Pogled ... na svijet![]() ![]() Znate one priče kako nam je najbitnije ono iznutra? I kako je najvažnija unutarnja ljepota? Da, slažem se da bez nje teško vanjski sjaj može imati neku posebnu vrijednost. Ali čovjek je čovjek i ne samo po duhovnosti, osjećajima, intelektu nego i po osjećaju za estetiku. Ili bolje, po načinu izražavanja i percipiranja iste. Znam da kod svih nas barem malo igra ulogu onaj prvi dojam. Onaj kojeg steknemo najprije samo gledanjem. Bilo da je riječ o lijepoj voćki, ambalaži keksa ili čipsa, koricama knjige, lijepo uređenom izlogu trgovine. Ili o muškarcu/ženi koja nam lijepo izgleda. Danas me sve nekako asocira baš na to – estetiku. Prvo, vidim da se zadnjih dana neki dragi mi blogeri intenzivno bave uređivanjem svoga blog-svijeta. ![]() Onda, gledala sam danas Sanju. Opet tema – izgled, s naglaskom na – muški izgled. Gosti su bili po njihovom izboru zgodni Hrvati. Ili možda bolje – idealne «prilike». Nije mi baš jasno zašto u takvim odabirima moraju biti misteri koji se nazivaju glumcima, nogometaši i gotovo u pravilu barem netko iz liječničkog kruga. Ovaj put ginekolog. ![]() Kad mi je dan krenuo u tom «estetskom» tonu, ne mogu vam ne ponoviti kako vožnja autobusom zna biti zanimljiva. Strijelac to najbolje zna. ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() Ne znam što ste vi danas vidjeli i gledali. Možda fino zapakiranu čokoladu koja vas je mamila na potez rukom, možda neki lijepi cvjetić na nečijem balkonu, možda slatku lijepu macu u nečijem dvorištu. Ili nešto «konkretnije». Ako vam se danas nije pred očima ukazalo nešto oku ugodno, možda je jučer. A možda baš u mašti imate nešto što bi htjeli vidjeti. Trebam li vam reći da sam opet znatiželjna? ![]() p.s. Trill, znam da nije lako, ali fokusiraj se na tekst. ![]() |
Volite li traperice?![]() ![]() Ne vjerujem da je Levi Strauss kada je izumio traperice davne 1873. godine mislio da će jeftine radničke hlače postati toliko nošene, moderne, praktične, skupe i što sve ne. Ne vjerujem da je to itko mogao predvidjeti. Možda je pojava kaubojskih filmova i «cool» i opasnih tipova pridonjela tome, možda je tome pridonio i hipi-trend kada je bilo «in» nositi što jeftiniju i ležerniju odjeću. Možda je to njihova cijena, praktičnost i jednostavnost održavanja. Znam da danas kada pogledam oko sebe taj komad odjeće vidim na svima, na starima, mladima i djeci, na debljima i mršavijima, na ženama i muškarcima, na bogatijima i siromašnijima, na obrazovanima i neobrazovanima. Ako nisu traperice, onda su to košulje, jakne, suknje raznih dužina pa i minice ![]() Osim toga, traperice se danas nude u svim bojama, iako su najrasprostranjenije plave. Takvih imamo u svim tonovima od svijetloplavih gotovo bijelih, do onih tamnih pa i crnih. Onda, ima cijelih, ima i namjerno poparanih. Vjerujem da su čak i oni najnezainteresiraniji primjetili da su momentalno u modi one izlizane. Ako nisu primjetili radi mode, vjerovatno jesu radi mjesta na kojemu su izlizane. Teško je neke stvari ne vidjeti. Još kad su s elastinom... ![]() Ne znam kakva je situacija sa muškim trapericama, ali trendovi kod ženskih su da treba biti jako krakat. Noge jedno metar, bokovi superuski ... jedino mi nije baš jasno to sa strukom, jer ponekad stvarno znaju biti ful široke. Nisam nešto posebno neproporcionalno građena, ali stvarno moram probati puno modela da nađem neke koje mi stoje. A još da cijena nije astronomija. Jer, to što ima jeftinih, ne znači da nema i skupih. Istina, kod ovih malo skupljih lakše se nađe i odgovarajući model. Osobno, najdraže su mi svijetloplave, sa lagano nižim strukom naprijed, iza onako uobičajeno visoke, sa standardnim džepovima, u gornjem djelu nogavica malo uže, u donjem trapez. Ne smeta ni ako imaju neki modni detaljčić, cvjetić, malo čipke, a mogu biti i lagano izlizane. Ali baš lagano. Ne znam kakav je tko od vas tip, da li više sportski ili možda više «šminkerski», ali definitivno traperice volim vidjeti u raznim kombinacijama. Mogu se nositi sa tenisicama i sportskim majicama, mogu sa nekim polusportskim cipelama i majicama ili pak s košuljama, a volim i u kombinaciji sa sakoima i cipelama ili sandalama na petu. Drugim riječima, sve može, samo da je sa stilom. Kakav je vaš kad su traperice u pitanju? I ... volite li ih na suprotnom spolu? Ja sam na ovo zadnje nastojala odgovoriti slikom. ![]() |
Prirodno ili umjetno?![]() Definitivno spadam u ljubitelje životinja, ako izuzmem razne bube (ili draži mi oblik bubetine ![]() Druga stvar koja mi je na pameti i koju moram reći je da uopće nisam tip koji bi nosio bunde. Osim toga, nije ni bunda za svakoga, jer u njima poneke žene izgledaju kao Gradske Dame Koje Silom Žele Sakriti Svoje Seljačko Porijeklo. Što im najčešće ne uspijeva. ![]() No, ono što sam htjela reći je da ljubitelji životinja zagovaraju nenošenje bundi, ali zagovaraju umjetne materijale. Ne mogu ne primjetiti da se u nekim slučajevima to suprotstavlja zaštiti prirode, ako promatramo stvari malo šire. Naime, ako je riječ o životinji koja je ubijena radi mesa, onda je šteta i krzno ne iskoristi. S druge strane, mnogi umjetni materijali uopće nisu biorazgradivi što znači da nekoj umjetnoj bundi koja završi na smetlištu treba nekoliko stotina godina da se razgradi. Pa ona sigurno ne može biti ekološkija od prave bunde. Ista stvar se može odnositi na predmete od kože. Jer, postoje životinje koje su kako sam rekla ionako ubijene radi mesa. Pa korisiti kožu znači samo iskoristi ono što je ostalo. Materijali od umjetne kože možda ponekad i jesu ekološki u smislu biorazgradnje, ali gledajući tržište i interes za što jeftinijom prozivodnjom, čini mi se da su nam trgovine preplavljene lošim umjetnim materijalima koji samo doprinose većem zagađenju. Nedavno je Kulerica pisala o nestašluku svoje Nasljednice pa je spomenula i eko-kožu. Htjela sam doći preko neta do informacije kakva bi to koža bila, ali nisam našla pa koristim prigodu da saznam na ovaj način. Znam što riječ «eko» znači, ali ponekad je ta riječ pripisana i proizvodima koji baš i nisu ekološki. Uvjerena sam da je svima nama kad kupujemo nešto od odjeće, obuće ili namještaja nabitnija udobnost, mogućnost održavanja, cijena. Skloni smo možda i ne razmišljajući «nasjesti» reklamama proizvođača koji nastoje na što primaljiviji način prodati proizvod, vodeći ili ne vodeći računa o posljedicama koji isti ima ili na naše zdravlje ili ne okolinu. Mi kao pojedinci nismo u mogućnosti napraviti neke velike i spektakularne pomake u tom smislu, ali razvijena svijest kupaca o poznavanju onoga što kupuje daje ipak manje mogućnosti proizvođaču da radi što hoće. Kao što mu i postupno nameće neka nova pravila, a u svrhu zaštite i čovjeka koji koristi proizvod, i okoline do koje nam je svima vjerujem stalo. |
Vjerske slobode![]() Vjerujem da ste čuli za susret mladih u Kölnu na kojem će katolici, a vjerujem i drugi moliti, pjevati, radovati se, družiti. Teško čovjek može povjerovati da ima i onih kojima to toliko smeta da čak prosvjeduju. Prosvjedi su obično protiv nasilja, ratova, protiv jednoumlja, diktatura, protiv odluka koje na bilo koji način gaze pojedinca ili skupine pojedinaca. Ali netko tko se moli za mir, pravdu, istinu da izazove prosvjed? Enigma, moram priznati. Druga stvar koju sam čula je da je papa Benedikt XVI predložio uvođenje katoličkih simbola u državne institucije. Hrvatski sabor će vjerujem o tome raspravljati, ali dok naši zastupnici još ljetuju, blogeri rade, tj. raspravljaju. ![]() Ono čime sam bila doslovno zgrožena je informacija koju sam čula jučer. A ta je da je u Francuskoj zakonski određeno skidanje ne samo svih vjerskih obilježja u državnim ustanovama, nego da se ista obilježja ne smiju isticati ni na pojedincu. Dakle, demokratska Francuska brani da je nekome oko vrata lančić s križićem? Sve se nadam da je netko u prilogu pogriješio sa rasporedom riječi i da nije baš tako. Jer ako je, nije mi uopće jasno da li se opet vraćamo u neka komunistička vremena ili je to strah od islamskih fundamentalista ili? Ne misle valjda da će netko tko je terorist isticati znakovlja vjere kojoj pripada? Nosit će ga onaj tko iskreno vjeruje u to što nosi, a ne onaj tko postavlja bombe u avione. Moram priznati da me te kontradikcije zbunjuju. S jedne strane neka pomalo isforsirana bezgranična liberalnost i sloboda, a s druge uskraćivanje prava na vjerske slobode. Što me navodi na pomisao da je sloboda vrlo relativan pojam koji se kao i mnogi drugi da i rastezati i skupljati po potrebi. Ne bi li ta riječ i ono što ona predstavlja trebala biti nedvosmislena? UPDATE Kad sam pisala post uistinu nisam bila sigurna trebaju li ili ne trebaju neki simboli biti u nekim javnim prostorijama. Ni sada nisam sasvim sigurna, ali vaši komentari pomogli su mi da sada ipak budem bliže opciji da ipak vise. Naime, ponukale su me neke riječi iz vaših komentara, npr. «nametanje», «ugrožavanje drugoga» i sl. Uistinu teško mogu povjerovati da nekoga križ može ugroziti. Jer, on je simbol nade, radosti, optimizma, poštenja, iskrenosti, dobrote. Svega onoga što bismo trebali željeti i sebi i drugome čovjeku. U jednom trenutku danas poistovjetila sam sebe sa djevojčicom u školi koja sjedi u klupi i gleda u taj križ na zidu. Od tog pogleda mogla bih biti samo bolja. Manje se svađati s prijateljicom, više pomagati onome koji zna manje i kojeme teže ide, spriječiti da slabije dijete tuče jače. Hoću vam reći, ovo je zemlja u kojoj je 90% ljudi katolika. Ako pribrojimo i pravoslavne kojima križ znači isto što i nama, malo je onih kojima križ ne znači ništa. Ali i ako ne u vjerskom smislu, njega treba gledati kao simbol onoga što sam gore navela. Podrazumijeva se u muslimanskim zemljama vise njihovi simboli, budističkim njihovi, ili već drugi pripadajući. Pa nije li, dragi moji blogeri, u tome svrha – da budemo BOLJI ljudi? A boljim ljudima postaje se kada se djecu počne odgajati da budu BOLJA? Mislite li da se dijete ne može educirati da ZNA što je križ, da on nikoga NE ugoržava? Mislite da se ne može educirati da je ono što je nama križ, nekome zvijezda, nekome polumjesec? Mislim da djeca mogu naučiti voljeti i svoju vjeru, i sve ostale, kao i poštivati one koji ne vjeruju. Mislite da djeca nisu sposobna naučiti poštivati različitosti? Za to jedino treba imati volje i sposobnosti naučiti ih. Sigurna sam da bi njima išlo puno bolje nego što mislimo. |
Ljubav je ...![]() Tako je mene jučer jedna mala Slatkica od 4 godine pitala «Što je ljubav?». Da, iznenadila me, jer uopće se ne sjećam kako smo na to došli, mislim spominjanjem njezinog dečka. ![]() ![]() Pitala sam se jako puno puta što je to ljubav. I ponekad sam našla bezbroj odgovora, ponekad nisam našla ni jedan. Ponekad sam bila (ili i jesam) sasvim sigurna, ponekad zbunjena. Ponekad ... Pronaći u literaturi što znači ljubav? Da, može se naći, samo pitanje je što od toga želimo pročitati. Naime, ovisno o trenutku u kojem se naše srce nalazi, više nam pašu poneke «definicije», poneke ne želimo uopće čuti. Dakako da ljubav ne može nikako biti definicija koju nam nametne neki autor, ali itekako nam poneki autor može pomoći da pronađemo neke riječi koje najbolje opisuju ono što osjećamo. Bilo da je riječ o djetetu, roditelju, prijatelju ili o Nekome. Primjerice, danas sam pročitala "Mostove okruga Madison". I ne znam što drugo reći do - predivna knjiga o ljubavi. Voljeti bezuvjetno nešto je što bi mislim u nekoj savršenoj definiciji ljubav trebala biti. Uvjerena sam da se na taj način može voljeti vlastito dijete, a to vi roditelji najbolje znate. Kada pak o vlastitom djetetu nije riječ, bezuvjetna ljubav je nešto čemu se treba težiti. Jer, imati ju značilo bi da smo nadišli ono ljudsko u sebi. Ne voljeti bezuvjetno otvara nam mogućnost da upravo tome težimo. I da ljubav gradimo na želji da postane bezuvjetna. Onakva kakvu prema nama ima Bog. Koji nas jednostavno nas voli. I sad, na kraju, da mi Blahnikica ne kaže da zamumuljim ![]() ![]() ![]() Jedva čekam da čujem što je ljubav VAMA. ![]() p.s. Zeko, sigurna sam da kad ti se ljubav desi, od nje magli pred očima puno više nego od gledanja svih onih dragih ti «materijala» koje nam tako zorno opisuješ na svom blogu. ![]() |
Prijateljstvo![]() Možda je najbolje da ipak dam neko ime onim osoba s kojima rado provodim vrijeme, ali ih ipak ne mogu nazvati prijateljima. Evo, recimo da to budu frendovi (tu spadaju i frendice, samo da skratim pisanje). Ako krenem od sebe, definitivno ne spadam u ljude koji imaju «masu» prijatelja, jer nemam ni «masu» frendova. Ovih drugih imam za moje potrebe dovoljno za otići na kavu, izaći van, popričati na ozbiljne i neozbiljne načine. Druga su priča oni dragi ljudi koji su vam bili prijatelji u pravom smislu riječi, ali su neki spletovi okolnosti (udaljenost, ili obitelj i djeca, ili nešto treće) dovele do toga da kontakt jednostavno više nije toliki da im možete reći one svakodnevne stvari koje vam se dogode i koje vas tište, ili da za iste takve stvari možete pitati i vi njih. Imam jednu takvu prijateljicu, znam da mi je prijateljica, znam da mi je draga, ali čuti se s nekim svakih par tjedana jednostavno znači da neke teme i ne dođu na red. Ili pak i ako dođu, ne želite ih «izbiflati» u 5 minuta poput kakvog izvještaja. A je li vam netko stvarno prijatelj ako mu uskratite nešto o vašoj boli, tuzi, sreći. Ili to spomenete onako usput, dobro upakirano da se po tome baš puno ne «dira». I onda dolazim do pitanja - što stvarno znači riječ prijatelj? Tko bi to bio? Što bi netko takav u našem životu trebao predstavljati? I dolazim do zaključka da to može biti jedino netko tko vam poznaje dušu, tko vas zna toliko dobro da zna na što ćete zaplakati, na što ćete se nasmijati, netko koga nije strah reći vam i nešto što se možda ne usudi reći čak ni bratu ili sestri, ili možda nekome koga naziva prijateljem, a zapravo je taj samo frend iz gore spomenutog odlomka. Nije li to netko sa kime vam je drago provoditi svaku sekundu vremena pričaćući s njime o temama koje nas obično najviše tište (znate na koje mislim), ali i neke druge, sasvim «obične», poput priče o nekoj knjizi, filmu, kućnom ljubimcu, politici, poslovnim problemima itd. Moram spomenuti da me, između ostaloga, i Blondy potaknula na ovaj post jednim svojim postom kojega je nedavno napisala. U vezi s time moram se dotaknuti i vjerujem ako ne svima vama, onda većini, poznatoga pojma virtualnog prijateljstva. Moje je mišljenje da je takva vrsta uspostavljanja komunikacije u slučaju kada se nađu dvije srodne duše potpuno jednaka bilo kojemu drugome načinu. Jer, nije li bit u razmjeni misli? Rekli mi to glasom, pismom, očima, mislim da je nebitno. Sigurna sam da je nebitno. Jer, prijateljstvo ipak ne gleda i onu dimenziju fizičkoga izgleda koja je ako je riječ o onim drugim, primjerice muško-ženskim odnosima, bitna jednako kao i neke druge stvari. Dakako da i u virtualnim prijateljstvima poznavanje dođe na tu razinu da imate potrebu tu osobu upoznati i u «realnom» svijetu. Stavljam pod navodnike, jer za mene i virtualni svijet je u nekim slučajevima definitivno realan. A u slučaju prijateljstva, tko god je iskusio, zna jako dobro o kakvoj realnosti govorim. Dakle, željeti se upoznati i onako oči u oči spada u nešto normalno i prirodno, štoviše nekakav logičan slijed. Jer u korištenju net-tehnologija počinju vam tipke biti premalo za sve ono što želite reći. I ne samo to, imate potrebu pogledati tu osobu u oči, nasmijati se, reći «Drago mi je da smo se upoznali», iako se vjerovatno poznajete bolje nego netko koga srećete svaki dan pa i ovo «upoznali» poprima neku drugu konotaciju. Osim toga, ne znam kakav je tko od vas, otvoreniji ili zatvoreniji čovjek. No, i neovisno o tome, iskustvo mi govori da je ponekad puno lakše podijeliti misli ne izgovarajući neke riječi. Jer, neke je jednostavno teško izgovoriti, sigurna sam, čak i onim najotvorenijima. Nije li u tom slučaju virtualnost i prednost? Niste li u tim trenucima komunikacije prisutni samo vi i vaš prijatelj, skoncentrirani isključivo jedno na drugoga. Prednost da se zbližujete puno lakše i brže, nego biste to možda učinili da s nekime u jednakom vremenu sjedite u nekom kafiću pričajući. Pričajući možda sa pogledima, osmjesima, ležerno, ali opet ne baš pretjerano dubinski, nego više površinski. Mislim da je prijateljstvo jedna od najljepših doživljaja koji se se čovjeku mogu desiti. I na koji mu se god način desi, i na koji god način Bog spoji jednu srodnu dušu s drugom, to je istinsko i pravo prijateljstvo. Ja sam Mu zahvalna na tome, jer to imam. Nadam se i vi. |
|