Image and video hosting by TinyPic

Dobrodošli u
web-župu
Gospe Sinjske!

Image and video hosting by TinyPic
Podižemo ovaj oltar Srcu Isusovu. Pa i red je zbog toga što sam na Srce Isusovo 2003. godine, zavirio mrvu u tu lipotu.

Image and video hosting by TinyPic
Kao osobitu pomoćnicu u radu naše web župe Gospe Sinjske, odabirem Mandu Rađa (Koljanin), moju pokojnu majku koju sam bio susreo tamo 'di je liiipooo', da mi/nam pomogne dohodati do onih 'puno lipi stvari' što mi je obećala Gospa Sinjska.

Image and video hosting by TinyPic
Nebeski zaštitnik naše
web-župe Gospe Sinjske:

IVAN PAVAO II

Kunski račun u PBZ:
2340009-3206845858


e-mail:lukaradja@yahoo.com
mob: 0915323766
sveta misa svaki dan u 10.00 sati

counter for blog
Prje pared dana brojač se izgubio. Ovaj novi je stavljen 20. 9. 2018.

widgets

Na 'web counter' total od 1.01.2006.

Od 1. 2. 2014. sam u Zagrebu
Adresa:
Svećenički dom
Fratrovac 40
10000 Zagreb
Molite da na Fratovcu profunkcionram.
LINKOVI:
Rađa
Ne uređeno: ob stablo Rađa
NovaTV: Provjereno 12 3 2009
ono malo više
OGORJE
QUO VADIS CROATIA
Hrvatska provincija D.I.
ZKŽ
LAUDATO
ŽIVO VRELO
IKA
Veliki kršćanski duhovnici
SKAC - Palma
Jingle Modrave
Misija
BALTIMORE
Vatikan
Svako jutro (od 26.9.2011.) na HKR u 6.20 sati je 'Jutarnja molitva'. Usudi se biti to što jesi - katolik i slušaj Katolički radio! (p.s. Pojačaj radio),
Svake nedjelje, širom svijeta, šaljem više stotina sms knev (komentar nedjeljnog Evanđelja). A to prilično košta, pa ako hoćete da knev dobiju svi kojima je potreban, pošaljite mi sms-om broj vip bona ili mi nekako drugačije uredite da imam dovoljno vip bonova. Hvala!

WEB ZUPA GOSPE SINJSKE

01.10.2015., četvrtak

Sveti Ignacije Lojolski (1491–1556)

Image and video hosting by TinyPic
Živio je u jednom prijelomnom razdoblju povijesti kad su veliki moreplovci Kristofor Columbo i Magellan otkrili nove putove i svjetove, kad je srednji vijek bio na zalasku, a rađao se novi, kad je unutar Crkve buknula Lutherova i Calvinova buna i kad je Crkva na nju odgovorila tridentskom obnovom. Tome razdoblju ali i kasnijima Ignacije je udario snažan pečat svoje jake ličnosti. U svojim životnim uspomenama iz razdoblja od godine 1521–1540., dakle, od obraćenja pa do odobrenja Družbe Isusove, što ih je godinu dana pred smrt diktirao jednom ocu, Ignacije je sam ocrtao svoj duhovni lik. On opisuje svoj unutarnji razvoj koji ga je od prilično slobodnog i raskalašenog vojnika doveo do visokog stupnja svetosti.
Iako je Ignacije prije obraćenja bio vojnik, časnik, kako je svome redu dao prilično čvrstu organizaciju, naglasio važnost poslušnosti, mnogi su počeli držati da su isusovci posve vojnički red. No to ne stoji. Ignacije bijaše veoma čovječan, elastičan i više je držao do duha nego do slova, do ljubavi nego do stroge vanjske stege.
Novu, očišćenu i produbljenu sliku o Ignaciju dugujemo njegovu duhovnom sinu po imenu o. Hugo Rahner, no ne samo njemu. On je o svecu napisao nekoliko veoma vrijednih knjiga: Ignacijevo dopisivanje sa ženama, izdano g. 1956. prigodom 400. obljetnice svečeve smrti; Bildband Ignatius von Loyola, g. 1955. To je neke vrste životopis sv. Ignacija u slikama, u tehnici moderne fotografske umjetnosti, a s tekstovima Huge Rahnera; Ignacije Lojolski kao čovjek i kao teolog, godine 1964.
Šteta je samo što Hugo Rahner nije dospio napisati i dugo planirani Ignacijev životopis koji bi svečevu sliku oslobodio svih povijesnih nanosa i krivih prikaza. Predradovi su za samostalni pregled svih 75 svezaka Monumenta historica Societatis Jesu (Povijesni spomenici Družbe Isusove) doprli već daleko, ali je bolest i smrt spriječila oca Hugu Rahnera da dovrši to djelo. U velikom djelu Ignacije Lojolski kao čovjek i teolog ipak je već sabrano nešto od tih Rahnerovih radova. Rahner zaključuje uvod u to svoje djelo, što je i neka njegova duhovna oporuka, ovako: »Ignacije je samotnjak, hodočasnik, aristokrat nadnaravnoga, apostol poslušnosti, čovjek Crkve, koji iščezava u svakidašnjici, a ipak promatra tajne Presvetoga Trojstva. Tamo gdje se iz Iniga de Loyole oblikovao Ignacije i na koncu života osamljeni umirući hodočasnik, izvire živo vrelo iz kojeg se u budućnosti isplati crpsti za svakoga koji se bude osjećao pozvan da oživi Ignacijevu posmrtnu masku.«
Obnovljena slika o sv. Ignaciju može snažno utjecati i na ispravnije shvaćanje ne samo isusovačkoga već redovničkoga staleža uopće, pogotovo sada u posaborskoj obnovi redovništva. Jedno je od velikih djela Huge Rahnera baš u tome što nam je uspio prikazati Ignacija kao »ideal modernoga sveca«, u čijem su životu molitva i rad postali jedno. Rahner otkriva da je za Ignacija i u njegovim duhovnim uputama ljubav prema bližnjemu istovjetna s ljubavlju prema Bogu i tako služenje ljudima postaje služba Bogu. Dakako da je tu riječ o ispravnoj, nesebičnoj, požrtvovnoj ljubavi prema bližnjemu Boga radi. Ono što se danas od kršćana traži i što je u svojim dokumentima naglasio II. vatikanski sabor, naime, da moraju prihvatiti svijet radi Boga i da ga svojim svakidašnjim radom moraju privući k Bogu, to je Hugo Rahner našao već u Ignacijevoj duhovnosti, koju naziva »Mystik der Weltfreudigkeit« – mistika radosti u odnosu prema svijetu. Rahner je, nasuprot odviše klišejiziranoj i naglašavanoj slici Ignacija kao vojnika otkrio Ignacija mistika, u čijim se vizijama i spoznajama otvoreno ili skriveno, svjesno ili nesvjesno nastavlja teologija svetih Otaca. Zato nije bio slučaj već duhovna srodnost sa svetim Ocima da je Inigo de Loyola promijenio ime u Ignacije u počast sv. Ignacija Antiohijskoga i da je usvojio njegovu izreku u Poslanici Rimljana: »Moja je ljubav raspeta!«
Nakon tih uvodnih i općih napomena upoznajmo se sa životom i djelom sv. Ignacija. U tome kao siguran i pouzdan vodič neka nam posluži duhovni sin sv. Ignacija isusovac otac Burkhardt Schneider, dugogodišnji profesor crkvene povijesti na Papinskom sveučilištu Gregorijani u Rimu.
Ignacije potjecaše iz jedne od 24 baskijske plemićke obitelji u pokrajini Guipuzcoi, koja od davnine obrađivaše svoje posjede. Rodio se jednoga nama nepoznatoga dana godine 1491. kao posljednje od dvanaestero djece. Kao paž na dvoru jednog španjolskog grandija, a kasnije kao mladi časnik, sanjao je o sjajnoj budućnosti. Sam je u zrelim godinama priznao da je uživao u baratanju oružjem te u sebi pohranjivao misao i želju za slavom. Nije bio slobodan ni od drugih mladenačkih slabosti i poroka.
Na Duhove 1521., braneći tvrđavu Pampelonu, bio je topovskim tanetom teško ranjen u koljeno. Jedna mu je noga, unatoč svim liječničkim zahvatima, cijeli život ostala kraća. Dok se kao bolesnik dugo nalazio na bolesničkoj postelji u svom rodnom dvorcu Loyoli, čeznuo je za zabavnim štivom. No na dvoru su bile samo dvije knjige: Život Isusov od Ludolfa kartuzijanca i Legenda o svecima od Jakova de Voragine. Bolesnik, pritisnut dosadom, počeo je ipak čitati te knjige, iako mu se ispočetka nisu baš milile. Čitao je i listao po tim knjigama i one ga doskora počeše zanimati i malopomalo osvajati. U njemu je započet jedan proces koji će ga dovesti do toga da jednom posve upozna Božju volju, ono što Bog hoće od njega.
Nakon posvemašnjeg ozdravljenja Ignacije najprije pomišljaše na život u kojoj kartuziji ili barem na nešto slično tome. Još uvijek neodlučan, krenuo je na hodočašće u Gospina svetišta Aranzazu i Montserrat. Zatim je pošao u grad Manresu, gdje se kanio posve kratko zadržati, no ispalo je obratno. Ondje se u jednoj špilji blizu grada zadržao gotovo godinu dana. Bilo je to vrijeme u kojem je molio i razmišljao te doživljavao duhovnu utjehu, a zatim tjeskobe što su graničile s očajem, da konačno dođe do prave mistične preobrazbe.
O tom je razdoblju u Manresi Ignacije sam ovako sudio: »Bog je sa mnom postupao kao učitelj s djetetom i ja bih uvrijedio Božje veličanstvo kad bih o tom posumnjao da je Bog sa mnom tako postupao.« U Manresi mu je Bog »otvorio oči duše, da su mu se od tada sve stvari činile drukčijima, o čemu je u 62. godini života rekao da sve one spoznaje što ih je u životu stekao nisu ništa prema onom što je jednom iskusio« – kako piše o tome njegov životopisac Pedro de Ribadeneira. U Manresi je nastala i Ignacijeva knjižica Duhovne vježbe, koja će obratiti nebrojene ljude te mnogim svjetovnjacima i redovnicima postati sredstvo duševnog očišćenja. »Knjižica je duhovnih vježbi odgojna knjiga za sva vremena te je, kako to netko reče, učinila više svetaca nego što sadrži slova« (Pius Parsch).
Iz Manrese je Ignacije kao hodočasnik pošao u Rim, pa onda u Veneciju i napokon u Svetu zemlju. Ondje je želio ostati i obraćati nevjernike, no to je u onim prilikama za njega postalo neizvedivo. Zato se vratio u Europu te, da bi mogao pomoći dušama, dao se na nauke najprije u Barceloni, zatim u Alcali, Salamanki i napokon u Parizu. Počeo je s latinskom gramatikom a završio kao magister artium, tj. doktor filozofije. Dakako da je svršio i teologiju. Uz studij je nastojao pomagati i dušama poučavajući neuke u katekizmu te pojedincima dajući duhovne vježbe.
Ignaciju se već u Barceloni rodila želja da oko sebe okupi u jedan savez nekoliko ljudi koji bi onda bili trublje Isusa Krista. To će mu poći za rukom tek u Parizu. Ondje je okupio oko sebe skupinu sposobnih studenata. Bili su to: Petar Faber, Franjo Ksaver, Diego Lainez, Šimun Rodriguez, Nikola Bobadilla i Alfonso Salmeron. Svi su oni najprije kod Ignacija obavili duhovne vježbe te odlučili »posve ostaviti svijet i dati se na put siromaštva i križa«, kako je to jedan od njih – Diego Lainez – izrekao.
Ta prva Ignacijeva četica zapečatila je svoju odluku na Veliku Gospu 1534. zavjetom u Kapeli mučenika u Parizu. Zavjetovali su se da će služiti Bogu i pomagati dušama u savršenom siromaštvu i čistoći te poći u Palestinu. Ako im to ne pođe za rukom, onda će se staviti na raspolaganje papi, Kristovu namjesniku na zemlji, »da im Krist preko njega udostoji se pokazati put savršenije službe.«
Poslije zavjetovanja nastojali su u Parizu dovršiti svoje nauke, a zatim su se početkom godine 1537. našli u Veneciji u nadi da se odatle prebace u Svetu zemlju. Dok su na to čekali, Ignacija je rapski biskup 24. lipnja zaredio za svećenika. On je čekao da rekne svoju mladu misu u Betlehemu. Barem je to želio, no Providnost je odredila drugačije. Zbog rata s Turcima bilo je nemoguće putovati u Svetu zemlju. Zato je zavjet valjalo drukčije ispuniti: poći u Rim Papi. Na putu u Rim Ignacije se zaustavio u crkvici u La Storti. Ondje je doživio jednu veliku milost. Njegov suputnik Lainez kao očevidac ovako ju je opisao: »Kad smo bili na putu cestom iz Siene u Rim, dogodilo se da je naš otac doživio mnogo duhovnih utjeha. Rekao mi je da mu se dogodilo kao da mu je Bog Otac utisnuo u srce ove riječi: ’U Rimu ću vam biti milostiv.’ Budući da naš otac nije znao što bi te riječi imale značiti, dodao je: ’Ne znam što će se s nama dogoditi, možda ćemo u Rimu biti raspeti.’ Tada je rekao da mu se učinilo kao da vidi Krista s križem na ramenu, a pored njega vječnoga Oca koji mu je rekao: ’Hoću da ovoga uzmeš za slugu.’ I tako ga je Isus uzeo i rekao mu: ’Hoću da mi služiš.’ Odatle je zadobio veliku pobožnost prema Isusovu imenu te htio da se njegova Družba nazove Isusovom.«
To viđenje u La Storti za Ignacija je bila potvrda njegova duhovnoga puta, ali i jasan smjer za budućnost: ne željeni Jeruzalem u Svetoj zemlji, već Rim i Kristov namjesnik na zemlji. Ondje se Ignacije sa svojim drugovima stavio na raspolaganje papi Pavlu III. Na sam Božić 1538. služio je svoju prvu misu u bazilici Santa Maria Maggiore na oltaru jaslica. To je bilo umjesto u Betlehemu. U Rimu su pariški magistri s Ignacijem na čelu ili »svećenici hodočasnici«, kako ih je puk nazivao, započeli svoju budućnost. Ondje su nakon dugih molitava i savjetovanja odlučili svoju zajednicu pretvoriti u red kome će dati ime Družba Isusova. Nju će Pavao III. bulom Regimini militantis ecclesiae 27. rujna 1540. potvrditi kao novi red. Taj dan Družba sa zahvalnošću slavi i danas kao svoj rođendan.
Ignacija su njegova prva subraća izabrala za svoga prvoga generalnoga poglavara. Izbor je bio jednoglasan. Svetac ga je prihvatio kao izraz Božje volje, premda bi volio da je to mjesto preuzeo netko drugi. Taj će teret kroz 15 godina nositi sve do svoje smrti. U Družbi je generalni poglavar do danas doživotno.
Ignacije kao general deset je godina radio na Konstitucijama, koje će redu dati čvrsto ustrojstvo. Rad je pratio molitvama i brojnim svetim misama što ih je na tu nakanu služio. Družba se pod Ignacijevim mudrim i čvrstim vodstvom brzo proširila po Europi, a Ksaver ju je prenio čak na Daleki istok jer su za njim u misije pošli i drugi isusovci. Ignacije na svoje sinove stavljaše velike zahtjeve. Njegove riječi: »Stvari ovoga svijeta činiti bez brižljivosti, ne znači mnogo, ali Božje stvari činiti bez brige, to je nepodnosivo« – jednako su vrijedile za njega samoga kao i za njegove sinove.
Unatoč stalnoj boležljivosti Ignacije bijaše u obavljanju svojih dužnosti neumoran. Umro je 31. srpnja 1556. ostavivši iza sebe već čvrsto razgranat red s brojnim kolegijima i ustanovama. Isusovaca je tada bilo tisuću, no njihovo je značenje i utjecaj daleko prelazio njihov broj. Kako je sveti Ignacije izuzetno velika ličnost, promotrit ćemo ga još pod jednim vidom.
»Molitva prošnje nešto je posve središnje u Duhovnim vježbama« – tvrdi dobar poznavalac ignacijanske duhovnosti otac Solano. To ipak ne smijemo tako shvatiti kao da bi glavna svrha knjižice ili samih duhovnih vježbi bila da nas nauče moliti. »Duhovne vježbe izražavaju životnoduhovno doživljavanje Boga, naučavaju prikladnu metodu kako bi ga pojedinac mogao ostvarivati i na taj način otkriti Božju volju« (Ignacio Iparraguire). Kako se pak tu radi o nečemu, uistinu, sudbonosnom, važnom i velikom, onda je posve jasno da autor Duhovnih vježbi vježbanika neprestano potiče na prosidbenu molitvu. Zato imamo mnogo primjera u knjižici Duhovnih vježbi.
Već prije prve vježbe, tj. razmišljanja o prvom, drugom i trećem grijehu, Ignacije u načinu općeg ispita savjesti, koji sadržava pet točaka, u drugoj točki potiče vježbanika: »Moli za milost da upoznaš svoje grijehe i da ih odstraniš.«
Od prve vježbe pa dalje Ignacije uvijek preporučuje pripravnu molitvu prije same vježbe. »Ona je u tom da molim milost u Boga, našega Gospodina, da sve moje nakane, čini i djela budu upravljeni čisto i potpuno na službu i proslavu njegova Božanskog Veličanstva.« Kasnije će tu istu pripravnu molitvu nazivati »običnom«, a ona je, doista, jedini element koji se posve nepromijenjeno ponavlja u svim pojedinima vježbama.
U svakoj vježbi kao drugu predvježbu Ignacije predlaže vježbaniku »da moli Boga, našega Gospodina, ono što hoće i želi. Ta prošnja treba da bude u vezi s predmetom razmišljanja, tj. promatram li uskrsnuće, treba da molim radost s radosnim Kristom; ako je ono o muci, valja da molim boli, suze i muku s izmučenim Kristom«.
U takozvanom »razgovoru« na koncu razmatranja, kad treba da se razvije intenzivan molitveni dijalog i da se sažme u molitvu ono o čemu se razmišljalo, Ignacije preporučuje »govorenje, kao kad prijatelj govori prijatelju ili sluga svojem gospodaru, pa sad moli kakvu milost, sad priznaje svoju krivnju u nečem, sad pak iznosi svoje potrebe i pita za savjet«. Sve neka se uvijek završi molitvom Oče naš.
U prigodama koje su od veće važnosti Ignacije savjetuje vježbaniku trostruki razgovor u kojem će se molitvom najprije obratiti našoj Gospi te izmoliti Zdravomariju, onda Kristu Gospodinu te izmoliti »Dušo Kristova, posveti me!« i napokon nebeskom Ocu te izmoliti Oče naš.
U knjižici Duhovnih vježbi naznačuje se napokon i odnos ili razmjer između vanjske pokore i postignuća milosti, koje će vježbanik od Boga moliti.
Navedeni primjeri jasno govore da je tvrdnja o središnjem mjestu prosidbene molitve u Ignacijevim Duhovnim vježbama posve opravdana. I zato su, sigurno, duhovne vježbe za isusovca, a i za sve one koji ih obavljaju po Ignacijevoj metodi, odlična škola prosidbene molitve.
Drugo su veliko Ignacijevo djelo Konstitucije Družbe Isusove. »U Duhovnim vježbama nalazim se pred zadatkom da upoznam volju Božju; u Konstitucijama pred voljom Božjom koja je uokvirena u jedan zakon« (Ignacije Iparraguire). Ignacije ih je počeo pisati nakon potvrde Pavla III. 27. rujna 1540. i nakon što je izabran za prvog generala. Na njima je radio godinama s najvećom brižljivošću i uz postojanu molitvu. O načinu pisanja Konstitucija govori sam u svojoj autobiografiji: »Svaki dan slaviti misu i Bogu prikazati točku koju je obrađivao i nad njom obaviti molitvu.« I tako se molitva nalazi upisana u temelje Konstitucija. U X. dijelu toga divnoga zakonika Ignacije raspravlja o sredstvima kako da se Družba uzdrži i unaprijedi. Kao prvo sredstvo postavlja baš molitvu.
»Kako se Družba, koja nije ustanovljena ljudskim sredstvima, ne može ni očuvati ni unaprijediti njima, nego milošću Boga i Gospodina našega, to u njega jedinoga valja stavljati nadu da će on čuvati i promicati to djelo koje se je udostojao započeti na svoju službu i pomoć dušama. A u toj će nadi prvo i najprikladnije sredstvo biti molitve i žrtve koje valja svakog tjedna, mjeseca i godine prikazivati na tu svetu nakanu i propisati u tu svrhu gdje god se Družba nalazi.«
Tu istu misao o potrebnim molitvama sv. Ignacije ponavlja u Konstitucijama kad se radi o generalu reda, o rektorima i drugima kojima Družba leži na srcu i na odgovornosti.
»Među raznim darovima koji bi trebali da rese oca generala, na prvom je mjestu od svih ovaj da bude što uže sjedinjen i prijateljski povezan s Bogom i Gospodinom našim, kako u molitvi, tako i u svemu svojem radu, da to obilnije izmoli od njega, kao izvora svega dobra, čitavom tijelu Družbe velik udio u njegovim darovima i milostima te mnogo snage i učinka svim načinima kojima će se ona služiti za pomoć dušama.«
Osim Konstitucija sačuvano nam je od Ignacija i 7.000 pisama. Pisao ih je na španjolskom, talijanskom ili latinskom jeziku; upravljao ih papama i kardinalima raspravljajući o obnovi Crkve. Pisao ih je i kraljevima i knezovima, a odnose se na politiku. Upravljao ih je svojim duhovnim sinovima obrađujući pojedina pitanja redovničkoga života i apostolata, a dopisivao se i s aristrokacijom i s malim ljudima iz puka, koji su se puni pouzdanja obraćali k njemu za pomoć ili savjet. Sva ta pisma odišu kršćanskom ljubavlju, koja radi Boga ljubi i poštuje brata čovjeka. Druga je njihova značajka da uvijek računa na Božju pomoć koju valja od Boga molitvom isprositi.
Sveti Ignacije, koji je bio tako sposoban da planira i izvodi tolike apostolske pothvate od epohalnog značenja, koji je bio tako dinamičan i tako otvoren i prema svima naravnim sredstvima, nije ipak nikada zaboravio na neophodnost molitve. Smatrao je da molitvom valja postići kako bi se Božansko Veličanstvo udostojalo izliti svoga Duha, da on siđe s većim obiljem svojih darova i milosti nad sve one koji će raditi na izgradnji Božjega kraljevstva. Veličina njegova života bila je u tome da se od sebeljublja u svojoj mladosti obratio na savršenu nesebičnost, kojom je kasnije živio, radio, trpio i umro. A sve je to bilo i u postojanoj molitvi. Na njemu samome obistinile su se njegove riječi: »Kad se jednom promijeni naše srce, koje onda čudo da će i svijet biti promijenjen.« Naše se srce mijenja i u molitvi i po molitvi, u poniznoj prošnji Onome koji je izvor svega dobra. Ignacijev život i djelo obilno svjedoče za to. Njegov je utjecaj prešao daleko granice njegova reda te uvelike pridonio cjelokupnom razvoju naše europske kulture kako na religioznom tako na filozofskom, odgojnom i umjetničkom području. Tako barem misli Židov R. FülöpMiller. Na filozofskom području ne toliko dubinom svojih misli, već više svojom životnom filozofijom koja ima jasan cilj pred očima, koja zna što hoće i koja željeznom voljom i dosljednošću nastoji to i ostvariti. Suvremeni povjesničar književnosti Gisbert Kranz piše: »Calderon, Lope de Vega, Descartes, Moliere, Corneille, Vico, Voltaire, Diderot, čak i Jiménez i Joyce u svojoj mladosti bili su odgajani u duhu toga španjolskoga viteza i sveca. Lojoline molitve uzete su i u luteranske pobožne knjige.« I sveti Ignacije, svakako, jest jedan od velikih učitelja i primjera molitve sa silnim utjecajem na čitav kasniji religiozni i kulturni život.
Ignacijeve Duhovne vježbe nisu tekst za čitanje, već upute kako ih obavljati. Konstitucije pak dane su i za čitanje. »No čitatelj mora u sebi stvoriti životni stav da bi u potpunosti shvatio smisao ’slova’. Ako Konstitucije budu približene na taj način, izazvat će intiman dijalog između Boga i isusovca te uputiti na razmišljanje kao pretpostavku za razlučivanje i pravo obdržavanje. Drugim riječima, čitanje Konstitucija traži duhovnu klimu, rekao bih iskrene molitve, da bi se uskladilo s duhovnim smislom koji prožima ignacijanski tekst sve do posljednjega retka« (Ignacio Iparraguire).
Konstitucije »idu za tim da članovima Družbe budu od pomoći za često duhovno čitanje i molitvu« (o. Pedro Arrupe, bivši general Družbe Isusove).
(Iz knjige "Duhovni velikani" o. Josipa Antolovića, DI)

- 17:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Kolovoz 2019 (104)
Srpanj 2019 (98)
Lipanj 2019 (118)
Svibanj 2019 (88)
Travanj 2019 (131)
Ožujak 2019 (124)
Veljača 2019 (94)
Siječanj 2019 (104)
Prosinac 2018 (103)
Studeni 2018 (112)
Listopad 2018 (104)
Rujan 2018 (123)
Kolovoz 2018 (100)
Srpanj 2018 (88)
Lipanj 2018 (89)
Svibanj 2018 (102)
Travanj 2018 (86)
Ožujak 2018 (100)
Veljača 2018 (92)
Siječanj 2018 (96)
Prosinac 2017 (81)
Studeni 2017 (77)
Listopad 2017 (91)
Rujan 2017 (81)
Kolovoz 2017 (91)
Srpanj 2017 (82)
Lipanj 2017 (94)
Svibanj 2017 (93)
Travanj 2017 (85)
Ožujak 2017 (86)
Veljača 2017 (54)
Siječanj 2017 (82)
Prosinac 2016 (93)
Studeni 2016 (110)
Listopad 2016 (82)
Rujan 2016 (77)
Kolovoz 2016 (110)
Srpanj 2016 (88)
Lipanj 2016 (106)
Svibanj 2016 (92)
Travanj 2016 (84)
Ožujak 2016 (92)
Veljača 2016 (75)
Siječanj 2016 (89)
Prosinac 2015 (90)
Studeni 2015 (93)
Listopad 2015 (79)
Rujan 2015 (120)

Cambi: Izliči me
Cambi: Oprosti
DUŠNI DAN

p. L. Rađa, propovijedi
Prop. 1
Prop. 2
Prop. 3
Prop. 4
Prop. 5


" target="_blank">Radio Marija, Mladi za mlade 19. 2. 2002.

SAŽETAK RBK

27. 6. 2003. Saobraćajka - Šopot
Nova bolnica u Zadru
6. 8. 2003. Dovezen u K. Toplice
21. 8. 2003. Probudio se iz kome
11. mjesec 2003. Maknuta sonda
2.6.2004. Dovezen na Fratrovac
31.7.2004. Iskašljao kanilu
5.10.2004. U bolnici zbog bubrežnih kamenca
3.11.2004 U zaraznoj bolnici zbog sepse
6.12.2004. U Vinogradskoj bolnici zbog razbijanja bubrežnih kamenaca.
20.12.2004. Odvezen u Split kod Mešina
10.01.2005. Povratak iz Splita na Fratrovac
2.03.2005. Povratak u K.Toplice
5.03.2005. Prvi dnevnički zapis
19.04.2005. Ukazala mi se Gospa Sinjska
6.10.2005. Odlazak u Lovran (povratak nakon 5 dana)
1.01.2006. Početak bloga (web župe)
27.2.2006. Operirao 8 tetiva nogu na Šalati
2.3.2006. Povratak u K. Toplice
26.4.2006. Skidanje gipsa
19.12.2006. Odvezen u Split
11.3.2007. Lom noge (kod Mešina u Splitu)
30.4.2007. Povratak na Fratrovac
25.7.2007. Povratak u K. Toplice
30.6.2011. Dolazak u Krapinu
1.2.2014. Povratak kući u Zagreb
counter for blog