Image and video hosting by TinyPic

Dobrodošli u
web-župu
Gospe Sinjske!

Image and video hosting by TinyPic
Podižemo ovaj oltar Srcu Isusovu. Pa i red je zbog toga što sam na Srce Isusovo 2003. godine, zavirio mrvu u tu lipotu.

Image and video hosting by TinyPic
Kao osobitu pomoćnicu u radu naše web župe Gospe Sinjske, odabirem Mandu Rađa (Koljanin), moju pokojnu majku koju sam bio susreo tamo 'di je liiipooo', da mi/nam pomogne dohodati do onih 'puno lipi stvari' što mi je obećala Gospa Sinjska.

Image and video hosting by TinyPic
Nebeski zaštitnik naše
web-župe Gospe Sinjske:

IVAN PAVAO II

Kunski račun u PBZ:
2340009-3206845858


e-mail:lukaradja@yahoo.com
mob: 0915323766
sveta misa svaki dan u 10.00 sati

counter for blog
Prje pared dana brojač se izgubio. Ovaj novi je stavljen 20. 9. 2018.

widgets

Na 'web counter' total od 1.01.2006.

Od 1. 2. 2014. sam u Zagrebu
Adresa:
Svećenički dom
Fratrovac 40
10000 Zagreb
Molite da na Fratovcu profunkcionram.
LINKOVI:
Rađa
Ne uređeno: ob stablo Rađa
NovaTV: Provjereno 12 3 2009
ono malo više
OGORJE
QUO VADIS CROATIA
Hrvatska provincija D.I.
ZKŽ
LAUDATO
ŽIVO VRELO
IKA
Veliki kršćanski duhovnici
SKAC - Palma
Jingle Modrave
Misija
BALTIMORE
Vatikan
Svako jutro (od 26.9.2011.) na HKR u 6.20 sati je 'Jutarnja molitva'. Usudi se biti to što jesi - katolik i slušaj Katolički radio! (p.s. Pojačaj radio),
Svake nedjelje, širom svijeta, šaljem više stotina sms knev (komentar nedjeljnog Evanđelja). A to prilično košta, pa ako hoćete da knev dobiju svi kojima je potreban, pošaljite mi sms-om broj vip bona ili mi nekako drugačije uredite da imam dovoljno vip bonova. Hvala!

WEB ZUPA GOSPE SINJSKE

29.04.2016., petak

Bitne razlike u nauku vjere između istočno-pravoslavne i katoličke teologije

Image and video hosting by TinyPic
Nije lako i jednostavno izreći koje su bitne, odnosno doktrinarne razlike što dijele istočnu od zapadne Crkve. Nije to lako zbog toga što su tijekom povijesti postojala neka razilaženja u pojedinim stvarima vjere i među pojedinim istočno-pravoslavnim Crkvama. Tome treba još nadodati i to da nije uvijek lako odgonetnuti što naučavaju istočno-pravoslavne Crkve kao takve, a što njihovi teolozi. U sklopu ove neujednačenosti događalo se da su pojedini istočno-pravoslavni teolozi, ističući razlike između svoga i katoličkog nauka, nerijetko miješali dogmatske razlike s liturgijsko-disciplinskim.
Najbolji poznavatelji teološke znanosti istočno-pravoslavne Crkve, bilo da se radi o onima na Istoku ili onima na Zapadu, skloni su ustvrditi da se dvije Crkve razlikuju i razilaze, kako smo već naveli u uvodnim recima ovoga rada, u sljedećim doktrinarnim točkama: u nauku o izlaženju Duha Svetoga od Oca i Sina (Filioque), primatu i nepogrešivosti rimskog biskupa (pape), o čistilištu i dvjema posljednjim marijanskim dogmama, napose onoj o Bezgrešnom začeću.
a) Filioque
Jedna od najkrupnijih doktrinarnih točaka, oko kojih se međusobno spore istočno-pravoslavna i katolička teologija, jest neujednačeno poimanje nauka o izlaženju Duha Svetoga. Radi se ovdje o argumentu koji u svojim raspravama nisu zaobilazili ni crkveni oci. Tako se jedna velika rasprava o tome predmetu zbila već g. 381. na drugom crkvenom saboru u Carigradu, na kojem je osuđeno krivovjerno učenje o trećoj božanskoj osobi i na kojem je s istom osudom konačno formuliran simbol vjere, nazvan Nicejsko-carigradsko vjerovanje. U taj simbol, koji je odgovor na lažni nauk što je nijekao božanstvo Isusa Krista i Duha Svetoga, uđoše između ostalog riječi: “Gospodina i životvorca, koji izlazi od Oca, koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi, koji je govorio po prorocima.”
Budući da je taj prvi carigradski sabor priznat ekumenskim, njegov spomenuti simbol postaje službena ispovijed vjere – grčke i latinske Crkve. Daljnje rasprave koje su vođene oko pitanja Duha Svetoga dovedoše do toga da je Nicejsko-carigradskom vjerovanju umetnut dodatak Filioque (i od Sina). Umetanje ima svoj početak u VI.—VII. st. u Španjolskoj. Iz Španjolske se taj simbol s dodatkom Filioque širio malo pomalo po Galiji, Engleskoj i Sjevernoj Italiji, ali ne bez oporbe od strane Rima. Istini za volju, treba priznati da je ovo dodavanje riječi Filioque u simbol učinjeno jednostrano i da je prije svega djelo zapadne Crkve, koja je time htjela jasno izraziti ono što su tadašnji krivovjerci-priscilijanisti krivo učili o božanskim osobama.
U početku, dok je Zapad malo pomalo prihvaćao novu formulaciju, Istok je to znao i nije se tomu, barem otvoreno, protivio. Potom su se, štoviše, održala i dva opća sabora – i to oba na Istoku (treći carigradski g. 680. i drugi nicejski g. 787.) – na kojima se nije reagiralo protiv umetka Filioque. Tek 300 godina poslije otvoreno protiv toga ustaje carigradski patrijarh Focije, napadajući formulu kojom se služe latini kao teološku zabludu kojom je iskrivljeno nicejsko-carigradsko vjerovanje. Od tada formula Filioque postade kamen spoticanja i često predmet žučljivih polemika, koje nisu do danas prestale, između teologa istočne i zapadne Crkve.
Iste optužbe ponovio je i Mihajlo Cerularije u prvoj polovici XI. st. kada je već u Rimu bio odobren i prihvaćen simbol s dodatkom. Cerularije držaše da dodatak Filioque, ili “et Filio”, u Nicejsko-carigradskom vjerovanju znači prekršaj koji je učinila Rimska Crkva i koji se više ne tiče samo pojedinih latina, kao što to bijaše slučaj u vrijeme Focija, nego to je sada stvar cijele Crkve. Nadalje, mišljaše da je rimska Crkva tim činom promijenila simbol koji je definiran na prvim dvama općim saborima te je stoga tim istim činom izgubila vlast jurisdikcije u Crkvi Kristovoj.
Glasovita rasprava koju je začeo Focije, otac raskola, bit će u srednjem vijeku predmet žestokih rasprava između grčkih i latinskih teologa. To napose iziđe na vidjelo na unijatskim saborima u Lionu i Firenzi kada je ipak poslije dugih i mučnih rasprava postignut između ostalog sporazum između grčkih i latinskih teologa i u pogledu nauka o izlaženju Duha Svetoga, koji ostade mrtvo slovo – jer sporazume postignute na spomenutim saborima nisu bili prihvatili monasi i puk carigradski. I tako se raskol nastavi.
b) Primat rimskog biskupa
Shavaćanje vrhovne vlasti u Crkvi smatra se glavnim dogmatskim pitanjem oko kojeg se spore istočna i zapadna Crkva.
Malo je redaka u Novom zavjetu koji su tako prijeporni među pripadnicima kršćanske vjeroispovijesti kao oni (Mt 16, 17-19; Lk 22, 31-32; Iv 21, 15-17) prema kojima je od Isusa obećan i predan primat ili prvenstvo apostolu Petru u Crkvi. U katoličkom tumačenju svjedočanstva navedenih redaka daju prvenstvo Petru, koji znači pravi i vlastiti primat jurisdikcije, koja je puna, vrhovna, redovna (tj. ne proizlazi po delegiranju od drugih) i neposredna (direktna); i da su nasljednici sv. Petra, u primatu, biskupi Rima koji imaju vrhovnu vlast nad svim vjernicima i nad cijelom crkvenom hijerarhijom, uključivši tu i ekumenski sabor, i da je rimski biskup nepogrešiv kada određuje ex cathedra vjerske istine.
Pravoslavci u svom poimanju priznaju rimskom biskupu samo zasebnu vlast, koja isključuje svaku ideju vikarijata i koja se protivi svakom duhu vladavine nad cijelom Crkvom. Nasljednik sv. Petra, biskup Rima, prema njima ima primat časti i on je “primus inter pares”, ali ne “more divino”. To je opće mišljenje koje se zastupa u istočno-pravoslavnoj Crkvi i od kojeg samo katkada odstupaju pojedini teolozi. Tako su nekada neki istočno-pravoslavni teolozi zastupali teoriju Pentarhije prema kojoj bi se vrhovna vlast u Crkvi temeljila na pet velikih i drevnih partijarhata: rimskom, carigradskom, aleksandrijskom, antiohijskom i jeruzalemskom. Ovakve ideje širili su ponajviše grčki teolozi. Danas je gotovo napuštena jer je protivna odlukama općih sabora i povijesnim činjenicama. Nadalje, po mišljenju nekih drugih istočno-pravoslavnih teologa vrhovna vidljiva vlast u Crkvi pripadala bi svim biskupima (biskupskom kolegiju) ujedinjenima na općem saboru. To je mišljenje najviše prošireno među slavenskim teolozima. Sve te teorije, kako se dobro može uočiti, isključuju pomisao prema kojoj bi papa, tj. rimski biskup, posjedovao, kako to uči katolička teologija, punu i vrhovnu vlast nad cijelom Crkvom, ne samo u stvarima vjere i morala, nego i u onim koje se tiču crkvene discipline i uprave.
c) Čistilište
Nauk istočno-pravoslavne Crkve o čistilištu nije posve jasan. Dok se ona, s jedne strane, u liturgiji i u svojim molitvama moli za pokojne i na taj način priznaje opstojnost čistilišta, s druge strane se u svom nauku ne slaže s katoličkim naukom o čistilištu.
Spor između dviju teologija oko pitanja čistilišta pojavljuje se relativno kasno. Prvi put u vezi s tim pitanjem uđoše u spor, koliko se zna, g. 1321. ili 1322. franjevac Bartolomej, izaslanik pape Grgura IX. kod Grka za ujedinjenje Crkava, i biskup Krfa Grgur Bardane. O istom predmetu dvije strane dosta raspravljahu na drugom Lionskom saboru (g. 1274.) i napose na onom u Firenzi (g. 1439.). Na ovom se posljednjem istočno-pravoslavni teolozi svrstaše u dvije struje. Jedna struja odlučno nijekaše postojanje čistilišta, a druga, pod vodstvom nicejskoga metropolita Besariona, kasnije kardinala, u svemu se suglasila s naukom zapadne Crkve, osim što je izrazila svoje neslaganje oko problema čistilišne vatre. U stvari, proces čišćenja, prema ovima, ne bi morao uslijediti preko vatre. Stoga je to bio razlog da je sabor u svojoj definiciji o čistilištu izbjegavao spomenuti vatru.
U krilu istočno-pravoslavne Crkve, slično kao i na firentinskom saboru, bilo je teologa koji su prihvaćali i širili nauk o čistilištu, kao primjerice Georg Skolarios, Emanuel Korintski, Gabriel Severos, Petar Moghila, Stjepan Javorski i mnogi drugi. No nisu nedostajali ni oni koji su, nerijetko pod utjecajem protestantizma, odlučno odbacivali takav nauk ili bilo kakve treće ili srednje stanje poslije smrti. Među ovima ističemo Melecija Pigosa, Ćirila Lokarisa, Zahariju Germanosa, Meleciju Sirigosa, jeruzalemskog patrijarha Dositeja, Teofona Prokopovića, Teofileta Gorskog i Selivestra Lebedinskog.
4. Prijepori oko marijanskih dogma
a) Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije
Prepreke između dviju teologija oko pitanja bezgrešnog začeća Bl. Dj. Marije počinju istom onda kad je to pitanje Katolička Crkva proglasila dogmom.
Prvo stvarno osporavanje dogme o Bezgrešnom začeću, sa strane pravoslavnih, datira od g. 1895. kad ju je carigradski patrijarh svrstao među “latinske novotarije”, koju je “papinska” Crkva prije 40 godina uvela u nauk vjere.
Nauk koji je papa Pio IX., 8. prosinca 1854. proglasio dogmom uči: “Da je Blažena Djevica Marija, u prvom trenutku svoga začeća, osobitom milošću i povlasticom Svemogućega Boga, u pogledu na zasluge Isusa Krista Spasitelja ljudskog roda, bila očuvana čista od ljage Istočnoga grijeha.” Ovom novom dogmatskom odlukom papa ne stvara novu vjersku istinu, nego proglašava svečano ono što je bilo prije vjerovano u Crkvi u odnosu na svetost i čistoću Majke Božje. Ovdje se radi zapravo o nauku koji svoje utemeljenje nalazi u staroj liturgijskoj pobožnosti kojom se odavala čast Mariji i koja se može razabrati iz spisa svetih otaca istočne Crkve. Stoga nije ni čudo što papa u svojoj buli “Ineffabilis Deus”, u kojoj izlaže nauk o Bezgrešnom začeću uzima mnoge potvrde i izreke od istočnih otaca. Ipak, ni ova činjenica nije smetala istočno-pravoslavnim teolozima da izraze svoje negodovanje i protivno mišljenje prema definiciji o Mariji iz godine 1854.
U poricanju dogme o Bezgrešnom začeću istočno-pravoslavni teolozi navode argumente prema kojima je Marija bila podložna istočnom grijehu sve do anđelova Navještenja ili pak da je od istočnoga grijeha bila oslobođena Duhom Svetim na dan Navještenja. Sergije Bulgakov u osporavanju toga katoličkog nauka, u svom djelu “Ortodoxie” (Pariz, 1932.) piše otvoreno da je Marija bila oslobođena od istočnoga grijeha na dan svojega rođenja.
b) Uznesenje Bl. Dj. Marije na nebo
Prvog studenoga 1950. papa Pio XII. apostolskom konstitucijom “Munificentissimus Deus” proglašava kao dogmu objavljenu od Boga da Bl. Dj. Marija svršivši tijek svoga zemaljskog života “bi uznesena dušom i tijelom u nebesku slavu”. I ovaj nauk o Marijinu uznesenju zasniva se, kako to kaže Apostolska konstitucija, na starom uvjerenju Crkve. Naime, već u 5. stoljeću istočna Crkva slavi Uznesenje Marijino na nebo kao blagdan, dok se na Zapadu taj blagdan uvodi i počinje slaviti tri stoljeća poslije. Tako se onda svečanim proglašenjem i ovoga nauka člankom vjere nije ništa istom nauku nadodalo, nego se starom vjerovanju dala čvršća i jasnija formulacija.
Prigovori istočno-pravoslavnih teologa na račun katoličkog nauka o Uznesenju Marijinu na nebo nisu velike težine. Svode se uglavnom na to što ovaj nauk nije proglasio člankom vjere ekumenski sabor i što nije, navodno, prihvaćen u cijeloj Crkvi. U neprihvaćanju ovoga nauka istočno-pravoslavni teolozi koji put su motivirani, slično kao i kod dogme o Bezgrešnom začeću, svojim oprečnim stavom prema papinskoj vlasti, ili pak time što je taj nauk papa proglasio člankom vjere.
U ovom izlaganju nastojali smo još: jedanput iznijeti, više ili manje, gotovo sve razlike koje dijele istočnu i zapadnu Crkvu i koje i danas stoje kao zapreka njihovu ponovnu ujedinjenju. Istina, te razlike nisu brojne i većina ih je takvog karaktera da ne bi smjele biti nepremostiva smetnja na putu koji vodi do jedinstva dviju teologija. Dok ovo tvrdimo, ne zaboravljamo u isto vrijeme naglasiti da su istočna i zapadna Crkva u mnogim vjerskim istinama istovjetnog mišljenja. Dosta je spomenuti da se klanjamo istom Bogu Ocu, da štujemo istu majku Blaženu Djevicu Mariju, da nalazimo nadahnuće svojim vjerskim uvjerenjima u istoj knjizi – Bibliji, da slijedimo iste crkvene oce, da zajednički priznajemo prvih 7 općih crkvenih sabora itd. Sve bi to trebale biti činjenice koje bi poticale i motivirale jednu i drugu stranu na traženje načina i putova koji bi nas najbrže doveli do pravog vjerskog jedinstva.
Ante Bilokapić | Crkva u svijetu (Preuzeto: www.bitno.net)

- 16:13 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Svibanj 2019 (60)
Travanj 2019 (131)
Ožujak 2019 (124)
Veljača 2019 (94)
Siječanj 2019 (104)
Prosinac 2018 (103)
Studeni 2018 (112)
Listopad 2018 (104)
Rujan 2018 (123)
Kolovoz 2018 (100)
Srpanj 2018 (88)
Lipanj 2018 (89)
Svibanj 2018 (102)
Travanj 2018 (86)
Ožujak 2018 (100)
Veljača 2018 (92)
Siječanj 2018 (96)
Prosinac 2017 (81)
Studeni 2017 (77)
Listopad 2017 (91)
Rujan 2017 (81)
Kolovoz 2017 (91)
Srpanj 2017 (82)
Lipanj 2017 (94)
Svibanj 2017 (93)
Travanj 2017 (85)
Ožujak 2017 (86)
Veljača 2017 (54)
Siječanj 2017 (82)
Prosinac 2016 (93)
Studeni 2016 (110)
Listopad 2016 (82)
Rujan 2016 (77)
Kolovoz 2016 (110)
Srpanj 2016 (88)
Lipanj 2016 (106)
Svibanj 2016 (92)
Travanj 2016 (84)
Ožujak 2016 (92)
Veljača 2016 (75)
Siječanj 2016 (89)
Prosinac 2015 (90)
Studeni 2015 (93)
Listopad 2015 (79)
Rujan 2015 (120)
Kolovoz 2015 (94)
Srpanj 2015 (94)
Lipanj 2015 (98)

Cambi: Izliči me
Cambi: Oprosti
DUŠNI DAN

p. L. Rađa, propovijedi
Prop. 1
Prop. 2
Prop. 3
Prop. 4
Prop. 5


" target="_blank">Radio Marija, Mladi za mlade 19. 2. 2002.

SAŽETAK RBK

27. 6. 2003. Saobraćajka - Šopot
Nova bolnica u Zadru
6. 8. 2003. Dovezen u K. Toplice
21. 8. 2003. Probudio se iz kome
11. mjesec 2003. Maknuta sonda
2.6.2004. Dovezen na Fratrovac
31.7.2004. Iskašljao kanilu
5.10.2004. U bolnici zbog bubrežnih kamenca
3.11.2004 U zaraznoj bolnici zbog sepse
6.12.2004. U Vinogradskoj bolnici zbog razbijanja bubrežnih kamenaca.
20.12.2004. Odvezen u Split kod Mešina
10.01.2005. Povratak iz Splita na Fratrovac
2.03.2005. Povratak u K.Toplice
5.03.2005. Prvi dnevnički zapis
19.04.2005. Ukazala mi se Gospa Sinjska
6.10.2005. Odlazak u Lovran (povratak nakon 5 dana)
1.01.2006. Početak bloga (web župe)
27.2.2006. Operirao 8 tetiva nogu na Šalati
2.3.2006. Povratak u K. Toplice
26.4.2006. Skidanje gipsa
19.12.2006. Odvezen u Split
11.3.2007. Lom noge (kod Mešina u Splitu)
30.4.2007. Povratak na Fratrovac
25.7.2007. Povratak u K. Toplice
30.6.2011. Dolazak u Krapinu
1.2.2014. Povratak kući u Zagreb
counter for blog