaže da je to oblik postojanja živih bića. Dalje kaže da su tipične oznake života: individualnost, kemijska sazdanost, građevna strukturiranost, izmjena tvari i energije, kretanje, podražljivost, razmnožavanje, nasljeđivanje i razvoj. Prilično šturo. To se dakako odnosi na sva bića živa bića, od amebe do čovjeka. Čak i s biološko-etičkog pogleda o početku života čovjeka mnogi se ne bi složili. Jer ja smatram da je početak života u trenutku začeća, nekome je to od x-tog dana trudnoće, nekome pak od trenutka rođenja. No ipak, i neupućenome je jasno da se komentar nije odnosio na ovo područje pa onda duljiti sada o ovoj temi ne bi imalo smisla. Mislim da se doživljaj života svakoga od nas razlikuje. I kada razmišljam o tome, uvjerena sam da bi svatko od nas, poput ljubavi, život mogao definirati na svoj individualan i jedinstven način. K tome, život i živimo, svatko svojim bićem, prema tome, baš nitko ne može doživjeti potpuno život onoga drugoga. Može, ali ne u potpunosti. Doživljaj se povećava poznavanje osobe, njenih uvjeta života, načina razmišljanja, kompatibilnosti mišljenja, sposobnosti suosjećanja i drugoga čega se u ovom trenutku ne mogu sjetiti, ili možda još nisam ni spoznala. I opet se pitam - što je nekome život? Nekome je možda to briga za druge ljude, nekome krstarenje svijetom, nekome ludo-polugoli provod na plaži Zrće od jutra do sutra, nekome je to možda pijančevanje svakog vikenda, nekome izražavanje kroz pjesmu, sliku, stih, priču, nekome šetnje šumom u potpunoj samoći, nekome uzgajanje biljaka, nekome čitanje knjiga, nekome kritiziranje svega i svakoga što vidi oko sebe, osim sebe samoga, nekome uživanje u zalascima sunca, nekome uređivanje automobila do granica koje se drugome čini bezmislenim, nekome voziti se u dobrom autu i tako kružiti po «in» mjestima do iznemoglosti, nekome gledati svoju djecu kako rastu, nekome ... Ima li tome kraja? Ne vjerujem. Što je život meni? Meni je život hodanje po snijegu i mirisanje zime i borove šume, čitanje knjige u krevetu, šetanje uz more držeći se za ruku s Nekim, vjerovanje u Boga, gledanje u mamu s ljubavi i zahvaljivanje Bogu što ju imam, kao i tatu, brata i mnoge druge, gledanje netrećerazrednog ljubića uz čips od paprike, razmišljanje o osobama koje mi diraju srce, kupovanje naušnica od 20 kuna, vjerovanje da svatko od nas može mijenjati svijet, učenje, raspravljanje o svemu i svačemu, pričanje sa nekom dragom osobom satima, imati djecu i uspjeti ih odgojiti u dobre i poštene ljude...Život mi je i zadržati neke stvari samo za sebe. Nešto od spomenutog živim baš sad, ovog trenutka. Nešto se nadam da ću tek živjeti. I onda moram dodati da mi je i nada – život. Zapravo, ako sam u nešto sigurna, onda je to da ZNAM što je život. Da znam što je život MENI. Uvjerena sam da svatko od vas jednako tako zna što je život njemu. Onakvoga kakvog ga živi ili onakvog kakvomu se nada. I svako negiranje nečije individualnosti u tom smislu značilo bi da u vlastitu nismo sigurni. Ja to stvarno ne želim. Ne želim ju negirati nikome, niti želim da se negira moja. |
|