Ispovijedi kišnog čovjeka

njihova porculanska koža
usne u požaru skrivenih
potisnutih žudnji
koje ne smiju biti okrivene
ugljenasti prah njihove kose
lebdi uokvirujući lice kao neku
unaprijed zadanu formu

njihove oči crne kao tinta
progone te posvuda
vireći iz lica kroz otvore
nalik na rezove nožem
odlučne, kratke i okrutne

zamaskirane u tajnu
koja više i nije tako
tajanstvena
krotko cupkajući
odmiču u daljinu
stišćući foto-aparat

I don't want to be a star
I just want to get some

I don't want to be rich
I just want to get some

I don't want to be a player
I just want to get some

I don't want to get high
I just want to get some

I don't want to get high
Only to get down again

Najbolje su one priče koje nalaziš na ne-mjestima, ondje gdje zapravo ne očekuješ ništa ili barem odsustvo misli i nekog permanentnog oblika. To mi se danas dogodilo u haustoru prijatelja kojem sam išao u posjet. Živi u jednom od onih gigantskih vojnih solitera u obliku zvijezde. Te zgrade imaju neku neobičnu boju za koju mi više nije jasno kako su je uspjeli proizvesti jer je negdje između smeđe, zelene i žute. Ovisno o osvjetljenju i kutu gledanja, boja se mijenja od maslinasto zelene do zlatasto žute i sivosmeđe. Ispred zgrade nalazi se kavana sa palmom naslikanom na crvenoj pozadini, koja me jednom inspirirala za jednu kratku priču. Ništa važno. Kafić djeluje kao da će ga soliter svakog trena zgnječiti svojom golemom masom koja se prijeteći nadvija iznad prozračnih opni suncobrana na terasi. Ovaj chain of thought se prekida mojim ulaskom u zgradu. Prvo što primjećujem je vrlo neobičan oblik haustora i zidovi koji ne teku ravno, nego se ovijaju oko prostora i lomljeno, u nekom meni još nepoznatom ritmu, teku u ovom ponešto aerodinamičnom ulazu. Sve je izmješteno i izokrenuto u odnosu na sliku koju sam još prije ulaska stvorio u svojoj glavi i koja je sada posve besmislena. To čak nije ni razočaranje, već prije olakšanje, neka neočekivana sreća jer smo bar taj put oslobođeni miesianskog terora pravih kutova. No čak ni to u potpunosti, jer mi cijeli interijer haustora radosno pripovjeda svoju priču o modernizmu. Priču o svijetu oslobođenom bordura, štukatura i kapitela. Svijetu funkcionalističke estetike strojeva koja je bila posvuda u tom malom prostoru, osvjetljenom dnevnim svjetlom kroz veliki prozor u crnom željeznom okviru. Dessau je odjekivao sve do malog haustora u bivšoj Jugoslaviji. Blještava bjelina sudarala se sa morskoplavom na zidovima, naoko traljavo, nježno i slučajno, kao kad more dodiruje pješčani sprud. Ili poput one tako tipične plave kojom boje brodske palube i kuhinje. Delikatna crna ograda stubišta teče oko stubišta, u beskonačnom nizu koji kruži oko trokutastog okna haustora...Ne-mjesto najednom postaje mjesto u pravom smislu riječi, mjesto s pričom. Skrivenom ili ne.

Ne postoji raj. Isto kao što ne postoje pakao ni nebo. Niti ikakav oblik života poslije smrti. Nada je besmislena. Nećemo se vratiti u obliku biljke ili životinje, ili čira na nečijem želucu. Ne vrtimo krugove u nekom kozmičkom metaprostoru dok se u nama iskristalizira ono najbolje kako bismo bili pripušteni u nirvanu. Karma je dobra ideja, ali nema nikakve metafizičke reperkusije iako bismo u to strašno željeli vjerovati. Raj i pakao su poput plana B u koji očajnički želimo vjerovati jer se ne usudimo pomisliti na život bez tog pričuvnog plana B, nade u ispunjenje svih žudnji u nekom prostoru koji bi nam odgovarao poput savršeno skrojenog Diorova odijela. Povjerovat ćemo u bilo što, dok god je to ono što želimo čuti. Puni smo paničnog straha da nećemo dobiti tu drugu priliku, priliku za iskupljenje i zato se toliko trudimo pothranjivati iluziju vječnosti. Raj je izmišljen kako bi se siromašnim i obespravljenim dao osjećaj neke veće pravde, obećanje svih užitaka koji su im uskraćeni na ovom svijetu. Ponajprije stoga što bogatima i moćnima raj ni ne treba- oni su već u njemu; žive u udobnim stanovima koje gledamo na stranicama lifestyle časopisa, voze skupe automobile, nose dizajnerske kreacije i basnoslovan nakit. A nama ostalima ostaje iluzija da i bogati plaču, ponekad, možda ušuškani u svoje svilene plahte između pilatesa i psihoterapeuta. A sve to zbog toga što se od početka svijeta raj percipira kao jedno određeno-i uglavnom precizno locirano-mjesto beskonačnog užitka, luksuza i zadovoljstava. Muslimani vjeruju u raj pun prelijepih djevica za zaslužne muslimane, kršćani u astralnu livadu ispresijecanu potočićima i cvijetnim lijehama, a hindusi u neku vrstu usavršene egzistencije lišene svake želje i potrebe. Ipak, ono što i jedni drugi i treći zaboravljaju jest da život ne bi trebao-niti smio- biti tek čekaonica za nešto veće i bolje, jer se to očekivanje često ne ispuni ni u najbanalnijim životnim situacijama. Umjesto da budemo neprestance zagledani preko plota svoje zemaljske egzistencije, trebali bismo se potruditi da jedni drugima olakšamo i uljepšamo ovo ovdje i ovo sada, jer je to jedino u što možemo biti doista i nepobitno sigurni. Inače bi nam se, zbog tog zavodljivog obećanja vječnosti koje nam nude religije svijeta, moglo dogoditi da se- poput djeteta koje na božićno jutro pod borom ne nalazi ništa-na kraju, teško razočaramo. Jedan kolumnista New York Timesa u svom je sjajnom eseju napisao da ključno pitanje danas nije da li Bog postoji, nego zašto u njega vjerujemo. Isto se može reći za taj toliko opjevani zagrobni život- nije toliko bitno da li je smrt stvarno kraj svega ili tek početak nečeg puno većeg, nego zašto nam je vječni život uopće potreban. Drugom riječima, ako se nam treba tako malo da "umremo" od dosade, što bi se tek dogodilo u situaciji u kojoj bismo imali beskrajan rok trajanja? Bojim se da već znam odgovor... Postoje čitave civilizacije koje su, poput egipatske, izgrađene oko kulta zagrobnog života. Kao produktu vremena u kojem je sve zamjenjivo i kratkotrajno, teško mi pada razumjeti stanje duha koji stvara za vječnost. Unatoč svemu, vječnost neće izgubiti ništa od svoje patine patetične slike savršenog svijeta u kojem smo lišeni svega osim užitka i zadovoljstva. Vječnost će preživjeti kao posljednja laž, i jedina u koju nismo spremni posumnjati jer nismo u stanju podnijeti posljedice te sumnje koja potkopava laž u kojoj smo odgojeni i u kojoj svi zajedno živimo.