Prostitucija - posao kao svaki drugi?![]() Kako sam i sama završila fakultet i kako mi plaća nije ono što bi realno trebala biti, svjesna sam da mnogi visokoobrazovani ljudi moraju raditi ne baš za plaću koju zavređuju. Jednako tako, događa se to i kod onih koji završe neku srednju školu. Često rade za male plaće, a ponekad i poslove koji su čak u kategoriji onih bez završene škole. No, mislim da ipak moramo biti svjesni činjenice da živimo u Hrvatskoj. A to znači da ja ne mogu očekivati da ću imati plaću kao netko moje struke u Francuskoj, Norveškoj ili Italiji. Ne mogu očekivati ni da si sa svojom plaćom mogu kupiti ono što to može netko drugi u zapadnom svijetu. Čini mi se da to ponekad ljudima baš i nije jasno. Osuđivati ikoga (mislim tu na osobu) radi nečega što radi ne spada u nešto što bi trebalo činiti. No, kritizirati POSTUPKE za koje mislimo da nisu dobri jest ipak nešto što bi svatko od nas trebao raditi, normalno s REALNIM argumentima. A ja u ovom slučaju baš to mislim učiniti. Jer, govoriti (citiram dotičnu ženu) «Prestat ću kad nađem neki posao u kojem ću zarađivati dovoljno za pristojan život. Kakva korist od fakultetske diplome kad su svi poslovi koje sam dosad radila bili iznimno slabo plaćeni, a poslodavci su me izrabljivali. Nisam sretna što se prostituiram, ali živim sama u iznajmljenom stanu i novac mi treba", meni i nije neki argumet za bavljenje prostitucijom. Zapravo, koji bi to argument bio «dovoljno dobar»? Za moje poimanje života i njegovih vrijednosti NIJEDAN. Jer, da nemam što jesti ili da nemam što dati jesti svome djetetu, išla bih u najgorem slučaju čistiti. Znam da je to degradirajuće. No, nije li najgora verzija degradiranja osobe, prodavanje svoga tijela ili duše za novac? A u konkretnom slučaju ne vidim po čemu je to izrabljivanje bolje od onog s malim primanjima kod ne baš poštenog poslodavca? Jer, u ovom slučaju, nisu li «poslodavci» svi oni koji trebaju uslugu od te «studentice»? Nije li svaka mušterija poslodavac? Svatko ima pravo birati živjeti život kakav želi, no nije li licemjerno govoriti u ovom slučaju o nemogućnošću življenja radi loših uvjeta? Zašto ne reći - želim živjeti na «visokoj» nozi, a ako je cijena prodavanja cijeloga sebe za to, ja ju želim platiti? Nije li to poštenije? Ne vjerujem da netko ne može zaraditi za skroman život. Jer, ako netko ima diplomu, može, npr. davati instrukcije iz hrvatskoga jezika, strang jezika, matematike, fizike, kemije ... ili već ovisno o vlastitoj struci. Da, satnica nije baš takva da si u tom slučaju možete priuštiti za sat vremena rada neke cipelice iz prestižne trgovine, ali možete kupiti kruh, mlijeko, malo voća, mesa. Svatko, kako sam rekla, bira kako želi živjeti. Žao mi je kada gotovo djevojčice od 15-16 godina radi nesređenih i teških životnih uvjeta završe u svijetu prostitucije, a najčešće i u svijetu droge. A najčešće nisu birale, jednostavno su se našle u tome. No, kada neka žena sam diplomom odabere takav život, nemam osjećaja žaljenja. ni najmanji. Često imamo priliku čuti rasprave o legalizaciji prostitucije. Nedavno je bilo riječi i o otvaranju slične «akademije». Sve to tako «liberalno» zvuči, no pitam vas, i lijeve, i desne, i «konzervativne» i «liberalne», tko bi volio da mu se dijete time bavi? I da to «studira»? To nikada neće biti posao «kao i svaki drugi». |
"Dvije zvjezdice"![]() ![]() ![]() Sjetim se ove zadnje – bijelodugmaste-manije koja je zavladala hrvatskim prostorima. A i ovim blogerskim. ![]() ![]() Ja moram ipak prvo spomenuti one radi kojih sam kupovala «Bravo», radi kojih sam skupljala one dijelove od kojih bi nakon jedno 100 brojeva dobili cjelinu, radi kojeg sam gledala talijanski RAI, jer su znali gostovati u njihovim subotnim ili nedjeljnim show-programima. A sve to jer mi se sviđala njhova glazba, a i radi toga što mi se sviđalo kako su izgledali. Simon Le Bon, John Taylor, Nick Rhodes, Roger Taylor, Andy Taylor. E, sad, platila bi odmah pizzu onome (vjerovatnije čitati ONOJ) koja je znala o kome pišem prije nego kažem da je riječ o «Duran Duran». Ma ipak ne dam, skužili ste sigurno po slici. ![]() ![]() Sjećam se tada grupa Spandau Ballet, A-ha. A tko se ne bi sjetio i Sabrine ili Samanthe Fox, sa svojom dubokoumnom pjesmom «Touch me»? ![]() ![]() ![]() Od naših, ne mogu ne spomenuti «Nove fosile». Sjećamo se pokojne Đurđice Barlović, a i hvala Bogu žive Sanje, koju svaki dan možemo i gledati. Osobno sam ipak radije slušala «Magazin», još sa Nikolovskom. Sjećate li se one «Kokolo»? Pitanje za Demjan, je li onaj Tvoj taj Kokolo, ili je pak onaj iz Velog mista? ![]() ![]() E, sad kad ste vi poslušali mene, želim i ja poslušati vas. ![]() p.s. Ne mogu ne odoliti da vas ne podsjetim na Vanilu Icy i «Ice, Ice, Baby», jer Šajo je podsjetio mene. ![]() |
Rastanci
Imali smo doma kad sam bila dijete 2 puta mačića. Znate ono kad dijete donese doma, a mama i tata malo popuste i kažu – dok ne dođe neko rješenje. Onda bi rješenje došlo u obliku – nošenja istih mačića nekome tko ima kuću i tko ima uvjete za to. Bilo bi suza redovito. Imala sam i hrčka, koji je uginuo. Angora hrčkić. I za njime sam plakala. Imala sam i ribicu. Običnu zlatnu, koja je preživjela i nadživjela sve prosjeke zlatnih ribica sa 7-8 godina života. Imala sam tada 20 i neku i za njome sam plakala.
Kada je riječ o ljudima, mislim da je stvar još puno puno teža. Čak i ako nisu u pitanju neke strašne stvari. U nekoliko navrata došla sam na blogove u kojima se blogeri nakon puno vremena, ostavljenih emocija i dijelića ili dijelova svoga života opraštaju i odlaze. Tako mora biti, znam. Ali svejedno me obuzme tuga što je nečemu takvome došao kraj. Možda početak nečega novoga, jednako dobroga, ali opet – tužno. Sjetim se često i života pomoraca. Brat mi je bio kratko vrijeme pa znam koliko su teški. Živjeti s nekime 20 i toliko godina i onda se pomiriti da odlazi i da ga nećeš vidjeti godinu dana je bolno. Jako. S jedne strane, godina dana je u takvim slučajevima dug period. S druge strane, i strah da se nešto može desiti i da se možda više nikada nećemo vidjeti. Zato, mislim da bih jako teško mogla biti žena pomorca. Ne znam kako to drugima polazi za rukom, ili bolje reći srcem. Previše boli i straha svakih nekoliko mjeseci. Za njega, za djecu, i za sebe uostalom. Kada je riječ o smrti, svi se slažemo da je taj rastanak nešto što baš nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Čak i nama vjernicima, koji vjerujemo da to nije kraj. Najbolji dokaz je slučaj pokojnoga pape, koji je otišao u miru Božjem, a opet toliko je bilo emocija kod gotovo svih na ovoj planeti. Jer napustio nas je i otišao na daleki put s kojega povratka nema. I na kraju, onaj ne manje bolan, ljubavni rastanak, koji me i potaknuo na ove misli. Malo prije pročitala sam priču. Godinu dana spavao s mrtvom suprugom. Samo jedan od dokaza koliko odvajanje od voljene i drage osobe ponekad može biti teško. Pomisao da s tom osobom možda više nikad nećeš izmjeniti ni pogled, ni riječ, ništa. I sad se sjetim nečega. Priče o ljubavi. Bezuvjetnoj ljubavi. Onoj ljudskoj. Može li ona postojati? Može li se samo voljeti, a ne htjeti ipak na neki način dobiti to natrag? Da bezuvjetna ljubav postoji, onda bismo jednostavno voljeli. Samo voljeli. I bili sretni. Radi osjećaja. A tuge tada uopće ne bi bilo. Jer ne bismo patili što ljubav ne dobivamo natrag. No, zašto onda radi ljubavi patimo? Sada mi pred oči dolazi onaj dio filma «Titanic» u kojem Rose promrzla leži na komadiću plastike i sa minimalnim dijelićem fizičke snage drži za ruku već umrlog Jacka te jedva čujnim glasom govori «Jack, Jack, Jack ...». Rastanak koji mi tjera suze na oči čak i ako ga ne gledam. Valjda jer ga osjećam. |
Preskočila sam "almost" i postala COOOOOOL
Zapravo mi je tema već duže vrijeme na pameti, ali me Cookie svojim komentarom u nedavnom postu malo «načela», a Rock me današnjim postom mislim ipak uvjerio. Danas bih o blogu. Ne toliko o blogerima i onime kako vas doživljavam, nego više o uredništvu.
Kada sam počela pisati na blogu, mislila sam da te «cool» liste znače stvarno kvalitetu. Vrtila sam se po njima, no baš i nisam bila oduševljena. U vrijeme tih mojih početaka sjećam se samo jedne blogerice koja je bila friško došla na nju. Sigurna sam da će se prepoznati. ![]() No, kako je vrijeme odmicalo i kako sam počela malo više kontati pravila «igre», zanimalo me kako se na te liste dolazi. Ne znam da li znatiželja, ili izazov, stvarno ne znam. Nije baš bio problem naći kako, jer uredništvo se potrudilo da nam to kaže preko stranice Kako do «cool» i «almost cool» listi?, što je sasvim u redu. I shvatila sam iz riječi jednog od urednika da na «cool» listu ne možeš NIKAKO ako se ne sviđaš urednicima. Barem po onome kako je nekome odgovorio na forumu. Ok, mislim, nije ok, ali dobro. Ako je ovo biznis, a je, onda imaju na to pravo. No, za "almost cool" kažu da se tamo ipak ide po zaslugama, a kriteriji su (ovaj dio citiram uredništvo bloga) sljedeći: - najvažniji je sadržaj: kvaliteta, stil, zanimljivost, informativnost, obrazovni element, da autor na privlačan način iznosi svoja razmišljanja i emocije, originalnost - posjećenost stranica i zainteresiranost čitatelja za tematiku i sadržaj - da je autor duže vrijeme aktivan korisnik Blog.hr-a te da učestalo i redovito piše - prednost imaju vizualno dobro ili zanimljivo napravljeni blogovi, iako nije uvjet Napredovati na listima ne mogu: - blogovi s vulgarnim sadržajem i posebno oni u kojima se vrijeđaju te učestalo napadaju druge osobe i korisnici - korisnici koji prekrše pravila usluge Blog.hr na koje su pristali pri registraciji Zašto vam to govorim? Zato što, koliko god govorili da nam nije važno biti posjećen, čitan i komentiran, ja u tu teoriju ne vjerujem. Ne vjerujem da netko tko je gotovo svaki dan na blogu ne mari je li ili nije dobio komentar i kakav je on bio. Polazim od sebe. Hoću vam reći da mi je važno utoliko što se i sama trudim pisati korektno, što se trudim biti objektivna (iako to naravno nikada neću moći biti, niti to želim), što se trudim pokazati sebe, ali opet ne baš previše, što se trudim čitati vas i komentirati ne skraćujući komentare na «hihihi» ili «pusa», što se trudim iznositi stavove koji često i nisu isti vašima, a pri tome nikoga ne vrijeđati, a trudim se bome i dosta pisati. I u tom svom trudu u 3 mjeseca napisala sam ovaj 68. post, a vi ste me za to nagradili sa 1724 komentara (dobro, ipak nešto manje, jer ponešto je i mojih). Tako da sam došla na meni stvarno impresivno 89. mjesto među 24.000 blogera. Teško je prema sebi biti objektivan, stvarno je. Jer, onaj tko ima puno komentara misli da je to pravi kriterij, onaj tko ima puno postova, misli da je to, onaj tko je dugo stanovnik blog-kuće, misli da to treba nagraditi. I zato će vam Pegy biti skroz iskrena. I subjektivna. Željela sam biti na toj «almost» listi. Nekako mi se činilo da sam zaslužila biti tamo. Možda zato jer su mi neki od vas ipak rekli da to zaslužujem pa sam počela razmišljati o tome. ![]() ![]() Dakle, NI SLUČAJNO mi namjera nije da sad od vas dobivam neke posebno hvaleće komentare. Jer, ionako jako dobro osjetim što svatko od vas s kojima se malo duže poznam, misli o mom načinu pisanja i o meni kao blogerici. A koja mi je zapravo namjera? Namjera mi je iskazati stav (a i osjećaje) bez dodvoravanja ikome. Jer, ja sam takva, teško mi je sakriti i glumatati i praviti se. Ako to i radim, štetim sebi i grizem se. A to ipak u ovom slučaju neću. Dakle, stav sam rekla i sada mi stvarno više nije bitno. Ne moram tamo nikada ni biti. Kao što i mnogi od vas nezasluženo čekaju ne znam ni ja što. Jer, stvarno vas ima jako dobrih i da se mene pita, ja bi vas sve na «cool», a sebe na «almost». ![]() Dobro, da spomenem i pozitivnost bloga. ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() Dakle, Cookie, da zaključim - KONAČNO ![]() Eh, tako, sad kad sam vam se izjadala sam na miru. I osjećam se ne ni «almost cool», ne ni «cool», nego COOOOOOL. ![]() ![]() |
Ljubav na hrvatski način![]() ![]() Htjela sam zapravo pisati o ovoj «uroti» koju vidi Štimac. Bit će da je nešto na nivou Zagreba, Rijeke, Osijeka, a ko će znati. Da me Dalmatinci ne bi krivo shvatili, nemam ništa protiv njih. Naprotiv, baš ih volim. I ja sam napola s juga, a kako je tata Dalmatinac, «Hajduk» je zapisan u genetskom kodu. Htjela sam pisati danas o meni nečemu potpuno besmislenom – o antagonizmu između pojedinih gradova i žitelja Lijepe naše. Meni tako nešto izaziva ne samo pitanje «čemu to?», nego i odraz jednog stvarno popriličnog primitivizma. Evo nekih konkretnih primjera. Ima ljudi koji vozeći se Rijekom imaju doslovno alergiju kad vide auto zagrebačkih tablica. Nakon pogleda, ide komentar «Purgeri». Onako mrziteljski. Kako mene ta ljudska glupost nervira, to vam teško mogu objasniti. Nema razloga za tu mržnju nego jednostavno ZATO. Sjetim se jednog razgovora u kojem sam sugovornici spomenula da sam bila u Zagrebu i da mi se baš sviđa. Na to ona meni odgovara «Ja ga ne podnosim». Ljudi, znate li kako izgleda VELIKI upitnik na pjegavom licu? ![]() Nadalje, još mi je manje shvatljiva «ljubav» na relaciji sjever-jug. Tako npr. Dalmatinci strašno ne vole Zagrepčane (generalno govorim), ali su brojem «orobili» Zagreb i bez njega živjeti ne mogu. ![]() ![]() Posebna su priča Hercegovci. Ne znam kada, gdje i zašto je počela njihova «negativnost» u hrvatskom puku. Da li od bijelih čarapa ili pak mobitela? ![]() Naravno da ne mogu, a da ne iskritiziram ni Zagrepčane. Koji u mnogo slučajeva sve ono što nije Zagreb smatraju provincijom. Štoviše, možda misle da su kod nas ostalih još zaprežna kola prijevozno sredstvo. ![]() Stvarno mi ta netrpeljivost prema pojedinim stanovnicima Hrvatske nije jasna, iz kojega god smjera dolazila. Meni je drag svaki kutak moje domovine, volim sve njezine stanovnike, i zato mi je drago da sam na blogu. Da pričam sa svima vama, nekima koji ste mi možda susjedi, i nekima do kojih me dijeli cijeli dan vožnje vlakom ili brodom. ![]() Mislim da su Hrvati kroz povijest bili previše puta razjedinjeni da bi se sada na tako banalan i primitivan način kockali sa onime što imaju. Moja, i ne samo moja filozofija je da je ljepota u različitosti. I da je upravo to nešto posebno što imamo i trebamo razvijati. I zašto baš moramo čekati da se dese Ivaniševićev Wimbledon, Francuski Vatreni ili Genijalni Kostelići da bi shvatili da se ipak volimo? |
Hrvatske "zvijezde" šoubiiiiiza
U vrijeme emitiranja Big Brothera nisam još bila članica vašeg društva ovdje. Vjerujem da ste vi još i onda dosta pisali o svojim impresijama vezanima kako za mišljenja o takvim vidovima zabave, tako i o pojedinim «stanarima» kuće. Nisam svakodnevno pratila zbivanja, jer uopće me nije zanimalo gledati kako netko sjedi na kauču ili kako jede. No, povremeno ipak jesam, najčešće petkom kad bi bila «ispadanja» i nominacije.
Članova kuće se dobro sjećam, a da ih ne zaboravimo podsjećaju nas i oni koji se bave uglavnom žutilom. Tako danas na netu čitam kako je Krešo-Supermen, jedna od «zvijezda» našeg, kako se sad to moderno kaže, šoubiza, koristeći mahnito Diners karticu napravio duga 25.000 kuna. Ne znam da li vas iritira ovaj izvitopereni šoubiiiiiz, ali mene da. Zapravo kad se sjetim tih ljudi, skoro da mi je i neugodno govoriti vam mišljenje, jer bih mogla ispasti neka koja svima nađe manu. Ali, nalazim ih i sebi. I to dosta. ![]() Ana, Antonija i Valentina uglavnom su se skupa družile. Valentina mi je bila dosta simpa cura, ove preostale dvije rekla bih da su bile glavne «kuharice». Naime, poznato je da se žene vole družiti u «čoporima» i da kao takve poneke znaju biti vrlo podle. Tako su ove bile naumile izbaciti muški dio ekipe. No, desilo im se da su upale u vlastitu jamu koju su kopale. Ana je sada UN ambasadorica mira. Upitnik mi je na licu, tek da znate. Antonija se nikako ne miče s TV-a. Izgleda da joj skidanje gaća strašno paše. ![]() ![]() Posebna je priča Marina=Štiklice+Minica. ![]() ![]() Ono što je Alen=Svizac izvodio u kući bilo je za moj pojam straaaašno. Jedno tipično NEmuško, koje k tome uopće ne poznaje žene ni u onom najmanjem smislu te riječi. No, on što me posebno smeta u ovom našem društvu čudnih mjerila i prioriteta, je da on kao čovjek koji nije ni duhovit, niti pametan, niti riječit, može voditi neke fešte. Istina, drugorazredne, no svejedno. Svizac=voditelj=katastrofa. A i ti dočeci u Istri bili su smiješni. Kao da je riječ u najmanju ruku o Ivaniševiću. ![]() Zdravko Bekem je tipičan primjerak BekstritBojsa tako da nije ni čudo da su curice mahnito vrištale za njim. Možda bih i ja da imam 10-11 godina trošila mamime i tatine kune na impulse glasajući za njega. ![]() U ovom slučaju, mislim da je pravda ipak pobijedila, jer iako mislim da zaraditi milion kuna neradom nije neka reklama za mlade, jedini koji ih je od svih njih stvarno zaslužio je Saša. Prije svega, obiteljski je čovjek. Ima ženu, djecu. Čini mi se i pošten, a i dosta osjećajan. Sviđalo mi se što je bio POZITIVAN. Bio je prirodan. I poduzetan. Nije odustajao kada svi jesu. Bio je čovjek s idejama. I čak i kada je trebalo očistiti kaku od Bigija, on je očistio. Nije mu bilo teško i nije čekao da to napravi netko drugi. Pitam se sada jesu li ti ljudi bili hrabri, ako nisu, što su bili? Avanturistični, pohlepni? Osobno nisam za tu vrstu zabave. Mislim da je privatnost i intima nešto od velike vrijednosti svakog čovjeka. Nešto što se ne bi trebalo prodavati. Nešto što dijelimo samo sa najbliskijim ljudima. Dijeliti na neki način tijelo, ali i dušu i emocije sa miliunskim gledateljastvom, meni je nešto što teško mogu razumijeti. Znam da je to osobni izbor, ali ja ga nikad ne bih odabrala. Baš me zanima hoću li nekoga od vas gledati u novoj sezoni. Molim ekskluzivne informacije. Samo za Pegy. ![]() |
Crveno je opet u modi![]() ![]() Priča prva -Vesna i Davorko Ono po čemu su oni «posebniji» od drugih političara jest činjenica da su oni blogeri. No, oni su «posebniji» i od nas. Jer, naši dragi političari, osim što su im mnoga vrata nepravedno i prekoredno otvorena, čak i ovdje dobivaju ekstra privilegije. Tako da su za privilegiju pojavljivanja na naslovnici bloga trebali biti «samo» – Vesna Pusić i Davorko Vidović. Mi «obični smrtnici» moramo napisati jako puno postova, moramo dobito puuuuuno komentara. I kad to sve napravimo onda se još moramo i svidjeti uredništvu bloga. Po barem nekima od kriterija. Vesna i Davorko sve su to preskočili, jer oni su «bolji» od nas. E, da, sad sam ovo napričala i vjerovatno pilim granu na kojoj sjedim, ali usprkos tome, ne mogu si pomoći. ![]() Priča druga - Glumac Ivo Veliki Premijer nam je pravi galantni gospodin. ![]() ![]() ![]() Priča treća - Gospodin Predsjednik Nekad se pitam kako mi naš predsjednik i češće nije nadahnuće. Od svih njegovi visokokvalitetnih mudrosti koje ne pročita s papira ili blesimetra sastavljenih od brojnih mu savjetnika, specijalnost su mu – čime se malo koji predsjednik u svijetu može pohvaliti – vicevi. Priznajte da to jedan predsjednik države naprosto MORA imati. Sve drugo je manje važno. Jer vicevi su baza za funkcioniranje «institucija sistema». E, tako u naletu još jednog pokušaja da bude smiješan, ispadne zapravo da ismijava samog sebe. Uskočoperio se i reagirao rekavši da se Crkva ne treba miješati u politiku. Da, u redu, netko može imati i takav stav s kojim se osobno ne slažem. No, to nije govorio kad mu je bilo u interesu da se sa Crkvom druži radi prikupljanja političkih poeana brojne vjerničke polulacije u VLASTITOJ kampanji. Neki dan je govoreći o tome kako je i sam vjernik pogledao u jednu od svojih «pratilja» i k tome namignuo. Pričati o osobnim i ozbiljnim stvarima, spominjati vjeru i pri tome namigivati meni sliči na običnu lakrdiju. A on na običnog lakrdijaša. Tako otprilike doživljavam i političku scenu u Hrvata. Priča četvrta - Hercegovac Milan Zagrebački E, da vam pravo kažem, on mi je skoro najveća enigma. Jer, kao «službeno» Hrvati iz Hrvatske ne vole Hercegovce. Ti antagonizmi meni osobno nikad nisu bili jasni i prihvatljivi, no nisam ja mjerilo. Nadalje, on je neki pomalo desni ljevak Račanove Kumrovec-ekipe. ![]() ![]() Dakle, Crveni su opet na sceni. ![]() ![]() ![]() ![]() |
Pravilnik o boksericama![]() ![]() ![]() Uglavnom, riječ je o Pravilniku o sigurnosti na uređenim kupalištima, koji mi se kao ideja ne čini loš. Smatram da je dobro poboljšati sigurnost kupača, a i odrediti tehničke karakteristike poput raznih oznaka dozvola i zabrana, osigurati razne službe spašavanja, pratiti kvalitetu vode itd. No, ono što je smiješno, su neki dijelovi članka 39. i 40. koji kažu da: – kupač ne smije konzumirati hranu i piće na užem prostoru uređenog kupališta, – kupač se ne smije kupati u neprimjerenom kupaćem kostimu, – kupač ne smije obavljati nuždu prilikom kupanja, – prije ulaska u bazenski prostor obvezni su dezinficirati noge i otuširati se, – djeca do 3. godine starosti moraju u bazenu obvezno upotrebljavati kupaće gaćice ili pelene za kupanje. Znači, možemo očekivati da će na dosad zapuštenim plažama koje dosad nisu imale ni tuševa, niti vodu za piće, a kamoli neki drugi sadržaj, od ovog ljeta sve biti puno wc-a, tuševa, kabina, a plaže će nam krasiti prekrasna «baywatch» tijela. Kad se sjetim nečeg takvog u muškom izdanju, vjerovatno neću ni ići u more od silnog gledanja. ![]() Iako su neka pravila samo za bazene, mnoga su za sva kupališta i službene plaže. Što znači da kad ogladnim na plaži, a to mi se često događa, neću to moći gricnuti neki smoki, čipsić ili pohane tikvice. ![]() ![]() Ovo neobavljanje nužde prilikom kupanja ... za zatvorene bazene mi je jasno, za veliku nuždu na plažama i to mi je jasno, ali ono što mi nije jasno je ... kako to misle da mjehur ne obavi svoju prirodnu stvar u moru? ![]() ![]() Posebna su priča kupaći kostimi. Kad sam počela čitati za ograničenja, u prvi mah sam mislila da će se možda odnositi na golaće, toplesice ili tangolike. Npr. nešto tipa – tange ne smije nositi guza čiji je obujam veći od polumjera lubenice po EU standardima. ![]() ![]() Ali ne, dame mogu SVE, jer to je, kažu, stvar ukusa. No, muškarci ne smiju - bokserice, jer one su nehigijenske i predstavljaju opasnost za ostale kupače??? Naime, tumačenje jednog čovjeka iz uprave zagrebačkih bazena je da su su problem bokserice «u kojima ljudi često hodaju čitav dan, pa onda u njima uđu i u bazen». Da, a kako znaju da neko žensko dupe koje paradira u tangama nije prljavije od muških bokserica?? ![]() ![]() Nije mi baš jasna ni ova dezinfekcija nogu prije ulaska u bazen. Čime – varekinom ili solnom kiselinom? ![]() ![]() Od ovog u dijelovima nebuloznog pravilnika ogradio se sam čelnik Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, Dragan Primorac, koji se prečuđava oko navedenoga govoreći da taj pravilnik nije nikad vidio. To što mu je potpis u dnu spomenutog dokumeta nema nikakve veze. Vidio čovjek da mu je iz ministarstva izletila «glupost» pa se pravda faksimilima i traži žrtveno janje. Da je navedeni pravilnik dobio pohvale, mislite li da bi se i onda hvalio kako ga NIJE pročitao? Da, sigurno. Sve u svemu, izgleda da će ovo «čudo neviđeno» povući ili izmjeniti tako da nema straha. Dragi muški blogeri – moći ćete se i dalje kupati u boksericama. A mi ćemo vas i dalje gledati u tom zdanju. Kao i u drugima, uostalom. Npr. može i ovo sa slike. ![]() p.s. Možda je ministar Dragan zagovornik muških tangi pa se to prožima kao ideja za neku novu "in" mušku modu. ![]() |
"Čevapčić"-profesionalnost![]() Iako dobar dio krivice snose sve moguće vladajuće garniture – prošle i sadašnje (neću reći i buduće – životni sam optimist ![]() ), ne treba samo prema vrhu prebacivati lopticu. Nemam uopće namjeru braniti nikoga od političke "gospode", jer ono o čemu ću pisati prožima i kancelarije vrha, a ne samo marginalne sfere – državne službe na nižim razinama o kojima danas želim pisati. Prvo što mi pada napamet je da tamo ljudi gotovo uvijek kukaju. Male plaće ... prava nikakva ... sve je u ovoj državi loše ... ma ovo nigdje nema .... katastrofa, i sve te silne dramaturgije. I kad to slušate, pomislite u najmanju ruku da smo u feudalizmu. ![]() Ali na tim istim «kukačkim» radnim mjestima ima se vremena za: - lakiranje noktiju, - čitanje novina – s naglaskom na – temeljito, - «klizno» radno vrijeme, a klizi baš koliko treba, a možda i malo više, - surfanje net-bespućima, - igranje igrica, - okupljanja uz ili bez kavice. Nije da mislim umanjiti negativnost ako se to radi po skrivećki, no kada neka služba radi sa strankama, onda se ovakve stvari još manje mogu tolerirati. Vrhunac balkanskog ugođaja su mi ona druženja tipa piknika. Samo što se vatrica ne zapali i ne zaroštilja. ![]() Jednom davno mi je netko bio pričao da je jedna službenica u banci ili pošti, ne sjećam se, za šalterom jela – MANEŠTRU. Ljudi moji, znam da svatko ima pravo na marendu, ali baš za šalterom, i baš maneštru? ![]() Ili – možete li zamisliti šaltersku službenicu koja na licu mjesta preobuva cipele, jer su joj prve neudobne, i onda te izuvene stavlja na VIDLJIVO mjesto. Ili pak, kad malo upekne sunce za ljetnih vrućina, sasvim je "primjereno" zadizati suknju, hladiti «neke» djelove tijela i govoriti pred strankama «Uf, uf, sva sam se upalila». ![]() Znam da radi bolje učinkovitosti na poslu i nije loše imati opuštenu i ugodnu atmosferu, no ja radno mjesto doživljavam prije svega kao POSAO i profesionalno nastojim odraditi posao onako kako i priliči. I ja pomarendam, i ja prosurfam malo, ponekad napišem i koji komentar, ako mi posao dozvoli. No, nikad se ne uspijem dobro isprečuditi kako te ljude nije SRAM da ih drugi ljudi (koji im u proračun na direktne ili indirektne načine uplaćuju za plaće) gledaju na radnom mjestu u takvim neprilično-neprofesionalnim situacijama. I da ne bi bilo zabune, u državnim službama ima jako puno ljudi koji pošteno i profesionalno odrade svoj posao i zarade svaku kunu. Kao što i izvan njih ima onih iz moje gornje priče, no ono što sam zapravo htjela reći jest činjenica da nema te sile, pa zvala se i sada vrlo popularna EU, koja nas može podignuti u smislu životnog standarda, dok mnogi ne shvate da novac ipak treba – zaraditi. I pri tome, u konkretnom slučaju, imati bar jednu minimalnu razinu kulture i pristojnosti prema ljudima oko sebe. p.s. Nemojte slučajno da vas slika navede da skrenete s teme. ![]() |
Kućica u cvijeću![]() Živim sa roditeljima i bratom. I takav život ima naravno prednosti. Prva je da si rijetko onako sam da se osjećaš kao «Pale sam na svijetu». I uvijek možeš naći toplinu doma i nekoga za razgovor. Druga je da je život ipak jeftiniji. Treća je da ne moram kuhati kad dođem s posla. Četvrta je da i ja mogu pomoći njima. I da ne nabrajam dalje. No, kada čovjek dođe u neke zrele godine, osjeti potrebu da bude u SVOME kutku. Barem ja. Želim da JA određujem kada ću gledati TV, kada neću, kada ću pospremati, kada neću, kada ću jesti, kada neću. Osim toga, koliko god bila dobra obiteljska atmosfera, ona ponekad i «guši». Jer, oni hoće SVE, ili gotovo sve znati. Dobro, nisam roditelj, i prihvaćam činjenicu da taj dio ne mogu razumijeti. I da je to možda prirodno. Ali čovjeku je potrebno nekad da nema poglede, pitanja, i komentare. Nekad želim biti na kompjuteru cijeli dan i ne želim čuti komentar «Cijeli dan si za kompjuterom». Kad hoću spavati do 11, hoću spavati do 11, a ne do 10. Kad hoću plakati, onda hoću da mogu plakati, bez da moram skrivati suze. Kad idem negdje van, ponekad ne želim čuti pitanje «S kim?». Kad pričam na telefon ne želim misliti prolazi li netko hodnikom ili ne, sluša li ili ne. Kad hoću slušati muziku, želim naviti «do daske». I zato, palo mi je napamet ... imam diplomu, imam posao ... a ne mogu si priuštiti da sa 30-tak godina živim sama. Jer, nisam dijete bogatih roditelja, nemam kućicu, nemam ništa do te svoje plaćice. Od koje, računala sam, ako bih išla u podstanarstvo, eventualno bih se mogla hraniti, uz troškove za stan i režije. Ne znam stvarno kako nekima to uspijeva? Kako doći do stana? Kakvim kreditima? Štedionicama? Kako VAM to uspijeva? Nekako kad gledam sve oko sebe, kao da su se svi zbrinuli, kao da su svi pronašli neka rješenja. Ili imaju stanove od nona i nonića, ili nemam pojma od koga, ili su mi to prijateljice koje su udajom riješile te probleme. U mom slučaju, napomena, ne spominjite udaju. ![]() Ja bih tako rado došla u posjet mami i tati. Donijela im poklone, pomogla povremeno mami u čišćenju. A i oni bi, vidim, rado konačno bili malo sami i imali svoj MIR. Dakle – kako ste vi riješili svoje stambeno pitanje? Ja bih samo 30-40 kvadrata svog kutka pod ovom planetom. Ako bih počela fantazirati, možda bih vam spomenula neku lijepu malu kućicu. ![]() ![]() |
Jedna priča
Pegy bi vam tako rado pričala nešto od onoga što obično priča u svojim postovima – o svojim pogledima na život, politiku, obitelj, ponekom filmu, TV-programu, o stvarima koje ju smetaju na poslu, doma, o stvarima koje voli ili ne voli kod sebe ili kod drugih. Ali ne mogu. Nije da tema nema, nego su tako sitne i minorne, zapravo jako nevažne u ovom trenutku. Jer tužna sam. A rastužila me jedna priča, koju mi je Ona ispričala.
Nevidljiva u svemiru Ona se zvala Ana, a on Marko. Kad su se prvi put sreli, bilo joj je ugodno. Nakon toga sretali su se često. I pričali, pričali, pričali. Gotovo o svemu. O lijepim stvarima. I o ružnim stvarima. Jer, život čine i ove druge. Nažalost, ponekad u nečijim životima prevladavaju ove druge. Njoj je bilo svejedno da li joj priča o jednima ili o drugima. Jer, voljela ga je slušati. Jednako kao štu mu je voljela i pričati. I činilo joj se da kako vrijeme odmiče i ona postaje draga njemu, kao što je i on njoj. Možda je i bilo tako jedno vrijeme. Nikada to ni neće saznati, jer nikad joj to i nije rekao. No, onda se nešto promijenilo. Osjetila je da mu više nije onako draga kao nekad. Kako je mislila da je bila. Nije znala zašto. Možda jer je tako moralo biti. Odlučila je da mu više ne može pričati. Ne jer to nije htjela, nego jer joj se činilo da on to više ne želi slušati. I zato mu je otvorila dušu tek da zna što joj je značio i što o njemu misli. A on? On je to čuo i samo odlučio zašutjeti. I ne reći više niti riječ. I pitam se da li je nakon toliko izmjenjenih riječi to zaslužila? Da li je zaslužila da On samo ode, bez riječi, kao da nikada ništa nije bilo? Kao da nije postojala? I kao da mu baš ništa nije značila? Jedna sasvim mala točkica u ogromnom svemiru, u njegovu je svemiru postala još manja. Nevidljiva. |
"Optimalan" broj djece![]() ![]() ![]() S obzirom da 20 već odavno nemam, taj moj «optimalan» broj se smanjio i ne znam koliko će se smanjivati. Valjda ne baš previše. ![]() I ne baš pretjerano veliki analitičari vide da je u Hrvatskoj prosječan broj djece – jedno ili dvoje maksimalno. Ulaziti u intimu planiranja obitelji baš i nije najzahvalniji posao, ali ako i zanimarimo tu činjenicu, ne mogu a da se ne pitam – zašto je tako? Svakako je ono što bi većini nas moglo pasti napamet je da ekonomska situacija generalno govoreći i nije baš briljantna za ostvarivanje neke temeljne podloge. No, koja bi nam to situacija bila «briljantna i optimalna»? Da li da imamo plaću veću 500 kuna, 1000 ili možda 5000? Nikako ne podupirem onaj stil življenja u kojemu ljudi žive u brvnarama, bez struje i vode i imaju 10-ak djece. Obično takvi roditelji budu i nezaposleni, a kao epilog imamo – traženje pomoći preko razno-raznih žiro računa. To je neodgovorno ponašanje, prije svega prema djeci, koja nemaju osnovne životne uvjete. I u ovom slučaju, ona edukacija iz prošlog posta bila bi nužna. Potpuno drugačija je priča jedna prosječna hrvatska obitelj. Tu pretpostavljam - da rade oboje, da dobivaju plaću i da je ona takva da se ne živi na visokoj nozi, ali da se racionalno može obezbjediti normalan život. U takvim obiteljima, ponekad primjetim, fali ono što je po mom sudu bilo svojstveno, iako siromašnijima, obiteljima mojih roditelja – sposobnost odricanja. Ne sugeriram ni približno da bi jedno dijete trebalo biti gladno radi drugoga, već samo činjenicu da ljudi vrlo često radije žele živjeti vozeći se u dobrim autima, kupujući «šminka» odjeću, i hraneći se u restoranima nego odreći se samo jednog dijela toga. Da bi im primjerice jedno dijete imalo brata ili sestru. Činjenica pak, da je ekonomska situacija uzrok pada nataliteta je netočna, jer poznato je da skandinavske zemlje (npr. Švedska) imaju također istih problema, iako im je standard među najvišima u Evropi. I na tom primjeru jasno je da svojevrsna «liberalnost» nosi i neke za moj pojam negativnosti. Jer izumiranje bilo kojega naroda, a time i njegovih običaja, kulture, pisma, ne mogu svrstati u pozitivno. Pravo na imati ili ne imati djecu, kao i pravo odabira koliko, osobni je izbor (potencijalnih) roditelja. Planiranje djece sigurno je poželjan izbor, no ono što meni nije dobar izbor jest planirati obitelj na isti način kao planirati kupnju kompjutera ili auta. S druge pak strane, dijete je plod ljubavi (ja ne mogu misliti drugačije) i stoga, bilo planirano ili ne, mislim da o tome uvijek treba voditi računa. Veći broj djece nije nužno proporcionalan većoj obiteljskoj ljubavi, ali ako u obitelji postoji ljubav, onda, mislim, tu ljubav, planiran ili ne, neće omesti ni jedan novi član. Ne znam za vas, ali ja bih mu se sigurno veselila. |
Seksualni odgoj u školama
Upravo sam u Novim Listu pročitala članak O seksu i zdravlju od petog razreda , koji govori o početku edukacije djece u školama o onome o čemu se već dugo govori – o seksualnom odgoju. Predmet Zdravstveni odgoj i obrazovanje neće biti samostalan, već će se će biti u okviru sata razrednika (što se u vrijeme «drugova i drugarica»
![]() Jasno je da bi se unutar, da budem kraća, Zdravstvenog odgoja moglo govoriti i o zdravijem načinu prehrane, higijeni, održavanju tjelesne kondicije i drugim bitnim faktorima čovjekovog zdravlja. No, jasno je također da će ovdje biti naglasak na seksualnosti. Možda je to i dobro, jer o njoj se «službeno» manje priča, a treba se pričati. No seksualnost je samo jedno od područja čovjekovog života i ne treba ga ni potcjenjivati ni precjenjivati. Ono što se meni čini da bi moglo biti diskutabilno je – TKO će tome djecu učiti. Drugim riječima, tko je za to kompetentan. Naime, svima nama odraslima jesu ili bi barem trebale biti jasne činjenice vezane za spolnost, a tu mislim na muške i ženske spolne organe, začeće, trudnoću, kontracepciju, spolne bolesti, pobačaj. Ono što bi mogao biti problem jest OSOBAN STAV učitelja, tj. predavača, a i njegov način života. Pa i spolnog života. Uzmimo konkretnu ovu našu malu blogersku zajednicu. Ima nas ovdje svakakvih orijentacija, vjernika, nevjerika, odgajanih na ovaj ili onaj način, sa različitim stavovima o pojedinim vrstama kontracepcije, sa stavovima o promiskuitetu, sa stavovima o vremenu ulaska u spolne odnose, o pobačaju i sl. Prema tome, ono što je nekome od vas «normalno», ne mora biti i meni. Ili pak obrnuto. Konkretno, smatram da promiskuitet čovjeku nije prirodan. Ako se seksualnosti prilazi na onaj način na koji se meni čini ljudskim. To znači da ona nije samo nešto fizičkog karaktera, nego i psihičkog i emotivnog. Prema tome, s mog stanovišta neprirodno je da svaki dan, tjedan ili mjesec ima drugog seksualnog partnera. A ne želim to onda ni sugerirati svome djetetu. Postavlja se pitanje – što ako učitelj Zdravstvenog odgoja zagovara promiskuitetan način života? Definirajući to nečim pozitivnim. I u takvom slučaju savjetujući djeci da je to nešto što se rješava na jednostavan način – prezervativom? Govorim naravno hipotetski. Jednako hipotetski kao što se i neki roditelji protive da im seksualnom odgoju djecu poučava teolog, bojeći se pritom da se npr. pobačaj u tom slučaju može smatrati nedopustivim. I na takav način mišljenja roditelji imaju pravo. Želim reći da je jednako upitno za učitelja staviti teologa, kao i nekoga seksologa. Jer stvar je u roditelju, tj. u onome što želi da mu dijete uči. Moram samo dodati još nešto što sada više nije medijski «in», no kada je bilo, nisam bila blogerica. Sjećam se priče onog kontraverznog filma o pobačaju snimljenog prije nekih 30-ak godina. Film nisam pogledala. No, čitala sam o njemu iz raznih izvora. Moguće je da je za današnje vrijeme zastario i da je možda bilo nekih «težih» prizora. No, koliko mi je poznato, u njemu nema neistina. Nego realne stvari koje se događaju kada se pobačaj vrši. Prema tome, smatram da tako nešto JE neprimjereno djetetu u 5. ili 6. razredu. No, mislim da je srednjoškolcima primjereno. Jer, onaj tko je spreman upustiti se u spolne odnose, mora biti i odogovaran za ono što radi. I svjestan posljedica koje spolni odnos ima. A činjenica je da pobačaj nije nešto što je lijepo i za vidjeti i za doživjeti. Tako da, vidite i sami, ja jesam u dilemi. I moram priznati da čak i da radim u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, ne bih znala koga staviti za edukatora. Znala bih koga staviti da je riječ samo o mojem djetetu. No, ovdje je riječ o mnoštvu djece koje dolaze iz obitelji sličnih ili pak potpuno različitih stavova. A treba zadovoljiti svih. Ja se pitam - KAKO? p.s. Možda među vama ima neki SuperEdukator? ![]() |
Recite DA nepušenju![]() ![]() ![]() Pred nekih pola godine morala sam poslom u Zagreb. I odlučila sam se na vožnju vlakom, jer i kao djetetu mi je vožnja njime bio doživljaj. Kupim ja kartu u jednom smjeru (nisam bila odredila kako ću natrag, jer je put bio na više dana), za koju blagajnica kaže - 102 kn. Platim, krenem prema peronu i vidim gotovo «futuristički» vlak. Nisam se dugo vozila vlakom i zadnje što pamtim bilo je gotovo u rangu onoga iz «Vlaku u snijegu». ![]() ![]() 6 kuna za NEPUŠAČE. Molim vas da mi netko objasni kako ja koja NE zagađujem Lijepu našu, koja ne uništavam unutrašnjost vagona dimom, koja ne uništavam ničija pluća, koja ne uništavam svoja pluća – moram platiti naknadu za NEPUŠENJE??? Još da dodam, u tom vagonu nema kupea, nego su samo stolice, kao npr. u autobusu, i odvojenost pušačkih i nepušačkih mjesta očituje se samo u plastičnoj ili staklenoj pregradi. Dakle, kad su u Ogulinu ušle pušački raspoložene mlade cure, ja sam OSJETILA dim cigareta. I tako sad dok ovo pišem, sve se pitam, kako nisam odmah dreknula na HŽ? ![]() ![]() Znači ovako, Pegy je sretna da se više ne može pušiti baš svugdje i NIMALO ne žali «uboge» pušače koji će po svemu sudeći za koju godinu moći pušiti samo na otvorenome ili na posebnim mjestima. Skoro da se i naslađujem. ![]() ![]() Kad smo kod troška, ako netko počne pušiti s 15 godina i puši 1 kutiju dnevno 50 godina (recimo da od 65 postoji realna mogućnost da dobije karcinom negdje u dišnim putevima ![]() ![]() Ono što također ne mogu shvatiti jest kako roditelji mogu dozvoliti da im djeca rastu u oblacima dima , ili pak kako trudnice mogu svojim bebama raditi tako nešto? ![]() Znači ovako, da se mene pita, bila bih jako «opaka», zakoni bi bili strogi, kazne za prekršitelje velike, a inspekcije bi toliko radile na pridržavanju istih da bi se sve «prašilo». Nadalje, stavila bih kutiju cigareta jedno 40-50 kuna. Pa nek narod puši. A i kad malo promislim vratila bih na TV one bljaaaaaak reklame od kojih mi se želudac okretao. I opet mi se vraća pitanje – 6 kuna za nepušenje??? Znala sam da država u znatnoj mjeri puni kasu duhanskom industrijom, ali ovo .... Ima li netko rješenje za veliki upitnik na mojoj faci? ![]() p.s. Za rješenje nudim bogatu nagradu. ![]() ![]() ![]() |
Radničko (ne)pravo
I da, došao je dan kad vas Pegy mora kritizirati.
![]() ![]() ![]() Pitanje o radu trgovina nedjeljom. Svima je poznato da neki ljudi MORAJU raditi svakoga dana, svakoga sata, svake sekunde. Moraju raditi liječnici, vatrogasci, policajci. Nadalje, moraju raditi pomorci, zaštitari, vozači i mnoge koji rade u raznim dežurnim i interventnim službama. Moraju raditi i novinari, snimatelji, konobari. No, čak i oni ne rade SVAKE nedjelje, nego postoje dani kada su slobodni. Neki trgovci nemaju ni subote, ni nedjelje, ni blagdana. I gotovo da danonoćno rade za plaće koje ne treba posebno ni spominjati. Rade s novcima, odgovaraju za svaki manjak. Rade s ljudima, i to sa svakakvim ljudima. I na kraju – NEMAJU pravo ni na jedan jedini dan – na nedjelju. Ja sam PROTIV rada trgovina nedjeljom, jer: - svatko ima pravo na vrijeme za obitelj i za sebe samoga, - svatko ima pravo na odmor, - u zemlji u kojoj se gotovo 90% stanovništva izjašnjava katolicima, a tu su i druge vjere koje nedjeljom imaju svoje obrede, sasvim je prirodno očekivati da vjernik ima pravo na nedjeljnu misu. Smiješne su mi one priče da trgovac sam izabere hoće li ili neće raditi. Zamislite da poslodavac kaže djelatnici da dođe raditi u nedjelju, a da mu ona odgovara da se mora odmoriti. Ili pak da mu kaže da nedjeljom ide na misu. Ili pak da nedjeljom posvećuje svoje vrijeme obitelji. Mislite da ne bi dobila radnu knjižicu? Ono što ne mogu shvatiti je i medijski linč kojim se napada Crkva kada se u konkretnom slučaju zalaže za te ljude. Jer, baš svaka slična stvar u kojima Crkva reagira, bude okarakterizirana kao manipulacija, skupljanje «poena» i sl. Moje je mišljenje da Crkva kao zajednica vjernika IMA pravo reagirati i u ovakvim slučajevima, i u mnogim drugim. Čak i političkim, ako se to tiče dostojanstva pojedinca. I nepravdi koje mu se nanose. Ne samo da ima pravo, nego joj je to i dužnost. Lijek se MORA moći kupiti i nedjeljom, no o vrećicama za domaćinstvo, pašteti, hrenovkama ili čipi čipsu ne ovisi ničiji život. I bez toga se može. Nedjeljom sigurno. Svatko ko se slaže sa mnom može učiniti svoj mali doprinos tome. Može, ako već to i ne radi, prestati kupovati nedjeljom. Poslodavci će tada uvidjeti da im se NE isplati imati otvorene trgovine. Kad već država (tj. zakoni) ne mogu zaštititi te ljude. |
Krrraaasno Vam stoji
Danas pišem o nečemu o čemu svi imamo neko iskustvo. O prodavačicama. Prodavači su u manjini, no odnosi se i na njih. Naime, danas sam bila u kupovini pri čemu sam obišla uistinu puno trgovina na Korzu. No, mnoge inspiracije i nisu od danas, nego ih pamtim iz nekih prijašnjih.
Prvo mi padaju napamet trgovine s prehranom. Ne vjerujem da se sjećate moje davne priče o Čaplji, prodavačici kojoj sam pokušala stati na kraj u oblizovanju prstiju i hvatanju kruha prljavim ručetinama, reagirajući kod sanitaraca. No, jalov pokušaj. Sjetim se i onih koje rade na siru i salami i kad im kažete 20 dkg sira, a one kažu nakon rezanja «Može 31?», kosa mi se digne na glavi. Primjerice, meni i nije tako tragično, ali uzmimo nekoga tko NEMA novaca za 31 dkg. Kad takav kaže NE, ova se sva ukiseli. A mesari, ljuuuuudi moji, oni vas i ne pitaju ako je 30-40 dgk više. A tek kako brzo maknu meso s vage i nakon toga još brže izračunaju da je 1,43 x 58,99 = 84.35 kn (čitaj 90 kuna - samo za vas) Placa je posebna priča. Kad kupujete kilo limuna kojih npr. u jednom kilu ako su manji ima 12, i koštaju 9 kn, kako uspije ekspres izračunati dodajući jednoga «Evo, za 10»? Eh, najviše volim one koje napišu «DOMAĆE BRESKVE». Kratka kronologija razgovora: Ja: vrpoljim se tražeći deklaraciju, Ona (kokodače serijski): «Izvolite, izvolite». Ja: «Domaće? A odakle? Gdje vam je deklaracija?» Ona: «A nema je, valjda je ispala, iz Zadra» Ja (gledajući one kašete sa španjolskim riječima): «Domaće iz Španjolske, a?» I odem, naravno. ![]() Onda, sjetim se i onih dijelova velikih robnih kuća sa žaruljama, sijalicama, utičnicama i sličnim stvarima. E tamo ponekad ili nema nikoga, pa onda stojite, i stojite, i stojite i mislite da ste fakat kreten. Ili ih pak vidite gotovo tucet, u ugodnom razgovoru, koji se ne privodi kraju iako vide da vi stojite, i stojite, i stojite. Da, malo o ovima s odjećom. Kad uđete u trgovinu desi li vam se da na «Dobar dan» i «Doviđenja» dobijete jednostavno NIŠTA. Što zbog genetske «mutavosti», što zbog ćakule s kolegicom o bivšem dečku koji ju gnjavi i ne pušta, a njoj je dosta...i bla bla bla. Ili na pitanje «Imate li traperice na trapez?», dobijete «Ne, ali imamo krasnih košulja, nova kolekcija». Posebno «volim» one trgovine u kojima je muzika toliko glasna da se pitate kako ti ljudi borave tamo 7-8 sati. Tamo nemam volje reći ni «Dobar dan». A najdraže su vam, posebno ženskom dijelu, one prodavačice koje kad izađete iz kabine pogledati se u novom komadiću prozbore čim nogom kročite van «Krrrrrrrrrraaaaaaaasno Vam stoji.» Desilo se i meni više puta da nisam uopće bila zadovoljna kako mi nešto stoji, a dobila sam tu rečenicu. Nisam kupila, naravno. Ali pamtim jednu gospođu kojoj je uistinu STRAŠNO stajala suknja, a ova bez prestanka neumorno «Krrrrrrrrrrasno, krrrrraaaaaaaasno, krrrrrrrrssssssssnooooooo». Vrhunac je ipak ljudski snobizam koji mi je pričala jedna kolegica. Ušla je u jednu «prestižnu» trgovinu te pitala prodavačicu da joj pokaže neke majice. A Kokoš njoj «Te nisu za Vas». Ona opet pita da joj pokaže, a Kokoš opet «Te nisu za Vas». Okrenula se i otišla. Bez da je vidjela majice. Ja bi isto otišla, ali tražila bih joj ŠEFA prije toga. I da ne bi bilo da nijedna prodavačica ne valja. Valjaju itekako, i to mnoge. Ja ću spomenuti dvije. Kod Prve sam kupovala naočale za sunce. Ta mlada cura bila je TOLIKO ljubazna i uslužna, točno po mjeri, rekla je koje mi ne stoje dobro, koje stoje, vadila je i vadila modele po traženoj cijeni. Dobrih pola sata ako ne i sat. Druga koju pamtim je jedna koja mi je poklonila SVOJU žličicu da mogu jesti puding koji sam kod nje, među ostalim, kupovala za marendu. Premjestili su ju i baš mi fali. Kakav je netko trgovac dijelom ovisi i o karakteru čovjeka, a dijelom vjerujem ipak o sposobnosti prilagođavanja tome poslu. Većina prodavačica je takva kakva je bez obzira na to rade li ili ne rade subotom, nedjeljom ili praznikom. No, možda je poneka tako mrzovoljna, jer nema kada biti sa svojom djecom, mužem, prijateljima? Većina je isto tako dobra ili loša u svome poslu kao što smo svi mi ostali na svojim poslovima. Svi mi ostali koji IMAMO slobodne vikende, koji IMAMO praznike za kojih ne radimo. Stoga, ne mislite li da je licemjerno biti toliko komotan i htjeti imati u svako doba dana i noći mogućnost kupovanja čačkalica ili pak kisele krastavce? p.s. Jurop, pretpostavljam da ti imaš rješenje. ![]() ![]() |
Prvomajski NeHappyEnd![]() ![]() A plan je bio da nakon dosta godina opet ugledam izvor Rječine, ili kako bi domaći s Grobnika rekli – Ričine. Riječani i oni iz okolice znaju o čemu govorim, iako nisam sigurna da su vidjeli baš IZVOR ili Zvir, jer se on nalazi na mjestu koji je nedostupan, budući da je na tom mjestu zaštićen prostor «Vodovoda». Naime, dio Rijeke i prigrada se iz te 17 km duge rijeke opskrbljuje vodom. Da, sigurna sam da je vama u blizini Save i Drave ta dužina uistinu impresivna ![]() ![]() Jučer je bio blagdan, a koji put za blagdana djelatnici «Vodovoda» otvore metalna vrata i dozvole znatiželjnicima pogledati taj veličanstveni prizor u kojemu ogroman mlaz vode iznad vas izlazi iz stijene. Nema smisla dulje vam opisivati, jer kao prvo, riječi ne bi bile dovoljne. A kao drugo, planirala sam to uslikati i pokazati vam. No ... ništa od toga. ![]() Ovo gore vam je utješna slikica. ![]() Od mjesta na kojem smo ostavili auto (Kukuljani) pa do samog izvora je otprilike 45 minuta srednje brzog hoda po bijelome (ili bolje reći zemljanome) putu, koji na pojedinim mjestima ima dosta lokvica. I tu kreće moja kritika na razne stvari. Prvo, nije mi jasno odakle ljudima ta stalna potreba da se vozaju u autima. Pa što je stvarno tako teško dignuti rit i prohodati po tom putu slušajući šum rijeke, pjev ptičica ili pak u nekim dionicama jednostavno uživati u tišini? Ne vidim svrhu u odlascima u prirodu u kojima ljudi autima idu na proplanke i samo što njima ne uđu u rijeku. Razumijem da ima starijih i možda nemoćnijih ljudi, ali takvih je malo. A ovo jurcanje jučer je bila masovna pojava, pri čemu se nimalo nije vodilo računa o pješacima, njihovu stiskanju uz rubove i ostavljanju u oblaku dima iz auspuha ili pak dignutog zbog zemljanoga puta. Nadalje, vidjela sam drvene pločice «Hrvatskih šuma» kojima se poziva na svijest o čuvanju čistoće prirode i nisam vidjela puno smeća po ovim usputnim djelovima, no bojim se da na onim većim okupljalištima i nije bilo tako. Možda se varam, ali poznavajući kakve su fešte u nekih Hrvata, ne bih se čudila. Moram i malo ironije. ![]() Glazba je uistinu bila «impresivna». Prvo, radi gore spomenutih divnih prirodnih zvukova, čemu glazba? No, hajde, ako netko baš hoće ... neka sluša, ali za SEBE. Ali zašto bih ja morala preko cijele te divne šume slušati deranje Thompsona ili pak ono što me dokrajčilo ... TEŠKE NARODNJAKE??? Ljudi moji, Grobnik, gotovo centar čakavskog svijeta (ne zamjerite vi iz zapadnog prigrada, i vas brojim u taj centar), ali što nam baš trebaju narodnjaci?? Ono što sam primjetila prije par godina, a čini mi se i sada iako nisam ovaj put imala priliku tako dobro procijeniti istinitost istoga, postoje i oni ljudi koji baš u svemu nađu svoj interes. I onda fino došlepaju kamione i kombije na iste te proplanke, otvore im stražnja vrata, a unutra – pune kašete pića. SIGURNO ne za osobnu upotrebu. Nego za ekspres-brzinsku zaradu, bez plaćanja poreza i PDV-a. Tako da osim te lijepe prirode jedino pozitivno je bio taj božanstveni miris koji se širio šumom. Nisam baš veliki ljubitelj ribe, kobasice uopće ne volim, ali kad osjetim miris mesa sa roštilja, skoro da izgubim pamet. ![]() I da završim, nisam uspjela doći do izvora, uz svu moju želju. Jer osim onih pasivaca iz posta Zekonje koji zna , postoje i oni koji kad krenu negdje živčani samo grizu, kljucaju i njurgaju i to bez prestanka. Pa mi je pukno film i prekinula sam tu agoniju vrativši se neobavljenog posla. ![]() ![]() |
Prvomajska priča
Kad pređete 30-tu, onda vam se zna desiti da ponešto i zaboravite. Ja sam danas krenula na misu i zaboravila pokaznu kartu. Ženski dio razumijet će slučaj prebacivanja stvari iz jedne torbice u drugu. Inače bi bio manji problem, ali danas sam trebala preći 4 autobusa, 2 u jednom i 2 u drugom smjeru.
Za ove «šminkere» i pametne koji voze aute i nisu dugo kročili nogom u autobus (za razliku od mene koja nije ni vozački ispit položila ![]() ![]() Prvi je bio neki mladac (a što ja znam, možda jedno 25). Pitala sam «Mogu li?». Nije mu bilo baš pravo, rekao je «A može», ne bezobrazno, ali onako kao da mi baš ne vjeruje. Drugi je vozač imao jedno 50 god. i nisam ni počela govoriti, a on mi je već namignuo. ![]() ![]() ![]() I tako ja dođem do svog odredišta. Čim sam tu već poznatu mi sitnu staricu vidjela pred crkvom kako prosi, znala sam gdje će ići onih mojih 11 kuna koje sam uštedjela ne kupujući dodatnu karticu. Nije neka lova (zapravo ništa), ali je 2 pinke kruha, a njoj 2 pinke kruha traju sigurno 10 dana. Ovom prilikom ne bih naširoko o propovijedima i svećenicima (jednom ću vjerovatno i o tome), ali tek jedna misao, tj. zapažanje. Desi mi se ponekad da u crkvi ne mislim o onome što se priča. Nije baš pohvalno, ali što ću kad sam iskrena. Ponekad jer sam ko zna u kakvim mislima, ponekad jer mi je svećenik dosadan i nezanimljiv. No, jednostavno NIJE istina da mise ne trebaju, vjernik zna zašto treba svaka, ali i pored toga, ima toliko dobrih propovijednika koji kažu takve stvari koje vas dirnu u dušu i koje vas podsjete da ste čovjek, sa vrlinama i manama, i koje vas podsjete što jedni u drugima trebamo vidjeti. Ako je netko od vas kada zalazio u Trstatsko svetište, znat će da ne govorim hipotetski. Trebalo se još vratiti doma. To mi je bio lakši dio «posla», jer nisam bila opterećena vremenom. Treći sam autobus preskočila, jer mi se nije dalo čekati, a pasalo mi je i propješačiti 15-20 minuta po ovom lijepom vremenu. Čekajući četvrti skinula sam naočale za sunce, jer kontam da čovjek s njima može ispasti pomalo uobraženo. Nije to tako, ali kad s nekim pričam, volim mu vidjeti oči, a mislim da je ovdje efekt gledanja bitan. I tako dođe taj zadnji, četvrti, vozač. Možda mojih godina, mogla bih reć i zgodan. ![]() ![]() Zapravo sam htjela reći da male stvari čovjeku mogu puno značiti i uljepšati dan. Meni su drugi pomogli sitnicama, ja sam nekome pomogla sitnicom. A te su sitne male stvari mozaik od onoga od čega nam se sastoji život. Nisu baš uvijek lijepe, ali kakve god bile čine život. Učinimo drugima život ljepšim, jer time ćemo ga zasigurno uljepšati i sebi. p.s. Idem sad probati realizirati prvomajska zbivanja do kraja. Često mi se planovi izjalove, ali već ćete znati što je bilo. ![]() ______________________ Sretan Uskrs vjernicima pravoslavne vjere ! |
|