*naja*

srijeda, 21.06.2006.

Image Hosted by ImageShack.us
uhvatilo me danas nešto, nešto čudno…. Ponekad mi se to dogodi od onog dana kada se pokušavam izdići iznad svega i zaboraviti… ponekad…?…prije bih rekla često, samo što se to nekako potiskuje, nakuplja…i još nije došao onaj tren kada će sve to samo izletiti iz mene… a bojim se da je taj dan/trenutak/mojih par minuta sve bliže… i plaši me to… izgrađujem iznutra taj dio srca, proširujem ga, samo da što duže izdrži… ali prejaka je ta želja za osvetom…. Prejaka je ona svjetlost u očima koja pokazuje neizmjernu mržnju prema…….i dalje ne nalazim onaj pravi naziv za to…
i taj osjećaj…kao da ne se ne uklapam u niti jednu poru ovoga svijeta….kao da ne pripadam nigdje… kao da mi svaki dan netko oduzima dio po dio mene…i nikad više neće biti ono staro…možda će drugi znati preći preko toga, možda ću i ja jednog dana uspjeti ali ono što će mi uvijek smetati je to što poslije toga više ne mogu biti posebna, jedinstvena….imam svoj pečat za cijeli život i to nitko ne može obrisati… s njim učim živjeti…. i on će uvijek smetati, ako ne drugima, meni… ne podnosim to, želim ga maknuti zauvijek, izbrisati… i istina, svaki je čovjek poseban, neponovljiv, ali ja to sebi u glavu ne mogu stavit…
i taj osjećaj iz dana u dan postaje sve jači i teži…bolniji… i svjesna sam da ovaj put ne mogu riješiti problem sama kao što bi htjela i još kad se sjetim da ne znam, ne nalazim rješenje i da ću sutra možda i morati nešto poduzet…zbog sebe…
k vragu, želim samo biti sigurna, živjeti bez straha od toga što će biti kad izađem van, želim živjeti na način koji ja želim! I ima dana kada želim vikati postoji li netko tko će mi pomoći…. A opet živim za dan kad će se vratiti nekima ono što su zaslužili… jer ovo više postaje nepodnošljivo… i sljedeći put ako ne nestane istog trena kad ga sretnem, poludit ću….to je samo sekunda, a opet mene vraća na početak…ubija me…svakim danom sve više shvaćam da ovo postaje samo mučna stvarnost…i boli…boli….kao da nisu dovoljna posljedica slike koje ne mogu izbrisati iz glave, kao da nije dovoljno to što idem spavat i budim se prisjećajući se te odvratne….. ma šta je previše živjeti barem u miru za ovakvu vrstu života? Znam, imam kraj sebe osobe koje vrijede više od bilo čega, imam njega koji u ovoj situaciji znači život za mene…ali zašto da se oni trude kad ona sekunda ruši sve…kada onaj jadni pogled i smiješak smrve sve u meni što sam uspjela izgraditi… kad taj fukin' osjećaj ne izlazi iz mene!
I ima li smisla nasmijati se? Ima li smisla zaustaviti svaki put suzu? Nema… jer ne mogu ništa napraviti za sebe… i jedino rješenje sada je suza… a boli… i uvijek će tako biti… svaki put ispočetka…
- 18:40 - Komentarići (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.